Na prijelazu iz osmog u deveti krug pakla
Kažem tako parafrazirajući velikog Dantea, koji u svojoj "Božanstvenoj komediji" kaže da se na ulazu u posljednji krug pakla, onaj deveti, koči natpis: „Svih se nada kan'te vi koji ulazite!“ („Lasciate ogni speranza voi ch'entrate!“), a ja u Hrvatskoj na ulazu u 2014. godinu vidim natpis: „Svih se nada kanimo mi koji ostajemo!“
Jer sve posttuđmanovske vlasti, pa tako i ove aktualne, stvorene na sliku i priliku svojeg tvorca Franje Tuđmana, su samo nastavile njegovo nedjelo sustavno pretvarajući Hrvatsku u pravi pakao na zemlji za njene građane.
I dok neki misle da smo dotaknuli dno i da se već nalazimo u devetom krugu pakla, ja osobno ne mislim tako, čak bih se usudio reći da smo tek ušli u njegov osmi krug, tako da su najveće muke tek pred nama.
Ne znam jel' to radi naroda ili vlasti, a valjda radi obojeg, narodna nas mudrost uči da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, Hrvatska je po svemu država zaostala u razvoju, pa bi je onda trebalo tretirati prema programu za one s posebnim potrebama.
Samo kao narod zaostao u razvoju, koji čak nije bio kadar obrazovati se ni po programu za one s posebnim potrebama, mogli smo si izabrati Franju Tuđmana da nas vodi u prijelomnim trenucima.
Danas mi taj izbor djeluje kao loš skeč za koji smo sami napisali scenario i koji smo odigrali sami sebi.
U inat!
Ili predstava još uvijek traje!?
Mrtvi hladni gledali smo one probisvjete s kojima se Tuđman okružio i udružio oko zajedničkog zločinačkog poduhvata, a nama ih prodavao kao „državotvorce“, „domoljube“ i nepatvorene „borce za Hrvatsku“, prevodeći nas žedne preko vode, vodeći nas u rat i nemilosrdno pljačkajući, uvjeravajući nas da nam stvara državu.
Mrtvi hladni slušali smo Tuđmanove laži i obmane, vjerujući im, iako smo istinu vidjeli i znali, ta sve nam se odvijalo pred očima. Imam dojam da većina hrvatskog naroda kao omađijana i danas vjeruje tim pričama o tome kako je Hrvatska u bivšoj zajedničkoj državi bila neravnopravna i pljačkana od Srba i Srbije i na kraju izložena agresiji, da bi se potom teškom mukom „obranila od agresije“ ratujući za teritorije u BiH.
Mrtvi hladni gledali smo kako naše sugrađene „pogrešnih krvnih zrnaca“ istjeruju s posla, iz stanova i iz života mahom ljudi u uniformama pričuvnog sastava policije, što upućuje na to da se nije radilo o sporadičnim događanjima i postupcima pojedinaca već o sustavnom provođenju mjera državnog terora.
U svakoj sredini „stasali“ su „heroji a ne zločinci“, koji su čineći zločine mahom nad nevinim ljudima te sredine premrežili strahom, tako se u Osijeku ljudi još i danas boje Glavaša više nego paklenog ognja.
Zatvarali smo oči pred slikama kuća u vlasništvu Srba, kojima su „krovovi bili položeni direktno na temelje“, kako su se ta miniranja, koja su provodili oni iz redova „našeg ponosa“, koji su započeli i do pobjedonosnog završetka doveli rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, koji čovjek „vrhunskog pravnog obrazovanja“ s Pantovčaka ima obraza prozvati obrambenim i pravednim.
Mrtvi hladni gledali smo kako nestaju i najrenomiranije hrvatske tvornice, a rijeke hrvatskih radnika se upućuju u prijevremene i invalidske mirovine ili prema Zavodu za nezaposlene. Prisjetmo se samo s kojom zlurdošću su uništavani „socijalistički mastodonti“ poput svjetski poznate „Prvomajske“ recimo.
Mrtvi hladni gledali smo kako s hrvatske javne i političke scene nestaju ili bivaju ušutkani, neki i zauvijek, od onih koji su se makar samo usudili kritički razmišljati o maloumnim potezima „hrvatskog George Washingtona“, a pogotovo javno progovarati o njima.
