"Vođe"
Ljudsko društvo podložno je promjenama koje mogu biti lokalne, ali i globalne, neke promjene događaju se skokovito, revolucijama, dok ih se najveći broj odvija gotovo neprimjetno, ali na kraju rezultiraju „novim stanjem stvari“, kad više ništa nije i neće biti isto i kad povratak na staro više nije moguć.
Narod, taj čudni organizam, u nekakvim prijelomnim trenucima obično traži onoga tko će ga povesti, uvijek s nadom, u bolji život.
Kuda će narod po izvršenim društvenim (i gospodarskim) promjenama prispjeti uvelike ovisi o onome tko ga vodi, neovisno o tome jel' se taj sam nametnuo ili ga je narod odabrao da ga vodi.
Za hrvatski narod, kao i za druge narode bivše SFRJ, je takv prijelomni trenutak bila godina 1990., kad nas se uspjelo uvjeriti da daljnju demokratizaciju društva nije moguće ostvariti u zajedničkoj državi i u samoupravnim uvjetima, već da je nužno uvođenje višestranačja koje je zapravo prava demokracija, usprkos činjenici da je samoupravni delegatski sustav imao mnoge elemente direktne demokracije, tako strane višestranačju.
I eto nas četvrt stoljeća kasnije u situaciji u kojoj smo osjetili sve „blagodati“ višestranačja izdemokratizirani do gole kože u državi pred kolapsom i u dužničkom ropstvu.
Pa ako je te 1990. vrijeme i bilo prijelomno, pa ako nam je i trebao vođa, zašto se bar mi Hrvati nismo poveli za primjerom onog vođe koji je i vidio u budućnost i imao viziju puta u bolji život, koji je znao što i kada treba napraviti, pa kada i srušiti most da bi se prešlo preko rijeke, kada rezolutno reći „ne“, kada popustiti, pa i odustati od nekih zamisli, ako su se u izvedbi pokazale pogrešnima …
Ne, ne, tog nespornog lidera svjetskog značaja trebalo je proglasiti zločincem, valjda i jedino zato što nije nacional-šovinistima dopuštao da dignu glavu, a bogami niti da kriminalci vode glavnu riječ u državi.
Ali ne, mi si te 1990. izabrasmo, po predlošku iz one satirične priče „Vođa“ Radoja Domanovića iz 1902. godine, onoga tko će nas povesti, vrijeme je pokazalo, ne u bolji život, nego u bolju prošlost.
Kao i u spomenutoj preipovijetci i oko našeg „vođe“ i „čudotvorca“ okupili su se oni koji su vođu najbolje razumjeli i bili autentični tumači njegovih „genijalnih“ zamisli, od toga kako mržnja a ne ljubav pokreću svijet, kako se iz stanja mira pa do mira, ali valjda na višoj razini, dolazi tek ratom, kako sve dotad stvoreno treba razrušiti i put u bolju prošlost početi graditi polazeći niotkuda.
I smo, predvođeni tim čudotvorcem, također probijali ograde pored širom otvorenih vrata, da bismo prošli neznano kuda, sve sljedeći našeg vođu probijali smo se kroz šikaru pored široke ceste, upadali u grabe i jarke, gazili preko potoka, da bismo došli do provalije, ali još uvijek nesvjesni da smo slijedili budaletinu i političkog slijepca.
Mnogi od nas, ma kako bili polomljeni i izudarani od bauljanja bespućima slijedeći „vođu i učitelja“, ni danas ne shvaćaju koga smo na tom putu krvi i suza slijedili, oni ga i danas proglašavaju najvećim Hrvatom u povijesti.
Da, okupio je Franjo Tuđman oko sebe „mudre“ glave otfikarivši svaku glavu i ne samo na simboličnoj razini, koja bi se podigle i progovorila koju kritičku riječ na račun njega i njegovog „vođstva“.
Hrvatska inteligencija je potpuno ušutkana, društvo je premreženo strahom i ne samo za vlastitu egzistenciju, rijetki su i danas oni ljudi od imena koji se usude jasno artikulirati svoja kritička razmišljanja, a pogotovo su rijetki oni koji se usude prikazati cara u svoj njegovoj golotinji, odnosno istupiti protiv sakrosantnih proglašenih istina, pogotovo onih o „stvaranju države“, Domovinskom ratu i Josipovićevom ponosu, hrvatskim braniteljima.
