"Demokratizacija" Sirije I
Kako „agresija Sirije na Tursku“ od prije nešto manje od godine dana nije urodila plodom, jer se režim Bašara al Asada uspio održati, pa čak i zadati teške udarce od Zapada podržavanoj sirijskoj oporbi, a ustvari terorističkim skupinama poticanim i naoružavanim od tog „pravdoljubivog“ i „demokratskog“ Zapada silno „zabrinutog“ radi „nedemokratskih“ metoda vladavine Bašara al Asada.
Ta „briga“ je najprije dovela do razbucavanja Iraka, kojega Sadam Husein i nije vodio baš na demokratskim principima, ali je bio dobar kad je pristao biti toliko glup da se je dopustio nagovoriti da napadne Iran, jer su glupi Ameri očekivali brzi iranski slom, iransku vojsku „nije imao tko voditi, jer je Homeini dao pobiti sve generale“, zaboravljajući pritom da vojsku sasvim solidno mogu voditi i pukovnici.
Samo zahvaljujući tome što je i sam iranski režim zazirao od vojske, pa je ispočetka u ratu koristio gotovo isključivo vojnim vještinama nevješte pasdarane, je uvježbana i relativno dobo opremljena iračka vojska postizala uspjehe, prodrijevši u dubinu iranskog teritorija.
Kad je Hopmeini shvatio da je „vrag odnio šalu“ odlučuje se ipak angažirati američkim oružjem i vojnom opremom dobro opremljenu iransku vojsku. Od tog trenutka počinju za Sadama teški dani, povlačenje iz Irana i okončanje rata na koliko-toliko častan način.
Budući da nije uspio „blitz-Kriegom“ slomiti Iran, Sadam je za Amere postao „bad guy“ kojega je trebalo srušiti, samo se čekao povod.
Povod je dao sam Sadam svojom nerazumnom okupacijom Kuvajta.
Ameri odmah okupljaju koalicione snage i uz privolu VS OUN pokreću „Pustinjsku oluju“ kojom su Iračani istjerani iz Kuvajta, ali radi ipak ograničavajućeg mandata dobivenog o VS OUN, koalicione snage nisu srušile Sadama, iako su to Ameri žarko željeli, naravno „radi njegove nedemokratske vladavine“ ...
Počelo je suludo američko čekičanje i pritiskanje VS OUN pričom o silnim iračkim zalihama sredstava za masovno uništenje, prvenstveno nervnim bojnim otrovima i biološkim agensima, koje je Sadam spreman upotrijebiti ...
Irak se brani da naprosto takvih sredstava nema, niti inspektori UN-a išta pronalaze, ali Ameri zdušno pomagani od svojih saveznika Brita čekičaju i dalje i uspijevaju u nastojanjima da VS OUN Iraku nametne sankcije, sve dok Irak ne prizna da posjeduje sredstva masovnog uništenja, pokaže gdje ih krije i dopusti da ih se uništi.
Irak i pod sankcijama tvrdi da takvih sredstava naprosto nema, inspektori UN-a i dalje ne pronalaze ništa, a onda slijede „nepobitni dokazi“ koje su pribavile obavještajne službe da ta sredstva u Iraku postoje, Irak je radi toga napadnut, Sadam uhićen i u montiranom političkom procesu osuđen na smrt i pogubljen, sredstva za masovno uništenje do danas nisu pronađena, a prosperitetna i mirna država, u kojoj nije bilo terorizma i al Qaede, kojom se istinaibog nije vladalo demokratskim sredstvima, pretvorena je u teroristički poligon uz gotovo potpuno bezvlašće.
U međvremenu su i Ameri i Briti priznali da su „nepobitni dokazi“ o tome da Irak ipak ima ogromne zalih sredstava za masovno uništenje, naprosto izmišljeni kako bi se moglo srušiti Sadama.
