Kvadratura BiH kruga
Ne otvarajući raspravu o tome tko su stvarni organizatori „događanja naroda“ u BiH i postoje li oni uopće izvan špekulacijskog spektra, jedno je jasno, a to je da je stanje u toj zemlji za većinu njezinih građana gotovo neizdrživo, a opća situacija više nego zrela za prosvjede.
Stanje je jedan od prosvjednika opisao kao „gladni smo, a vlasti ne vjeruju da smo gladni“ u zemlji u kojoj caruju ne samo kriminal, korupcija i siromaštvo, već i opća bezidejnost i međunacionalne napetosti koje nisu nestale potpisivanjem Daytonskog sporazuma za što podjednaku krivicu snose BiH vlasti, MZ, te srbijanske i hrvatske vlasti.
Od potpisivanja Daytonskog sporazuma, kojim je kao država utvrđeno nešto za što je svatko pametan već u startu mogao znati da će kao država biti i više nego upitno, ništa se poduzimalo nije da se situacija konsolidira, jednako na razini države kroz uspostavu održivog državnog mehanizma, odnosno redefiniranja BiH kao države s dvodomnim parlamentom, koji bi imao Državno vijeće u kojem bi se odluke donosile većinskim principom i Vijeća naroda sastavljenom na paritetnom principu, u čijoj nadležnosti bi bila sva pitanja iz domene ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda u kojem bi se odluke donosile konsenzusom, što bi onemogućavalo jednako majorizaciju kao i povremeno koaliranje dvaju naroda na štetu trećeg. Naravno da bi vrlo pažljivo trebalo odlučiti o stupnju centraliziranosti odnosno decentraliziranosti drtžve zanovane na novim temeljima.
Krivica BiH vlasti je u tome što se u njihovim vrhovima ništa dogovoriti nije moglo, a MZ, koja je imala sve instrumente da i silom nametne rješenja, nije učinila ništa ili gotovo ništa, dok su Beograd i Zagreb, što prikriveno, što otvoreno, podgrijavali separatističke težnje u srpskom i hrvatskom korpusu u BiH. U međusobnm prepucavanjima i natezanjima političke strukture sva tri naroda jednostavno nisu imale vremena baviti se gospodarstvom, odnosno svi onim što život znači.
Pred općim kriminalom i korupcijom, koji su vodili građane putem sve većeg osiromašivanja, vlasti su zatvarale oči, moglo bi se reći da to čine i danas, čudno je jedino da se još nitko iz tih struktura nije dosjetio pa da građanima gladnim kruha/hljeba preporuči da jedu kolače.
A inače je dobro poznata sudbina onih koji su gladnima takva „rješenja“ preporučivali.
Ali čim je do prosvjeda u BiH došlo, Beograd i Zagreb odmah poduzimaju „vatrogasne“ mjere „gaseći“ vatru benzinom. S time što Beograd to ipak malo pametnije i diskretnije radi, oni pozivaju čelnike RS u Beogrd otkud se šalje jasna poruka da je „opstojnost i stabilnost RS od vitalnog značaja za stabilnost Srbije“, drugim rječima oni će i dalje ustrajavati na tome da svim sredstvima onemoguće konstitutiranje BiH kao funkcionalne države.
Hrvatski pak premijer „poteže“ put Mostara, „jedinog većeg grada sa „miješanim“ stanovništvom u kojemu je došlo do prosvjeda“, da bi ukazao kako su prosvjedi stvar Bošnjaka, ali ne i Hrvata, jer „Hrvati su građani EU“, kod njih nema ni kriminala, ni korupcije, a bogami ni siromaštva nema, pa zašto bi oni prosvjedovali i protiv koga.
Milorad Dodik pak najavljuje da će svaki „takav eventualni pokušaj u RS policija spriječiti“, jer ni tamo nema ni kriminala ni korupcija, a ni gladi.
S druge strane se prosvjedi, koji su istinaibog bili popraćeni vandalizmom i nasiljem, jer je u takvim situacijama takve pojave gotovo nemoguće spriječiti, odmah proglašavaju pobunom narkomana, nasilnika i huliganskih bandi, dok se ono zlo u Siriji, kao i rušilački pohodi u Ukrajini, naziva opozicijom režimu ...
Jedino u čemu je Milanović bio u pravu je to petljanje u i oko BiH, posebno ono iz Beograda ili Zagreba, koje ni BiH ni njenim narodima nikad ništa dobrog donijelo nije. Ima Milanović povijesnu priliku prekinuti s takvim „pokroviteljstvom“, ali on to neće učiniti jer ne bi bilo u skladu s provedbom Tuđmanovih vizija, značilo bi to odustati od provedbe ideja najvećeg zlotvora u povijesti hrvatskog naroda, a to se ne smije.
S druge strane Beograd valjda nikad neće odustati od Miloševićevog „čeda“ RS.
