Okivanje Hrvatske u broncu ...
... ili pečaćenje sudbine hrvatskog naroda na njegovom putu u propast.
Najnoviji podaci govore da hrvatska poljoprivreda nezaustavljivo i sve brže klizi u ponor, kao uostalom i sve drugo u Hrvatskoj, a uvoz hrane u državi koja ima potencijala hraniti bar četiri puta više stanovnika, dosegao je više od 2,5 mlrd USD godišnje, što znači da bismo bez toga uvoza doslovno gladovali.
Gotovo 24 godine su prošle od sudbonosne odluke hrvatskog naroda, da naroda, radi rezultata višestranačklih izbora, kojom smo se odrekli izvjesnog puta u budućnost i prigrlili „bauljanje„ kojekakvim „bespućima“ kojima nas je poveo nikakvi vizionar, nego opasni luđak, od kojih je svaki korak koji smo zakoračili bio korak u prošlost, a samim time i u propast.
U te 24 godine smo zahvaljujući našem neprežaljenom „vizionaru“ i „vođi“, koji nas je kao narod i državu sve do svoje smrti nepokolebljivo vodio u ambis, uništili gotovo sve što je vrijedilo kako na društvenom tako i na gospodarskom planu.
Njegov put nastavili su njegovi apologeti i sav onaj ljudski šljam koji je on izveo na hrvatsku javnu i političku scenu, svi ti „talenti“ opće prakse, koje je on otkrio, ili su se „ispilavili“ iz njegovog „inkubatora“, koje sve od reda krasi ignorancija, bahatost i arogancija, koje su to veće što je znanja manje.
Tako smo postigli „veličanstvene“ „uspjehe“ na svim poljim ljudskog djelovanja od gospodarstva, neovisno o kojoj grani govorili, koje je temelj izgradnje države blagostanja za sve, preko zdravstva, kulture, obrazovanja kao ulagnja u budućnost, sudstva, javnog financijskog servisa ...doslovno sve je porušeno i urušeno.
Industrijska proizvodnja pala nam je na ispod 60 % one koju smo imali uoči sudbonosnog „da“ Franji Tuđmanu, poljoprivreda, opet nevažno radilo s o ratarstvu, stočarstvu, proizvodnji mesa i mlijeka ... kao jamcu proizvodnje dovoljne količine hrane za ishranu vlastitog stanovništva, je stradala još i više nego industrija, dobrim dijelom zahvaljujući neorganiziranom otkupu poljoprivrednih proizvoda, ali i nemuštom sustavu poticaja. Sredstva poticaja se isplaćuju i onima kojima treba, a još više onima kojima ne treba, a već odavno je poznato da se ta nemala sredstava nenamjenski troše.
Sustav poticaja u poljoprivredi imali smo i u samoupravnom sustavu, samo što su pametne vlasti znale što rade, pa nije bilo nikakvih isplata u gotovini, već kroz subvencionirane cijene sjemenskog materijala, goriva, zaštitnih sredstava, stočne hrane ... uz obavezu onome tko subvencije koristi, da isporuči ugovorene količine poljoprivrednih proizvoda. Sjećam se tako da je mojem pokojnom bratu jedne godine urod kukuruza podbacio i da je jednostavno morao kupiti dva vagona kukuruza kako bi tvornici šećera u BiH isporučio ugovorenu količinu, što mu se više isplatilo nego da mu sav preuzeti repromaterijal i gorivo obračunaju po normalnim cijenama.
Tako bih ja to rješavao i danas, nikakvom gotovinom, već subvencioniranim cijenama repromaterijala, uz obavezne količine isporučenih proizvoda, ali i njihov zajamčeni otkup.
Neće se država time baviti!
Ma nemoj, a čime će se uopće baviti?
Ničim kao i dosad.
