"Škapularke" i one druge
Nadam se da nisam usamljen i da su mnogi od vas svjedočili sličnim zgodama ...
Okupi se tako društvo u firmi, uredu, ma bilo kakvo i bilo gdje, bilo kakvim povodom. Razgovara se o svemu i svačemu pa i o seksu ...
E da, na sam spomen seksa ili bilo kakve aluzije na seks, javi se pokoja poprilično ocvala dama koja na sam spomen seksa izusti jedan prezrivi : „Fuj!“ s izrazom neprispodobivog gađenja na licu.
Dobro, reći ćete, svako je slobodan o seksu misliti što ga volja, pa tako i dotična ima puno pravo prezirati tu vrstu ljudske aktivnosti.
I tako sve do trenutka dok ne saznate da dotična dama ima „prošlost“ i to poprilično burnu pripadala je onim ženama kakve muškarci vole, naravno dok su mlade i dok dobro izgledaju, ne samo da je davala nego je i nudila, ma naprosto je proždirla muškarce, kidisala na njih.
No godine prolaze, stari se, sve se manje muškaraca za nju „lijepi“, ma „presahnuli“ su potpuno, pa što joj dugo preostaje nego seks proglasiti nečim što je „fuj“ i „bekino“. I to nakon progutanih bar kilometar i po penisa i bar pola hektolitra sperme?
Dobar dio ovdašnjih „celebrityja“, posvuduša, sponzoruša ... spada u tu kategoriju, za imena se snađite sami, ja neću imenovati nijednu, jer bi me onako „krijeposne“ mogle tužiti, jer poznato je da istina prouzrokuje najveće „duševne boli“.
Istine radi, neke od njih još na vrijeme dođu pameti, povuku se iz „prometa“, nađu „životno rješenje“ i vežu se za njega, nerijetko postaju uzorne i najvjernije supruge.
Druge, kad osjete da su sve rjeđe “napučene“, prihvaćaju se opijata ili boce i onda u samoći od svih napuštene i zaboravljene dokrajčuju svoj život.
Trećoj kategoriji pripadju one koje su bile kakve su bile i radile to što su radile, bio je to njihov izbor, svjesne svih implikacija, čvrsto stojeći na zemlji s obje noge, starjele su bez drame i stresova. Te su uvijek kadre i spustiti i priznati da su se najljepše osjećale u krevetu s kakvim potentnim muškarcem, ne krijući ništa i ne žaleći ni za čim.
Najzanimljivija je ipak četvrta vrsta, to su one koje kad primijeta da ih „napušta snaga“ odjedamput pronalaze vjeru, „okreću se Bogu“, sve češće posjećuju crkve i „duhovno se obnavljaju“, da bi na kraju postale svakodnevne posjetiteljice crkvi u kojima provode sate moleći za spas duše.
Ne odvajaju se od krunice i molitvenika, na dan izmole i po nekoliko krunica.
Postaju pravi primjer krijeposti i morala, ne libeći se presuđivati „sodomi i gomori“, koje su ovaladale svijetom.
Najčešće postaju i nositeljice svetog škapulara, po čemu su onda i prozvane „škapularkama“.
E pokušajte pred nekom takvom makar samo spomenuti seks ili izreći bilo kakvu aluziju na seks.
Kao gimnazijalac imao sam prilike izbliza promatrati dvije takve dame tada već obje zagazile u osmo dewsetljeće života života, jednu iz treće i jednu iz četvrte kategorije, prošle su sito i rešeto, starost su provodile skupa u jednom skromnom stančiću ... Toliko su im mirovine dopuštale.
I jedna i druga ostale su udovicama za vrijeme 1. Svjetskog rata, obje s po jednim malim djetetom. Vezalo ih je i kumstvo. I jedna i druga bile su pomalo buntovne i nisu pristajale na teror svekrva i svekrova, djecu su povjerile svojim roditeljima, a one krenule trbuhom za kruhom, čak su dobar dio života i radile kod istog poslodavca. Napamet im nije padalo trajno se vezati za nekog muškarca, premda je ponuda bilo, obje su bile lijepe žene, vidio sam fotografije ...
I sad ova koja je „otkrila Boga“ uvijek bi pri povratku iz crkve prolazila kroz park, a tamo se moglo vidjeti i „skarednih“ scena, scena koje su vrijeđale njenu bogobojaznu dušu.
Ispričala bi to što je vidjela kumi, nikad ne osuđujući muškarce, već uvijek žene, pa bi taj njezin raport obično završavao sa: „Reci ti sad, kumo, kakve su te mlade žene danas?“
Kumin odgovor nije trebala dugo čekati, a on je glasio: „Kakve su? Pa kurve kao što smo mi bile kad smo bile mlade!“
Na što bi slijedilo proklinjanje kume, njeno slanje put pakla i šutnja od nje na bar tjedan dana.