Ali Ameri ne miruju, pokreću „Arapsko proljeće“, radi suzbijanja terorizma, okončanja vladavine nedemokratskih satrapa i demokratizacije tamošnjuiih društava.
Prvo šaptom pada režim u Tunisu, potom se terorističkim napadima tobožnje oporbe i oružnom silom NATO-a slama Gadafija u Libiji, u Egiptu Mubarak odstupa s vlasti pod pritiskom sve žešćih i sve nasilnijih masovnih demonstracija, kojima „narod traži demokraciju i suzbijanje korupcije“.
A što je od prvenstveno američkih službi izmanipulirani narod u Tunisu, Libiji i Egiptu konačnici dobio?
1. Devastirnu državu, podgotovo u slučaju Libije
2. Nestabilnu i nedemokratsku vlast, u Libiji čak anarhijui
3. Al Qaedu tamo gdje je nikad nije bilo ili je moižda u Libiji i postojala, ali je prije bar desetak godina potpuno suzbijena i iskorijenjena
Samo procesi „demokratizacije“ u tim zemljama izgleda da nisu dovršeni, o tome govore sve češći i sve žešći prosvjedi u Tunisu, u Libiji ono što se zove vlast uopće ne funkcionira, a u Egiptu, sam Bog će znati što će se dogoditi, jer tamo je trebalo manje od godinu dana da se vidi da je demokratski izabrani predsjednik deset puta gori od Mubaraka.
Moje osobno mišljenje je da bi za Egipat najbolje bilo da ga vojska uspije pacifizirati, suzbiti terorizam i potom rapisati slobodne demokratske izbore.
Treba napomenuti da su se procesi „Arapskog proljeća“ u Tunisu, Libiji i Egiptu odvijali uz rusko, ali i kinesko, negodovanje i nepodržavanje, ali bez striktnog njihovog protivljenja.
Naravno da se Ameri nikako nisu mogli pomiriti s činjenicom da im odolijeva, Bašar al Asad, „jaki čovjek“ u Siriji i još k tome čovjek kojega oni ne kontroliraju.
Tako je i u Siriji izmišljena nekakva militantna „oporba“, „borci za demokraciju“, a ustvari ordinarne terorističke skupine koje su u kratkom roku trebale svrgnuti Bašara al Asada s vlasti. Te skupine su obilno pomagane i naoružavane, možda ne baš direktno od Amera, ali sasvim sigurno od njihovih satelita, pa je u njhovim rukama završavalo i oružje iz Hrvatske ...
Situacija u Siriji se međutim bitno razlikuje od one u Tunisu, Libiji i Egiptu zato što je režim Bašara al Asadfa očito puno čvršći od režima u spomenutim državama i zbog otvorenog ruskog, ali i kineskog, suprotstavljanja američkom planu naoružavanju sirijske „oporbe“, pogotovo svakoj oružanoj intervenciji, bilo Amera bilo NATO-a u Siriji, uz otvorenu prijetnju da će u slučaju američkog naoružavanja sirijske „oporbe“, Rusija slati oružje službenim sirijskim vlastima (naravno neću tvrditi da to već i ne rade).
I sad kad je očito da je „sirijska agresija na Tursku“ bila preprozirna, Ameri pribjegavaju oprobanom „receptu“, optužbama sirijskog režima za korištenje nervnih bojnih otrova prema vlastitom stanovništvu ...
Naime nervni bojni otrov, ne znam odakle neki „stručnjaci“ znaju da se radi baš o sarinu, je nedvojbeno korišten u napadu na civile, ali je jako dvojbeno da su ga koristile sirijske OS, jer sirijski režim dopušta ekspertima UN da istraže o kojem se sredstvu radi, kao i sve okolnosti njegove upotrebe.
I odmah počinje grupiranje američkih snaga u Mediteranu uz punu podršku Brita, jer David Cameron žuri vjerojatno u lažima poduprijeti Baracka Obamu, jednako kao što je njegov prethodnik Tony Blair u lažima podupro George W. Busha u slučaju „dokaza“ o iračkim arsenalima sredstava za masovno uništenje.
