Kome to i za što sudi njemački sud? I
Mislio sam da je od mene dovoljno ono što sam dosad napisao na temu o ubojstvu Stjepana Đurekovića, odnosno optužbama iznijetim na račun Josipa Perkovića,
http://feniks.bloger.index.hr/post/kome-to-i-za-sto-sudi-njemacki-sud/1321487.aspx
http://feniks.bloger.index.hr/post/prkos-odbijanje-slom--ii/22978091.aspx
tako i nisam imao namjeru više pisati o tome.
I ne bih da nije bilo intervjua sa g. Berndom von Heintschel-Heineggom, danas odvjetnikom, a 2008. sucem, koji je na kaznu doživotnog zatvora osudio Krunoslava Pratesa zato što ovaj NIJE ubio Stjepana Đurekovića, koji je u „Jutarnjem listu“ od 5. i 6. 01. 2014. objavila Bisera Fabrio
http://www.jutarnji.hr/bernd-von-heintschel-heinegg---da-nam-je-perkovic-bio-ranije-dostupan--mozda-nikad-ne-bih-povjerovao-u-pricu-vinka-sindicica-/1152043/
Iako ja o Biseri Fabrio imam izuzetno dobro mišljenje, mislim da se za ovaj intervju baš i nije dobro pripremila, pa je tako izostalo pitanje bivšem sucu, koji je očito sve znanje o SFRJ, njenom sustavu i sigurnosnim službama naučio od takvih „eminencija“ kao što je već spomenuti „poker asova“ Sindičić-Vukojević-Vukušić-Đapić, otkuda mu uopće ideja da je u uvjetima stroge subordinacije koja je vladala unutar Službe Josip Perković uopće mogao dati nalog da se bilo koga i radi bilo čega „neutralizira“ u stranoj državi.
Izostalo je i pitanje bivšem sucu zašto njemačke sudbene vlasti nisu poduzele ništa ni nakon saznanja da je Vinko Sindičić „krunski svjedok„ na suđenju Krunoslavu Pratesu u cijelosti povukao svoj iskaz dan tokom suđenja Pratesu i to ovjerio u jednom javnobiljžničkom uredu u Berlinu. A Sindičić je bio jedini koji je u svojem iskazu teretio Pratesa i Perkovića, laprdanja „časnih“ Vukojevića, Vukušića i Đapića je čak i ovaj sudac očito smatrao tek lupanjem da se lupa.
Na tragu svjedočenja spomenutog „četverolista“ izuzetno „vjerodostojnih“ svjedoka su i shizofrena bauljanja novinara Željka Peratovića, koji eto raspolaže „krunskim dokazima“ o tome da je Đurekoviću presudilo prokazivnje Vanje Špoljka i Miše Broza kao ljudi „umočenih“ u kriminal u INI, premda nitko nije spominjao Mišu Broza, nego stanovitog Ivana Broza, koji nije bio ni u kakvom srodstvu s puno poznatijim Brozom. Ali eto, čim je Broz, odmah je i Mišo.
Prema „časnom“ sucu ispada da se državni i partijski dužnosnici u SFRJ nisu bavili ničim drugim nego su samo smišljali načine kako bi smaknuli nekog od hrvatskih emigranata.
O, reći će on da je Đureković ubijen od strane jugoslavenske Službe radi toga jer je previše znao, prikazujkući Đurekovića kao nekakvog partnera jugoslavenskih državnih i partijskih vlasti, mo'š mislit', jedan od 200-tinjak direktora u INI!?
Stjepan Đureković jest bio sudionik svakogodišnjih sastanaka predstavnika republičkih poduzeća koja su se bavila preradom nafte i distribucijom naftnih derivata, pa i isporukama za potrebe JNA i Službe unutarnjih poslova, ali teško da je znao točne lokacije vojnih škladišta i postrojenja. A ako je te podatke znao i odao ih BND-u ili nekoj drugoj službi, „mlijeko je već bilo proliveno“, pa i nije imalo smisla likvidirati ga radi toga i tako riskirati diplomatski spor sa SRNj.
A Đureković je, ako iza njegovog ubojstva uopće stoji bivša jugoslavenska tajna služba, usprkos tome što puno eksponirani insider Službe, Božidar Spasić, tvrdi da je, stradao radi financiranja ekstremne terorizmu sklone ustaške emigracije.
