Osveta mamuzanjem mrtvih konja
Dva recentna događaja upućuju na jedan zaključak, a to je da su Njemačka i Vatikan krenuli u konačni obračun s bivšom SFRJ i Titom, prvo je odluka Vrhovnog suda RH da temeljem EUN, ne poštujući hrvatske zakone, Njemačkoj izruči bivše visoke dužnosnike SDS bivše države, a drugo za 28. 05. najvljena kanonizacija Alojzija Stepinca, koja je ubrzo odložena za jesen, a odmah potom za neodređeno vrijeme sljedeće godine.
Treba prvo bez ikakve osnove i stvarne potrebe svetima proglasiti dvojicu bivših papa, Ivana XXIII i Ivana Pavla II, a tek potom „sveca genocida“, „velikomučenika“ Alojzija.
Mislim da danas nikome ne treba posebno objašnjavati da su na razbijanju bivše SFRJ, puno prije Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana jako dugo i ustrajno radili Njemačka i Vatikan, zato što su ih ta država i njen lider ponizili kao nitko prije.
Njemačku, zato što su u 2. Svjetskom ratu jugoslavenski partizani njemačkoj vojnoj sili nanosili brojne i teške udarce, jer taj najmoćniji vojni stroj ikad jednostavno nije imao odgovora na partizanski način ratovanja, odnosno, kad je odgovor u obliku formiranja TRUPP-ova uslijedio, za sve je već bilo prekasno.
Ja naravno neću tvrditi da je 2. Svjetski rat dobiven na Balkanu niti da su jugoslavenski partizani bili najznčajniji činitelj pobjede antifašističke koalicije, jer bi to bila notorna bedastoć, ali da je NOP, svojim uspješnim otporom okupatorima, vezao na jugoslavenskim prostorim 50-ak divizija okupatorskih i kvislinških vojnika i bio najznačajniji činitelj u podizanju morala u slobodarskim redovima svih porobljenih naroda Evrope, to je.
I ne, nikad se u Njemačkoj poraz od SSSR-a ili SAD nije smatrao nekakvom posebnom sramotom, takvim se jedino smatrao poraz od jugoslavenskih partizana.
To je bio glavni spiritus movens koji je gonio SR Njemačku, odnosno sve ono naci i neonaci provenijencije u njenoj vlasti, od same njezine uspostave, da pruža utočište, obučava i oprema sve one koji su se na bilo koji način, a najčešće specijalnim ratom i terorističkim akcijama, bili spremni obračunavati se s Jugoslavijom i Titom.
Titom posebno, nije mu se moglo oprostiti što je „vođa jugoslavenskih šumskih bandita“ postao svjetski lider, nije mu pomoglo čak niti to što je bio prvi svjetski značajni poilitičar, nespornog ugleda, koji je podigao svoj glas za ujedinjenje dviju njemačkih država.
Nije pomagalo čak ni to što su se dvojica njemačkih kancelara, Willy Brandt i Helmut Schmidt, iskreno divili Titu i poštovala ga, za njemačku naci i neonaci scenu on je bio i ostao reinkarnacija samog sotone.
Zato je Tita trebalo proglasiti mega-zločincem i srušiti njegovo djelo, samoupravnu Jugoslaviju.
Tito je umro, njegove Jugoslavije više nema, ali to Njemačkoj nije dosta, jer Tita i dalje treba demonizirati, a danas nepostojeću državu makar i „posthumno“ prikazivati zločinačkom, ta država naprosto nije imala pravo na postojanje, a kamo li pravo na zaštitu svojeg ustavno-pravnog poretka, njeno punopravno članstvo u OUN i veliki međunarodni ugled ne znače ništa.
Nijemci su naumili da kroz suđenje dvojici visokih dužnosnika SDS bivše SFRJ, kao tobožnjim nalogodavcima u slučaju ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića, sude toj službi, a kroz to i samoj državi.
Najnovije vijesti govore da se Nijemci ne kane zaustaviti na Perkoviću i Mustaču, već da traže izručenje još trojice bivših visokopozicioniranih službenika hrvatske/jugoslavenske SDS, Miše Deverića, Franje Vugrinca i Gorana Ljubičića.
Dakle odlučiše Nijemci u svojoj osvetoljubivosti kroz suđenje pripadnicima SDS mamuzati mrtve konje, omraženu im državu i njenog tvorca i lidera Tita.
U tome će im svakako pomagati glavni denuncijant, od samih Nijemaca za ubojstvo na kaznu doživotnog zatvora osuđeni Bože Vukušić, kojega je Tuđman pustio iz zatvora i Vrhovni sud RH u svojoj kvislinškoj maniri, radeći protiv vlastite države.