Kojih nema i nije ih bilo!
Jel' tako i u slučaju Sirije?
Ja osobno mislim da je.
Ta „briga“ je najprije dovela do razbucavanja Iraka, kojega Sadam Husein i nije vodio baš na demokratskim principima, ali je bio dobar kad je pristao biti toliko glup da se je dopustio nagovoriti da napadne Iran, jer su glupi Ameri očekivali brzi iranski slom, iransku vojsku „nije imao tko voditi, jer je Homeini dao pobiti sve generale“, zaboravljajući pritom da vojsku sasvim solidno mogu voditi i pukovnici.
Samo zahvaljujući tome što je i sam iranski režim zazirao od vojske, pa je ispočetka u ratu koristio gotovo isključivo vojnim vještinama nevješte pasdarane, je uvježbana i relativno dobo opremljena iračka vojska postizala uspjehe, prodrijevši u dubinu iranskog teritorija.
Kad je Hopmeini shvatio da je „vrag odnio šalu“ odlučuje se ipak angažirati američkim oružjem i vojnom opremom dobro opremljenu iransku vojsku. Od tog trenutka počinju za Sadama teški dani, povlačenje iz Irana i okončanje rata na koliko-toliko častan način.
Budući da nije uspio „blitz-Kriegom“ slomiti Iran, Sadam je za Amere postao „bad guy“ kojega je trebalo srušiti, samo se čekao povod.
Povod je dao sam Sadam svojom nerazumnom okupacijom Kuvajta.
Ameri odmah okupljaju koalicione snage i uz privolu VS OUN pokreću „Pustinjsku oluju“ kojom su Iračani istjerani iz Kuvajta, ali radi ipak ograničavajućeg mandata dobivenog o VS OUN, koalicione snage nisu srušile Sadama, iako su to Ameri žarko željeli, naravno „radi njegove nedemokratske vladavine“ ...
Počelo je suludo američko čekičanje i pritiskanje VS OUN pričom o silnim iračkim zalihama sredstava za masovno uništenje, prvenstveno nervnim bojnim otrovima i biološkim agensima, koje je Sadam spreman upotrijebiti ...
Irak se brani da naprosto takvih sredstava nema, niti inspektori UN-a išta pronalaze, ali Ameri zdušno pomagani od svojih saveznika Brita čekičaju i dalje i uspijevaju u nastojanjima da VS OUN Iraku nametne sankcije, sve dok Irak ne prizna da posjeduje sredstva masovnog uništenja, pokaže gdje ih krije i dopusti da ih se uništi.
Irak i pod sankcijama tvrdi da takvih sredstava naprosto nema, inspektori UN-a i dalje ne pronalaze ništa, a onda slijede „nepobitni dokazi“ koje su pribavile obavještajne službe da ta sredstva u Iraku postoje, Irak je radi toga napadnut, Sadam uhićen i u montiranom političkom procesu osuđen na smrt i pogubljen, sredstva za masovno uništenje do danas nisu pronađena, a prosperitetna i mirna država, u kojoj nije bilo terorizma i al Qaede, kojom se istinaibog nije vladalo demokratskim sredstvima, pretvorena je u teroristički poligon uz gotovo potpuno bezvlašće.
U međvremenu su i Ameri i Briti priznali da su „nepobitni dokazi“ o tome da Irak ipak ima ogromne zalih sredstava za masovno uništenje, naprosto izmišljeni kako bi se moglo srušiti Sadama.
Ali Ameri ne miruju, pokreću „Arapsko proljeće“, radi suzbijanja terorizma, okončanja vladavine nedemokratskih satrapa i demokratizacije tamošnjuiih društava.