BiH politika se, kako rekosmo, sapeta „daytonskim“ ustavom, ali i neprekidnim uplitanjem Beograda i Zagreba, kroz poticanje separatističkih težnji u srpskom i hrvatskom korpusu, nije u stanju učiniti ništa na konstituiranju BiH kao održive države, a Beograd i Zagreb bi je najradije razgradili onako kako su se Milošević i Tuđman dogovorili, pa jedinu mogućnost ima MZ, pa i dovođenjem EU trupa u BiH, te jasnim i nedvosmislenim prijetnjama Beogradu i Zagrebu nametanjem sankcija, ukoliko se ne okane svoje dosadašnje politike prema BiH.
A onda, pa makar i u uvjetima svojevrsnog izvanrednog stanja, donijeti (oktroirati, zašto ne, pa i „daytonski“ ustav je oktroiran?) novi ustav, provesti lustraciju svih BiH političara koji su obnašali iole značajnije funkcije u vlastima postdaytonske BiH, te raspisati izbore.
Kad nove vlasti profunkcioniraju, a država se stabilizira postupno povlačiti EU trupe, a BIH prihvatiti u punopravno članstvo EU. Bilo bi dobro kad bi BiH postala punopravnom članicom EU prije Srbije.
U periodu prilagodbe trebalo bi formirati jaku državnu policiju (posebnu policiju), sastavljenu na paritetnom principu u čije redove bi ušli oni Hrvati i oni Srbi koji nedvosmisleno prihvaćaju BiH kao svoju domovinu, Bošnjaci nisu sporni, jer oni „rezervne“ domovine nemaju, oni samo trebaju prihvatiti da nisu nikakav „temeljni narod“ u BiH, već jedan od tri potpuno ravnopravna konstitutivna naroda. Takva policija bi onda u slučaju potrebe mogla potpuno legitimno i legalno intervenirati i u Tuzli i u Banja Luci i u Mostaru, a da joj nitko ne može prigovoiti nekakvu pristranost, već sam njen sastav bi onemogućavao pristranost.
Za popunjavanje vodećih mjesta u svim segmentima društva, školstvu, zdravstvu ... sastaviti kadrovske liste po uzoru na one koje su postojale u SR BiH, čime bi se osiguravala ravnomjerna nacionalna zastupljenost.
Ulogu Beograda i Zagreba što se BiH tiče svesti na to da svaki u svojem narodu grade svijest o ome da se svi njihovi eventualni problemi mogu rješavati samo u Sarajevu, a nikako u Beogrdu ili Zagrebu.
Samo tko god i kako god djelovao, ne bi smio oklijevati, jer sadašnji prosvjedi koji ne nose naboj međunacionalnih sukoba ne prerastu baš u to najmanje željeno.
Stanje je jedan od prosvjednika opisao kao „gladni smo, a vlasti ne vjeruju da smo gladni“ u zemlji u kojoj caruju ne samo kriminal, korupcija i siromaštvo, već i opća bezidejnost i međunacionalne napetosti koje nisu nestale potpisivanjem Daytonskog sporazuma za što podjednaku krivicu snose BiH vlasti, MZ, te srbijanske i hrvatske vlasti.
Od potpisivanja Daytonskog sporazuma, kojim je kao država utvrđeno nešto za što je svatko pametan već u startu mogao znati da će kao država biti i više nego upitno, ništa se poduzimalo nije da se situacija konsolidira, jednako na razini države kroz uspostavu održivog državnog mehanizma, odnosno redefiniranja BiH kao države s dvodomnim parlamentom, koji bi imao Državno vijeće u kojem bi se odluke donosile većinskim principom i Vijeća naroda sastavljenom na paritetnom principu, u čijoj nadležnosti bi bila sva pitanja iz domene ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda u kojem bi se odluke donosile konsenzusom, što bi onemogućavalo jednako majorizaciju kao i povremeno koaliranje dvaju naroda na štetu trećeg. Naravno da bi vrlo pažljivo trebalo odlučiti o stupnju centraliziranosti odnosno decentraliziranosti drtžve zanovane na novim temeljima.
Krivica BiH vlasti je u tome što se u njihovim vrhovima ništa dogovoriti nije moglo, a MZ, koja je imala sve instrumente da i silom nametne rješenja, nije učinila ništa ili gotovo ništa, dok su Beograd i Zagreb, što prikriveno, što otvoreno, podgrijavali separatističke težnje u srpskom i hrvatskom korpusu u BiH. U međusobnm prepucavanjima i natezanjima političke strukture sva tri naroda jednostavno nisu imale vremena baviti se gospodarstvom, odnosno svi onim što život znači.
Pred općim kriminalom i korupcijom, koji su vodili građane putem sve većeg osiromašivanja, vlasti su zatvarale oči, moglo bi se reći da to čine i danas, čudno je jedino da se još nitko iz tih struktura nije dosjetio pa da građanima gladnim kruha/hljeba preporuči da jedu kolače.
A inače je dobro poznata sudbina onih koji su gladnima takva „rješenja“ preporučivali.