Vatikanu, zato što su mu SFRJ i Tito pokazali da im je nepotreban i da država može bez problema funkcionirati i bez diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, pa i usprkos svim pakostima koje su dolazile iz Vatikana i KC, bilo od samog pape, bilo iz redova klera.
Nakon 1. Svjetskog rata i poraza A - U Monarhije, što je dovelo do raspada te velike multinacionalne državne tvorevine u kojoj je KC već i radi katoličke dinastije Habsburga imala predominantni utjecaj, a time i novac i moć, utjecaj Vatikana se svodi tek na Austriju.
Izrazito katoličke Slovenija i Hrvatska udružuju se s Kraljevinom Srbijom u zajedničku državu, a ta, avaj, ima pravoslavnog kralja, pa je utjecaj Vatikana minoran, Zato papa Pio XII traži od Hitlera da u okviru NWO na području nekadašnje A – U Monarhije uspostavi dvije izrazito katoličke države, a Hitler udovoljava molbi prijatelja i uspostavlja kvislinške državne tvorevine tzv. NDH i Tisovu Slovačku.
Pio XII i Vatikan zadovoljno trljaju ruke.
No ne zadugo, idiličnu simbiozu KC i ustaškog režima ruše jugoslavenski partizani, a da užas bude gori, po pobjedonosnom okončanju rata, uspostavlja se Nova Jugoslavija, a na vlast dolaze komunisti.
Papa Pio XII čini sve ne bi li se (i) njegovo čedo, tzv. NDH, usprkos odlukama „velike trojice“ na Teheranskoj konferenciji, održala i poslije rata, kad ta nastojanja propadnu čini sve u svojoj moći ne bi li novim jugoslavenskim vlastima zagorčao život, pa kroz primasa KC u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, klerofašista i fanatičnog antikomunista pokreće svećenstvo u Jugoslaviji na neposluh, a sam Stepinac ga svojim „pastirskim pismom“ od, paz' sad 28. 03. 1945., obavezuje na nesuradnju s komunističkim vlastima. Stepinac valjda, ni krajem ožujka 1945., nije znao tko pobjeđuje u 2. Svjetskom ratu!?
Sam Tito i ne samo radi toga što KPJ u svojem programu nije imala borbeni ateizam, nego i zato što toj novoj državi, Titovoj Jugoslaviji, neprijatelja nije nedostajalo, pa mu još i KC kao neprijatelj zaista nije trebala, nije bio sretan eskalacijom sukoba s KC..
Ali zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, fanatični antikomunist, ne miruje, prkosi vlastima i inati se, KC čak preuzima pokroviteljstvo na odmetnutim ustaškim bandama, koje se onda prozivaju „križarima“, održavaju se veze s bivšim odbjegli ustaškim dužnosnicima, a nekima koji su ostali u zemlji crkva pruža utočište.
I nakon svih tih saznanja, Tito ne želi spor s KC, on se nada da se problem može riješiti dogovorom i na relativno bezbolan način. On zato prima u audijenciju papinskog nuncija u Beogradu, floridskog biskupa Josepha Hurleya, upoznaje ga sa Stepinčevom „podzemnom“ djelatnošću, predaje nunciju relevantnu dokumentaciju i predlaže da se spor riješi tako da papa Stepinca izmjesti u Vatikan. Za konačni odgovor na svoj prijedlog Tito daje rok od ćetiri mjeseca, uz najavu uhićenja i suđenja Stepincu, ukoliko papa ništa ne poduzme.
I da ne dužim s poznatim stvarima; papa ne poduzima ništa, Stepinac nastavlja s neprijateljskim odnosom prema komunističkim vlastima, biva suđen i osuđen na zatvorsku kaznu, a Vatikan inatljivo odgovara imenujući Stepinca kardinalom, na što Jugoslavija prekida diplomatske odnose s Vatikanom, koji se obnavljaju tek polovicom šezdesetih godina.
Kako bi se osvetio Jugoslaviji i Titu, papa Ivan Pavao II će iz inata i u znak osvete beatificirati Alojzija Stepinca, „sveca genocida“, što vjerojatno pape Ivan XXIII i Pavao VI ne bi nikad učinili, ali čovjek koji je uništio slavensko zajedništvo, pažljivom analizom čak i uzroka današnje ukrajinske krize, vrlo vjerojatno bi se došlo do Karola Woytile, kao papa se nije libio ni uništavati Jugoslaviju ni osvećivati se nepostojećoj državi ni odavmo mrtvom njenom lideru, pa čak i beatifikacijom nekoga kome zaista nije mjesto ni među blaženicima, a kamo li svecima.
