Cjelovito rješenje?
Poslije Tuđmanovog odlaska nijedna od vladajućih garnitura nije niti pokušavala napraviti ozbiljan otklon od Tuđmanovog „remek-djela“, pa čak niti ozbiljno suzbijati korupciju ili organizirani kriminal. A bogami niti ulaziti u istraživanje svega kriminala vezanog uz mega-pljačku zvanu pretvorba vlasništva i privatizacija. Hrvatska je prepuna kojekakvih interesnih skupina, javnih, polujavnih i „podzemnih“, svaki hrvatski političar je eksponent neke od njih. Zato u Hrvatskoj nisu moguća nikakva cjelovit rješenja, nikakve reforme, jer svaka od njih zadire u interese neke od tih skupina, čiji eksponenti u vlasti, pojedinac ili više njih, se onda svojski trudi razvodniti inicijalno dobro rješenje.
Jedan od takvih izuzetno moćnih lobija je onaj bankarski, koji je hrvatske banke, ne ulazeći ovdje u raspravu o tome kome pripada kapital u tim bankama, pretvorio u najgore bezdušne lihvare, a politika (vlast) je to uglavnom samo gledala umjesto da svoje građane, ali i poduzeća, zaštiti od najgoreg kamatarenja.
Kriza je uništila mnoga poduzeća, ali niti darnula ijednu banku, a nitko da se zapita kako je to moguće, gospodarstvo propada, a banke ostvaruju ekstra profite.
No međutim izgleda da se pretjeralo sa kreditima u CHF, valutnim klauzulama i promjenjivim kamatnim stopama kod kredita, pa je to postao nezaobilazni problem, vladajuća struktura ne može samo tako zatvarati oči …
Najmanje što bi čovjek očekivao je da će vlasti pribjeći radikalnom rješenju i skinuti tu skupinu s dnevnog reda.
U prošlosti imaju primjere kako su rješavane neke kritične situacije, ali u nekoj drugačijoj državi, državi kojoj je u centru interesa ipak bio čovjek, pa i onda kad su povlačeni potezi koji nisu bili popularni, ali su povlačeni beskompromisno, na ucjene, ma od koga dolazile, se nije pristajalo.
Kad je, primjerice, Ante Marković krenuo uvoditi red u državne financije, nikom se nije pogodovalo, niti se od zacrtanih mjera odustajalo, nitko nije izuzet, pa ma tko se za koga zalagao.
A pogledajmo kako slične stvari rješavaju vlasti „i poslije Tuđmana Tuđman“, na primjer najprije „zerpamo“ do besvijesti, a onda pod pritiskom od ZERP-a odustajemo.
Svaka hrvatska vlada je za rješavanje nekog problema donosila nekakve palijativne mjere, nekakva djelomični hibridna rješenja, nikad nije bilo političke volje i nikad ništa nije do kraja odrađeno kako valja.
Ovu situaciju iniciranu divljanjem tečaja CHF, trebale su vlasti, ma ne samo radi zaštite korisnika odnosnih kredita, iskoristiti radi konačnog sabijanja rogova u glavu bankarskom lobiju.
Dakle ne donositi nikakve palijativne mjere koje ništa ne rješavaju već problem u uštini i dalje ostavljaju otvorenim.
A trebalo je pribjeći mjeri državne prisile i kroz donošenje potrebnog seta zakona, uredbi i drugih akata:
1. Problem svih korisnika kredita s valutnom klauzulom riješiti tako da se krediti preračunaju na kunske iznose prema tečaju na dan odobrenja kredita, na tu sumu obračunati kamate u visini eskontna stopa HNB +3 % + godišnja stopa inflacije u RH.
2. Donijeti odluku da banke u RH mogu kreditirati građane isključivo u kunama, bez ikakvih valutnih klauzula. Kao korektiv priznavati jedino stopu inflacije u RH.
Radikalno? Nedopustivo? Protuzakonito?
Ne, jedino ispravno i pošteno.
Hrvatske banke su, budući da se na tržištu novca nijedna od njih nije zaduživala u CHF, u svim ovim marifetlucima koje su izvodile odobravajući kredite s valutnom klauzulom u toj valuti, koristeći divljanje tečaja CHF ostvarivale enormne ekstraprofite suštinski legalno pljačkajući korisnike kredita.
