Tko su istinski grobari antifašizma u Hrvatskoj?
Čovjek bi mogao reći da je stvarno dogorjelo do nokata, jer fašizam i klero-fašizam u Hrvatskoj naprosto bujaju, kad su se iz SABH-a i drugih udruga i pojedinaca koji antifašistički dišu odlučili da 21. 03. 2015. pristupe osnivanju Antifašističke lige RH, asocijacije formirane još 9. svibnja 2014.
Samo mislim da je pogrešno kao grobare antifašizma prikazivati sve one koji se furaju na ustaštvo od onih iz sastava pravaških stranaka i strančica ili izvan njih, preko nekih braniteljskih udruga ili dijela navijača posebno navijača nogometnih klubova, a ni danas tako glasne „antitotalitariste“ iz HDZ-a, predvođene Tomislavom Karamarkom i aktualnom predsjednicom RH. Svi oni bi bili nemoćni da iz antifašističkih redova nije prihvaćen dijalog s fašizmom.
Antifašizam u Hrvatskoj, a drugačije nije niti drugdje na prostoru bivše Jugoslavije, činit će se paradoksalnim, počeli su suštinski obezvrjeđivati, sve do njegove demonizacije i proglašenja zločinačkim, komunisti i antifašisti izvan komunističkih redova, koji su prihvatili dijalog s fašistima i klero-fašistima valjda u nadi da mogu popraviti fašizam.
Opasno je prihvatili činjenicu da je fašizam u 2. Svjetskom ratu poražen, ako se pritom gubi iz vida da time fašizam u ideološkom smislu nije prestao postojati i nije nestao s društvene i političke scene.
Zanemareno je i upozorenje da se s fašizmom ni pod koju cijenu ne smije uspostavljati dijalog, što je conditio sine qua non svake uspješne borbe protiv fašizma, fašizam se ne popravlja, već ga se ruši svim sredstvima.
Iako sami jugoslavenski komunisti nisu za sebe svojatali antifašizam, niti govorili da su oni jedini antifašisti, nesporno je da su oni bili i organizatori ustanka i predvodnici antifašističke borbe na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, a to su mogli biti radi svoje organiziranosti, discipline i revolucionarnog zanosa.
Nesporno je i da je sve vrijeme na čelu KPJ, ali i antifašističke borbe, bio Tito i kao vrhovni komandant VŠ NOV i POJ pobjedonosno okončao rat na području bivše Jugoslavije.
Ovo sam napisao stoga što bi odvajanje Tita od antifašističke borbe bilo kao odvajanje nokta od mesa. Pa kad tko kaže da priznaje antifašističku borbu, ali bez Tita, sasvim sigurno tu borbu ne priznaje, ali ne priznaje ni antifašizam, jer Tito je u čitavom svijetu prihvaćen kao svojevrsni simbol ne samo antifašističke borbe, nego antifašizma u cjelini.
Sve vrijeme postojanja Titove Jugoslavije antifašizam je uživao status kulta u koji nije bilo uputno dirati pogotovo s omalovažavanjem. Biti antifašist bilo je nešto što se u redovima KPJ/SKJ smatralo samorazumljivim i neupitnim, pa se i komuniste radi njihove predvodničke uloge u NOR-u smatralo čuvarima antifašističkih uvjerenja i tradicije.
Očekivanje bivših antifašističkih boraca i drugih antifašista, poslije promijene vlasti u Hrvatskoj, da će SKH-SDP, kasnije SDP i s Ivicom Račanom nam čelu ostati čuvarem i promotorom antifašističke ideje u ulozi koju je baštinio od KPJ, kao i to da će tekovine antifašizma čuvati i Franjo Tuđman kao sudionik antifašističke borbe uspavala su one antifašistički opredijeljene pojedince, osim rijetkih iznimki, ljudi koji su na vrijeme shvatili i Račanovu “bezbojnost“ i Tuđmanovu odanost Luburićevoj ideji „pomirbe sinova ustaša i partizana“, kao platforme na kojoj su se tobože Hrvati trebali ujediniti. A istinski je trebal poslužiti izvođenju ustaštva na javnu i političku scenu RH.
