„Demokratizacija“ Ukrajine III
Pisao sam ja već o ukrajinskoj tragediji:
http://feniks.bloger.index.hr/post/demokratizacija-ukrajine-ii/25893296.aspx
Primirje u Ukrajini prema Sporazumu o primirju potpisanom u Minsku 12. 02. 2015. i prisnaženom odnosnom Rezolucijom VS od 17. 02. 2015., poštuje se i ne poštuje se, kako gdje i kako tko.
Izgledi za mirno rješenje spora, prestanak rata i uspostavu trajnog mira baš i nisu veliki, tome se pridonosi na razne načine i ne rade to samo strane u sukobu …
Do pred 15-20 dana Ukrajina se tek spominjala kao zemlja u kojoj bjesni rat kao i u kontekstu sankcija koje Zapad izriče RF radi angažmana ruskih snaga na strani pobunjenika iz Donjecka i Luganska, a onda nakon otvorenog priznanja da i hrvatski „psi rata“ kao dragovoljci ratuju u Ukrajini i to u sastavu Legije „Azov“, navodno jedinice u sastavu ukrajinske vojske, ali sastavljene od pripadnika Desnog sektora …
Rasprela se priča kako hrvatski dragovoljci zapravo „vraćaju dug“ Ukrajincima koji su se u DR borili na hrvatskoj strani, a Ukrajina je bila i među prvim zemljama koje su priznale RH.
No kako to već ide, pogotovo u Hrvatskoj, u kojoj je dolaskom Tuđmana na vlast laž potpuno potisnula istinu, doznajemo da se u redovima ZNG kao dragovoljac borio tek jedan Ukrajinac.
Vukle su se i paralele između rata u Hrvatskoj i onoga u Ukrajini, nalazile sličnosti, pokušavajući tamo ocrnjivati i demonizirati Ruse na isti način kako se ovdje ocrnjivalo i demoniziralo Srbe …
Samo, vrag je u detalju; ni RF, ni Vladimir Putin, nisu destabilizirali Ukrajinu, nisu ni rušili ni organizirali rušenje vlasti u toj susjednoj zemlji s velikom ruskom manjinom u kojoj gotovo 50 % stanovnika ruski jezik navodi kao materinji.
Pobunu na kijevskom glavnom trgu Maidanu, radi svrgavanja proruski orijentiranog ukrajinskog predsjednika Janukoviča, organizirali su angažiranjem tobože „proeuropski“ orijentirane ukrajinske opozicije, a ustvari ukrajinskih fašista okupljenih oko tzv. Desnog sektora, koje su naoružali i financirali oni koji to rade diljem svijeta i kojima ta rabota najbolje ide, a pun suport toj „demokratizaciji“ Ukrajine pružile su poljska i njemačka služba sigurnosti. Cilj je proširiti NATO i na Ukrajinu neovisno o sporazumu postignutom prilikom raspuštanja VU da se NATO na te prostore neće širiti.
Nakon smjene Viktora Janukoviča i njegovog bijega iz zemlje događaji u Ukrajini počeli su prestizati jedni druge, Rusi u Ukrajini su se silno uznemirili, a nakon zabrane ruskog jezika i pobunili. Uslijedila je aneksija Krima a najavljeno je i odvajanje pokrajina Donjeck i Lugansk većinski nastanjenih Rusima.
Oružani sukobi između ukrajinske vojske i pobunjenih Rusa, kojima bez daljnjega pomaže RF, rasplamsali su se u otvoreni rat kojega se pokušalo zaustaviti sporazumom potpisanim u
Minsku 05. 09. 2014., koji zapravo nijedna strana nije poštovala.
Rat se rasplamsavao i svakim danom odnosio sve više žrtava.