Ali čim je do prosvjeda u BiH došlo, Beograd i Zagreb odmah poduzimaju „vatrogasne“ mjere „gaseći“ vatru benzinom. S time što Beograd to ipak malo pametnije i diskretnije radi, oni pozivaju čelnike RS u Beogrd otkud se šalje jasna poruka da je „opstojnost i stabilnost RS od vitalnog značaja za stabilnost Srbije“, drugim rječima oni će i dalje ustrajavati na tome da svim sredstvima onemoguće konstitutiranje BiH kao funkcionalne države.
Hrvatski pak premijer „poteže“ put Mostara, „jedinog većeg grada sa „miješanim“ stanovništvom u kojemu je došlo do prosvjeda“, da bi ukazao kako su prosvjedi stvar Bošnjaka, ali ne i Hrvata, jer „Hrvati su građani EU“, kod njih nema ni kriminala, ni korupcije, a bogami ni siromaštva nema, pa zašto bi oni prosvjedovali i protiv koga.
Milorad Dodik pak najavljuje da će svaki „takav eventualni pokušaj u RS policija spriječiti“, jer ni tamo nema ni kriminala ni korupcija, a ni gladi.
S druge strane se prosvjedi, koji su istinaibog bili popraćeni vandalizmom i nasiljem, jer je u takvim situacijama takve pojave gotovo nemoguće spriječiti, odmah proglašavaju pobunom narkomana, nasilnika i huliganskih bandi, dok se ono zlo u Siriji, kao i rušilački pohodi u Ukrajini, naziva opozicijom režimu ...
Jedino u čemu je Milanović bio u pravu je to petljanje u i oko BiH, posebno ono iz Beograda ili Zagreba, koje ni BiH ni njenim narodima nikad ništa dobrog donijelo nije. Ima Milanović povijesnu priliku prekinuti s takvim „pokroviteljstvom“, ali on to neće učiniti jer ne bi bilo u skladu s provedbom Tuđmanovih vizija, značilo bi to odustati od provedbe ideja najvećeg zlotvora u povijesti hrvatskog naroda, a to se ne smije.
S druge strane Beograd valjda nikad neće odustati od Miloševićevog „čeda“ RS.
BiH politika se, kako rekosmo, sapeta „daytonskim“ ustavom, ali i neprekidnim uplitanjem Beograda i Zagreba, kroz poticanje separatističkih težnji u srpskom i hrvatskom korpusu, nije u stanju učiniti ništa na konstituiranju BiH kao održive države, a Beograd i Zagreb bi je najradije razgradili onako kako su se Milošević i Tuđman dogovorili, pa jedinu mogućnost ima MZ, pa i dovođenjem EU trupa u BiH, te jasnim i nedvosmislenim prijetnjama Beogradu i Zagrebu nametanjem sankcija, ukoliko se ne okane svoje dosadašnje politike prema BiH.
A onda, pa makar i u uvjetima svojevrsnog izvanrednog stanja, donijeti (oktroirati, zašto ne, pa i „daytonski“ ustav je oktroiran?) novi ustav, provesti lustraciju svih BiH političara koji su obnašali iole značajnije funkcije u vlastima postdaytonske BiH, te raspisati izbore.
Kad nove vlasti profunkcioniraju, a država se stabilizira postupno povlačiti EU trupe, a BIH prihvatiti u punopravno članstvo EU. Bilo bi dobro kad bi BiH postala punopravnom članicom EU prije Srbije.
U periodu prilagodbe trebalo bi formirati jaku državnu policiju (posebnu policiju), sastavljenu na paritetnom principu u čije redove bi ušli oni Hrvati i oni Srbi koji nedvosmisleno prihvaćaju BiH kao svoju domovinu, Bošnjaci nisu sporni, jer oni „rezervne“ domovine nemaju, oni samo trebaju prihvatiti da nisu nikakav „temeljni narod“ u BiH, već jedan od tri potpuno ravnopravna konstitutivna naroda. Takva policija bi onda u slučaju potrebe mogla potpuno legitimno i legalno intervenirati i u Tuzli i u Banja Luci i u Mostaru, a da joj nitko ne može prigovoiti nekakvu pristranost, već sam njen sastav bi onemogućavao pristranost.
Za popunjavanje vodećih mjesta u svim segmentima društva, školstvu, zdravstvu ... sastaviti kadrovske liste po uzoru na one koje su postojale u SR BiH, čime bi se osiguravala ravnomjerna nacionalna zastupljenost.
Ulogu Beograda i Zagreba što se BiH tiče svesti na to da svaki u svojem narodu grade svijest o ome da se svi njihovi eventualni problemi mogu rješavati samo u Sarajevu, a nikako u Beogrdu ili Zagrebu.
Samo tko god i kako god djelovao, ne bi smio oklijevati, jer sadašnji prosvjedi koji ne nose naboj međunacionalnih sukoba ne prerastu baš u to najmanje željeno.
