Nastavak gradnje Tuđmanove „monumentalne građevine“
Prije nekoliko dana, nakon dužeg vremena, posjetio sam jednog znanca, uspješnog poslovnog čovjeka, sa čijom tvrtkom sam svojedobno poslovao, koji svoje poslovno carstvo nije stekao ratnim profiterstvom, pljačkom u privatizaciji ili na druge mutne načine, a uspješno posluje zahvaljujući tome što je na vrijeme počeo raditi za velike i prestižne strane tvrtke i s ponosom kaže da 80 % njegove proizvodnje ide u izvoz.
Razgovaramo tako i o uvjetima poslovnja u Hrvatskoj, očekujem kuknjavu, a kuknjava izostaje, jedino na što mi se žali su tečajne razlike koje je dosad platio i dalje ih plaća na kredit u „švicarcima“. Pitao sam ga zašto je dizao kredit u toj valuti, a čovjek kaže da mu njegova poslovna banka kredit pod drugim uvjetima nije htjela odobriti. I sad, nakon priča još nekih ljudi koji su dizali mahom stambene kredite u „švicarcima“, koje su im banke naprosto „gurale“, nameće mi se pitanje iz kategorije teorije zavjere, nisu li bankari ponešto znali i očekivali, pa su takve kredite kao „najpovoljnije“ po korisnike uporno nudile.
Uglavnom moj znanac je dosad na ime tečajnih razlika na kredit od 2,5 milijuna SFr, koji je radi nabave novih strojeva podigao pred pet godina, platio preračunato 800.000 SFr.
Čovjek nema nikakvih primjedbi na postupke ministra Slavka Linića i njegove pokušaje uvođenja reda u fiskalnu sferu, smatra ih potpuno opravdanim.
Naravno razgovor o politici nije moguće izbjeći, čovjek je jednostavno razočaran Milanovićevom Vladom, od koje je nakon onog HDZ-ovog mučenja puno očekivao, a najmanje to da će konačno pokrenuti zemlju, što je u potpunosti izostalo, tvrdeći da niti u jednoj hrvatskoj vladi dosad nije bilo toliko potpuno nekompetentnih ljudi, počevši s premijerom.
Oni koji su 19. 08. 2013. gledali „Nultu točku“ na HTV1, a ponešto se razumiju i znaju o sustavu upravljanja državom, shvatit će da je čovjek i više nego u pravu.
Meni se primjerice nameće pitanje zar Milanović doista misli da se jedino u Hrvatskoj poljoprivredna proizvodnja može striktno podrediti zakonima ponude i potražnje, rječju slobodnom tržištu?
Kad bi tome bilo tako, onda sasvim sigurno ne bi bilo subvencija u poljoprivrednoj proizvodnji. Ali bi sasvim sigurno bar pola stanovništva gladovalo.
Milanović tako „ispaljuje“ da je logično da je otkupna cijena pšenica prošle godine bila viša nego ove, jer je lani urod radi suše bio manji, problem je jedino u tome što sve kad bi pšenica bila zabadava, cijene brašnu i kruhu ne bi padale, dakle netko na tuđoj muci ostvaruje ekstraprofit, a vlast za to ima puno razumijevanje.
Poljoprivredni proizvodi su subvencionirani, a subvencije se isplaćuju iz državnog proračuna, što vlasti obavezuje na stanoviti državni intervencionizam na tom području, a to znači, ako je cijena pšenice pala tridesetak posto, prisiliti mlinarsko-pekarski kompleks na smanjenje cijena pekarskih poizvoda za recimo 10 %.
Kad padne ili poraste cijena nafte, onda se spuštaju ili dižu cijene naftnim derivatima, a valjda isto ne bi morale, a proizvodnja nafte i naftnih derivata nije subvencionirana.
Puno razumijevanje Milanović pokazuje i u slučaju „nestašluka“ u poslovanju velikih sustava pogotovo „Agrokora“, „koji je i dizao kredite i zapošljava desetine tisuća ljudi“, pa, kao, ako malo i „zavuče prste u pekmez“, pa onda i nešto od tog „pekmeza“ poliže je u redu. Drugačije se, kaže vrli premijer, gleda na one koji su se imetka dokopali ratnim profiterstvom i nezakonitostima u privatizaciji, kao da u slučaju „Agrokora“ nema elemenata i jednog i drugog.