Danas je svakom politički iole pismenom jasno da su se oba spomenuta „hrvatska muža“ odrekli ne samo komunističke ideje, za koju mi nikad nije bilo jasno zašto bi je se trebalo odreći, ograditi se od nekih postupaka komunista na vlasti, to da, premda je obzirom na kontekst vremena i to dvojbeno, ako su joj ikad i bili privrženi, nego su se odrekli i antifašizma.
Zanimljivo je da, ne samo usnule, nego gotovo obamrle hrvatske antifašiste, nisu razbudila ni Tuđmanova profašistička retorika, već u vrijeme osnivanja HDZ-a, a posebno na predizbornim skupovima uoči prvih višestranačkih izbora, diskriminatorna ponašanja Tuđmanove vlasti prema Srbima, masovna rušenja i devastiranja antifašističkih spomen-obilježja, masovna hodočašća na Bleiburško polje, nerijetko u ustaškim odorama ili pod drugim ustaškim obilježjima, donošenje zakona po kojemu su pripadnici „hrvatske domovinske vojske“ (OS tzv. NDH) u pravima izjednačeni s borcima NOR-a, izvedena fašistička kontrarevolucija s braniteljima načičkanim ustaškim znakovljem i krunicom oko vrata, ZDS i „ruke gore“ na sportskim priredbama i koncertima …
Fašistička taktika bila je dobro razrađena, oni su, prvo, antifašizam pripisali isključivo komunistima, na koje su se potom obrušili svom silinom, da bi na kraju proglašavajući komuniste zločincima i antifašizam proglasili zločinačkim.
Sve je to rađeno vrlo ofanzivno, tobože u ime istine, tjerajući u defanzivu sve one koji su iz antifašističkih redova dijalog s fašizmom prihvatili.
Naravno da se u takvim obračunima najprije žestoko nasrće na simbole, pa se tako iz fašističkih redova najžešće puca po Titu kao nespornom simbolu antifašističke borbe i antifašizma samog. I to ne bilo kakvom simbolu nego simbolu u svjetskim razmjerima.
Ti svojevrsni “ljubitelji istine” iz fašističkih redova spočitavaju Titu mnoge stvari, najčešće vadeći ih iz konteksta vremena, dajući im zluradim i nakaradnim tumačenjima potpuno krivi smisao, sve u funkciji prikazivanja Tita kao zločinca, jer se npr. “jugoslavenska partizanska vojska” pod Titovim vodstvom tobože „borila za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države“.
Samo, nije li možda ta "partizanska komunistička vojska" u kojoj nije bilo više od desetak, posto komunista, u kojoj su Hrvati dugo vremena činili apsolutnu većinu, a relativnu većinu zadržali do kraja rata, bila i vojska hrvatskog naroda?
Samo, nije li se možda ta vojska borila protiv okupatora?
Samo, nije li možda ta vojska udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i uspostavom Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda u svibnju 1943., odlukama ZAVNOH-a, osigurala i hrvatskom narodu i državi pravo na opstojnost?
Bez te vojske bila bi poslije rata restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila bi legalna OS te države.
Spočitava se Titu i kažnjavanje zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, u svibnjui 1945., posebno ono koje se događalo izvan pravnog sustava, a poznato je pod zbirnim nazivom “Bleiburg”, gubeći pritom iz vida da je taj svibanj 1945. vrijeme u kojem se kolaboracionistima i kvislinzima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku".
Tako je primjerice u Francuskoj desnica (sic!) tvrdila da su pripadnici Pokreta otpora, jednako oni pod komunističkim kao i oni pod građanskim nadzorom, krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirali 105.000 kolaboracionista, sam General de Gaulle priznaje brojku od 10.842, dakle deset puta manju, komentirajući je: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je de Gaullea i napetosti u francuskom društvu su bile bitno smanjene.
Možda je i Tito trebao postupiti na isti način kao i de Gaulle!?