Sjećam se, promatrao sam to izbliza, koju je hajku pokrenuo osobno Franjo Tuđman protiv Ivana Supeka, uvjerenog i dokazanog antifašiste i humaniste svjetskog glasa, kad je ovaj progovorio i pročeo prokazivati i Tuđmana i njegovu vlast kao neodgovornu, korumpiranu i duboko nehumanu. Išlo se čak toliko daleko da se Supeka optuživalo da pokušava organizirati atentat na Tuđmana.
Danas sam duboko uvjeren da bi Supek bio smaknut da nije bio toliko poznat u svijetu.
Nismo vidjeli primjerice kako Tuđmanov apologet A. Vrdoljak nemilosrdno etnički čisti HRT, iako nam se sve odvijalo pred očima, ali smo zato „vidjeli“ sve one „snajperiste“, inače normalnom ljudskom oku nevidljive.
Od nekadašnjeg članstva SKH, bilo da se radilo o nekompromitiranim, ali ljudima bez nekakvih liderskih ambicija ili „disidentima“ poput Tuđmana ili „recikliranohg komunističkog otpada“, poput Šeksa, formirane su gotovo sve hrvatske političke stranke, čija su se sva vodstva ponašala prema predlošku, Franji Tuđmanu, čiji je HDZ funkcionirao po principu „jedna stranka, jedan vođa“ eliminirajući iz svojih redova sve koji su se prema tom vođi usudili iole kritički postaviti, pa bilo to najdobronamjernije i benigno.
Većina hrvatskih državljana i danas vjeruje da se dio Srba u Hrvatskoj pobunio, a onda i samoizagnao iz Hrvatske, isključivo i samo radi toga što „nije mogao smisliti bilo kakvu hrvatsku državu“, kao da prije toga ti isti Srbi nisu živjeli u hrvatskoj državi za koju su se, kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, boreći se rame uz rame s Hrvatima i borili i izborili tokom 2. Svjetskog rata.
Gledam ovu našu političku „kremu“ na vlasti, posebno trojicu najviših dužnosnika, sve „ateist“ do „agnostika“, koji ali hrle u crkve na Božićna misna slavlja da bi bili što bliže oltaru, jer se „boje bijesa Crkve“, pa iako znaju da se temeljem sramnih „Radićevih ugovora“ odlijevaju ogromna sredstva za „mazanje vrata debeloj guski“, ne usude se ništa poduzeti.
I oni bi vodili sekularnu državu!?
Milanović čak neće prezati od zluradih odgovora da će se „milijiuni i dalje plaćati Vatikanu te da ti ugovori nisu tema dok je on premijer“, kao, e baš ćemo plaćati, a vi patite.
Jednako tako, iako su svjesni da braniteljske mirovine i druga materijalna prava tog parazitskog soja HDZ-ovih glasača naprosto proždiru državu, ne usude se revidirati ta prava, svesti ih na razinu prava boraca NOR-a i tako ih prilagoditi mogućnostim društva.
Pa dok traje, traje.
Po onom principu da je nešto u kapitalističkom smislu unprijeđenje što je u socijalističkom smislu degradacija provodi se reforma zdravstvenog sustava, čiji su materijalni dobici
upitni i na godišnjoj razini vjerojatno manji od troškova grijanja zagrebačkih zdravstvenih ustanova.
Da se sad ne upuštam u elaboraciju tvrdnje da smanjenjem broja kreveta, te broja liječnika i drugog zdravstvenog osoblja, ne može rezultirati boljom zdravstvenom skrbi niti smanjenjem vremena na listama čekanja za pojedine zdravstvene usluge.
Prava ušteda se mogla ostvariti jedino „spajanjem i objedinjavanjem“ zagrebačklih klinika i bolnica dovršenjm Sveučilišne bolnice u Blatu.
Sapliću se i zapliću o „slučaj Perković“ kao pile u kučine, premda po meni tu i nema nikakvog slučaja, naravno za ljude sa stavom, pa se Perkovića ili bespogovorno izručuje ili se izručenje odbija, s obrazloženjem da se obvještajce toga ranga naprosto ne izručuje stranim zemljama.
Kakve trice i kučine i kakvi bakrači sa zastarama i sličnim glupostima.
Bez ozbiljnih reformi kreće se bez razmišljanja u daljnja zaduživanja uz sve nepovoljnije kamate, sakate se i obrazovanje i znanost i zdravstveni sustav, sljedeće na udaru su vjerojatno mirovine, eventualni jako upitni gospodarski rasteu budućnosti neće biti dovoljan samo za podmirivanje razlike u kamatnoj stopi, a kamo li za što drugo, važno je da za branitelje i Crkvu mora biti, ostali neka krepaju.