Pa onda priča o Holdingu Zagreb, Milanović pokušava na sve načine ekskulpirati SDP i sebe osobno za gubitke u toj gradskoj mega-tvrtci, optužujući Bandića i Ljubičića da su oni najvećma te gubitke generirali u periodu 2006. – 2008., što je vjerojatno istina, ali je jednako tako istina da su tada i Bandić i Ljubičić bili članovi SDP i pod njegovom kontrolom, a SDP je imao i većinu u Skupštini Grada Zagreba.
Istaknut će Milanović i svoj zasluge za izgon S. Ljubičića s čelnog mjesta u Holdingu, radi njegovog, paz' sad, „skandaloznog ponašanja“, a radilo se o kriminalu, koji do danas nije procesuiran. Znajući za sve Bandićeve „nestašluke“ SDP, ali i Zoran Milanović osobno, staju 2009. iza Bandićeve kandidature na izborima za gradonačelnika Zagreba.
Postavljam pitanje Zoranu Milanoviću, koji je očito i onda znao za gubitke u Holdingu ostvarene u periodu 2006. - 2008. i kako su nastali, kako je 2009. mogao građane Zagreba uvjeravati da je Milan Bandić „apsolutno nabolji kandidat za gradonačelnika“?
I dodatno pitanje, što je poduzeo, a što ostvario na planu sanacije stanja u Holdingu, Milanovićev pouzdanik Ivo Čović, koji je poslije Ljubičićeve smjene postavljen na mjesto predsjednika uprave Zg Holdinga, osim što su se gubici generirani u periodu 2006. – 2008. samo povećali usprkos značajnom povećanju cijena uslugama koje građanima Zagreba pruža Holding?
Što se uhljebljivanja u Holdingu, ali i Gradskoj upravi, tiče, uhljebljivao je mahom Milan Bandić, ali uglavnom u vrijeme dok je još bio „pod kontrolom“ SDP-a.
O glagoljao je vrli prmijer i o (ne)izručenju Josipa Perkovića, silno žaleći da se (politički motivirano) ubojstvo Stjepana Đurekovića nije procesuiralo u Hrvatskoj, navodno radi zastare, pa eto radi toga SDP i predlaže da se u Ustav RH unese promjena da politički motivirana ubojstva ne zastarijevaju.
A onda će „letjeti perje“!?
Hm, da, ali eto pitanja Zoranu Milanoviću, koji naprosto vene za razriješenjem ubojstva „disdenta“ i „žrtve“ komunističkog režima, a ustvari kriminalca i financijera ustaških terorista, Stjepana Đurekovića iz 1983., tko je hrvatske vlasti, pa i ove sadašnje dosad onemogućavao da pronađu nalogodavce, ali i počinitelje politički motiviranih ubojstava iz vremena Tuđmanovog režima, da spomenem samo neke: nalogodavce ubojstva Josipa Reihl Kira 01.07. 1991., nalogodavce i izvršitelje ubojstva Ljubice Solar 17. 09. 1991., nalogodavce ubojstva Ante Paradžika 21. 09. 1991., nalogodavce i izvršitelje ubojstva Marine Nuić iz studenog 1991., nalogodavce i izvršitelje ubojstva sindikalnog lidera strojovođa Milana Krivokuće 17. 11. 1992., nalogodavce i izvršitelje ubojstva Milana Levara 28. 08. 2000. koje je kao plod „Splitske rive“ bilo najzornije upozorenje Račanovoj Vladi što ih čeka, ako ne prestanu „čačkati“ po ratnim zločinima koje su počinili „hrvatski vitezovi“ ... naveo sam najkonkretnije, a gdje su zločini počinjeni nad Srbima u Vukovaru davno prije bilo kakvih međunacionalnih sukoba a pogotovo onih oružanih?
Što sa nalogodavcima i počiniteljima zločina koje su počinile „trojke“, što s onima počinjenim u Kerestincu, što zločinima labinske „Handžar divizije“ na Baniji, što zločinima iz „Oluje“ i mnogim drugim?
Eno Merčepu se pokušava suditi za Pakračku poljanu, a jedan od protagonita tvrdi da je „pakračkih poljana“ u to vrijeme u Hrvatskoj bilo puno.
Gospodine premijeru tko vas spriječava da te zločine istražite, počinitelje pronađete i privedete ih pred lice pravde?
Ali za vas je očito da vam je vredniji život „disidenta“ Stjepana Đurekovića nego životi koje tisuće ljudi smaknutih radi političkih razloga, jer što je nego politički razlog „smanjenje broja Srba“ u Hrvatskoj ili likvidacije „nepoćudnih“ Hrvata?