Za vrijeme Tuđmanovog života iz njegovog inkubatora ispilavljeno je dovoljno „liberalnih konzervativaca“, „antitotalitarista“ i slične žgadije, koja je naprosto nametnuta hrvatskom narodu, sposobna jedino da ga odvede u propast, što će se i dogoditi ne pojavi li se uskoro na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni vođa poput onoga koji nas je vodio putem prosperiteta, putem mira i napretka.
Današnje hrvatske vlasti, kod kojih su zaista rijetki oni za koje se ne bi moglo reći drugo doli da su obične ništarije, su samo vrli Tuđmanovi sljedbenici upregnuti u kola vlastitog bogaćenja i kriminala.
Razlika između njih i HDZ-a je jedino u ta tri slova, pa kako u HDZ-u nema nikakve demokracije, tako je nema ni u SDP-u, a pogotovo ne one socijalne.
Ili, vjerujete li vi da je dr. Ivo Snader jedini ratni profiter u Hrvatskoj?
Koji kreten moraš biti pa posumnjati da ministar ne može na posao u automobilu jeftinijem od pola milijuna kuna? Ili koji kreten moraš biti da na zahtjev sindikalnog čelnika da si svi u vladi smanje plaće za 50 %, odgovoriš da ćeš to učiniti onda kad sindikalni čelnici smanje svoje plaće za 50 %, kao da i ministri i sindikalni čelnici primaju plaće iz istog izvora.
Čitam tako da je od dolaska Franje Tuđmana na vlast u Hrvatskoj industrijska proizvodnja pala na 60 % one iz predtuđmanovskog razdoblja, poljoprivredna proizvodnja na 50%, s daljnjom tendecijom pada, a sve zlo oko proizvodnje mlijeka i drastičnog smanjenja proizvodnje posljedica onoga što je ispregovarano s EU. (sic!)
Samo jel' itko mogao očekivati išta drugo od pregovarača čiji je talent i sposobnosti otkrio Franjo Tuđman!?
U situaciji „i poslije Tuđmana Tuđman“ kakva je danas u Hrvatskoj, na čelu Ureda za gubljenje vremena, koji se prepretenciozno zove Vlada RH, imamo nekoga tko zadovoljava osnovni kriterij po predlošku iz pripovijetke „Vođa“, naime politički je slijepac.
Kako drugčije protumačiti činjenicu da je znao da EK neće zažmiriti i tolerirati ogromni proračunski manjak, a on ipak takav proračun predlaže Saboru, a ovaj ga bez puno pitanja prihvaća, da bi se poslije EU pljuske pristupilo njegovom rebalansu takoreći odmah po njegovom usvajanju.
I sad počinje „hod po mukama“, jer prihodovnu stranu proračuna gotovo više i nije moguće povećati na komforan način, a rashodovnu stranu se ne želi smanjiti tamo gdje bi se trebalo i moralo, čak i da se rebalans ne mora raditi.
Naime prihodovnu stranu moglo bi se povećati prvo tako da se počne čistiti i od opljačkane imovine u korist državnog proračuna „oslobađati“ sloj novobogataša, a ne narod držati u uvjerenju kako je dr. Ivo Snader jedini ratni profiter. Drugo, konačno početi ulaziti u trag ogromnim količinama novca spregom politike i organiziranog kriminala izvučenog iz Hrvatske i to ne samo u zadnjih 10-alk godina, već od trenutka kad nas je „obasjala“ Tuđmanova „demokratska svjetlost“, po izlasku iz samoupravnog mraka, osobno mislim da je najveća pljačka bila prvo „pražnjenje“ mirovinskih fondova. I pored pritiska iz EU da se tom opljačkanom kapitalu uđe u trag, svjedoci smo, da našem „vođi“ takvo što ne pada na pamet, iako pomoć u tom mukotrpnom poslu obećavaju i EU i Ameri, premda znalci kažu da „trag novca“ baš i nije tako teško pratiti. Samo da bi se pristupilo tom poslu potrebna je politička volja, a kod našeg „vođe“ ja takvu volju ne primjećujem.
Rashodovnu stranu proračuna trebalo bi rasteretiti od svih davanja lažnjacima, korisnicima mirovina, invalidnina ili nekog od vidova socijalne pomoći, zatim raskidom ugovora s Vatikanom, izbaciti vjerski odgoj iz školskog sustava, a vjerske zajednice financirati sredstvima „crkvenog poreza“ kojega treba uvesti. Svjedoci smo da našem „vođi“ „liberalnom konzervativcu, socijaldemokrati i ateistu“, takvo što ne pada na pamet, pa i na novinarsko pitanje na tu temu zlurado je odbrusio da će se „dok je on premijer novac Vatikanu davati“. Zanima me samo u inat kome?