U državi zaostaloj u razvoju.
Na pijelazu iz osmog u deveti krug pakla.
Jer sve posttuđmanovske vlasti, pa tako i ove aktualne, stvorene na sliku i priliku svojeg tvorca Franje Tuđmana, su samo nastavile njegovo nedjelo sustavno pretvarajući Hrvatsku u pravi pakao na zemlji za njene građane.
I dok neki misle da smo dotaknuli dno i da se već nalazimo u devetom krugu pakla, ja osobno ne mislim tako, čak bih se usudio reći da smo tek ušli u njegov osmi krug, tako da su najveće muke tek pred nama.
Ne znam jel' to radi naroda ili vlasti, a valjda radi obojeg, narodna nas mudrost uči da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, Hrvatska je po svemu država zaostala u razvoju, pa bi je onda trebalo tretirati prema programu za one s posebnim potrebama.
Samo kao narod zaostao u razvoju, koji čak nije bio kadar obrazovati se ni po programu za one s posebnim potrebama, mogli smo si izabrati Franju Tuđmana da nas vodi u prijelomnim trenucima.
Danas mi taj izbor djeluje kao loš skeč za koji smo sami napisali scenario i koji smo odigrali sami sebi.
U inat!
Ili predstava još uvijek traje!?
Mrtvi hladni gledali smo one probisvjete s kojima se Tuđman okružio i udružio oko zajedničkog zločinačkog poduhvata, a nama ih prodavao kao „državotvorce“, „domoljube“ i nepatvorene „borce za Hrvatsku“, prevodeći nas žedne preko vode, vodeći nas u rat i nemilosrdno pljačkajući, uvjeravajući nas da nam stvara državu.
Mrtvi hladni slušali smo Tuđmanove laži i obmane, vjerujući im, iako smo istinu vidjeli i znali, ta sve nam se odvijalo pred očima. Imam dojam da većina hrvatskog naroda kao omađijana i danas vjeruje tim pričama o tome kako je Hrvatska u bivšoj zajedničkoj državi bila neravnopravna i pljačkana od Srba i Srbije i na kraju izložena agresiji, da bi se potom teškom mukom „obranila od agresije“ ratujući za teritorije u BiH.
Mrtvi hladni gledali smo kako naše sugrađene „pogrešnih krvnih zrnaca“ istjeruju s posla, iz stanova i iz života mahom ljudi u uniformama pričuvnog sastava policije, što upućuje na to da se nije radilo o sporadičnim događanjima i postupcima pojedinaca već o sustavnom provođenju mjera državnog terora.
U svakoj sredini „stasali“ su „heroji a ne zločinci“, koji su čineći zločine mahom nad nevinim ljudima te sredine premrežili strahom, tako se u Osijeku ljudi još i danas boje Glavaša više nego paklenog ognja.
Zatvarali smo oči pred slikama kuća u vlasništvu Srba, kojima su „krovovi bili položeni direktno na temelje“, kako su se ta miniranja, koja su provodili oni iz redova „našeg ponosa“, koji su započeli i do pobjedonosnog završetka doveli rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, koji čovjek „vrhunskog pravnog obrazovanja“ s Pantovčaka ima obraza prozvati obrambenim i pravednim.
Mrtvi hladni gledali smo kako nestaju i najrenomiranije hrvatske tvornice, a rijeke hrvatskih radnika se upućuju u prijevremene i invalidske mirovine ili prema Zavodu za nezaposlene. Prisjetmo se samo s kojom zlurdošću su uništavani „socijalistički mastodonti“ poput svjetski poznate „Prvomajske“ recimo.
Mrtvi hladni gledali smo kako s hrvatske javne i političke scene nestaju ili bivaju ušutkani, neki i zauvijek, od onih koji su se makar samo usudili kritički razmišljati o maloumnim potezima „hrvatskog George Washingtona“, a pogotovo javno progovarati o njima.
Sjećam se, promatrao sam to izbliza, koju je hajku pokrenuo osobno Franjo Tuđman protiv Ivana Supeka, uvjerenog i dokazanog antifašiste i humaniste svjetskog glasa, kad je ovaj progovorio i pročeo prokazivati i Tuđmana i njegovu vlast kao neodgovornu, korumpiranu i duboko nehumanu. Išlo se čak toliko daleko da se Supeka optuživalo da pokušava organizirati atentat na Tuđmana.
