Je li Hrvatska spremna za još jedan građanski rat?
Kad se u mislima vratim u vrijeme otprije četvrt stoljeća, pa pogledam ove „prosvjednike“ iz Savske ceste, koji po tko zna koji puta u organizaciji „stožerne stranke“, premda fama volant da je u organizaciji „prosvjeda“ ruku „umočenih do ramena“ i predsjednik zagrebačke HVIDR-e Mirko Ljubičić Šveps, kako bi se pružila podrška Milanu Bandiću, nastupaju prijeteći i u pučističkom duhu „Splitske rive“, prisjetim se s tugom svega što se u međuvremenu dogodilo, jer znam kako je trebalo i moglo biti, a kako nije bilo, zahvaljujući Tuđmanu, njegovoj „dvorskoj kamarili“ i „hrvatskim braniteljima“.
Hrvatska je naime tužan primjer što nastaje od države kad šaka jada od lošeg oca i još gore matere preraste u „heroje“, „naš ponos“ ili „hrvatsku svetinju“, „stvaratelje hrvatske države“, pače, tad nastaje silno skupi društveni parazitski sloj znan pod imenom hrvatski branitelji.
Kasta nedodirljivih, naoružanih i izuzetno opasnih ljudi, ideološki opredijeljenih i okupljenih oko u Drugom svjetskom ratu poraženih ideologija.
Premda, istini za volju, sve govori da se radi o manjini iz redova braniteljske populacije koju uglavnom čine čelništva braniteljskih udruga, potpomognutih od čelništva drugih udruga proizašlih iz DR, čiji pripadnici su u svojim istupima izuzetno netolerantni, glasni i agresivni, a u zahtjevima radikalni, uglavnom skloni nasilnom i izvaninstitucionalnom rješavanju sporova i problema koje oni sami najčešće i generiraju. Poput, primjerice, problema s dvopismenim pločama u Vukovaru.
Mislim da ne trebam posebno naglašavati da je uz njih svom svojom crnom dušom i pohlepnim i nezasitnim tijelom vrh Crkve u Hrvata.
Ne vjerujete?
Pa dobro pogledajte onda tko je i kako dočekivao pokojnog Zvonka Bušića i Darija Kordića. Tko pruža bezrezervnu podršku „stožerlijama“ u Vukovaru, koji su strahom premrežili čitav grad
Na Splitskoj rivi, 11. veljače 2001., okupilo ih se 100-tinjak tisuća, a tobože ih je predvodio100 %-tni invalid Mirko Čondić (gdje li se je samo taj izgubio u međuvremenu), a stvarno dr. Ivo Sanader, danas ih tobože predvodi također 100 %-tni invalid Đuro Glogoški, a stvarno Tomislav Karamarko.
One 2001. dr. Ivo Sanader nije mogao dočekati da zasjedne u premijersku fotelju redovnim putem, poslije pobjede na izborima, a danas to isto ne može dočekati Tomislav Karamarko.
I onda i danas povod su bili tobožnji progoni hrvatskih branitelja, ta zamislite samo tog protunarodnog sustava i pravosuđa, oni bi čak i braniteljima sudili za brojne zločine koje su brojni iz njihovih redova počinili.
Danas se valjda žale što njih oko 6 % u umirovljeničkoj populaciji, s prosječno ostvarenih 17 godina staža, „povlači“ preko15 % svih sredstava isplaćenih za mirovine, što znači da bi, ne promijeni li se ništa, onda kad ih bude u mirovini 240.000, povlačili 60 % svih sredstava, a ostalih 900.000 umirovljenika, neka se snalazi s preostalih 40 % tih sredstava.
Ne vjerujete?
Pa onda pogledajte stranice HZMO, obratite pažnju na visinu prosječno isplaćenih mirovina, pa to usporedite s visinom prosječno isplaćenih braniteljskih mirovina.
Oprostite mi na digresiji:
Svojedobno nešto prije mojeg umirovljenja bio sam, poslom u jednom gradiću u unutrašnjosti i zatekao se u jednom društvu u kojem je bio i jedan dobro držeći čovjek pedesetih godina, inače diplomirani strojarski inženjer, koji mi je ispričao da je u mirovini već gotovo deset godina, jer je, kao za HV neperspektivan kadar, otpušten iz MORH-a i umirovljen s četrdeset i kojom godinom života. Za otpremninu, koja sasvim sigurno nije bila mala, nisam ga ni pitao.