Na prijetnje bankara tužbama, odgovoriti ozbiljnim istragama porijekla kapitala i imovine hrvatskih banaka, jer u slučaju bankarskog sektora od osnivanja banaka, preko vlasništva nad kapitalom, pa do „preoblikovanja“ i tobožnje dokapitalizacije, sve je rađeno protuzakonito.
Naravno u sklopu tog cjelovitog rješenja preispitati i ulogu HNB i njenih guvernera, ali i drugih vodećih ljudi u njoj, jer HNB se naprosto ne smije amnestirati. Ona je sve samo ne nevina.
Jedan od takvih izuzetno moćnih lobija je onaj bankarski, koji je hrvatske banke, ne ulazeći ovdje u raspravu o tome kome pripada kapital u tim bankama, pretvorio u najgore bezdušne lihvare, a politika (vlast) je to uglavnom samo gledala umjesto da svoje građane, ali i poduzeća, zaštiti od najgoreg kamatarenja.
Kriza je uništila mnoga poduzeća, ali niti darnula ijednu banku, a nitko da se zapita kako je to moguće, gospodarstvo propada, a banke ostvaruju ekstra profite.
No međutim izgleda da se pretjeralo sa kreditima u CHF, valutnim klauzulama i promjenjivim kamatnim stopama kod kredita, pa je to postao nezaobilazni problem, vladajuća struktura ne može samo tako zatvarati oči …
Najmanje što bi čovjek očekivao je da će vlasti pribjeći radikalnom rješenju i skinuti tu skupinu s dnevnog reda.
U prošlosti imaju primjere kako su rješavane neke kritične situacije, ali u nekoj drugačijoj državi, državi kojoj je u centru interesa ipak bio čovjek, pa i onda kad su povlačeni potezi koji nisu bili popularni, ali su povlačeni beskompromisno, na ucjene, ma od koga dolazile, se nije pristajalo.
Kad je, primjerice, Ante Marković krenuo uvoditi red u državne financije, nikom se nije pogodovalo, niti se od zacrtanih mjera odustajalo, nitko nije izuzet, pa ma tko se za koga zalagao.
A pogledajmo kako slične stvari rješavaju vlasti „i poslije Tuđmana Tuđman“, na primjer najprije „zerpamo“ do besvijesti, a onda pod pritiskom od ZERP-a odustajemo.
Svaka hrvatska vlada je za rješavanje nekog problema donosila nekakve palijativne mjere, nekakva djelomični hibridna rješenja, nikad nije bilo političke volje i nikad ništa nije do kraja odrađeno kako valja.
Ovu situaciju iniciranu divljanjem tečaja CHF, trebale su vlasti, ma ne samo radi zaštite korisnika odnosnih kredita, iskoristiti radi konačnog sabijanja rogova u glavu bankarskom lobiju.
Dakle ne donositi nikakve palijativne mjere koje ništa ne rješavaju već problem u uštini i dalje ostavljaju otvorenim.
A trebalo je pribjeći mjeri državne prisile i kroz donošenje potrebnog seta zakona, uredbi i drugih akata:
1. Problem svih korisnika kredita s valutnom klauzulom riješiti tako da se krediti preračunaju na kunske iznose prema tečaju na dan odobrenja kredita, na tu sumu obračunati kamate u visini eskontna stopa HNB +3 % + godišnja stopa inflacije u RH.
2. Donijeti odluku da banke u RH mogu kreditirati građane isključivo u kunama, bez ikakvih valutnih klauzula. Kao korektiv priznavati jedino stopu inflacije u RH.
Radikalno? Nedopustivo? Protuzakonito?
Ne, jedino ispravno i pošteno.
Hrvatske banke su, budući da se na tržištu novca nijedna od njih nije zaduživala u CHF, u svim ovim marifetlucima koje su izvodile odobravajući kredite s valutnom klauzulom u toj valuti, koristeći divljanje tečaja CHF ostvarivale enormne ekstraprofite suštinski legalno pljačkajući korisnike kredita.
Na prijetnje bankara tužbama, odgovoriti ozbiljnim istragama porijekla kapitala i imovine hrvatskih banaka, jer u slučaju bankarskog sektora od osnivanja banaka, preko vlasništva nad kapitalom, pa do „preoblikovanja“ i tobožnje dokapitalizacije, sve je rađeno protuzakonito.
Naravno u sklopu tog cjelovitog rješenja preispitati i ulogu HNB i njenih guvernera, ali i drugih vodećih ljudi u njoj, jer HNB se naprosto ne smije amnestirati. Ona je sve samo ne nevina.