I naravno najveća sredstva „osloboditi“ svodeći nepodnošljiu razinu braniteljskih prava na razinu prava koja uživaju borci NOR-a, koji za razliku od ovih kokošara i jajara, koji su se predvođeni „najvećim Hrvatom u povijesti“ izborili za Plan-4, jesu oslobodili zemlju i jesu odlukama ZAVNOH-a uspostavili hrvatsku državu, kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, oslobođenu prefiksa „fašistički“.
Jasno je da „vođa“ po Domanoviću ništa od toga neće učiniti, jer se u prvom slučaju boji bijesa Kaptola, a u drugom bijesa „stvaratelja hrvatske države“, on će u svojem sljepilu sakatiti i školstvo i zdravstvo, zakidati najpotrebitije, kao primjerice djecu s teškoćam u razvoju i sve one s posebnim potrebama u svrhu očuvanja katoličko-braniteljske džamahirije Hrvatske, kakvu nam je namor veliki „vođa i učitelj“ Franjo Tuđman.
Za mene bi sekularizcija države bila ono isto što je bila i za cara Josipa II ili za Josipa Broza Tita, a predstavnike „dignitetlija“, „pijetetlija“, „stožerlija“ ... bih pozvao i tim orkanima, tromblonima, klemmovima, sačićima, pavkovićima ... rekao da im predajem vlast, pa neka oni ovako umni kakvim ih je već Bog dao vode državu, pa neka si isplaćuju i deset puta veće mirovine i invalidnine, sve na račun „stvaranja države“.
Ili možda ipak Plana Z-4?
Što vi mislite?
Naravnp da ja živim u iluzijama i da naš aktualni „vođa“ ništa kprisnog po narod i državu poduzimati neće, što je najbolje pokazao i na jučeršnjoj konvenciji SDP-a, ne progovorivši faktički nijednu riječ koja bi makar zazvučala samokritično.
S druge opet strane uhvatim se u pitanju, koja je alternativa i čim makar pomislim na Kara-oglua i njegove „zdravomarijaše“, ledi mi se krv u žilama.
Čini mi se kao da izlaza naprosto nema.
Narod, taj čudni organizam, u nekakvim prijelomnim trenucima obično traži onoga tko će ga povesti, uvijek s nadom, u bolji život.
Kuda će narod po izvršenim društvenim (i gospodarskim) promjenama prispjeti uvelike ovisi o onome tko ga vodi, neovisno o tome jel' se taj sam nametnuo ili ga je narod odabrao da ga vodi.
Za hrvatski narod, kao i za druge narode bivše SFRJ, je takv prijelomni trenutak bila godina 1990., kad nas se uspjelo uvjeriti da daljnju demokratizaciju društva nije moguće ostvariti u zajedničkoj državi i u samoupravnim uvjetima, već da je nužno uvođenje višestranačja koje je zapravo prava demokracija, usprkos činjenici da je samoupravni delegatski sustav imao mnoge elemente direktne demokracije, tako strane višestranačju.
I eto nas četvrt stoljeća kasnije u situaciji u kojoj smo osjetili sve „blagodati“ višestranačja izdemokratizirani do gole kože u državi pred kolapsom i u dužničkom ropstvu.
Pa ako je te 1990. vrijeme i bilo prijelomno, pa ako nam je i trebao vođa, zašto se bar mi Hrvati nismo poveli za primjerom onog vođe koji je i vidio u budućnost i imao viziju puta u bolji život, koji je znao što i kada treba napraviti, pa kada i srušiti most da bi se prešlo preko rijeke, kada rezolutno reći „ne“, kada popustiti, pa i odustati od nekih zamisli, ako su se u izvedbi pokazale pogrešnima …
Ne, ne, tog nespornog lidera svjetskog značaja trebalo je proglasiti zločincem, valjda i jedino zato što nije nacional-šovinistima dopuštao da dignu glavu, a bogami niti da kriminalci vode glavnu riječ u državi.
Ali ne, mi si te 1990. izabrasmo, po predlošku iz one satirične priče „Vođa“ Radoja Domanovića iz 1902. godine, onoga tko će nas povesti, vrijeme je pokazalo, ne u bolji život, nego u bolju prošlost.