Prvo šaptom pada režim u Tunisu, potom se terorističkim napadima tobožnje oporbe i oružnom silom NATO-a slama Gadafija u Libiji, u Egiptu Mubarak odstupa s vlasti pod pritiskom sve žešćih i sve nasilnijih masovnih demonstracija, kojima „narod traži demokraciju i suzbijanje korupcije“.
A što je od prvenstveno američkih službi izmanipulirani narod u Tunisu, Libiji i Egiptu konačnici dobio?
1. Devastirnu državu, podgotovo u slučaju Libije
2. Nestabilnu i nedemokratsku vlast, u Libiji čak anarhijui
3. Al Qaedu tamo gdje je nikad nije bilo ili je moižda u Libiji i postojala, ali je prije bar desetak godina potpuno suzbijena i iskorijenjena
Samo procesi „demokratizacije“ u tim zemljama izgleda da nisu dovršeni, o tome govore sve češći i sve žešći prosvjedi u Tunisu, u Libiji ono što se zove vlast uopće ne funkcionira, a u Egiptu, sam Bog će znati što će se dogoditi, jer tamo je trebalo manje od godinu dana da se vidi da je demokratski izabrani predsjednik deset puta gori od Mubaraka.
Moje osobno mišljenje je da bi za Egipat najbolje bilo da ga vojska uspije pacifizirati, suzbiti terorizam i potom rapisati slobodne demokratske izbore.
Treba napomenuti da su se procesi „Arapskog proljeća“ u Tunisu, Libiji i Egiptu odvijali uz rusko, ali i kinesko, negodovanje i nepodržavanje, ali bez striktnog njihovog protivljenja.
Naravno da se Ameri nikako nisu mogli pomiriti s činjenicom da im odolijeva, Bašar al Asad, „jaki čovjek“ u Siriji i još k tome čovjek kojega oni ne kontroliraju.
Tako je i u Siriji izmišljena nekakva militantna „oporba“, „borci za demokraciju“, a ustvari ordinarne terorističke skupine koje su u kratkom roku trebale svrgnuti Bašara al Asada s vlasti. Te skupine su obilno pomagane i naoružavane, možda ne baš direktno od Amera, ali sasvim sigurno od njihovih satelita, pa je u njhovim rukama završavalo i oružje iz Hrvatske ...
Situacija u Siriji se međutim bitno razlikuje od one u Tunisu, Libiji i Egiptu zato što je režim Bašara al Asadfa očito puno čvršći od režima u spomenutim državama i zbog otvorenog ruskog, ali i kineskog, suprotstavljanja američkom planu naoružavanju sirijske „oporbe“, pogotovo svakoj oružanoj intervenciji, bilo Amera bilo NATO-a u Siriji, uz otvorenu prijetnju da će u slučaju američkog naoružavanja sirijske „oporbe“, Rusija slati oružje službenim sirijskim vlastima (naravno neću tvrditi da to već i ne rade).
I sad kad je očito da je „sirijska agresija na Tursku“ bila preprozirna, Ameri pribjegavaju oprobanom „receptu“, optužbama sirijskog režima za korištenje nervnih bojnih otrova prema vlastitom stanovništvu ...
Naime nervni bojni otrov, ne znam odakle neki „stručnjaci“ znaju da se radi baš o sarinu, je nedvojbeno korišten u napadu na civile, ali je jako dvojbeno da su ga koristile sirijske OS, jer sirijski režim dopušta ekspertima UN da istraže o kojem se sredstvu radi, kao i sve okolnosti njegove upotrebe.
I odmah počinje grupiranje američkih snaga u Mediteranu uz punu podršku Brita, jer David Cameron žuri vjerojatno u lažima poduprijeti Baracka Obamu, jednako kao što je njegov prethodnik Tony Blair u lažima podupro George W. Busha u slučaju „dokaza“ o iračkim arsenalima sredstava za masovno uništenje.
Kojih nema i nije ih bilo!
Jel' tako i u slučaju Sirije?
Ja osobno mislim da je.