Ne, nije invalid, ne, ne pati od PTSP-a, a prima, danas to znam, za 50 % veću mirovinu od mene koji sam, također sa VSS, obavljajući odgovorne pa i najodgovornije poslove, odradio pune 43 godine i otišao u mirovinu u 69. godini života.
E sad, znam da će biti onih koji će me optužiti da sam protiv branitelja, a on je, je li, bio spreman vlastiti život položiti na oltar domovine, da sam čovjeku zavidan ...
Samo tome baš i nije tako i ne pišem ja o tome baš radi toga, nego pokušavam malo analizirati koliko to njegovo braniteljstvo stoji hrvatske porezne obveznike.
Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da je čovjek sakupio 20-ak godina staža i poživi li do 85 godina života, primat će mirovinu punih 45 godina, od čega 25 godina bez ikakve osnove.
Osim braniteljstva!
U tih ničim pokrivenih 25 godina će mu država na ime mirovine isplatiti 25x12.000 = 300.000 EUR.
I još nešto, čovjek inače, koliko sam shvatio, nije lijenčina i ne visi u automat klubovima ili kladionicama, on radi, na crno naravno, kradući tako posao nekome od nezaposlenih.
No tome se i ne treba čuditi, jer su oni bili ti, koji su pristajući bespogovorno uz Tuđmana i njegovu bolesnu retoriku, krenuli probleme, koje je uglavnom kreirao Tuđmanov režim, rješavati izvan institucija sustava.
Oni su i dalje pod budnom paskom čelništva „stožerne hrvatske stranke“, HDZ-a, pa su i njihove aktivnosti i akcije, mahom retrogradne i civilizacijski neprihvatljive, uglavnom otud i poticane.
Nasilnici, ljudi s ruba zakona, pripadnici ekstremne emigracije, pa i oni koji su „robijali za Hrvatsku“, iako su bili pravomoćnim sudskim presudama kažnjavani radi gospodarskog kriminala, krvnih delikata ili teških saobraćajnih udesa sa smrtnim ishodima, okupljeni oko HDZ-a započeli su pod geslom „stvaranje države“ rat u Hrvatskoj.
Da, naravno, u tom ratu su neki od njih i poginuli, a neki bili teško ranjavani, danas su nažalost invalidne osobe … samo prateći njihova okupljanja od „Splitske rive“ 2001. do danas, u vrijeme Tuđmanove svevlasti ništa ih nije smetalo, niti su se okupljali, niti su prosvjedovali, uvijek organizirana od HDZ-a, ispada kao da su u rat kretali radi izglednih silnih privilegija, pa su bez obzira na visoke uloge, moglo se poginuti ili ostati invalidom, očekivane premije bile izuzetno visoke.
Što vrijeme više odmiče, postaje sve vidljivije koliko je general Nojko Marinović bio u pravu opisujući „stvoritelje“ Hrvatske onakvima kakvi su zaista bili, a oni se svojski trude da i sami pokažu da je Marinović govorio istinu.
http://feniks.bloger.index.hr/post/8222saka-jada-od-loseg-oca-i-jos-gore-matere8220-/8611435.aspx
http://www.slobodnadalmacija.hr/Dubrovnik/tabid/75/articleType/ArticleView/articleId/137200/Default.aspx
I ne samo to, nego i da nema mjesta bilo kakvom spominjanju branitelja na mjestima na kojima se obilježava antifašizam, što je postala praksa koju je uveo Ivo Josipović pokušavajući se valjda dodvoriti onima koji mu nikad neće dati svoj glas, jer oni su HDZ-ovi i HDZ je njihov.
EZ 1991. nudi SFRJ prekoredni ulazak u punopravno članstvo uz „dotu“ od 5 mlrd USD za restrukturiranje gospodarstva uz uvjet da se proglasi 6-godišnji moratorij na odcjepljenje. Tuđman, bulazneći o „hrvatskom kraljevstvu“, tu ponudu glatko odbija, ta on želi Hrvatsku bez Srba i u minimalno „banovinskim granicama“, a to se mirnim putem nikako ne bi moglo ostvariti.
