„Užasavam se, sramota me je i strah, …
… tko su i otkud dolaze ti ljudi!?“
(Pišući o hrvatskim braniteljima kao onima koji su predvođeni Franjom Tuđmanom pod egidom „stvaranje države“ proveli fašističku kontrarevoluciju u Hrvatskoj, ja ne mislim na sve one obuhvaćene Registrom hrvatskih branitelja, već samo na one koji su načičkani ustaškim znakovljem i krunicom oko vrata krenuli rušiti ustavno-pravni poredak RH kao preduvjet za „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, a to su prvenstveno dragovoljci DR, to su pripadnici „trojki“ … danas mahom članovi čelništva gotovo svih braniteljskih udruga. Dakle radi se vjerojatno o ne više od desetine ukupne braniteljske populacije.)
Rekla mi je jučer tamo na Savskoj kod Vukovarske jedna gospođa, apostrofirajući „čergare“ iz Savske, koja nije bila dio „performansa“ ni s jedne strane, ona se zajedno s kćerkom na povratku iz grada pokušavala „probiti“ do svojeg stana.
Dakle predstavnici militantnog dijela braniteljske populacije okupljeni oko šatora u Savskoj pokazujući svu svoju „demokratičnost, toleranciju, miroljubivost i kršćansko milosrđe“ bili su organizirani i spremni za sukob s prosvjednicima, sukob koji sasvim sigurno zahvaljujući njima ne bi bio samo verbalni ili bi to najmanje bio.
Nekolicina, valjda onih najratobornijih od „šatoraša“, uspjela se probiti do prosvjednika, koji nisu pokazivali nikakve znakove agresije ni ratobornosti, već su samo izražavali svoje neslaganje s fašističkom bulumentom ispod čerge u Savskoj, a neki su došli i među mirne građane koji su s druge strane ulice samo stajali i promatrali što se događa.
Ti (ne)ljudi, jer ih je zaista teško svrstati među ljude, su izobličeni od gnjeva i bijesa vrijeđali na rijetko viđen način i naravno „izgonili iz Hrvatske“ sve, a pogotovo one koji su ih pokušali upozoriti da takvim njihovim istupima zaista nema mjesta ili su im mirno i bez povišenih tonova rekli da se sa „šatorašima“ i njihovim ucjenjivačkim postupcima, kojima već četiri mjeseca maltretiraju čitavu zemlju, ne slažu.
Jel' tko od tih ljudi bio u ratu, jel' ubio koga samo zato što je bio drugačiji i ne dijeli njegovo mišljenje, ja naravno niti znam, niti mogu znati, ali sam osjećaj koji sam stekao gledajući te ljude, govori mi da bi to oni bili u stanju. I taj osjećaj je užasavajući. To je ono što plaši, pogotovo ako znamo da RH poslije rata nije od „vitezova“ „pokupila“ oružje, a za destabilizirati zemlju veličine Hrvatske dostaju dvije brigade dobro raspoređene i organizirane.
Nitko u demokratskoj državi ni u ime čega, pa čak i da su oni bili sve ono što tvrde za sebe da su bili, a njihovi postupci i ponašanje ih najzornije demantiraju, nema pravo nikome ukidati njegova ljudska i građanska prava, niti ikoga izgoniti iz njegove domovine.
To mogu jedino fašisti, protivnici svake demokracije i svakog prava pojedinca izvan njihovog čopora, a pogotovo ako se stavovi i mišljenja tog pojedinca ne podudaraju s njihovim ili taj pojedinac još ima i „pogrešna“ krvna zrnca.
O "šatorašima" kao o nekakvim stvarateljima države, ljudima koji su tobože bili spremni na svaku žrtvu u obrani domovine, mogu pričati oni sami ili fašizmom i nacional-šovinizmom impregnirani pojedinci, kao i oni izgubljeni u prostoru i vremenu koji baš ništa ne znaju o diskriminaciji koji je Tuđmanov režim provodio prema Srbima (izjave o lojalnosti, otpuštanja s posla) niti o mjerama državnog terorizma (izgon iz stanova, privođenja i premlaćivanja, te uništavanje imovine), posebno izraženog kroz djelovanje „trojki“ ili „kaznenih ekspedicija u Krajini“, prije izbijanja oružanih sukoba.