Kao i u spomenutoj preipovijetci i oko našeg „vođe“ i „čudotvorca“ okupili su se oni koji su vođu najbolje razumjeli i bili autentični tumači njegovih „genijalnih“ zamisli, od toga kako mržnja a ne ljubav pokreću svijet, kako se iz stanja mira pa do mira, ali valjda na višoj razini, dolazi tek ratom, kako sve dotad stvoreno treba razrušiti i put u bolju prošlost početi graditi polazeći niotkuda.
I smo, predvođeni tim čudotvorcem, također probijali ograde pored širom otvorenih vrata, da bismo prošli neznano kuda, sve sljedeći našeg vođu probijali smo se kroz šikaru pored široke ceste, upadali u grabe i jarke, gazili preko potoka, da bismo došli do provalije, ali još uvijek nesvjesni da smo slijedili budaletinu i političkog slijepca.
Mnogi od nas, ma kako bili polomljeni i izudarani od bauljanja bespućima slijedeći „vođu i učitelja“, ni danas ne shvaćaju koga smo na tom putu krvi i suza slijedili, oni ga i danas proglašavaju najvećim Hrvatom u povijesti.
Da, okupio je Franjo Tuđman oko sebe „mudre“ glave otfikarivši svaku glavu i ne samo na simboličnoj razini, koja bi se podigle i progovorila koju kritičku riječ na račun njega i njegovog „vođstva“.
Hrvatska inteligencija je potpuno ušutkana, društvo je premreženo strahom i ne samo za vlastitu egzistenciju, rijetki su i danas oni ljudi od imena koji se usude jasno artikulirati svoja kritička razmišljanja, a pogotovo su rijetki oni koji se usude prikazati cara u svoj njegovoj golotinji, odnosno istupiti protiv sakrosantnih proglašenih istina, pogotovo onih o „stvaranju države“, Domovinskom ratu i Josipovićevom ponosu, hrvatskim braniteljima.
Za vrijeme Tuđmanovog života iz njegovog inkubatora ispilavljeno je dovoljno „liberalnih konzervativaca“, „antitotalitarista“ i slične žgadije, koja je naprosto nametnuta hrvatskom narodu, sposobna jedino da ga odvede u propast, što će se i dogoditi ne pojavi li se uskoro na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni vođa poput onoga koji nas je vodio putem prosperiteta, putem mira i napretka.
Današnje hrvatske vlasti, kod kojih su zaista rijetki oni za koje se ne bi moglo reći drugo doli da su obične ništarije, su samo vrli Tuđmanovi sljedbenici upregnuti u kola vlastitog bogaćenja i kriminala.
Razlika između njih i HDZ-a je jedino u ta tri slova, pa kako u HDZ-u nema nikakve demokracije, tako je nema ni u SDP-u, a pogotovo ne one socijalne.
Ili, vjerujete li vi da je dr. Ivo Snader jedini ratni profiter u Hrvatskoj?
Koji kreten moraš biti pa posumnjati da ministar ne može na posao u automobilu jeftinijem od pola milijuna kuna? Ili koji kreten moraš biti da na zahtjev sindikalnog čelnika da si svi u vladi smanje plaće za 50 %, odgovoriš da ćeš to učiniti onda kad sindikalni čelnici smanje svoje plaće za 50 %, kao da i ministri i sindikalni čelnici primaju plaće iz istog izvora.
Čitam tako da je od dolaska Franje Tuđmana na vlast u Hrvatskoj industrijska proizvodnja pala na 60 % one iz predtuđmanovskog razdoblja, poljoprivredna proizvodnja na 50%, s daljnjom tendecijom pada, a sve zlo oko proizvodnje mlijeka i drastičnog smanjenja proizvodnje posljedica onoga što je ispregovarano s EU. (sic!)
Samo jel' itko mogao očekivati išta drugo od pregovarača čiji je talent i sposobnosti otkrio Franjo Tuđman!?
U situaciji „i poslije Tuđmana Tuđman“ kakva je danas u Hrvatskoj, na čelu Ureda za gubljenje vremena, koji se prepretenciozno zove Vlada RH, imamo nekoga tko zadovoljava osnovni kriterij po predlošku iz pripovijetke „Vođa“, naime politički je slijepac.