Svi ti podaci o katastrofalnim rezultatima na svim područjima ljudskog djelovanja u RH, bilo kao izvještaji Svjetske banke i MMF-a, bilo kao procjene kreditnog rejtinga bonitetnih agencija, bilo svrstavanja Hrvatske na samo dno pa i njenim proglašavanjem „muljevitim dnom Evrope“, kako to čini ugledni „The Economoist“, bi kod iole pametnog upravljačkog sloja u državi već odavno upalili sve signalne lampice, sve alarme i sve sirene kao poziv na djelovanje na zaustavljanju tih negativnih trendova, ali kod nas se to ne događa, prvenstveno radi neznanja onih koji obnašaju vlast u državi, a koji su da stvar bude gora i bez minimuma osjećaja za opće dobro.
Aktualne vlasti ili ne rade ništa ili radi potpunog neznanja, ako što i rade, rade to pogrešno, zato jer nisu kadre prihvatiti ni najjednostavnije istine poput one da bez industrije nema novog zapošljvanja niti otvaranja novih radnih mjesta, na što upućuje neprekidno blebetanje o malim i srednjim poduzećima kao nositeljima razvoja, što je samo nastavak priče o potrebi uništenja „socijalističkih mastodonata“, odnosno velikih poduzeća, koja su kao i u svakoj normalnoj državi u bivšem sustavu bili nositelji razvoja.
Ma gdje to, u kojoj to državi na kugli zemaljskoj, su mala i srednja poduzeća nositelji razvoja, o kojemu bi se razvoju primjerice u Njemačkoj moglo govoriti bez „Siemensa“, automobilskih divova, „Boscha“, AEG-a, „Bayera“, BASF-a, „Draegera“, Thyssen-Kruppa“ itd.?
Pa neka si samo pogledaju koliko je to patenata, novih tehnologija i novih proizvoda izašlo iz malih i srednjih poduzeća, a koliko iz onih velikih i najvećih.
O tome se radi.
Pa zato je tako primjerice i „socijalistički mastodont“ „Rade Končar“ mogao na svjetskom tržištu i konkurirati, dobivati i realizirati i naveće i najsloženije projekte, jer je bio veliko poduzeće s vlastitim razvojem.
Neka današnji „Končar“ aplicira za projekte poput primjerice hidrosustava „Haditha“ u Iraku, rasklopnih postrojenja „Fasa i Yazd“ u Iranu, HE „Playas“ u Kolumbiji ... i neka dobije posao u međunarodnoj konkurenciji, postavlja se pitanje kako bi te projekte realizirao?
Nadalje, pohlepa nije i ne može biti ona osobina koja resi poduzetništvo u funkciji razvoja. A upravo je pohlepa gotovo jedini spiritus movens hrvatskh poduzetnika, a zapravo skorojevića, koje osim brzog bogaćenja doslovno ništa drugo i ne zanima.
Tako je primjerice „Gavrilović“, kao veliko poduzeće u društvenom vlasništvu, mogao biti nositelj razvoja ne samo Petrinje, nego i čitave Banije, a današnji „Gavrilović“ u vlasništvu Georga Gavrilovića to nije niti može biti, zato jer se njegov vlasnik neće odreći jedne lipe vlastitog profita u korist općeg dobra.
I tako, kao i u svakoj bezizgldnoj situaciji, likujući nad nesposobnim vlastima, javljaju se stari i novi „spasitelji“, od onih okupljenih pod dirigentskom palicom Kara-oglua i njegovog HDZ-a, stranke-pokreta koji je prednjačio u vođenju Hrvatske u propast ili nekih iz redova recikliranog političkog otpada uglavnom iz stranaka bivše ili sadašnje koalicije, koji su se skrasili u novim „mega-strankama“ za koje će na izborima svoj glas dati rodbina i prijatelji, ali i neuništivog Borislava Škegre, čovjeka koji je doslovno ugradio sebe u uništenje hrvatskog gospodarstva, jednako industrije kao i poljoprivrede.
Svi oni, zato jer su neznalice, ne znaju sakrosantnu istinu, da se problem ne može riješiti na način na koji je nastao, niti ga mogu riješiti oni koji su neodrživom stanju doprinijeli, zato što su oni sami dio problema, a nikako njegovo rješenje.