Pa da baš ništa o Tuđmanu „kao oličenju dobrostivosti i tolerancije“ ili o demokratičnosti njegovog režima ne znamo, ono što su napravili ti „stvaratelji države“ od nekadašnjeg UNPA sektora „Jug“ pretvorivši ga u „spaljenu zemlju“, prethodno ga temeljito opljačkavši, govori o njima više od bilo čega. Zločini počinjeni za vrijeme trajanja „Oluje“ i neposredno poslije nje ne mogu se opisivati kao nekakvi „pojedinačni ekscesi koji prate svaki rat“, zato što sam obim i vrsta zlodjela upućuju na činjenicu da su počinjena namjerno i sustavno.
O kakvim se (ne)ljudima radilo svjedoče i podaci o tome da im, valjda onako ludima od zlodjela, sva ubojstva, pljačke, palež i miniranja objekata nisu bili dosta, nego su čak i stoku sakatili, tako da su primjerice kravama rezali tetive, tako da su se sirote životinje na smrt prestrašene i lude od boli vukle na koljenima. Pričali su mi neki razvojačeni sudionici „Oluje“ da su seoskim momcima mobiliziranim u HV tekle suze, kad su osakaćenim životinjama prekraćivali muke ubijajući ih.
Jel' se itko iz braniteljskih redova, iz njihovih udruga, osim nekih zaista rijetkih i časnih pojedinaca, ikad makar ogradio od toga, da ne kažem da je itko tražio identifikaciju i procesuiranje svih onih u zločine umiješanih?
Ne, sve vrijeme se laprdalo o nekakvim niotkuda došlim „domobranima“, a kasnije su se čak spominjali i neidentificirani civili kao počinitelji, iako je civilima ulaz bio zabranjen.
A onda nam najednom oni državni dužnosnici, za koje ne mogu niti pretpostaviti da im je činjenično nepoznato sve što je vezano uz „stvaranje države“, branitelje i DR, „otvaraju oči“ i one koji su pod vodstvom Franje Tuđmana izvršili fašističku kontrarevoluciju, dakle ordinarne fašiste, proglašavaju „našim ponosom“ (Josipović) ili „hrvatskom svetinjom“ (Milanović et al.), uzdižući ih iznad zakona i čineći ih nedodirljivim, a njihova nedjela razumljivim i oprostivim.
Gospođa spomenuta u uvodu rekla mi je da je udovica hrvatskog branitelja, koja sa „šatorašima“ ne želi imati nikakve veze, ne koristi nijedno braniteljsko pravo, pa ni braniteljsku mirovinu po mužu, jer ona „ima svoju mirovinu koju je pošteno zaradila“.
(Pišući o hrvatskim braniteljima kao onima koji su predvođeni Franjom Tuđmanom pod egidom „stvaranje države“ proveli fašističku kontrarevoluciju u Hrvatskoj, ja ne mislim na sve one obuhvaćene Registrom hrvatskih branitelja, već samo na one koji su načičkani ustaškim znakovljem i krunicom oko vrata krenuli rušiti ustavno-pravni poredak RH kao preduvjet za „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, a to su prvenstveno dragovoljci DR, to su pripadnici „trojki“ … danas mahom članovi čelništva gotovo svih braniteljskih udruga. Dakle radi se vjerojatno o ne više od desetine ukupne braniteljske populacije.)
Rekla mi je jučer tamo na Savskoj kod Vukovarske jedna gospođa, apostrofirajući „čergare“ iz Savske, koja nije bila dio „performansa“ ni s jedne strane, ona se zajedno s kćerkom na povratku iz grada pokušavala „probiti“ do svojeg stana.
Dakle predstavnici militantnog dijela braniteljske populacije okupljeni oko šatora u Savskoj pokazujući svu svoju „demokratičnost, toleranciju, miroljubivost i kršćansko milosrđe“ bili su organizirani i spremni za sukob s prosvjednicima, sukob koji sasvim sigurno zahvaljujući njima ne bi bio samo verbalni ili bi to najmanje bio.
Nekolicina, valjda onih najratobornijih od „šatoraša“, uspjela se probiti do prosvjednika, koji nisu pokazivali nikakve znakove agresije ni ratobornosti, već su samo izražavali svoje neslaganje s fašističkom bulumentom ispod čerge u Savskoj, a neki su došli i među mirne građane koji su s druge strane ulice samo stajali i promatrali što se događa.
Ti (ne)ljudi, jer ih je zaista teško svrstati među ljude, su izobličeni od gnjeva i bijesa vrijeđali na rijetko viđen način i naravno „izgonili iz Hrvatske“ sve, a pogotovo one koji su ih pokušali upozoriti da takvim njihovim istupima zaista nema mjesta ili su im mirno i bez povišenih tonova rekli da se sa „šatorašima“ i njihovim ucjenjivačkim postupcima, kojima već četiri mjeseca maltretiraju čitavu zemlju, ne slažu.