Kako drugčije protumačiti činjenicu da je znao da EK neće zažmiriti i tolerirati ogromni proračunski manjak, a on ipak takav proračun predlaže Saboru, a ovaj ga bez puno pitanja prihvaća, da bi se poslije EU pljuske pristupilo njegovom rebalansu takoreći odmah po njegovom usvajanju.
I sad počinje „hod po mukama“, jer prihodovnu stranu proračuna gotovo više i nije moguće povećati na komforan način, a rashodovnu stranu se ne želi smanjiti tamo gdje bi se trebalo i moralo, čak i da se rebalans ne mora raditi.
Naime prihodovnu stranu moglo bi se povećati prvo tako da se počne čistiti i od opljačkane imovine u korist državnog proračuna „oslobađati“ sloj novobogataša, a ne narod držati u uvjerenju kako je dr. Ivo Snader jedini ratni profiter. Drugo, konačno početi ulaziti u trag ogromnim količinama novca spregom politike i organiziranog kriminala izvučenog iz Hrvatske i to ne samo u zadnjih 10-alk godina, već od trenutka kad nas je „obasjala“ Tuđmanova „demokratska svjetlost“, po izlasku iz samoupravnog mraka, osobno mislim da je najveća pljačka bila prvo „pražnjenje“ mirovinskih fondova. I pored pritiska iz EU da se tom opljačkanom kapitalu uđe u trag, svjedoci smo, da našem „vođi“ takvo što ne pada na pamet, iako pomoć u tom mukotrpnom poslu obećavaju i EU i Ameri, premda znalci kažu da „trag novca“ baš i nije tako teško pratiti. Samo da bi se pristupilo tom poslu potrebna je politička volja, a kod našeg „vođe“ ja takvu volju ne primjećujem.
Rashodovnu stranu proračuna trebalo bi rasteretiti od svih davanja lažnjacima, korisnicima mirovina, invalidnina ili nekog od vidova socijalne pomoći, zatim raskidom ugovora s Vatikanom, izbaciti vjerski odgoj iz školskog sustava, a vjerske zajednice financirati sredstvima „crkvenog poreza“ kojega treba uvesti. Svjedoci smo da našem „vođi“ „liberalnom konzervativcu, socijaldemokrati i ateistu“, takvo što ne pada na pamet, pa i na novinarsko pitanje na tu temu zlurado je odbrusio da će se „dok je on premijer novac Vatikanu davati“. Zanima me samo u inat kome?
I naravno najveća sredstva „osloboditi“ svodeći nepodnošljiu razinu braniteljskih prava na razinu prava koja uživaju borci NOR-a, koji za razliku od ovih kokošara i jajara, koji su se predvođeni „najvećim Hrvatom u povijesti“ izborili za Plan-4, jesu oslobodili zemlju i jesu odlukama ZAVNOH-a uspostavili hrvatsku državu, kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, oslobođenu prefiksa „fašistički“.
Jasno je da „vođa“ po Domanoviću ništa od toga neće učiniti, jer se u prvom slučaju boji bijesa Kaptola, a u drugom bijesa „stvaratelja hrvatske države“, on će u svojem sljepilu sakatiti i školstvo i zdravstvo, zakidati najpotrebitije, kao primjerice djecu s teškoćam u razvoju i sve one s posebnim potrebama u svrhu očuvanja katoličko-braniteljske džamahirije Hrvatske, kakvu nam je namor veliki „vođa i učitelj“ Franjo Tuđman.
Za mene bi sekularizcija države bila ono isto što je bila i za cara Josipa II ili za Josipa Broza Tita, a predstavnike „dignitetlija“, „pijetetlija“, „stožerlija“ ... bih pozvao i tim orkanima, tromblonima, klemmovima, sačićima, pavkovićima ... rekao da im predajem vlast, pa neka oni ovako umni kakvim ih je već Bog dao vode državu, pa neka si isplaćuju i deset puta veće mirovine i invalidnine, sve na račun „stvaranja države“.
Ili možda ipak Plana Z-4?
Što vi mislite?
Naravnp da ja živim u iluzijama i da naš aktualni „vođa“ ništa kprisnog po narod i državu poduzimati neće, što je najbolje pokazao i na jučeršnjoj konvenciji SDP-a, ne progovorivši faktički nijednu riječ koja bi makar zazvučala samokritično.
S druge opet strane uhvatim se u pitanju, koja je alternativa i čim makar pomislim na Kara-oglua i njegove „zdravomarijaše“, ledi mi se krv u žilama.
Čini mi se kao da izlaza naprosto nema.