Spočitava mu se i otok Goli kao mjesto internacije onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, dakle počinili klasično djelo veleizdaje, koje je u to vrijeme u svim državama svijeta, pa i onim najciviliziranijim, bilo zapriječeno smrtnom kaznom.
Znači li to da je svim tim tisućama IB-ovaca trebalo suditi, osuditi ih na smrt, a ne ih poslati na „preodgoj“ i time ih ostaviti na životu.
Pitam se jesu li za opstojnost države, u ovom slučaju SAD, bili opasniji američki državljani japanskog porijekla koji su internirani u logore na Srednjem zapadu ili su to u slučaju Jugoslavije možda ipak bili IB-ovci internirani na otoku Goli?
Spočitava mu se progon „političkih protivnika“, gubeći iz vida da se najčešće radilo ili o klasičnom terorizmu ili pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka. Pa to se kažnjavalo i kažnjava u svim državama svijeta.
Ne znam da je u Jugoslaviji postojao progon koji bi se mogao usporediti s McCarthyjevim istragama u SAD, pri čemu je oko 8 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla.
Ali eto, prema onoj „bolje ikad nego nikad“, nakon 25 godina hibernacije antifašista, doživjesmo njihovo buđenje i osnivanje Antifašističke lige RH, samo kako će se ta liga boriti protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima i zalagati za očuvanje antifašističkih tekovina i s takvim pojedincima u svojim redovima kao što su Ivo Josipović, koji se ponosi time što je „antifašiste odveo na Bleiburg“ ili Slavko Goldstein za kojega je „Tito bio antifašist samo za vrijeme ratne 4 godine“? Ali i svima drugima, koji su se na osnivačkoj skupštini „naslikali“, koji su i dalje spremni na dijalog s fašizmom.
Dobro je i što su prvenstveno iz SABH-a odbili pokroviteljstvo predsjednice RH na proslavi 70-godišnjice pobjede nad fašizmom, a rekli su da je ne žele vidjeti ni na obilježavanju Dana antifašističke borbe niti prilikom komemoracije u Jasenovcu.
Zaista im ne treba ona koja je pokrovitelj bala vampira na Bleiburškom polju, neka bude tamo među svojima, njoj zaista nije mjesto među ljudima koji prihvaćaju antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
Samo mislim da je pogrešno kao grobare antifašizma prikazivati sve one koji se furaju na ustaštvo od onih iz sastava pravaških stranaka i strančica ili izvan njih, preko nekih braniteljskih udruga ili dijela navijača posebno navijača nogometnih klubova, a ni danas tako glasne „antitotalitariste“ iz HDZ-a, predvođene Tomislavom Karamarkom i aktualnom predsjednicom RH. Svi oni bi bili nemoćni da iz antifašističkih redova nije prihvaćen dijalog s fašizmom.
Antifašizam u Hrvatskoj, a drugačije nije niti drugdje na prostoru bivše Jugoslavije, činit će se paradoksalnim, počeli su suštinski obezvrjeđivati, sve do njegove demonizacije i proglašenja zločinačkim, komunisti i antifašisti izvan komunističkih redova, koji su prihvatili dijalog s fašistima i klero-fašistima valjda u nadi da mogu popraviti fašizam.
Opasno je prihvatili činjenicu da je fašizam u 2. Svjetskom ratu poražen, ako se pritom gubi iz vida da time fašizam u ideološkom smislu nije prestao postojati i nije nestao s društvene i političke scene.
Zanemareno je i upozorenje da se s fašizmom ni pod koju cijenu ne smije uspostavljati dijalog, što je conditio sine qua non svake uspješne borbe protiv fašizma, fašizam se ne popravlja, već ga se ruši svim sredstvima.
Iako sami jugoslavenski komunisti nisu za sebe svojatali antifašizam, niti govorili da su oni jedini antifašisti, nesporno je da su oni bili i organizatori ustanka i predvodnici antifašističke borbe na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, a to su mogli biti radi svoje organiziranosti, discipline i revolucionarnog zanosa.
