Kad nešto potpuno nevažno postaje silno važno
Izbori za EU Parlament nam se prikazuju kao nešto krucijalno, nešto silno bitno i važno za sudbinu hrvatskog naroda i države, a kad očistimo žito od kukolja i pljeve na svijetlo dana
izlazi neprijeporna istina da je taj izbor jedino važan za one izabrane, jer im osigurava dobro plaćenu sinekuru.
Gotovo ni za jednog od predloženih kandidata ne bismo bez ograde mogli tvrditi da se i dosad u životu „vruć hladne vode napio“, svi su oni odabranici predsjednika svojih stranaka, koji su ih i stavili na izborne liste kako bi nagradili njihovu lojalnost, odnosno poslušnost i vjernost, jer da nije tako 90 % istaknutih kandidata ne bi predložio nitko od onih koji ih poznaju, neke ne bi predložila ni njihova najbliža rodbina. Možda tek ponekog rođena majka i to po „službenoj dužnosti“.
I kako to da među kandidatima nema jednog jedinog lijevo usmjerenog, sve sami desničari i Kara-ogluvi fašisti.
Zar Hrvatska baš zaslužuje da joj svijetom „slavu pronosi“ bivši pripadnik „Ustaške uzdanice“?
Zašto je tome tako?
Pa zato što EU nije država i nije zasnovana na ravnopravnosti svih svojih članica.
Postojeće ustrojstvo Unije može rezultirati tek njenim raspadom, jer su antagonizmi oko brojnih pitanja među nekim ključnim članicama toliko jaki da onemogućavaju donošenje suvislih odluka.
Ne bih sad o neprestanom njemačkom nametanju svoje volje radi nesporne gospodarske moći ili britanskom prenemaganju i ponekad otvorenih prijetnji istupom iz Unije, neprekidno tražeći nekakve pogodnosti pa kao u samoposluzi uzimaju samo ono što im odgovara, odbacujući sve ostalo.
I sad se javljaju „ključni“ faktori Viviane Reding i George Soros koji upozoravaju na činjenično stanje i mogućnost raspada Unije zalažući se da se EU transformira odnosno konstituira kao država pod imenom Sjedinjene evropske države.
Postavlja se pitanje tko je „kočio uzbrdo“ i 15-ak godina opstruirao uspostavu takve državne tvorevine koju je, sagledavajući istrošenost EEZ-a, najavljivao Helmut Schmidt jedini njemački kancelar s vizijom koja nije težila njemačkoj dominaciji u zajednici.
Schmidt je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća svoju viziju EU u najkraćem opisao novinarima kao „mi nećemo raditi ništa što Tito već nije napravio“ podrazumijevajući uspostavu EU kao federacije s elementima konfederacije, dakle države zasnovane na načelima na kojim je počivala SFRJ.
Reding i Soros isprfvno postavljaju stvarfi, ali su zaostali 35 godina iza Helmuta Schmidta.
Kad bi se EU konstituirala kao savezna država po uzoru na SFRJ morala bi izbjeći neke ustavne i druge zamke koje su pripomogle njenom raspadu.
Prema tipu vlasti ta bi država trebala biti parlamentarna demokracije sa parlamentom sastavljenim na paritetnoj osnovi, dvodomnim koje bi činilo Savezno vijeće i Vijeće naroda (država) ili jednodomnim uz precizno definirana pitanja, poput onih koja zadiru u ravnopravnosti naroda i država, usvajanja saveznog proračuna i t. sl., o kojima bi se odluke donosile konsenzusom uz pravo veta država članica.
U normativni dio ustava ugraditi procedure udruživanja i razdruživanja uz preciziranje obveza svake članice koja se želi osamostaliti, a potom i uspostaviti snažnu saveznu policiju sastavljenu na paritetnoj osnovi od onih pripadnika svih naroda koji osobno bez imalo sumnje vjeruju u ideju SED-a.
Oružane snage činila bi savezna vojska kao isključivo savezna institucija i neke vrste garde u nadležnosti država članica, nešto slično nacionalnoj gardi u SAD-u.
Naravno da ni jedna država članica bilo kojom svojom odlukom ne bi mogla derogirati ili obezvrijediti bilo koju odluku saveznih vlasti.
Ne da mi se dalje ići u elaboraciju organizacije vlasti, ali tek tada, kad i ako se EU transformira u SED, a Hrvatska bude imala isti broj zastupnika u parlamentu kao i Njemačka, te time ostvarivati i jednak utjecaj na odluke, bit će zaista važno tko je u sastavu njene parlamentarne delegacije, što sada nije slučaj.