Njemačka kancelarka A. Merkel i francuski predsjednik F. Hollande, pritisnuti iz gospodarskih krugova svojih zemalja, a onda i čitave EU, zbog silnih šteta koje to gospodarstvo trpi radi maloumnih sankcija RF, izrečenih pod gotovo neizdrživim pritiskom SAD, ozbiljno su „zalegli na rudo“ da situaciju u Ukrajini pokušaju razriješiti i uspostaviti mir.
Za mjesto održavanja pregovora ponovo je odabran Minsk.
Osobno vjerujem da su namjere A. Merkel i F. Hollandea, a mislim i Putina, prilikom sjedanja za pregovarački stol bile časne i zaista usmjerene prema tražnju rješenja za postizanje mira, dok takvu namjeru Petre Porošenka, ukrajinskog predsjednika, nisam primijetio, jer tome sasvim sigurno nije vodilo kategorično odbijanje ukrajinskog predsjednika da tokom pregovora makar samo razgovara s predstavnicima ruskih pobunjenika iz pokrajina Donjeck i Lugansk.
Ili je to njegovo odbijanje i samog razgovora bilo upravo posljedica suludog Obaminog čekičanja o tome kako su SAD na pragu donošenja odluke o naoružavanju Ukrajine.
Ovi u Minsku se grče da pokušaju smiriti strasti, a nositelj Nobela za mir iz Washingtona zdušno se trudi se da do mira ne dođe. Da je njemu bilo do mira, onda CIA ne bi haračila po Ukrajini onako kako je haračila sve dok nije započeo rat.
Kad se povlače paralele između rata u Hrvatskoj i rata u Ukrajini, isto je samo to da ni Petre Porošenko ne želi mirno rješenje, jednako kao što ga ni Tuđman nije želio u Hrvatskoj. I jedan i drugi na krilima ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu.
Ne bude li se poštovao prekid vatre prema Sporazumu Minsk 2, onda možemo očekivati da će i u Ukrajini biti do kraja provedena fašistička kontrarevolucija, jer je Desni sektor objavio da mu na pamet ne pada poštivati sporazum o prekidu vatre.
Naravno pod uvjetom da se rat ne „prelije„ preko ukrajinskih granica.
http://feniks.bloger.index.hr/post/demokratizacija-ukrajine-ii/25893296.aspx
Primirje u Ukrajini prema Sporazumu o primirju potpisanom u Minsku 12. 02. 2015. i prisnaženom odnosnom Rezolucijom VS od 17. 02. 2015., poštuje se i ne poštuje se, kako gdje i kako tko.
Izgledi za mirno rješenje spora, prestanak rata i uspostavu trajnog mira baš i nisu veliki, tome se pridonosi na razne načine i ne rade to samo strane u sukobu …
Do pred 15-20 dana Ukrajina se tek spominjala kao zemlja u kojoj bjesni rat kao i u kontekstu sankcija koje Zapad izriče RF radi angažmana ruskih snaga na strani pobunjenika iz Donjecka i Luganska, a onda nakon otvorenog priznanja da i hrvatski „psi rata“ kao dragovoljci ratuju u Ukrajini i to u sastavu Legije „Azov“, navodno jedinice u sastavu ukrajinske vojske, ali sastavljene od pripadnika Desnog sektora …
Rasprela se priča kako hrvatski dragovoljci zapravo „vraćaju dug“ Ukrajincima koji su se u DR borili na hrvatskoj strani, a Ukrajina je bila i među prvim zemljama koje su priznale RH.
No kako to već ide, pogotovo u Hrvatskoj, u kojoj je dolaskom Tuđmana na vlast laž potpuno potisnula istinu, doznajemo da se u redovima ZNG kao dragovoljac borio tek jedan Ukrajinac.
Vukle su se i paralele između rata u Hrvatskoj i onoga u Ukrajini, nalazile sličnosti, pokušavajući tamo ocrnjivati i demonizirati Ruse na isti način kako se ovdje ocrnjivalo i demoniziralo Srbe …
Samo, vrag je u detalju; ni RF, ni Vladimir Putin, nisu destabilizirali Ukrajinu, nisu ni rušili ni organizirali rušenje vlasti u toj susjednoj zemlji s velikom ruskom manjinom u kojoj gotovo 50 % stanovnika ruski jezik navodi kao materinji.
