Popustiti se ne bi smjelo ni pod koju cijenu!

Uvod

U procesu slamanja moći SSSR-a, opisanom kao „slom socijalizma“, došlo je i do raspada triju višenacionalnih federalno uređenih država, samog SSSR-a, Čehoslovačke i SFRJ, s time da su se prve dvije „razišle“ mirnim putem, samo je SFRJ urušena u ratnim sukobima.

Koliko smo se naslušali priča kako je bilo lako Slovacima odvojiti se od „civiliziranih Čeha“, čak i Rusi su se pokazali civiliziraniji od onih „barbara Srba“ s kojima „nije moglo biti dogovora“, pogotovo što je njihov „jaki čovjek“, Slobodan Milošević, već 1989. prilikom proslave 600-godišnjice Bitke na Kosovu najavio „da ni oružane bitke nisu isključene“.

Ni riječi o tome da Tuđman nije niti pokušao osamostaliti Hrvatsku kroz institucije sustava, uzalud su bile sve molbe, sva upozorenja, pa gotovo i preklinjanje predsjednika SIV-a Ante Markovića: „Ako ne želimo više živjeti skupa, ne moramo, ali dajte da postignemo bar minimum konsenzusa, pa u Skupštini Jugoslavije promijenimo Ustav i donesimo potrebni set ustavnih zakona kojima ćemo regulirati tu materiju i raziđimo se mirno kao ljudi“. Prvu odbijenicu je Marković doživio u svojoj matičnoj republici, Tuđman je i samu pomisao na tako nešto odbio. Naravno samo i jedino zato što je želio mir.(sic!)

Laprdanja o preuređenju federacije kroz uspostavu konfederalnog odnosa na sastancima „putujućeg cirkusa“, kako su popularno zvani sastanci predsjednika predsjedništava SR, koji nisu bili ništa drugo nego jedino i samo laprdanja, jer takva neformalna skupina nije predstavljala nijednu instituciju sustava, niti je mogla donijeti ikakvu obavezujuću odluku.

Pokušaj medijacije EZ s više nego razumnim prijedlogom, od prekorednog prihvata SFRJ u punopravno članstvo EZ uz dotu od 5 mlrd USD za pomoć u restrukturiranju gospodarstva, prvi je glatko odbio Tuđman radi „obnove hrvatskog kraljevstva“.

Nikom pritom nije padalo na pamet da je do razdruživanja i Čehoslovačke i SSSR-a došlo poslije dogovora i odluka donesenih u vrhovima vlasti odnosno institucijama sustava. Nijedna republika nije krenula u proces osamostaljenja putem nasilne secesije.

Kakav bi rasplet bio u Čehoslovačkoj i koliko bi Česi bili civilizirani da su Slovaci krenuli diskriminirati Čehe na području Slovačke i provoditi nad njima mjere državnog terora i oružano napadati zajedničku vojsku iz čijih redova su povlačili i ročnike i časnički i dočasnički kadar?

A kako bi se provela ijedna od republika bivšeg SSSR-a da je počela diskriminirati Ruse na svojem teritoriju, provoditi nad njim mjere državnog terora i oružano napadati Crvenu armiju?

Kad se samo načulo da bi u pribaltičkim republikama mogli početi s nasiljem prema tamošnjim Rusima, pa i s njihovim protjerivanjem, tadašnji zapovjednik CA za to područje, general Džohar Dudajev, koji se kasnije i sam odmetnuo, je čelnicima Estonije, Litve i Latvije zorno dočarao što će ih snaći i što će CA poduzeti „bude li i jednom Rusu falila makar vlas s glave“.

A možda su Slovaci, ali i narodi bivših sovjetskih republika samo imali sreću pa su se tek osamostaljivali, a nekako im se baš i nije dalo stvarati državu? A onda opet nije u njihovim skupštinskim klupama bilo nikoga tako umnog da ih poduči kako „nema države koja nije u krvi stvorena“, a ni sa skupštinske predsjedničke govornice nisu obaviješteni da je „rat šansa koju ne smiju propustiti“.

Ali na čelu Hrvatske bio je „najveći Hrvat svih vremena“, koji diskriminatornim i mjerama državnog terora, te promjenom ustavnog položaja Srba u Hrvatskoj u sinergijskom djelovanju sa zaglušnom velikosrpskom propagandom uspijeva izazvati pobunu jednog dijela građana srpske nacionalnosti, što onda koristi za pokretanje rata za „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, takvu je obavezu preuzeo u ustaškom centru u Norvalu u Kanadi.

Izgon Srba iz Hrvatske je samorazumljiv.

Rat koji je pokrenuo proziva Domovinski rat, sam proces nasilne secesije od savezne države naziva stvaranjem države, a one koji su mu u tome pomagali, prvenstveno pripadnike HDZ-a koje je naoružao i od njih stvorio stranačku vojsku, hrvatskim braniteljima, s kojima je naprosto očerupao Hrvatsku, shvativši čitavu državu kao ratni plijen.

Branitelji su sami tu redistribuciju državnih dobara, izgubivši svaki osjećaj za realnost i razložnost, prihvatili to kao nešto najnormalnije, mnogi od njih ni ne shvaćajući da su pretvoreni u parazitski soj koji naprosto proždire državu koju je tobože stvarao.

Zanimljivo je kojim je žarom prihvaćeno nazivlje „stvaranje države“ i „Domovinski rat“ za proces osamostaljenja Hrvatske nasilnom secesijom, koja je preimenovana u „agresiju JNA“ i njenu „okupaciju dijela hrvatskog teritorija“, a onda i naziv „hrvatski branitelji“ za one koji su se „oduprli agresiji“ i „obranili nas i oslobodili od okupatora“.

Mislim da ne trebam naglašavati da niti bivšim partizanskim borcima niti RVI, kao borcima pobjedničke vojske, nikada na pamet padalo nije da bi imali nekakvo pravo na redistribuciju narodnih dobara i prisvajanje državne imovine.

To najbolje ilustriraju ovi RVI koje je HDZ, kao i uvijek pokazujući pučističke namjere, okupio ispod šatora u Savskoj, ne bi li za sebe iznudili još više prava i privilegija, iako je već i ovo što danas uzimaju s državnih jasli daleko iznad onog što bi im država, ne samo trebala, nego i mogla dati.

Što je tu tako veličanstveno, što tako značajno da bi se uz stravični poraz od JNA kod Vukovara, moglo zvati pobjedonosno stvaranje države?

Nepotrebnu operaciju „Maslenica“, koja je za posljedicu imala miniranje brane „Peruča“ i prijetnju sankcijama. Snage pobunjenih Srba su u operaciji „Peruča“ odbačene od brane, a brana se održala samo zahvaljujući izuzetno solidnoj gradnji.

Operacija „Medački džep“ kao jedna od najsramnijih epizoda „veličanstvenog“ DR.

I to je sve od rata na teritoriju RH poslije njenog međunarodnog priznanja, formiranja UNPA zona i rasporeda trupa UNPROFOR-a.

Slamanje pobune dijela građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj kroz VRO „Bljesak“ i „Oluja“ nisu drugo nego upravo i samo to, dakle okončanje pobune cca 5 % hrvatskih građana silom oružja.

I to je valjda to što bi trebalo opravdati sva prava i privilegije hrvatskih branitelja, kojima se ni broja ne zna i koja bi još trebalo „zacementirati“ ustavnim zakonom?