Jednom direktor, uvijek direktor I
Pišući o tim bogomdanim direktorima koje je na pozicije kao „provjereni“ kadar dovodila politika, s naglaskom na Gorana Radmana, kad sam očekivao normalnu ljudsku reakciju, njegovu ostavku, nisam, misleći da nema smisla mamuzati mrtvog konja, napravio neku dublju raščlambu.
No danas, poslije njegove konferencije za tisak, a zapravo nasrtaja na one koji su se drznuli pisati o svim svinjarijama glavnog ravnatelja HRT, neke stvari ipak treba reći ...
Ja osobno uvijek zazirem od ljudi koji pokušavaju popravljati svoje biografije izbacujući iz njih po potrebi i čitave dijelove vlastitih života ostavljajući u životopisima i višegodišnje „rupe“ ili bar nedoumice oko nekih elemenata koji su dotičnog vodili stepenicama uspjeha.
Tako je i kod Gorana Radmana brižno maskirana činjenica da se je isključivo radi toga što je bio „uzoran omladinac“ počeo penjeti na društvenoj skali preskačući po tri stepenice ...
Da nije bio omladinski rukovodilac nikad Radman ne bi vidio savjetničko mjesto u Predsjedništvu SRH, niti bi vidio HRT, odnosno tadašnju RTV Zagreb, a pogotovo mjesto direktora njene TV. On naprosto za te poslove nije bio ni sposoban ni kvalificiran, osim politički.
No danas ćete u njegovom životopisu naći da je bio savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu SRH i direktor TV Zagreb, naravno bez ikakve natuknice što ga je na ta mjesta dovelo.
A dovela ga je isključivo „partijska pripadnost i neporočnost“. On se nije morao poput drugih grčiti i javljati na brojne natječaje i oglase kako bi se poslije završetka studija dokopali bilo kakvog pripravničkog mjesta, on je odmah uskočio u savjetničku fotelju i to u samom vrhu državne vlasti.
Mjesto direktora TV Zagreb, a moglo je to biti bilo koje prestižno direktorsko mjesto, bilo je samo logični nastavak uspješnog „profesionalnog“ puta omladinskog rukovodioca, nakon „odrađenog“ mandata.
Trebam li napomenuti da te ljude koji se nisu ni oko čega trebali potruditi i kojima su se sva vrata široko otvarala i prije nego li su pokucali na njih, ja osobno smatram invalidnima i to u onom djelu koji se zove ljudskost, moralnost, odgovornost i samokritičnost ... nedostatk tih ljudskih vrlina, koji potencira i izostanak bilo kakve kontrole, je Radman najbolje pokazao na konferenciji za tisak koju su novinari, nakon svih izrečenih objeda i uvreda njima i profesiji u znak protesta napustili.
Dakle prisutni su, gledajući i slušajući Gorana Radmna, imali prilike vidjeti Zdravka Mamića u najboljem izdanju, istinaibog malo uljudnijeg rječnika, ali jednako „ubojitog“.
Čovjek je imenovan na odgovornu dužnost čelnika najmoćnijeg javnog servisa u državi, u kojemu mnogo toga i prije njegovopg dolaska nije štimalo, kako bi postupno sredio stvari i doveo prilike u kolektivu HRT-a u normalu, a on je zaredao aferama, bez ijednog upečatljivog poteza koji bi makar upućivao na dobru volju da se situacija u HRT popravi.
Pametnom, odgovornom i čestitom čovjeku, koji nije imun, jer to nitko nije, ni na glupe pa ponekad i neodgovorne poteze, bi kritički novinarski napisi služili kao svojevrsno upozorenje i korektiv, ne bi ih shvaćao kao nekakve napade na sebe svoju porodicu ili svoju imovinu, ali ne i kod tipova, koji očito nikad nisu patili od osjećaja odgovornosti, čiji rad nikad nitko, od onih koji su to trebali i morali, nije kontrolirao ili podvrgavao ozbiljnoj kritici.
Kod takvih se svaka pa i najbenignija kritika uvijek doživljava kao „zlonamjerni i neprijateljski napad“ koji za cilj ima jedino i samo blaćenje i nanošenje štete ugledu i časti takvim „uzvišenim“ personama.
Ako već ne prije, a ono obavezno poslije ove eskapade nasilničkog i kabadahijskog ponašanja, viđenog na konferenciji za tisak, morao bi reagirati Hrvatski Sabor, nazvati stvari pravim imenom i Radmana promptno smijeniti uz obaveznu ispriku javnosti što je na čelo HRT uopće doveo takvu osobu.
