„Demokratizacija“ Ukrajine
Najpoznatije svjetske "humanitarne" organizacije: CIA, MI6, DSG, a sad u slučaju "demokratizacije" Ukrajine posebno angažirani BND, uprli su sve snage da kroz poticanje krvoprolića u toj zemlji uspostave "demokraciju" i „mir“, mir najpoznatiji kao pax americana, čiju su blagodat posebno osjetili Iračani, gdje ljudi svakodnevno ginu u uvjetno međukonfesionalnom ratu između muslimana šita i sunita, kojega za vrijeme Sadamove tiranije nije bilo, al Qaeda divlja gore nego ikad igdje, a tamo je za vrijeme Sadamove satrapije nije bilo.
Pretpostavljam da bi danas mnogi Iračani poželjeli, kad bi to bilo moguće, pobjeći iz ove "demokracije" i "sigurnosti" koje su im donijele američke bajonete, u diktaturu i nesigurnost Sadamovog vremena.
Scenarij je uvijek isti, u državma u kojima se vlasti trude voditi nekakvu nezavisnu politiku, ali su i demokratski instituti, ruku na srce, deficitarni, potiču se one snage koje su sklone nasilju i nasiljem se dokopati vlasti, a da narodu i državi objektivno niti mogu niti znaju pružiti bilo kakav boljitak.
Srušiti neposlušne prerferiranim stranim gazdama je primarni cilj.
Te skupine se naoružvaju i obučavaju za sukobe sa snagama reda, a potom ih se proziva opozicijom, pa iako je potpuno jasno da ekstremisti i militanti koji napadaju snage reda, i ruše i uništavaju sve pred sobom, nisu nikakva opozicija.
Za nasilje se uporno optužuje režim i to na način kao da je režim iz čista mira poslao policiju da provodi nasilje nad vlastitim narodom.
Zanimljivo je da niti jedan "opozicijski" prvak nije osudio nasilničko ponašanje "opozicionara", već orkestrirano napadaju režim i predsjednika Viktora Janukovića, koji bi valjda bio pravi jedino da odmah preda vlast "opozicionarima", koji tobože prizivaju izbore, kao da Viktor Janukovič nije ne tako davno pobijedio na slobodnim izborima.
U slučaju Ukrajine, gdje se tobože radi o silnoj želji ukrajinskog naroda i težnji za članstvom u EU, EU je, a posebno Njemačka, a bogami ni Poljska nije nevina, umjesto da materijalno i na druge načine pomogne Ukrajini, pribjegla poticanju pobune, pardon opozicijske borbe.
Cilj u uvodu spomenutih "humanitrnih" organizacija je, kao u slučaju bivše SFRJ najvjerojatnije krvavim građankim ratom srušiti režim i raskomadati zemlju.
Nitko ne obraća pažnju na to da "proeuropski prosvjednici" vjerojatno u Ukrajini ne čine većinu, kao i da je Ukrajina energetski gotovo potpuno ovisna o Rusiji, koja joj je jedina pružila tvornu i opipljivu pomoći i to vjerojatno ne samo iz razloga što želi zadržati svoj poilitički utjecaj u toj zemlji, već i radi toga što u Ukrajini etnički Rusi čine više od 17 % stanovništva.
Rusi u Ukrajini, iako su u statusu "značajne manjine", nemaju političku autonomiju, što će se u slučaju krvavog raspleta vjerojatno mijenjati i to na način da, ostanu li u državnom okviru Ukrajine, ostvare stanovitu političku i fiskalnu autonomiju, ili se čak i otcijepe od Ukrajine.
Zasad su Rusi u Ukrajini mirni, doduše zna se da oni pružaju podršku Janukoviču, ali ne sudjeluju ni u kakvim sukobima.
Ali dobro, recimo da Janukovič pristane i raspiše prijevremene parlamentane izbore, pa da i odstupi, a na tim izborima "opozicija" i opet bude poražena, hoće li onda priznati rezultate tih izbora ili će i opet početi s nasiljem?
Iz Rusije se zasad čuju pomirljivi tonovi, premda se Janukoviču sugerira da postupi energičnije, spriječi nasilničko ponašanje i prestane biti "otirač" za cipele "opozicionerima“
.
Sam predsjednik Putin se vjerojatno prije završetka OI u Sočiju neće intenzivnije angažirati i poduzimati političke i druge inicijative u cilju smirivanja stanja u Ukrajini, a niti suprotstavljati EU i njihovim u suštini proturuskim inicijativama.
Međutim kad OI završe za očekivati je Putinov jasan i čvrst stav o stanju u Ukrajini, gdje će se kao i u slučaju Sirije jasno staviti do znanja da Rusija zna koji su ulozi i kakvu igru EU i Ameri igraju u Ukrajini, s jednim jedinim ciljem da se spriječi njeno približavanje Rusiji ne pitajući za cijenu koju bi ukrajinski narod trebao platiti.
A što rade nedotupavne hrvatske vlasti?
Odmah, vjerojatno i opet na štetu Hrvatske, kao u slučaju Sirije, kreću dokazivati svoju „pravovjernost“, svrstavajući se preglasno i potpuno nepotrebno na stranu ukrajinske „proeuropske oporbe“, što što kod Putina neće proći nezapažno, a očekujemo da Rusija investira u Hrvatskoj.