A onda bi se stanje i odnosi postupno normalizirali.
Do nove zgode.
Okupi se tako društvo u firmi, uredu, ma bilo kakvo i bilo gdje, bilo kakvim povodom. Razgovara se o svemu i svačemu pa i o seksu ...
E da, na sam spomen seksa ili bilo kakve aluzije na seks, javi se pokoja poprilično ocvala dama koja na sam spomen seksa izusti jedan prezrivi : „Fuj!“ s izrazom neprispodobivog gađenja na licu.
Dobro, reći ćete, svako je slobodan o seksu misliti što ga volja, pa tako i dotična ima puno pravo prezirati tu vrstu ljudske aktivnosti.
I tako sve do trenutka dok ne saznate da dotična dama ima „prošlost“ i to poprilično burnu pripadala je onim ženama kakve muškarci vole, naravno dok su mlade i dok dobro izgledaju, ne samo da je davala nego je i nudila, ma naprosto je proždirla muškarce, kidisala na njih.
No godine prolaze, stari se, sve se manje muškaraca za nju „lijepi“, ma „presahnuli“ su potpuno, pa što joj dugo preostaje nego seks proglasiti nečim što je „fuj“ i „bekino“. I to nakon progutanih bar kilometar i po penisa i bar pola hektolitra sperme?
Dobar dio ovdašnjih „celebrityja“, posvuduša, sponzoruša ... spada u tu kategoriju, za imena se snađite sami, ja neću imenovati nijednu, jer bi me onako „krijeposne“ mogle tužiti, jer poznato je da istina prouzrokuje najveće „duševne boli“.
Istine radi, neke od njih još na vrijeme dođu pameti, povuku se iz „prometa“, nađu „životno rješenje“ i vežu se za njega, nerijetko postaju uzorne i najvjernije supruge.
Druge, kad osjete da su sve rjeđe “napučene“, prihvaćaju se opijata ili boce i onda u samoći od svih napuštene i zaboravljene dokrajčuju svoj život.
Trećoj kategoriji pripadju one koje su bile kakve su bile i radile to što su radile, bio je to njihov izbor, svjesne svih implikacija, čvrsto stojeći na zemlji s obje noge, starjele su bez drame i stresova. Te su uvijek kadre i spustiti i priznati da su se najljepše osjećale u krevetu s kakvim potentnim muškarcem, ne krijući ništa i ne žaleći ni za čim.
Najzanimljivija je ipak četvrta vrsta, to su one koje kad primijeta da ih „napušta snaga“ odjedamput pronalaze vjeru, „okreću se Bogu“, sve češće posjećuju crkve i „duhovno se obnavljaju“, da bi na kraju postale svakodnevne posjetiteljice crkvi u kojima provode sate moleći za spas duše.
Ne odvajaju se od krunice i molitvenika, na dan izmole i po nekoliko krunica.
Postaju pravi primjer krijeposti i morala, ne libeći se presuđivati „sodomi i gomori“, koje su ovaladale svijetom.
Najčešće postaju i nositeljice svetog škapulara, po čemu su onda i prozvane „škapularkama“.
E pokušajte pred nekom takvom makar samo spomenuti seks ili izreći bilo kakvu aluziju na seks.
Kao gimnazijalac imao sam prilike izbliza promatrati dvije takve dame tada već obje zagazile u osmo dewsetljeće života života, jednu iz treće i jednu iz četvrte kategorije, prošle su sito i rešeto, starost su provodile skupa u jednom skromnom stančiću ... Toliko su im mirovine dopuštale.
I jedna i druga ostale su udovicama za vrijeme 1. Svjetskog rata, obje s po jednim malim djetetom. Vezalo ih je i kumstvo. I jedna i druga bile su pomalo buntovne i nisu pristajale na teror svekrva i svekrova, djecu su povjerile svojim roditeljima, a one krenule trbuhom za kruhom, čak su dobar dio života i radile kod istog poslodavca. Napamet im nije padalo trajno se vezati za nekog muškarca, premda je ponuda bilo, obje su bile lijepe žene, vidio sam fotografije ...
I sad ova koja je „otkrila Boga“ uvijek bi pri povratku iz crkve prolazila kroz park, a tamo se moglo vidjeti i „skarednih“ scena, scena koje su vrijeđale njenu bogobojaznu dušu.
Ispričala bi to što je vidjela kumi, nikad ne osuđujući muškarce, već uvijek žene, pa bi taj njezin raport obično završavao sa: „Reci ti sad, kumo, kakve su te mlade žene danas?“
Kumin odgovor nije trebala dugo čekati, a on je glasio: „Kakve su? Pa kurve kao što smo mi bile kad smo bile mlade!“
Na što bi slijedilo proklinjanje kume, njeno slanje put pakla i šutnja od nje na bar tjedan dana.
A onda bi se stanje i odnosi postupno normalizirali.
Do nove zgode.