S time da za sudbinu Gorana Radmana ne treba strahovati, osvanut će on ubrzo na nekoj prestižnnoj poziciji.
No danas, poslije njegove konferencije za tisak, a zapravo nasrtaja na one koji su se drznuli pisati o svim svinjarijama glavnog ravnatelja HRT, neke stvari ipak treba reći ...
Ja osobno uvijek zazirem od ljudi koji pokušavaju popravljati svoje biografije izbacujući iz njih po potrebi i čitave dijelove vlastitih života ostavljajući u životopisima i višegodišnje „rupe“ ili bar nedoumice oko nekih elemenata koji su dotičnog vodili stepenicama uspjeha.
Tako je i kod Gorana Radmana brižno maskirana činjenica da se je isključivo radi toga što je bio „uzoran omladinac“ počeo penjeti na društvenoj skali preskačući po tri stepenice ...
Da nije bio omladinski rukovodilac nikad Radman ne bi vidio savjetničko mjesto u Predsjedništvu SRH, niti bi vidio HRT, odnosno tadašnju RTV Zagreb, a pogotovo mjesto direktora njene TV. On naprosto za te poslove nije bio ni sposoban ni kvalificiran, osim politički.
No danas ćete u njegovom životopisu naći da je bio savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu SRH i direktor TV Zagreb, naravno bez ikakve natuknice što ga je na ta mjesta dovelo.
A dovela ga je isključivo „partijska pripadnost i neporočnost“. On se nije morao poput drugih grčiti i javljati na brojne natječaje i oglase kako bi se poslije završetka studija dokopali bilo kakvog pripravničkog mjesta, on je odmah uskočio u savjetničku fotelju i to u samom vrhu državne vlasti.
Mjesto direktora TV Zagreb, a moglo je to biti bilo koje prestižno direktorsko mjesto, bilo je samo logični nastavak uspješnog „profesionalnog“ puta omladinskog rukovodioca, nakon „odrađenog“ mandata.
Trebam li napomenuti da te ljude koji se nisu ni oko čega trebali potruditi i kojima su se sva vrata široko otvarala i prije nego li su pokucali na njih, ja osobno smatram invalidnima i to u onom djelu koji se zove ljudskost, moralnost, odgovornost i samokritičnost ... nedostatk tih ljudskih vrlina, koji potencira i izostanak bilo kakve kontrole, je Radman najbolje pokazao na konferenciji za tisak koju su novinari, nakon svih izrečenih objeda i uvreda njima i profesiji u znak protesta napustili.
Dakle prisutni su, gledajući i slušajući Gorana Radmna, imali prilike vidjeti Zdravka Mamića u najboljem izdanju, istinaibog malo uljudnijeg rječnika, ali jednako „ubojitog“.
Čovjek je imenovan na odgovornu dužnost čelnika najmoćnijeg javnog servisa u državi, u kojemu mnogo toga i prije njegovopg dolaska nije štimalo, kako bi postupno sredio stvari i doveo prilike u kolektivu HRT-a u normalu, a on je zaredao aferama, bez ijednog upečatljivog poteza koji bi makar upućivao na dobru volju da se situacija u HRT popravi.
Pametnom, odgovornom i čestitom čovjeku, koji nije imun, jer to nitko nije, ni na glupe pa ponekad i neodgovorne poteze, bi kritički novinarski napisi služili kao svojevrsno upozorenje i korektiv, ne bi ih shvaćao kao nekakve napade na sebe svoju porodicu ili svoju imovinu, ali ne i kod tipova, koji očito nikad nisu patili od osjećaja odgovornosti, čiji rad nikad nitko, od onih koji su to trebali i morali, nije kontrolirao ili podvrgavao ozbiljnoj kritici.
Kod takvih se svaka pa i najbenignija kritika uvijek doživljava kao „zlonamjerni i neprijateljski napad“ koji za cilj ima jedino i samo blaćenje i nanošenje štete ugledu i časti takvim „uzvišenim“ personama.
Ako već ne prije, a ono obavezno poslije ove eskapade nasilničkog i kabadahijskog ponašanja, viđenog na konferenciji za tisak, morao bi reagirati Hrvatski Sabor, nazvati stvari pravim imenom i Radmana promptno smijeniti uz obaveznu ispriku javnosti što je na čelo HRT uopće doveo takvu osobu.
S time da za sudbinu Gorana Radmana ne treba strahovati, osvanut će on ubrzo na nekoj prestižnnoj poziciji.