Pobunu na kijevskom glavnom trgu Maidanu, radi svrgavanja proruski orijentiranog ukrajinskog predsjednika Janukoviča, organizirali su angažiranjem tobože „proeuropski“ orijentirane ukrajinske opozicije, a ustvari ukrajinskih fašista okupljenih oko tzv. Desnog sektora, koje su naoružali i financirali oni koji to rade diljem svijeta i kojima ta rabota najbolje ide, a pun suport toj „demokratizaciji“ Ukrajine pružile su poljska i njemačka služba sigurnosti. Cilj je proširiti NATO i na Ukrajinu neovisno o sporazumu postignutom prilikom raspuštanja VU da se NATO na te prostore neće širiti.
Nakon smjene Viktora Janukoviča i njegovog bijega iz zemlje događaji u Ukrajini počeli su prestizati jedni druge, Rusi u Ukrajini su se silno uznemirili, a nakon zabrane ruskog jezika i pobunili. Uslijedila je aneksija Krima a najavljeno je i odvajanje pokrajina Donjeck i Lugansk većinski nastanjenih Rusima.
Oružani sukobi između ukrajinske vojske i pobunjenih Rusa, kojima bez daljnjega pomaže RF, rasplamsali su se u otvoreni rat kojega se pokušalo zaustaviti sporazumom potpisanim u
Minsku 05. 09. 2014., koji zapravo nijedna strana nije poštovala.
Rat se rasplamsavao i svakim danom odnosio sve više žrtava.
Njemačka kancelarka A. Merkel i francuski predsjednik F. Hollande, pritisnuti iz gospodarskih krugova svojih zemalja, a onda i čitave EU, zbog silnih šteta koje to gospodarstvo trpi radi maloumnih sankcija RF, izrečenih pod gotovo neizdrživim pritiskom SAD, ozbiljno su „zalegli na rudo“ da situaciju u Ukrajini pokušaju razriješiti i uspostaviti mir.
Za mjesto održavanja pregovora ponovo je odabran Minsk.
Osobno vjerujem da su namjere A. Merkel i F. Hollandea, a mislim i Putina, prilikom sjedanja za pregovarački stol bile časne i zaista usmjerene prema tražnju rješenja za postizanje mira, dok takvu namjeru Petre Porošenka, ukrajinskog predsjednika, nisam primijetio, jer tome sasvim sigurno nije vodilo kategorično odbijanje ukrajinskog predsjednika da tokom pregovora makar samo razgovara s predstavnicima ruskih pobunjenika iz pokrajina Donjeck i Lugansk.
Ili je to njegovo odbijanje i samog razgovora bilo upravo posljedica suludog Obaminog čekičanja o tome kako su SAD na pragu donošenja odluke o naoružavanju Ukrajine.
Ovi u Minsku se grče da pokušaju smiriti strasti, a nositelj Nobela za mir iz Washingtona zdušno se trudi se da do mira ne dođe. Da je njemu bilo do mira, onda CIA ne bi haračila po Ukrajini onako kako je haračila sve dok nije započeo rat.
Kad se povlače paralele između rata u Hrvatskoj i rata u Ukrajini, isto je samo to da ni Petre Porošenko ne želi mirno rješenje, jednako kao što ga ni Tuđman nije želio u Hrvatskoj. I jedan i drugi na krilima ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu.
Ne bude li se poštovao prekid vatre prema Sporazumu Minsk 2, onda možemo očekivati da će i u Ukrajini biti do kraja provedena fašistička kontrarevolucija, jer je Desni sektor objavio da mu na pamet ne pada poštivati sporazum o prekidu vatre.
Naravno pod uvjetom da se rat ne „prelije„ preko ukrajinskih granica.