A uz rat, koji je odnio toliko ljudskih života i prouzrokovao silna stradanja velikog broj ljudi, kad bi čak i zanemarili ogromne materijalne gubitke i razaranja, Hrvatska je proces osamostaljenja završila tek 15. siječnja 1998. mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja. Istina samo u „avnojskim granicama“, ali s puno manje Srba.
Do tog roka, ako je baš željela, mogla se je osamostaliti i prema prijedlogu EZ, ali tada bez rata i kao punopravna članica EZ, koja je u međuvremenu prerasla u EU. I tada samo u „avnojskim granicama“ ali i sa Srbima u statusu „značajne manjine“. Ispada tako da se u Hrvatskoj rat vodio tek radi izgona Srba iz Hrvatske.
Pun suport Tuđmanu pružili su mahom iz inozemstva pristigli „borci za slobodu, a ne teroristi“ i domaći „hrvatski opredijeljeni“ kadrovi, spremni za izgon Srba i provođenje Luburićevog programa „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“. Oni su kao dragovoljci odmah prionuli na posao primjenjujući prema Srbima najprije diskriminatorne mjere, koje su ubrzo prerasle u otvoreni državni terorizam, kao što su izgoni iz stanova, pljačka imovine i miniranja gospodarskih objekta i kuća u vlasništvu Srba, ali i njihovog odvođenja, mučenja i ubijanja.
Za svoje zasluge u „stvaranju države“, hrvatski branitelji obilno su se „nagradili“ stanovima, automobilima, nenamjenski potrošenim kreditima za samozapošljavanje, koje uredno nisu vratili, niti imaju namjeru vratiti, dijelom državne imovine i visokim mirovinama i invalidninama.
Svako njihovo okupljanje pratio je duh „Splitske rive“, zalaganje za bezakonje i izvaninstitucionalno rješavanje problema, odnosno nečega što oni smatraju problemom, pa je takav slučaj i danas s ovim okupljanjem ispred Ministarstva branitelja u Savskoj.
Nikom pametnom ne bi bilo jasno radi čega prosvjeduju oni čija prava i privilegije nisu ničim ugroženi, da u pozadini prosvjeda usmjerenog prema rušenju aktualnih vlasti ne „čiči“ Karamarko i njegov HDZ, ali možda i poneko drugi, koji svim silama, dakle izvaninstitucionalno, žele isprovocirati prijevremene izbore. A onda im „heroji“, „naš ponos“, „hrvatska svetinja“, „stvaratelji hrvatske države“ … sjedaju „k'o kec na jedanaest“, zato što se nitko iz vrha vlasti ne usudi prema njima, pa iako znaju prema čijim instrukcijama klemmovi „udaraju tempo“, istupiti onako kako bi trebalo i u bebu im reći ono što ih ide, jedini koji imaju petlju, pa su im neke stvari i rekli, su oni koje najviše napadaju i čiju smjenu ultimativno traže, ministar branitelja Predrag Matić Fred i njegov pomoćnik Bojan Glavašević, koje bi Milanović najradije smijenio, ali zna da to ne smije učiniti, jer bi to značilo i njegov osobni pad kao i pad Vlade, dakle prijevremene izbore, kao što to Kramarko želi.
O da, traže oni i da „uđu u Ustav RH“, što mislim da se ni po koju cijenu ne smije dogoditi, pa i braniteljsku bolnicu, zahtjev koji sam spreman podržati; eno im Sveučilišna bolnica u Blatu, mi smo kroz samodoprinos uložili u nju oko 380 milijuna DEM, neka je oni dovrše, mislim da će se svi živući obveznici samodoprinosa složiti sa mnom da im je poklonimo. Kad bi to učinili, mogao bih i ja reći da su konačno i oni učinili nešto korisno za Hrvatsku.
Karakter okupljanja i njegovih sudionika najbolje opisuju oni koji su im se „došli pokloniti“ „dati im podršku“, a koje su ovi „nagradili burnim“ pljeskom, poput predsjedničkih kandidata, nekih pučistički raspoloženih hrvatskih generala, koje je svojedobno radi toga Mesić umirovio i drugih „domoljuba“ ustaških uvjerenja. Joe Šimunić, primjerice, nije časa časio, a i Thompson se uprizorio istinaibog poslije podužeg oklijevanja. Pomalo zbunjuje jedino to što ih nisu posjetili bar biskupi Vlado Košić i Juraj Jezerinac, koji izuzetno dobro raspoznaju hrvatske „velikomučenike“, ako već ne i čitava HBK.