Ali dobro, ako smo jednako nepotrebno pristajći uz svjetske „humanitarce“ i „borce za demokraciju“ u Siriji najvjeroatnije zauvijek izgubili naftna polja, čija se vrijednost procjenjuje na stotinjak milijardi USD, možemo mi i bez potencijalnih ruskih inveticija.
Naprijed naši!
Pretpostavljam da bi danas mnogi Iračani poželjeli, kad bi to bilo moguće, pobjeći iz ove "demokracije" i "sigurnosti" koje su im donijele američke bajonete, u diktaturu i nesigurnost Sadamovog vremena.
Scenarij je uvijek isti, u državma u kojima se vlasti trude voditi nekakvu nezavisnu politiku, ali su i demokratski instituti, ruku na srce, deficitarni, potiču se one snage koje su sklone nasilju i nasiljem se dokopati vlasti, a da narodu i državi objektivno niti mogu niti znaju pružiti bilo kakav boljitak.
Srušiti neposlušne prerferiranim stranim gazdama je primarni cilj.
Te skupine se naoružvaju i obučavaju za sukobe sa snagama reda, a potom ih se proziva opozicijom, pa iako je potpuno jasno da ekstremisti i militanti koji napadaju snage reda, i ruše i uništavaju sve pred sobom, nisu nikakva opozicija.
Za nasilje se uporno optužuje režim i to na način kao da je režim iz čista mira poslao policiju da provodi nasilje nad vlastitim narodom.
Zanimljivo je da niti jedan "opozicijski" prvak nije osudio nasilničko ponašanje "opozicionara", već orkestrirano napadaju režim i predsjednika Viktora Janukovića, koji bi valjda bio pravi jedino da odmah preda vlast "opozicionarima", koji tobože prizivaju izbore, kao da Viktor Janukovič nije ne tako davno pobijedio na slobodnim izborima.
U slučaju Ukrajine, gdje se tobože radi o silnoj želji ukrajinskog naroda i težnji za članstvom u EU, EU je, a posebno Njemačka, a bogami ni Poljska nije nevina, umjesto da materijalno i na druge načine pomogne Ukrajini, pribjegla poticanju pobune, pardon opozicijske borbe.
Cilj u uvodu spomenutih "humanitrnih" organizacija je, kao u slučaju bivše SFRJ najvjerojatnije krvavim građankim ratom srušiti režim i raskomadati zemlju.
Nitko ne obraća pažnju na to da "proeuropski prosvjednici" vjerojatno u Ukrajini ne čine većinu, kao i da je Ukrajina energetski gotovo potpuno ovisna o Rusiji, koja joj je jedina pružila tvornu i opipljivu pomoći i to vjerojatno ne samo iz razloga što želi zadržati svoj poilitički utjecaj u toj zemlji, već i radi toga što u Ukrajini etnički Rusi čine više od 17 % stanovništva.
Rusi u Ukrajini, iako su u statusu "značajne manjine", nemaju političku autonomiju, što će se u slučaju krvavog raspleta vjerojatno mijenjati i to na način da, ostanu li u državnom okviru Ukrajine, ostvare stanovitu političku i fiskalnu autonomiju, ili se čak i otcijepe od Ukrajine.
Zasad su Rusi u Ukrajini mirni, doduše zna se da oni pružaju podršku Janukoviču, ali ne sudjeluju ni u kakvim sukobima.
Ali dobro, recimo da Janukovič pristane i raspiše prijevremene parlamentane izbore, pa da i odstupi, a na tim izborima "opozicija" i opet bude poražena, hoće li onda priznati rezultate tih izbora ili će i opet početi s nasiljem?
Iz Rusije se zasad čuju pomirljivi tonovi, premda se Janukoviču sugerira da postupi energičnije, spriječi nasilničko ponašanje i prestane biti "otirač" za cipele "opozicionerima“
.
Sam predsjednik Putin se vjerojatno prije završetka OI u Sočiju neće intenzivnije angažirati i poduzimati političke i druge inicijative u cilju smirivanja stanja u Ukrajini, a niti suprotstavljati EU i njihovim u suštini proturuskim inicijativama.
Međutim kad OI završe za očekivati je Putinov jasan i čvrst stav o stanju u Ukrajini, gdje će se kao i u slučaju Sirije jasno staviti do znanja da Rusija zna koji su ulozi i kakvu igru EU i Ameri igraju u Ukrajini, s jednim jedinim ciljem da se spriječi njeno približavanje Rusiji ne pitajući za cijenu koju bi ukrajinski narod trebao platiti.
A što rade nedotupavne hrvatske vlasti?
Odmah, vjerojatno i opet na štetu Hrvatske, kao u slučaju Sirije, kreću dokazivati svoju „pravovjernost“, svrstavajući se preglasno i potpuno nepotrebno na stranu ukrajinske „proeuropske oporbe“, što što kod Putina neće proći nezapažno, a očekujemo da Rusija investira u Hrvatskoj.
Ali dobro, ako smo jednako nepotrebno pristajći uz svjetske „humanitarce“ i „borce za demokraciju“ u Siriji najvjeroatnije zauvijek izgubili naftna polja, čija se vrijednost procjenjuje na stotinjak milijardi USD, možemo mi i bez potencijalnih ruskih inveticija.
Naprijed naši!