Koja to rješenja nudi Kara-oglu pozivajući se na „povratak Tuđmanu“, jer kao „nije Tuđman stvorio Hrvatsku, da bi se u njoj siromašno živjelo“, a što je to osim siromaštva Tuđman stvorio u Hrvatskoj, Hrvatsku on sasvim sigurno ni stvarao ni stvorio nije.
Dakle možemo li vjerovati čelniku stranke, koji nam kao spasitelje nudi notorne Franju Gregurića i Nikicu Valentića, a iz naftalina izvlači „ekonomskog genija“ Đuru Njavru i slične „velikane“ ekonomske misli, uz pomoć kojih valjda misli „zacementirati“ Tuđmanovo „grandiozno“ djelo. Zanimljivo ih je danas slušati kako sve znaju i za sve imaju rješenje a u 8 godina kao ministri u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor niti su što znali niti išta korisnog poduzimali.
Svaki novi spomenik Franji Tuđmanu je novi metar asfalta na širokoj cesti koji hrvatski narod nepovratno vodi u propast, što će već u doglednoj budućnosti rezultirati i samim njegovim fizičkom nestankom.
Krenimo samo od inicijatora podizanja tih spomenika, svaki od njih je imao itekakvu prvenstvenu materijalnu korist od ne bilo koje i bilo kakve Hrvatske, već jedino od Tuđmanove Hrvatske, koja je okretanjem sustava društvenih vrijednosti zaustavljala svaki napredak i razumno ponašanje. Tako i u slučaju ovog najnovijeg u jednoj od „najnaprednijih“ sredina u Hrvatskoj, Pakoštanama.
To podizanje spomenika čovjeku, koji je jedino korisno što je Hrvatskoj i Hrvatima učinio bilo to što je umro, doduše prerano, puno bolje bi bilo da je umro kao osuđeni ratni zločinac, je svojevrsno "okivanje Hrvatske u broncu" uz čvrsta jamstva da nikad iz krize izaći nećemo, jer conditio sine qua non svakog gospodarskog i društvenog oporavka je upravo nedvosmisleno i potpuno odricanje od Tuđmana i njegovog nedjela.
Najnoviji podaci govore da hrvatska poljoprivreda nezaustavljivo i sve brže klizi u ponor, kao uostalom i sve drugo u Hrvatskoj, a uvoz hrane u državi koja ima potencijala hraniti bar četiri puta više stanovnika, dosegao je više od 2,5 mlrd USD godišnje, što znači da bismo bez toga uvoza doslovno gladovali.
Gotovo 24 godine su prošle od sudbonosne odluke hrvatskog naroda, da naroda, radi rezultata višestranačklih izbora, kojom smo se odrekli izvjesnog puta u budućnost i prigrlili „bauljanje„ kojekakvim „bespućima“ kojima nas je poveo nikakvi vizionar, nego opasni luđak, od kojih je svaki korak koji smo zakoračili bio korak u prošlost, a samim time i u propast.
U te 24 godine smo zahvaljujući našem neprežaljenom „vizionaru“ i „vođi“, koji nas je kao narod i državu sve do svoje smrti nepokolebljivo vodio u ambis, uništili gotovo sve što je vrijedilo kako na društvenom tako i na gospodarskom planu.
Njegov put nastavili su njegovi apologeti i sav onaj ljudski šljam koji je on izveo na hrvatsku javnu i političku scenu, svi ti „talenti“ opće prakse, koje je on otkrio, ili su se „ispilavili“ iz njegovog „inkubatora“, koje sve od reda krasi ignorancija, bahatost i arogancija, koje su to veće što je znanja manje.
Tako smo postigli „veličanstvene“ „uspjehe“ na svim poljim ljudskog djelovanja od gospodarstva, neovisno o kojoj grani govorili, koje je temelj izgradnje države blagostanja za sve, preko zdravstva, kulture, obrazovanja kao ulagnja u budućnost, sudstva, javnog financijskog servisa ...doslovno sve je porušeno i urušeno.