Danas je ispred Hrvatskog sabora „voditelj prosvjeda“ Đuro Glogoški izrekao otvorenu prijetnju:
A ja se pitam jel' Hrvatska spremna za još jedan građanski rat?
Hrvatska je naime tužan primjer što nastaje od države kad šaka jada od lošeg oca i još gore matere preraste u „heroje“, „naš ponos“ ili „hrvatsku svetinju“, „stvaratelje hrvatske države“, pače, tad nastaje silno skupi društveni parazitski sloj znan pod imenom hrvatski branitelji.
Kasta nedodirljivih, naoružanih i izuzetno opasnih ljudi, ideološki opredijeljenih i okupljenih oko u Drugom svjetskom ratu poraženih ideologija.
Premda, istini za volju, sve govori da se radi o manjini iz redova braniteljske populacije koju uglavnom čine čelništva braniteljskih udruga, potpomognutih od čelništva drugih udruga proizašlih iz DR, čiji pripadnici su u svojim istupima izuzetno netolerantni, glasni i agresivni, a u zahtjevima radikalni, uglavnom skloni nasilnom i izvaninstitucionalnom rješavanju sporova i problema koje oni sami najčešće i generiraju. Poput, primjerice, problema s dvopismenim pločama u Vukovaru.
Mislim da ne trebam posebno naglašavati da je uz njih svom svojom crnom dušom i pohlepnim i nezasitnim tijelom vrh Crkve u Hrvata.
Ne vjerujete?
Pa dobro pogledajte onda tko je i kako dočekivao pokojnog Zvonka Bušića i Darija Kordića. Tko pruža bezrezervnu podršku „stožerlijama“ u Vukovaru, koji su strahom premrežili čitav grad
Na Splitskoj rivi, 11. veljače 2001., okupilo ih se 100-tinjak tisuća, a tobože ih je predvodio100 %-tni invalid Mirko Čondić (gdje li se je samo taj izgubio u međuvremenu), a stvarno dr. Ivo Sanader, danas ih tobože predvodi također 100 %-tni invalid Đuro Glogoški, a stvarno Tomislav Karamarko.
One 2001. dr. Ivo Sanader nije mogao dočekati da zasjedne u premijersku fotelju redovnim putem, poslije pobjede na izborima, a danas to isto ne može dočekati Tomislav Karamarko.
I onda i danas povod su bili tobožnji progoni hrvatskih branitelja, ta zamislite samo tog protunarodnog sustava i pravosuđa, oni bi čak i braniteljima sudili za brojne zločine koje su brojni iz njihovih redova počinili.
Danas se valjda žale što njih oko 6 % u umirovljeničkoj populaciji, s prosječno ostvarenih 17 godina staža, „povlači“ preko15 % svih sredstava isplaćenih za mirovine, što znači da bi, ne promijeni li se ništa, onda kad ih bude u mirovini 240.000, povlačili 60 % svih sredstava, a ostalih 900.000 umirovljenika, neka se snalazi s preostalih 40 % tih sredstava.
Ne vjerujete?
Pa onda pogledajte stranice HZMO, obratite pažnju na visinu prosječno isplaćenih mirovina, pa to usporedite s visinom prosječno isplaćenih braniteljskih mirovina.
Oprostite mi na digresiji:
Svojedobno nešto prije mojeg umirovljenja bio sam, poslom u jednom gradiću u unutrašnjosti i zatekao se u jednom društvu u kojem je bio i jedan dobro držeći čovjek pedesetih godina, inače diplomirani strojarski inženjer, koji mi je ispričao da je u mirovini već gotovo deset godina, jer je, kao za HV neperspektivan kadar, otpušten iz MORH-a i umirovljen s četrdeset i kojom godinom života. Za otpremninu, koja sasvim sigurno nije bila mala, nisam ga ni pitao.
Ne, nije invalid, ne, ne pati od PTSP-a, a prima, danas to znam, za 50 % veću mirovinu od mene koji sam, također sa VSS, obavljajući odgovorne pa i najodgovornije poslove, odradio pune 43 godine i otišao u mirovinu u 69. godini života.
E sad, znam da će biti onih koji će me optužiti da sam protiv branitelja, a on je, je li, bio spreman vlastiti život položiti na oltar domovine, da sam čovjeku zavidan ...