Osobno mislim da sam čin beatifikacije i sve pripreme za Stepinčevu kanonizaciju moraju teško opetrećivati sadašnjeg papu, ako zaista djeluje na način kao što govori, pa me ne bi čudilo da su i ove najave pa višekratna odgađanja kanonizacije Stepinca u uskoj vezi upravo s papinim nedoumicama...
Treba prvo bez ikakve osnove i stvarne potrebe svetima proglasiti dvojicu bivših papa, Ivana XXIII i Ivana Pavla II, a tek potom „sveca genocida“, „velikomučenika“ Alojzija.
Mislim da danas nikome ne treba posebno objašnjavati da su na razbijanju bivše SFRJ, puno prije Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana jako dugo i ustrajno radili Njemačka i Vatikan, zato što su ih ta država i njen lider ponizili kao nitko prije.
Njemačku, zato što su u 2. Svjetskom ratu jugoslavenski partizani njemačkoj vojnoj sili nanosili brojne i teške udarce, jer taj najmoćniji vojni stroj ikad jednostavno nije imao odgovora na partizanski način ratovanja, odnosno, kad je odgovor u obliku formiranja TRUPP-ova uslijedio, za sve je već bilo prekasno.
Ja naravno neću tvrditi da je 2. Svjetski rat dobiven na Balkanu niti da su jugoslavenski partizani bili najznčajniji činitelj pobjede antifašističke koalicije, jer bi to bila notorna bedastoć, ali da je NOP, svojim uspješnim otporom okupatorima, vezao na jugoslavenskim prostorim 50-ak divizija okupatorskih i kvislinških vojnika i bio najznačajniji činitelj u podizanju morala u slobodarskim redovima svih porobljenih naroda Evrope, to je.
I ne, nikad se u Njemačkoj poraz od SSSR-a ili SAD nije smatrao nekakvom posebnom sramotom, takvim se jedino smatrao poraz od jugoslavenskih partizana.
To je bio glavni spiritus movens koji je gonio SR Njemačku, odnosno sve ono naci i neonaci provenijencije u njenoj vlasti, od same njezine uspostave, da pruža utočište, obučava i oprema sve one koji su se na bilo koji način, a najčešće specijalnim ratom i terorističkim akcijama, bili spremni obračunavati se s Jugoslavijom i Titom.
Titom posebno, nije mu se moglo oprostiti što je „vođa jugoslavenskih šumskih bandita“ postao svjetski lider, nije mu pomoglo čak niti to što je bio prvi svjetski značajni poilitičar, nespornog ugleda, koji je podigao svoj glas za ujedinjenje dviju njemačkih država.
Nije pomagalo čak ni to što su se dvojica njemačkih kancelara, Willy Brandt i Helmut Schmidt, iskreno divili Titu i poštovala ga, za njemačku naci i neonaci scenu on je bio i ostao reinkarnacija samog sotone.
Zato je Tita trebalo proglasiti mega-zločincem i srušiti njegovo djelo, samoupravnu Jugoslaviju.
Tito je umro, njegove Jugoslavije više nema, ali to Njemačkoj nije dosta, jer Tita i dalje treba demonizirati, a danas nepostojeću državu makar i „posthumno“ prikazivati zločinačkom, ta država naprosto nije imala pravo na postojanje, a kamo li pravo na zaštitu svojeg ustavno-pravnog poretka, njeno punopravno članstvo u OUN i veliki međunarodni ugled ne znače ništa.
Nijemci su naumili da kroz suđenje dvojici visokih dužnosnika SDS bivše SFRJ, kao tobožnjim nalogodavcima u slučaju ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića, sude toj službi, a kroz to i samoj državi.
Najnovije vijesti govore da se Nijemci ne kane zaustaviti na Perkoviću i Mustaču, već da traže izručenje još trojice bivših visokopozicioniranih službenika hrvatske/jugoslavenske SDS, Miše Deverića, Franje Vugrinca i Gorana Ljubičića.
Dakle odlučiše Nijemci u svojoj osvetoljubivosti kroz suđenje pripadnicima SDS mamuzati mrtve konje, omraženu im državu i njenog tvorca i lidera Tita.
U tome će im svakako pomagati glavni denuncijant, od samih Nijemaca za ubojstvo na kaznu doživotnog zatvora osuđeni Bože Vukušić, kojega je Tuđman pustio iz zatvora i Vrhovni sud RH u svojoj kvislinškoj maniri, radeći protiv vlastite države.
Vatikanu, zato što su mu SFRJ i Tito pokazali da im je nepotreban i da država može bez problema funkcionirati i bez diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, pa i usprkos svim pakostima koje su dolazile iz Vatikana i KC, bilo od samog pape, bilo iz redova klera.