Danas sam duboko uvjeren da bi Supek bio smaknut da nije bio toliko poznat u svijetu.
Nismo vidjeli primjerice kako Tuđmanov apologet A. Vrdoljak nemilosrdno etnički čisti HRT, iako nam se sve odvijalo pred očima, ali smo zato „vidjeli“ sve one „snajperiste“, inače normalnom ljudskom oku nevidljive.
Od nekadašnjeg članstva SKH, bilo da se radilo o nekompromitiranim, ali ljudima bez nekakvih liderskih ambicija ili „disidentima“ poput Tuđmana ili „recikliranohg komunističkog otpada“, poput Šeksa, formirane su gotovo sve hrvatske političke stranke, čija su se sva vodstva ponašala prema predlošku, Franji Tuđmanu, čiji je HDZ funkcionirao po principu „jedna stranka, jedan vođa“ eliminirajući iz svojih redova sve koji su se prema tom vođi usudili iole kritički postaviti, pa bilo to najdobronamjernije i benigno.
Većina hrvatskih državljana i danas vjeruje da se dio Srba u Hrvatskoj pobunio, a onda i samoizagnao iz Hrvatske, isključivo i samo radi toga što „nije mogao smisliti bilo kakvu hrvatsku državu“, kao da prije toga ti isti Srbi nisu živjeli u hrvatskoj državi za koju su se, kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, boreći se rame uz rame s Hrvatima i borili i izborili tokom 2. Svjetskog rata.
Gledam ovu našu političku „kremu“ na vlasti, posebno trojicu najviših dužnosnika, sve „ateist“ do „agnostika“, koji ali hrle u crkve na Božićna misna slavlja da bi bili što bliže oltaru, jer se „boje bijesa Crkve“, pa iako znaju da se temeljem sramnih „Radićevih ugovora“ odlijevaju ogromna sredstva za „mazanje vrata debeloj guski“, ne usude se ništa poduzeti.
I oni bi vodili sekularnu državu!?
Milanović čak neće prezati od zluradih odgovora da će se „milijiuni i dalje plaćati Vatikanu te da ti ugovori nisu tema dok je on premijer“, kao, e baš ćemo plaćati, a vi patite.
Jednako tako, iako su svjesni da braniteljske mirovine i druga materijalna prava tog parazitskog soja HDZ-ovih glasača naprosto proždiru državu, ne usude se revidirati ta prava, svesti ih na razinu prava boraca NOR-a i tako ih prilagoditi mogućnostim društva.
Pa dok traje, traje.
Po onom principu da je nešto u kapitalističkom smislu unprijeđenje što je u socijalističkom smislu degradacija provodi se reforma zdravstvenog sustava, čiji su materijalni dobici
upitni i na godišnjoj razini vjerojatno manji od troškova grijanja zagrebačkih zdravstvenih ustanova.
Da se sad ne upuštam u elaboraciju tvrdnje da smanjenjem broja kreveta, te broja liječnika i drugog zdravstvenog osoblja, ne može rezultirati boljom zdravstvenom skrbi niti smanjenjem vremena na listama čekanja za pojedine zdravstvene usluge.
Prava ušteda se mogla ostvariti jedino „spajanjem i objedinjavanjem“ zagrebačklih klinika i bolnica dovršenjm Sveučilišne bolnice u Blatu.
Sapliću se i zapliću o „slučaj Perković“ kao pile u kučine, premda po meni tu i nema nikakvog slučaja, naravno za ljude sa stavom, pa se Perkovića ili bespogovorno izručuje ili se izručenje odbija, s obrazloženjem da se obvještajce toga ranga naprosto ne izručuje stranim zemljama.
Kakve trice i kučine i kakvi bakrači sa zastarama i sličnim glupostima.
Bez ozbiljnih reformi kreće se bez razmišljanja u daljnja zaduživanja uz sve nepovoljnije kamate, sakate se i obrazovanje i znanost i zdravstveni sustav, sljedeće na udaru su vjerojatno mirovine, eventualni jako upitni gospodarski rasteu budućnosti neće biti dovoljan samo za podmirivanje razlike u kamatnoj stopi, a kamo li za što drugo, važno je da za branitelje i Crkvu mora biti, ostali neka krepaju.
U državi zaostaloj u razvoju.
Na pijelazu iz osmog u deveti krug pakla.