Vaši postupci, pa i klasificiranje Tuđmanove arhive, pokazuju da vi nastavljate utabanim Tuđmanovim putem nadograđujući njegov promašeni projekt, sve na štetu hrvatske države i njenih građana.
Razgovaramo tako i o uvjetima poslovnja u Hrvatskoj, očekujem kuknjavu, a kuknjava izostaje, jedino na što mi se žali su tečajne razlike koje je dosad platio i dalje ih plaća na kredit u „švicarcima“. Pitao sam ga zašto je dizao kredit u toj valuti, a čovjek kaže da mu njegova poslovna banka kredit pod drugim uvjetima nije htjela odobriti. I sad, nakon priča još nekih ljudi koji su dizali mahom stambene kredite u „švicarcima“, koje su im banke naprosto „gurale“, nameće mi se pitanje iz kategorije teorije zavjere, nisu li bankari ponešto znali i očekivali, pa su takve kredite kao „najpovoljnije“ po korisnike uporno nudile.
Uglavnom moj znanac je dosad na ime tečajnih razlika na kredit od 2,5 milijuna SFr, koji je radi nabave novih strojeva podigao pred pet godina, platio preračunato 800.000 SFr.
Čovjek nema nikakvih primjedbi na postupke ministra Slavka Linića i njegove pokušaje uvođenja reda u fiskalnu sferu, smatra ih potpuno opravdanim.
Naravno razgovor o politici nije moguće izbjeći, čovjek je jednostavno razočaran Milanovićevom Vladom, od koje je nakon onog HDZ-ovog mučenja puno očekivao, a najmanje to da će konačno pokrenuti zemlju, što je u potpunosti izostalo, tvrdeći da niti u jednoj hrvatskoj vladi dosad nije bilo toliko potpuno nekompetentnih ljudi, počevši s premijerom.
Oni koji su 19. 08. 2013. gledali „Nultu točku“ na HTV1, a ponešto se razumiju i znaju o sustavu upravljanja državom, shvatit će da je čovjek i više nego u pravu.
Meni se primjerice nameće pitanje zar Milanović doista misli da se jedino u Hrvatskoj poljoprivredna proizvodnja može striktno podrediti zakonima ponude i potražnje, rječju slobodnom tržištu?
Kad bi tome bilo tako, onda sasvim sigurno ne bi bilo subvencija u poljoprivrednoj proizvodnji. Ali bi sasvim sigurno bar pola stanovništva gladovalo.
Milanović tako „ispaljuje“ da je logično da je otkupna cijena pšenica prošle godine bila viša nego ove, jer je lani urod radi suše bio manji, problem je jedino u tome što sve kad bi pšenica bila zabadava, cijene brašnu i kruhu ne bi padale, dakle netko na tuđoj muci ostvaruje ekstraprofit, a vlast za to ima puno razumijevanje.
Poljoprivredni proizvodi su subvencionirani, a subvencije se isplaćuju iz državnog proračuna, što vlasti obavezuje na stanoviti državni intervencionizam na tom području, a to znači, ako je cijena pšenice pala tridesetak posto, prisiliti mlinarsko-pekarski kompleks na smanjenje cijena pekarskih poizvoda za recimo 10 %.
Kad padne ili poraste cijena nafte, onda se spuštaju ili dižu cijene naftnim derivatima, a valjda isto ne bi morale, a proizvodnja nafte i naftnih derivata nije subvencionirana.
Puno razumijevanje Milanović pokazuje i u slučaju „nestašluka“ u poslovanju velikih sustava pogotovo „Agrokora“, „koji je i dizao kredite i zapošljava desetine tisuća ljudi“, pa, kao, ako malo i „zavuče prste u pekmez“, pa onda i nešto od tog „pekmeza“ poliže je u redu. Drugačije se, kaže vrli premijer, gleda na one koji su se imetka dokopali ratnim profiterstvom i nezakonitostima u privatizaciji, kao da u slučaju „Agrokora“ nema elemenata i jednog i drugog.
Pa onda priča o Holdingu Zagreb, Milanović pokušava na sve načine ekskulpirati SDP i sebe osobno za gubitke u toj gradskoj mega-tvrtci, optužujući Bandića i Ljubičića da su oni najvećma te gubitke generirali u periodu 2006. – 2008., što je vjerojatno istina, ali je jednako tako istina da su tada i Bandić i Ljubičić bili članovi SDP i pod njegovom kontrolom, a SDP je imao i većinu u Skupštini Grada Zagreba.