Industrijska proizvodnja pala nam je na ispod 60 % one koju smo imali uoči sudbonosnog „da“ Franji Tuđmanu, poljoprivreda, opet nevažno radilo s o ratarstvu, stočarstvu, proizvodnji mesa i mlijeka ... kao jamcu proizvodnje dovoljne količine hrane za ishranu vlastitog stanovništva, je stradala još i više nego industrija, dobrim dijelom zahvaljujući neorganiziranom otkupu poljoprivrednih proizvoda, ali i nemuštom sustavu poticaja. Sredstva poticaja se isplaćuju i onima kojima treba, a još više onima kojima ne treba, a već odavno je poznato da se ta nemala sredstava nenamjenski troše.
Sustav poticaja u poljoprivredi imali smo i u samoupravnom sustavu, samo što su pametne vlasti znale što rade, pa nije bilo nikakvih isplata u gotovini, već kroz subvencionirane cijene sjemenskog materijala, goriva, zaštitnih sredstava, stočne hrane ... uz obavezu onome tko subvencije koristi, da isporuči ugovorene količine poljoprivrednih proizvoda. Sjećam se tako da je mojem pokojnom bratu jedne godine urod kukuruza podbacio i da je jednostavno morao kupiti dva vagona kukuruza kako bi tvornici šećera u BiH isporučio ugovorenu količinu, što mu se više isplatilo nego da mu sav preuzeti repromaterijal i gorivo obračunaju po normalnim cijenama.
Tako bih ja to rješavao i danas, nikakvom gotovinom, već subvencioniranim cijenama repromaterijala, uz obavezne količine isporučenih proizvoda, ali i njihov zajamčeni otkup.
Neće se država time baviti!
Ma nemoj, a čime će se uopće baviti?
Ničim kao i dosad.
Svi ti podaci o katastrofalnim rezultatima na svim područjima ljudskog djelovanja u RH, bilo kao izvještaji Svjetske banke i MMF-a, bilo kao procjene kreditnog rejtinga bonitetnih agencija, bilo svrstavanja Hrvatske na samo dno pa i njenim proglašavanjem „muljevitim dnom Evrope“, kako to čini ugledni „The Economoist“, bi kod iole pametnog upravljačkog sloja u državi već odavno upalili sve signalne lampice, sve alarme i sve sirene kao poziv na djelovanje na zaustavljanju tih negativnih trendova, ali kod nas se to ne događa, prvenstveno radi neznanja onih koji obnašaju vlast u državi, a koji su da stvar bude gora i bez minimuma osjećaja za opće dobro.
Aktualne vlasti ili ne rade ništa ili radi potpunog neznanja, ako što i rade, rade to pogrešno, zato jer nisu kadre prihvatiti ni najjednostavnije istine poput one da bez industrije nema novog zapošljvanja niti otvaranja novih radnih mjesta, na što upućuje neprekidno blebetanje o malim i srednjim poduzećima kao nositeljima razvoja, što je samo nastavak priče o potrebi uništenja „socijalističkih mastodonata“, odnosno velikih poduzeća, koja su kao i u svakoj normalnoj državi u bivšem sustavu bili nositelji razvoja.
Ma gdje to, u kojoj to državi na kugli zemaljskoj, su mala i srednja poduzeća nositelji razvoja, o kojemu bi se razvoju primjerice u Njemačkoj moglo govoriti bez „Siemensa“, automobilskih divova, „Boscha“, AEG-a, „Bayera“, BASF-a, „Draegera“, Thyssen-Kruppa“ itd.?
Pa neka si samo pogledaju koliko je to patenata, novih tehnologija i novih proizvoda izašlo iz malih i srednjih poduzeća, a koliko iz onih velikih i najvećih.
O tome se radi.
Pa zato je tako primjerice i „socijalistički mastodont“ „Rade Končar“ mogao na svjetskom tržištu i konkurirati, dobivati i realizirati i naveće i najsloženije projekte, jer je bio veliko poduzeće s vlastitim razvojem.