Nakon 1. Svjetskog rata i poraza A - U Monarhije, što je dovelo do raspada te velike multinacionalne državne tvorevine u kojoj je KC već i radi katoličke dinastije Habsburga imala predominantni utjecaj, a time i novac i moć, utjecaj Vatikana se svodi tek na Austriju.
Izrazito katoličke Slovenija i Hrvatska udružuju se s Kraljevinom Srbijom u zajedničku državu, a ta, avaj, ima pravoslavnog kralja, pa je utjecaj Vatikana minoran, Zato papa Pio XII traži od Hitlera da u okviru NWO na području nekadašnje A – U Monarhije uspostavi dvije izrazito katoličke države, a Hitler udovoljava molbi prijatelja i uspostavlja kvislinške državne tvorevine tzv. NDH i Tisovu Slovačku.
Pio XII i Vatikan zadovoljno trljaju ruke.
No ne zadugo, idiličnu simbiozu KC i ustaškog režima ruše jugoslavenski partizani, a da užas bude gori, po pobjedonosnom okončanju rata, uspostavlja se Nova Jugoslavija, a na vlast dolaze komunisti.
Papa Pio XII čini sve ne bi li se (i) njegovo čedo, tzv. NDH, usprkos odlukama „velike trojice“ na Teheranskoj konferenciji, održala i poslije rata, kad ta nastojanja propadnu čini sve u svojoj moći ne bi li novim jugoslavenskim vlastima zagorčao život, pa kroz primasa KC u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, klerofašista i fanatičnog antikomunista pokreće svećenstvo u Jugoslaviji na neposluh, a sam Stepinac ga svojim „pastirskim pismom“ od, paz' sad 28. 03. 1945., obavezuje na nesuradnju s komunističkim vlastima. Stepinac valjda, ni krajem ožujka 1945., nije znao tko pobjeđuje u 2. Svjetskom ratu!?
Sam Tito i ne samo radi toga što KPJ u svojem programu nije imala borbeni ateizam, nego i zato što toj novoj državi, Titovoj Jugoslaviji, neprijatelja nije nedostajalo, pa mu još i KC kao neprijatelj zaista nije trebala, nije bio sretan eskalacijom sukoba s KC..
Ali zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, fanatični antikomunist, ne miruje, prkosi vlastima i inati se, KC čak preuzima pokroviteljstvo na odmetnutim ustaškim bandama, koje se onda prozivaju „križarima“, održavaju se veze s bivšim odbjegli ustaškim dužnosnicima, a nekima koji su ostali u zemlji crkva pruža utočište.
I nakon svih tih saznanja, Tito ne želi spor s KC, on se nada da se problem može riješiti dogovorom i na relativno bezbolan način. On zato prima u audijenciju papinskog nuncija u Beogradu, floridskog biskupa Josepha Hurleya, upoznaje ga sa Stepinčevom „podzemnom“ djelatnošću, predaje nunciju relevantnu dokumentaciju i predlaže da se spor riješi tako da papa Stepinca izmjesti u Vatikan. Za konačni odgovor na svoj prijedlog Tito daje rok od ćetiri mjeseca, uz najavu uhićenja i suđenja Stepincu, ukoliko papa ništa ne poduzme.
I da ne dužim s poznatim stvarima; papa ne poduzima ništa, Stepinac nastavlja s neprijateljskim odnosom prema komunističkim vlastima, biva suđen i osuđen na zatvorsku kaznu, a Vatikan inatljivo odgovara imenujući Stepinca kardinalom, na što Jugoslavija prekida diplomatske odnose s Vatikanom, koji se obnavljaju tek polovicom šezdesetih godina.
Kako bi se osvetio Jugoslaviji i Titu, papa Ivan Pavao II će iz inata i u znak osvete beatificirati Alojzija Stepinca, „sveca genocida“, što vjerojatno pape Ivan XXIII i Pavao VI ne bi nikad učinili, ali čovjek koji je uništio slavensko zajedništvo, pažljivom analizom čak i uzroka današnje ukrajinske krize, vrlo vjerojatno bi se došlo do Karola Woytile, kao papa se nije libio ni uništavati Jugoslaviju ni osvećivati se nepostojećoj državi ni odavmo mrtvom njenom lideru, pa čak i beatifikacijom nekoga kome zaista nije mjesto ni među blaženicima, a kamo li svecima.
Osobno mislim da sam čin beatifikacije i sve pripreme za Stepinčevu kanonizaciju moraju teško opetrećivati sadašnjeg papu, ako zaista djeluje na način kao što govori, pa me ne bi čudilo da su i ove najave pa višekratna odgađanja kanonizacije Stepinca u uskoj vezi upravo s papinim nedoumicama...