Samo tome baš i nije tako i ne pišem ja o tome baš radi toga, nego pokušavam malo analizirati koliko to njegovo braniteljstvo stoji hrvatske porezne obveznike.
Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da je čovjek sakupio 20-ak godina staža i poživi li do 85 godina života, primat će mirovinu punih 45 godina, od čega 25 godina bez ikakve osnove.
Osim braniteljstva!
U tih ničim pokrivenih 25 godina će mu država na ime mirovine isplatiti 25x12.000 = 300.000 EUR.
I još nešto, čovjek inače, koliko sam shvatio, nije lijenčina i ne visi u automat klubovima ili kladionicama, on radi, na crno naravno, kradući tako posao nekome od nezaposlenih.
No tome se i ne treba čuditi, jer su oni bili ti, koji su pristajući bespogovorno uz Tuđmana i njegovu bolesnu retoriku, krenuli probleme, koje je uglavnom kreirao Tuđmanov režim, rješavati izvan institucija sustava.
Oni su i dalje pod budnom paskom čelništva „stožerne hrvatske stranke“, HDZ-a, pa su i njihove aktivnosti i akcije, mahom retrogradne i civilizacijski neprihvatljive, uglavnom otud i poticane.
Nasilnici, ljudi s ruba zakona, pripadnici ekstremne emigracije, pa i oni koji su „robijali za Hrvatsku“, iako su bili pravomoćnim sudskim presudama kažnjavani radi gospodarskog kriminala, krvnih delikata ili teških saobraćajnih udesa sa smrtnim ishodima, okupljeni oko HDZ-a započeli su pod geslom „stvaranje države“ rat u Hrvatskoj.
Da, naravno, u tom ratu su neki od njih i poginuli, a neki bili teško ranjavani, danas su nažalost invalidne osobe … samo prateći njihova okupljanja od „Splitske rive“ 2001. do danas, u vrijeme Tuđmanove svevlasti ništa ih nije smetalo, niti su se okupljali, niti su prosvjedovali, uvijek organizirana od HDZ-a, ispada kao da su u rat kretali radi izglednih silnih privilegija, pa su bez obzira na visoke uloge, moglo se poginuti ili ostati invalidom, očekivane premije bile izuzetno visoke.
Što vrijeme više odmiče, postaje sve vidljivije koliko je general Nojko Marinović bio u pravu opisujući „stvoritelje“ Hrvatske onakvima kakvi su zaista bili, a oni se svojski trude da i sami pokažu da je Marinović govorio istinu.
http://feniks.bloger.index.hr/post/8222saka-jada-od-loseg-oca-i-jos-gore-matere8220-/8611435.aspx
http://www.slobodnadalmacija.hr/Dubrovnik/tabid/75/articleType/ArticleView/articleId/137200/Default.aspx
I ne samo to, nego i da nema mjesta bilo kakvom spominjanju branitelja na mjestima na kojima se obilježava antifašizam, što je postala praksa koju je uveo Ivo Josipović pokušavajući se valjda dodvoriti onima koji mu nikad neće dati svoj glas, jer oni su HDZ-ovi i HDZ je njihov.
EZ 1991. nudi SFRJ prekoredni ulazak u punopravno članstvo uz „dotu“ od 5 mlrd USD za restrukturiranje gospodarstva uz uvjet da se proglasi 6-godišnji moratorij na odcjepljenje. Tuđman, bulazneći o „hrvatskom kraljevstvu“, tu ponudu glatko odbija, ta on želi Hrvatsku bez Srba i u minimalno „banovinskim granicama“, a to se mirnim putem nikako ne bi moglo ostvariti.
A uz rat, koji je odnio toliko ljudskih života i prouzrokovao silna stradanja velikog broj ljudi, kad bi čak i zanemarili ogromne materijalne gubitke i razaranja, Hrvatska je proces osamostaljenja završila tek 15. siječnja 1998. mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja. Istina samo u „avnojskim granicama“, ali s puno manje Srba.
Do tog roka, ako je baš željela, mogla se je osamostaliti i prema prijedlogu EZ, ali tada bez rata i kao punopravna članica EZ, koja je u međuvremenu prerasla u EU. I tada samo u „avnojskim granicama“ ali i sa Srbima u statusu „značajne manjine“. Ispada tako da se u Hrvatskoj rat vodio tek radi izgona Srba iz Hrvatske.