Po meni je i dalje, istinaibog u sferi špekulacija, jednakovrijedna i tvrdnja da je Đureković žrtva unutaremigrantskih obračuna, a ako se o tome radi, motiv bi i opet bio novac, koji Đureković nekome nije dao ili ga nije dao u dovoljnim količinama.
Spominjana je i treća mogućnost, a ta je da je Đurekovića dao likvidirati BND, jer su njegov boravak i djelovanje u Njemačkoj, BND je znao da on financira teroriste, teško opterećivali odnose između SRNj i SFRJ.
Ali eto njemački sudac je presudio kako je presudio, označivši kao nalogodavce Đurekovićevog ubojstva tadašnje visoke funkcionere Službe sigurnosti na saveznoj i republičkoj razini zatraživši putem EUN njihovo izručenje Njemačkoj, Županijski sud u Zagrebu je, bilo zastare ili ne, donio odluku da se Perkovića izruči Njemačkoj, a po istom predlošku će najvjerojatnije odlučiti i Županijski sud u Velikoj Gorici za slučaj Zdravka Mustača.
Zatim će slijediti žalbe Vrhovnom sudu RH, a potom valjda i zahtjev za zaštitu ustavnosti Ustavnom sudu, ukoliko Vrhovni sud potvrdi odluke županijskih sudova.
Predmijevam da će i jedan i drugi biti na kraju izručeni Njemačkoj, a potom i izvedeni pred sud, koji će se se tim suđenjem vjerojatno „proslaviti“ kao što su se proslavili i oni sudovi koji su sudili nekadašnjem čelniku DDR Erichu Honeckeru i šefu STASI Erichu Mielkeu.
Njemački čelnici bili bi najsretniji da Honeckerov iskaz sa tog suđenja nisu nikada čuli.
Treba li suditi i osuditi Perkovića i Mustača?
Po meni treba, ali ne u Njemačkoj i ne radi ubojstva Stjepana Đurekovića, nego radi toga što nisu radili svoj posao i time omogućili Tuđmanu da zajedno sa svojim protuhama i emigrantskim probisvijetima dođe na vlast u Hrvatskoj i doslovno uništi i narod i državu.
http://feniks.bloger.index.hr/post/kome-to-i-za-sto-sudi-njemacki-sud/1321487.aspx
http://feniks.bloger.index.hr/post/prkos-odbijanje-slom--ii/22978091.aspx
tako i nisam imao namjeru više pisati o tome.
I ne bih da nije bilo intervjua sa g. Berndom von Heintschel-Heineggom, danas odvjetnikom, a 2008. sucem, koji je na kaznu doživotnog zatvora osudio Krunoslava Pratesa zato što ovaj NIJE ubio Stjepana Đurekovića, koji je u „Jutarnjem listu“ od 5. i 6. 01. 2014. objavila Bisera Fabrio
http://www.jutarnji.hr/bernd-von-heintschel-heinegg---da-nam-je-perkovic-bio-ranije-dostupan--mozda-nikad-ne-bih-povjerovao-u-pricu-vinka-sindicica-/1152043/
Iako ja o Biseri Fabrio imam izuzetno dobro mišljenje, mislim da se za ovaj intervju baš i nije dobro pripremila, pa je tako izostalo pitanje bivšem sucu, koji je očito sve znanje o SFRJ, njenom sustavu i sigurnosnim službama naučio od takvih „eminencija“ kao što je već spomenuti „poker asova“ Sindičić-Vukojević-Vukušić-Đapić, otkuda mu uopće ideja da je u uvjetima stroge subordinacije koja je vladala unutar Službe Josip Perković uopće mogao dati nalog da se bilo koga i radi bilo čega „neutralizira“ u stranoj državi.
Izostalo je i pitanje bivšem sucu zašto njemačke sudbene vlasti nisu poduzele ništa ni nakon saznanja da je Vinko Sindičić „krunski svjedok„ na suđenju Krunoslavu Pratesu u cijelosti povukao svoj iskaz dan tokom suđenja Pratesu i to ovjerio u jednom javnobiljžničkom uredu u Berlinu. A Sindičić je bio jedini koji je u svojem iskazu teretio Pratesa i Perkovića, laprdanja „časnih“ Vukojevića, Vukušića i Đapića je čak i ovaj sudac očito smatrao tek lupanjem da se lupa.