Jel' tko od tih ljudi bio u ratu, jel' ubio koga samo zato što je bio drugačiji i ne dijeli njegovo mišljenje, ja naravno niti znam, niti mogu znati, ali sam osjećaj koji sam stekao gledajući te ljude, govori mi da bi to oni bili u stanju. I taj osjećaj je užasavajući. To je ono što plaši, pogotovo ako znamo da RH poslije rata nije od „vitezova“ „pokupila“ oružje, a za destabilizirati zemlju veličine Hrvatske dostaju dvije brigade dobro raspoređene i organizirane.
Nitko u demokratskoj državi ni u ime čega, pa čak i da su oni bili sve ono što tvrde za sebe da su bili, a njihovi postupci i ponašanje ih najzornije demantiraju, nema pravo nikome ukidati njegova ljudska i građanska prava, niti ikoga izgoniti iz njegove domovine.
To mogu jedino fašisti, protivnici svake demokracije i svakog prava pojedinca izvan njihovog čopora, a pogotovo ako se stavovi i mišljenja tog pojedinca ne podudaraju s njihovim ili taj pojedinac još ima i „pogrešna“ krvna zrnca.
O "šatorašima" kao o nekakvim stvarateljima države, ljudima koji su tobože bili spremni na svaku žrtvu u obrani domovine, mogu pričati oni sami ili fašizmom i nacional-šovinizmom impregnirani pojedinci, kao i oni izgubljeni u prostoru i vremenu koji baš ništa ne znaju o diskriminaciji koji je Tuđmanov režim provodio prema Srbima (izjave o lojalnosti, otpuštanja s posla) niti o mjerama državnog terorizma (izgon iz stanova, privođenja i premlaćivanja, te uništavanje imovine), posebno izraženog kroz djelovanje „trojki“ ili „kaznenih ekspedicija u Krajini“, prije izbijanja oružanih sukoba.
Pa da baš ništa o Tuđmanu „kao oličenju dobrostivosti i tolerancije“ ili o demokratičnosti njegovog režima ne znamo, ono što su napravili ti „stvaratelji države“ od nekadašnjeg UNPA sektora „Jug“ pretvorivši ga u „spaljenu zemlju“, prethodno ga temeljito opljačkavši, govori o njima više od bilo čega. Zločini počinjeni za vrijeme trajanja „Oluje“ i neposredno poslije nje ne mogu se opisivati kao nekakvi „pojedinačni ekscesi koji prate svaki rat“, zato što sam obim i vrsta zlodjela upućuju na činjenicu da su počinjena namjerno i sustavno.
O kakvim se (ne)ljudima radilo svjedoče i podaci o tome da im, valjda onako ludima od zlodjela, sva ubojstva, pljačke, palež i miniranja objekata nisu bili dosta, nego su čak i stoku sakatili, tako da su primjerice kravama rezali tetive, tako da su se sirote životinje na smrt prestrašene i lude od boli vukle na koljenima. Pričali su mi neki razvojačeni sudionici „Oluje“ da su seoskim momcima mobiliziranim u HV tekle suze, kad su osakaćenim životinjama prekraćivali muke ubijajući ih.
Jel' se itko iz braniteljskih redova, iz njihovih udruga, osim nekih zaista rijetkih i časnih pojedinaca, ikad makar ogradio od toga, da ne kažem da je itko tražio identifikaciju i procesuiranje svih onih u zločine umiješanih?
Ne, sve vrijeme se laprdalo o nekakvim niotkuda došlim „domobranima“, a kasnije su se čak spominjali i neidentificirani civili kao počinitelji, iako je civilima ulaz bio zabranjen.
A onda nam najednom oni državni dužnosnici, za koje ne mogu niti pretpostaviti da im je činjenično nepoznato sve što je vezano uz „stvaranje države“, branitelje i DR, „otvaraju oči“ i one koji su pod vodstvom Franje Tuđmana izvršili fašističku kontrarevoluciju, dakle ordinarne fašiste, proglašavaju „našim ponosom“ (Josipović) ili „hrvatskom svetinjom“ (Milanović et al.), uzdižući ih iznad zakona i čineći ih nedodirljivim, a njihova nedjela razumljivim i oprostivim.
Gospođa spomenuta u uvodu rekla mi je da je udovica hrvatskog branitelja, koja sa „šatorašima“ ne želi imati nikakve veze, ne koristi nijedno braniteljsko pravo, pa ni braniteljsku mirovinu po mužu, jer ona „ima svoju mirovinu koju je pošteno zaradila“.