Neka današnji „Končar“ aplicira za projekte poput primjerice hidrosustava „Haditha“ u Iraku, rasklopnih postrojenja „Fasa i Yazd“ u Iranu, HE „Playas“ u Kolumbiji ... i neka dobije posao u međunarodnoj konkurenciji, postavlja se pitanje kako bi te projekte realizirao?
Nadalje, pohlepa nije i ne može biti ona osobina koja resi poduzetništvo u funkciji razvoja. A upravo je pohlepa gotovo jedini spiritus movens hrvatskh poduzetnika, a zapravo skorojevića, koje osim brzog bogaćenja doslovno ništa drugo i ne zanima.
Tako je primjerice „Gavrilović“, kao veliko poduzeće u društvenom vlasništvu, mogao biti nositelj razvoja ne samo Petrinje, nego i čitave Banije, a današnji „Gavrilović“ u vlasništvu Georga Gavrilovića to nije niti može biti, zato jer se njegov vlasnik neće odreći jedne lipe vlastitog profita u korist općeg dobra.
I tako, kao i u svakoj bezizgldnoj situaciji, likujući nad nesposobnim vlastima, javljaju se stari i novi „spasitelji“, od onih okupljenih pod dirigentskom palicom Kara-oglua i njegovog HDZ-a, stranke-pokreta koji je prednjačio u vođenju Hrvatske u propast ili nekih iz redova recikliranog političkog otpada uglavnom iz stranaka bivše ili sadašnje koalicije, koji su se skrasili u novim „mega-strankama“ za koje će na izborima svoj glas dati rodbina i prijatelji, ali i neuništivog Borislava Škegre, čovjeka koji je doslovno ugradio sebe u uništenje hrvatskog gospodarstva, jednako industrije kao i poljoprivrede.
Svi oni, zato jer su neznalice, ne znaju sakrosantnu istinu, da se problem ne može riješiti na način na koji je nastao, niti ga mogu riješiti oni koji su neodrživom stanju doprinijeli, zato što su oni sami dio problema, a nikako njegovo rješenje.
Koja to rješenja nudi Kara-oglu pozivajući se na „povratak Tuđmanu“, jer kao „nije Tuđman stvorio Hrvatsku, da bi se u njoj siromašno živjelo“, a što je to osim siromaštva Tuđman stvorio u Hrvatskoj, Hrvatsku on sasvim sigurno ni stvarao ni stvorio nije.
Dakle možemo li vjerovati čelniku stranke, koji nam kao spasitelje nudi notorne Franju Gregurića i Nikicu Valentića, a iz naftalina izvlači „ekonomskog genija“ Đuru Njavru i slične „velikane“ ekonomske misli, uz pomoć kojih valjda misli „zacementirati“ Tuđmanovo „grandiozno“ djelo. Zanimljivo ih je danas slušati kako sve znaju i za sve imaju rješenje a u 8 godina kao ministri u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor niti su što znali niti išta korisnog poduzimali.
Svaki novi spomenik Franji Tuđmanu je novi metar asfalta na širokoj cesti koji hrvatski narod nepovratno vodi u propast, što će već u doglednoj budućnosti rezultirati i samim njegovim fizičkom nestankom.
Krenimo samo od inicijatora podizanja tih spomenika, svaki od njih je imao itekakvu prvenstvenu materijalnu korist od ne bilo koje i bilo kakve Hrvatske, već jedino od Tuđmanove Hrvatske, koja je okretanjem sustava društvenih vrijednosti zaustavljala svaki napredak i razumno ponašanje. Tako i u slučaju ovog najnovijeg u jednoj od „najnaprednijih“ sredina u Hrvatskoj, Pakoštanama.
To podizanje spomenika čovjeku, koji je jedino korisno što je Hrvatskoj i Hrvatima učinio bilo to što je umro, doduše prerano, puno bolje bi bilo da je umro kao osuđeni ratni zločinac, je svojevrsno "okivanje Hrvatske u broncu" uz čvrsta jamstva da nikad iz krize izaći nećemo, jer conditio sine qua non svakog gospodarskog i društvenog oporavka je upravo nedvosmisleno i potpuno odricanje od Tuđmana i njegovog nedjela.