Na tragu svjedočenja spomenutog „četverolista“ izuzetno „vjerodostojnih“ svjedoka su i shizofrena bauljanja novinara Željka Peratovića, koji eto raspolaže „krunskim dokazima“ o tome da je Đurekoviću presudilo prokazivnje Vanje Špoljka i Miše Broza kao ljudi „umočenih“ u kriminal u INI, premda nitko nije spominjao Mišu Broza, nego stanovitog Ivana Broza, koji nije bio ni u kakvom srodstvu s puno poznatijim Brozom. Ali eto, čim je Broz, odmah je i Mišo.
Prema „časnom“ sucu ispada da se državni i partijski dužnosnici u SFRJ nisu bavili ničim drugim nego su samo smišljali načine kako bi smaknuli nekog od hrvatskih emigranata.
O, reći će on da je Đureković ubijen od strane jugoslavenske Službe radi toga jer je previše znao, prikazujkući Đurekovića kao nekakvog partnera jugoslavenskih državnih i partijskih vlasti, mo'š mislit', jedan od 200-tinjak direktora u INI!?
Stjepan Đureković jest bio sudionik svakogodišnjih sastanaka predstavnika republičkih poduzeća koja su se bavila preradom nafte i distribucijom naftnih derivata, pa i isporukama za potrebe JNA i Službe unutarnjih poslova, ali teško da je znao točne lokacije vojnih škladišta i postrojenja. A ako je te podatke znao i odao ih BND-u ili nekoj drugoj službi, „mlijeko je već bilo proliveno“, pa i nije imalo smisla likvidirati ga radi toga i tako riskirati diplomatski spor sa SRNj.
A Đureković je, ako iza njegovog ubojstva uopće stoji bivša jugoslavenska tajna služba, usprkos tome što puno eksponirani insider Službe, Božidar Spasić, tvrdi da je, stradao radi financiranja ekstremne terorizmu sklone ustaške emigracije.
Po meni je i dalje, istinaibog u sferi špekulacija, jednakovrijedna i tvrdnja da je Đureković žrtva unutaremigrantskih obračuna, a ako se o tome radi, motiv bi i opet bio novac, koji Đureković nekome nije dao ili ga nije dao u dovoljnim količinama.
Spominjana je i treća mogućnost, a ta je da je Đurekovića dao likvidirati BND, jer su njegov boravak i djelovanje u Njemačkoj, BND je znao da on financira teroriste, teško opterećivali odnose između SRNj i SFRJ.
Ali eto njemački sudac je presudio kako je presudio, označivši kao nalogodavce Đurekovićevog ubojstva tadašnje visoke funkcionere Službe sigurnosti na saveznoj i republičkoj razini zatraživši putem EUN njihovo izručenje Njemačkoj, Županijski sud u Zagrebu je, bilo zastare ili ne, donio odluku da se Perkovića izruči Njemačkoj, a po istom predlošku će najvjerojatnije odlučiti i Županijski sud u Velikoj Gorici za slučaj Zdravka Mustača.
Zatim će slijediti žalbe Vrhovnom sudu RH, a potom valjda i zahtjev za zaštitu ustavnosti Ustavnom sudu, ukoliko Vrhovni sud potvrdi odluke županijskih sudova.
Predmijevam da će i jedan i drugi biti na kraju izručeni Njemačkoj, a potom i izvedeni pred sud, koji će se se tim suđenjem vjerojatno „proslaviti“ kao što su se proslavili i oni sudovi koji su sudili nekadašnjem čelniku DDR Erichu Honeckeru i šefu STASI Erichu Mielkeu.
Njemački čelnici bili bi najsretniji da Honeckerov iskaz sa tog suđenja nisu nikada čuli.
Treba li suditi i osuditi Perkovića i Mustača?
Po meni treba, ali ne u Njemačkoj i ne radi ubojstva Stjepana Đurekovića, nego radi toga što nisu radili svoj posao i time omogućili Tuđmanu da zajedno sa svojim protuhama i emigrantskim probisvijetima dođe na vlast u Hrvatskoj i doslovno uništi i narod i državu.