Zato se meni živo u principu živo fućka to će biti hrvatski zastupnici u EU Parlamentu uz ogradu da mi nije pravo kad nas fašisti tamo sramote.
izlazi neprijeporna istina da je taj izbor jedino važan za one izabrane, jer im osigurava dobro plaćenu sinekuru.
Gotovo ni za jednog od predloženih kandidata ne bismo bez ograde mogli tvrditi da se i dosad u životu „vruć hladne vode napio“, svi su oni odabranici predsjednika svojih stranaka, koji su ih i stavili na izborne liste kako bi nagradili njihovu lojalnost, odnosno poslušnost i vjernost, jer da nije tako 90 % istaknutih kandidata ne bi predložio nitko od onih koji ih poznaju, neke ne bi predložila ni njihova najbliža rodbina. Možda tek ponekog rođena majka i to po „službenoj dužnosti“.
I kako to da među kandidatima nema jednog jedinog lijevo usmjerenog, sve sami desničari i Kara-ogluvi fašisti.
Zar Hrvatska baš zaslužuje da joj svijetom „slavu pronosi“ bivši pripadnik „Ustaške uzdanice“?
Zašto je tome tako?
Pa zato što EU nije država i nije zasnovana na ravnopravnosti svih svojih članica.
Postojeće ustrojstvo Unije može rezultirati tek njenim raspadom, jer su antagonizmi oko brojnih pitanja među nekim ključnim članicama toliko jaki da onemogućavaju donošenje suvislih odluka.
Ne bih sad o neprestanom njemačkom nametanju svoje volje radi nesporne gospodarske moći ili britanskom prenemaganju i ponekad otvorenih prijetnji istupom iz Unije, neprekidno tražeći nekakve pogodnosti pa kao u samoposluzi uzimaju samo ono što im odgovara, odbacujući sve ostalo.
I sad se javljaju „ključni“ faktori Viviane Reding i George Soros koji upozoravaju na činjenično stanje i mogućnost raspada Unije zalažući se da se EU transformira odnosno konstituira kao država pod imenom Sjedinjene evropske države.
Postavlja se pitanje tko je „kočio uzbrdo“ i 15-ak godina opstruirao uspostavu takve državne tvorevine koju je, sagledavajući istrošenost EEZ-a, najavljivao Helmut Schmidt jedini njemački kancelar s vizijom koja nije težila njemačkoj dominaciji u zajednici.
Schmidt je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća svoju viziju EU u najkraćem opisao novinarima kao „mi nećemo raditi ništa što Tito već nije napravio“ podrazumijevajući uspostavu EU kao federacije s elementima konfederacije, dakle države zasnovane na načelima na kojim je počivala SFRJ.
Reding i Soros isprfvno postavljaju stvarfi, ali su zaostali 35 godina iza Helmuta Schmidta.
Kad bi se EU konstituirala kao savezna država po uzoru na SFRJ morala bi izbjeći neke ustavne i druge zamke koje su pripomogle njenom raspadu.
Prema tipu vlasti ta bi država trebala biti parlamentarna demokracije sa parlamentom sastavljenim na paritetnoj osnovi, dvodomnim koje bi činilo Savezno vijeće i Vijeće naroda (država) ili jednodomnim uz precizno definirana pitanja, poput onih koja zadiru u ravnopravnosti naroda i država, usvajanja saveznog proračuna i t. sl., o kojima bi se odluke donosile konsenzusom uz pravo veta država članica.
U normativni dio ustava ugraditi procedure udruživanja i razdruživanja uz preciziranje obveza svake članice koja se želi osamostaliti, a potom i uspostaviti snažnu saveznu policiju sastavljenu na paritetnoj osnovi od onih pripadnika svih naroda koji osobno bez imalo sumnje vjeruju u ideju SED-a.
Oružane snage činila bi savezna vojska kao isključivo savezna institucija i neke vrste garde u nadležnosti država članica, nešto slično nacionalnoj gardi u SAD-u.
Naravno da ni jedna država članica bilo kojom svojom odlukom ne bi mogla derogirati ili obezvrijediti bilo koju odluku saveznih vlasti.
Ne da mi se dalje ići u elaboraciju organizacije vlasti, ali tek tada, kad i ako se EU transformira u SED, a Hrvatska bude imala isti broj zastupnika u parlamentu kao i Njemačka, te time ostvarivati i jednak utjecaj na odluke, bit će zaista važno tko je u sastavu njene parlamentarne delegacije, što sada nije slučaj.
Zato se meni živo u principu živo fućka to će biti hrvatski zastupnici u EU Parlamentu uz ogradu da mi nije pravo kad nas fašisti tamo sramote.