Pun suport Tuđmanu pružili su mahom iz inozemstva pristigli „borci za slobodu, a ne teroristi“ i domaći „hrvatski opredijeljeni“ kadrovi, spremni za izgon Srba i provođenje Luburićevog programa „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“. Oni su kao dragovoljci odmah prionuli na posao primjenjujući prema Srbima najprije diskriminatorne mjere, koje su ubrzo prerasle u otvoreni državni terorizam, kao što su izgoni iz stanova, pljačka imovine i miniranja gospodarskih objekta i kuća u vlasništvu Srba, ali i njihovog odvođenja, mučenja i ubijanja.
Za svoje zasluge u „stvaranju države“, hrvatski branitelji obilno su se „nagradili“ stanovima, automobilima, nenamjenski potrošenim kreditima za samozapošljavanje, koje uredno nisu vratili, niti imaju namjeru vratiti, dijelom državne imovine i visokim mirovinama i invalidninama.
Svako njihovo okupljanje pratio je duh „Splitske rive“, zalaganje za bezakonje i izvaninstitucionalno rješavanje problema, odnosno nečega što oni smatraju problemom, pa je takav slučaj i danas s ovim okupljanjem ispred Ministarstva branitelja u Savskoj.
Nikom pametnom ne bi bilo jasno radi čega prosvjeduju oni čija prava i privilegije nisu ničim ugroženi, da u pozadini prosvjeda usmjerenog prema rušenju aktualnih vlasti ne „čiči“ Karamarko i njegov HDZ, ali možda i poneko drugi, koji svim silama, dakle izvaninstitucionalno, žele isprovocirati prijevremene izbore. A onda im „heroji“, „naš ponos“, „hrvatska svetinja“, „stvaratelji hrvatske države“ … sjedaju „k'o kec na jedanaest“, zato što se nitko iz vrha vlasti ne usudi prema njima, pa iako znaju prema čijim instrukcijama klemmovi „udaraju tempo“, istupiti onako kako bi trebalo i u bebu im reći ono što ih ide, jedini koji imaju petlju, pa su im neke stvari i rekli, su oni koje najviše napadaju i čiju smjenu ultimativno traže, ministar branitelja Predrag Matić Fred i njegov pomoćnik Bojan Glavašević, koje bi Milanović najradije smijenio, ali zna da to ne smije učiniti, jer bi to značilo i njegov osobni pad kao i pad Vlade, dakle prijevremene izbore, kao što to Kramarko želi.
O da, traže oni i da „uđu u Ustav RH“, što mislim da se ni po koju cijenu ne smije dogoditi, pa i braniteljsku bolnicu, zahtjev koji sam spreman podržati; eno im Sveučilišna bolnica u Blatu, mi smo kroz samodoprinos uložili u nju oko 380 milijuna DEM, neka je oni dovrše, mislim da će se svi živući obveznici samodoprinosa složiti sa mnom da im je poklonimo. Kad bi to učinili, mogao bih i ja reći da su konačno i oni učinili nešto korisno za Hrvatsku.
Karakter okupljanja i njegovih sudionika najbolje opisuju oni koji su im se „došli pokloniti“ „dati im podršku“, a koje su ovi „nagradili burnim“ pljeskom, poput predsjedničkih kandidata, nekih pučistički raspoloženih hrvatskih generala, koje je svojedobno radi toga Mesić umirovio i drugih „domoljuba“ ustaških uvjerenja. Joe Šimunić, primjerice, nije časa časio, a i Thompson se uprizorio istinaibog poslije podužeg oklijevanja. Pomalo zbunjuje jedino to što ih nisu posjetili bar biskupi Vlado Košić i Juraj Jezerinac, koji izuzetno dobro raspoznaju hrvatske „velikomučenike“, ako već ne i čitava HBK.
Danas je ispred Hrvatskog sabora „voditelj prosvjeda“ Đuro Glogoški izrekao otvorenu prijetnju:
„S obzirom da se govori o šačici ljudi koji dolaze ovdje, pozivamo predsjednike RH, Sabora i Vlade da oni odrede datum kada žele upoznati tu šačicu ljudi na Markovom trgu ili Trgu bana Jelačića."
A ja se pitam jel' Hrvatska spremna za još jedan građanski rat?