Istaknut će Milanović i svoj zasluge za izgon S. Ljubičića s čelnog mjesta u Holdingu, radi njegovog, paz' sad, „skandaloznog ponašanja“, a radilo se o kriminalu, koji do danas nije procesuiran. Znajući za sve Bandićeve „nestašluke“ SDP, ali i Zoran Milanović osobno, staju 2009. iza Bandićeve kandidature na izborima za gradonačelnika Zagreba.
Postavljam pitanje Zoranu Milanoviću, koji je očito i onda znao za gubitke u Holdingu ostvarene u periodu 2006. - 2008. i kako su nastali, kako je 2009. mogao građane Zagreba uvjeravati da je Milan Bandić „apsolutno nabolji kandidat za gradonačelnika“?
I dodatno pitanje, što je poduzeo, a što ostvario na planu sanacije stanja u Holdingu, Milanovićev pouzdanik Ivo Čović, koji je poslije Ljubičićeve smjene postavljen na mjesto predsjednika uprave Zg Holdinga, osim što su se gubici generirani u periodu 2006. – 2008. samo povećali usprkos značajnom povećanju cijena uslugama koje građanima Zagreba pruža Holding?
Što se uhljebljivanja u Holdingu, ali i Gradskoj upravi, tiče, uhljebljivao je mahom Milan Bandić, ali uglavnom u vrijeme dok je još bio „pod kontrolom“ SDP-a.
O glagoljao je vrli prmijer i o (ne)izručenju Josipa Perkovića, silno žaleći da se (politički motivirano) ubojstvo Stjepana Đurekovića nije procesuiralo u Hrvatskoj, navodno radi zastare, pa eto radi toga SDP i predlaže da se u Ustav RH unese promjena da politički motivirana ubojstva ne zastarijevaju.
A onda će „letjeti perje“!?
Hm, da, ali eto pitanja Zoranu Milanoviću, koji naprosto vene za razriješenjem ubojstva „disdenta“ i „žrtve“ komunističkog režima, a ustvari kriminalca i financijera ustaških terorista, Stjepana Đurekovića iz 1983., tko je hrvatske vlasti, pa i ove sadašnje dosad onemogućavao da pronađu nalogodavce, ali i počinitelje politički motiviranih ubojstava iz vremena Tuđmanovog režima, da spomenem samo neke: nalogodavce ubojstva Josipa Reihl Kira 01.07. 1991., nalogodavce i izvršitelje ubojstva Ljubice Solar 17. 09. 1991., nalogodavce ubojstva Ante Paradžika 21. 09. 1991., nalogodavce i izvršitelje ubojstva Marine Nuić iz studenog 1991., nalogodavce i izvršitelje ubojstva sindikalnog lidera strojovođa Milana Krivokuće 17. 11. 1992., nalogodavce i izvršitelje ubojstva Milana Levara 28. 08. 2000. koje je kao plod „Splitske rive“ bilo najzornije upozorenje Račanovoj Vladi što ih čeka, ako ne prestanu „čačkati“ po ratnim zločinima koje su počinili „hrvatski vitezovi“ ... naveo sam najkonkretnije, a gdje su zločini počinjeni nad Srbima u Vukovaru davno prije bilo kakvih međunacionalnih sukoba a pogotovo onih oružanih?
Što sa nalogodavcima i počiniteljima zločina koje su počinile „trojke“, što s onima počinjenim u Kerestincu, što zločinima labinske „Handžar divizije“ na Baniji, što zločinima iz „Oluje“ i mnogim drugim?
Eno Merčepu se pokušava suditi za Pakračku poljanu, a jedan od protagonita tvrdi da je „pakračkih poljana“ u to vrijeme u Hrvatskoj bilo puno.
Gospodine premijeru tko vas spriječava da te zločine istražite, počinitelje pronađete i privedete ih pred lice pravde?
Ali za vas je očito da vam je vredniji život „disidenta“ Stjepana Đurekovića nego životi koje tisuće ljudi smaknutih radi političkih razloga, jer što je nego politički razlog „smanjenje broja Srba“ u Hrvatskoj ili likvidacije „nepoćudnih“ Hrvata?
Vaši postupci, pa i klasificiranje Tuđmanove arhive, pokazuju da vi nastavljate utabanim Tuđmanovim putem nadograđujući njegov promašeni projekt, sve na štetu hrvatske države i njenih građana.