Nesporno je i da je sve vrijeme na čelu KPJ, ali i antifašističke borbe, bio Tito i kao vrhovni komandant VŠ NOV i POJ pobjedonosno okončao rat na području bivše Jugoslavije.
Ovo sam napisao stoga što bi odvajanje Tita od antifašističke borbe bilo kao odvajanje nokta od mesa. Pa kad tko kaže da priznaje antifašističku borbu, ali bez Tita, sasvim sigurno tu borbu ne priznaje, ali ne priznaje ni antifašizam, jer Tito je u čitavom svijetu prihvaćen kao svojevrsni simbol ne samo antifašističke borbe, nego antifašizma u cjelini.
Sve vrijeme postojanja Titove Jugoslavije antifašizam je uživao status kulta u koji nije bilo uputno dirati pogotovo s omalovažavanjem. Biti antifašist bilo je nešto što se u redovima KPJ/SKJ smatralo samorazumljivim i neupitnim, pa se i komuniste radi njihove predvodničke uloge u NOR-u smatralo čuvarima antifašističkih uvjerenja i tradicije.
Očekivanje bivših antifašističkih boraca i drugih antifašista, poslije promijene vlasti u Hrvatskoj, da će SKH-SDP, kasnije SDP i s Ivicom Račanom nam čelu ostati čuvarem i promotorom antifašističke ideje u ulozi koju je baštinio od KPJ, kao i to da će tekovine antifašizma čuvati i Franjo Tuđman kao sudionik antifašističke borbe uspavala su one antifašistički opredijeljene pojedince, osim rijetkih iznimki, ljudi koji su na vrijeme shvatili i Račanovu “bezbojnost“ i Tuđmanovu odanost Luburićevoj ideji „pomirbe sinova ustaša i partizana“, kao platforme na kojoj su se tobože Hrvati trebali ujediniti. A istinski je trebal poslužiti izvođenju ustaštva na javnu i političku scenu RH.
Danas je svakom politički iole pismenom jasno da su se oba spomenuta „hrvatska muža“ odrekli ne samo komunističke ideje, za koju mi nikad nije bilo jasno zašto bi je se trebalo odreći, ograditi se od nekih postupaka komunista na vlasti, to da, premda je obzirom na kontekst vremena i to dvojbeno, ako su joj ikad i bili privrženi, nego su se odrekli i antifašizma.
Zanimljivo je da, ne samo usnule, nego gotovo obamrle hrvatske antifašiste, nisu razbudila ni Tuđmanova profašistička retorika, već u vrijeme osnivanja HDZ-a, a posebno na predizbornim skupovima uoči prvih višestranačkih izbora, diskriminatorna ponašanja Tuđmanove vlasti prema Srbima, masovna rušenja i devastiranja antifašističkih spomen-obilježja, masovna hodočašća na Bleiburško polje, nerijetko u ustaškim odorama ili pod drugim ustaškim obilježjima, donošenje zakona po kojemu su pripadnici „hrvatske domovinske vojske“ (OS tzv. NDH) u pravima izjednačeni s borcima NOR-a, izvedena fašistička kontrarevolucija s braniteljima načičkanim ustaškim znakovljem i krunicom oko vrata, ZDS i „ruke gore“ na sportskim priredbama i koncertima …
Fašistička taktika bila je dobro razrađena, oni su, prvo, antifašizam pripisali isključivo komunistima, na koje su se potom obrušili svom silinom, da bi na kraju proglašavajući komuniste zločincima i antifašizam proglasili zločinačkim.
Sve je to rađeno vrlo ofanzivno, tobože u ime istine, tjerajući u defanzivu sve one koji su iz antifašističkih redova dijalog s fašizmom prihvatili.
Naravno da se u takvim obračunima najprije žestoko nasrće na simbole, pa se tako iz fašističkih redova najžešće puca po Titu kao nespornom simbolu antifašističke borbe i antifašizma samog. I to ne bilo kakvom simbolu nego simbolu u svjetskim razmjerima.
Ti svojevrsni “ljubitelji istine” iz fašističkih redova spočitavaju Titu mnoge stvari, najčešće vadeći ih iz konteksta vremena, dajući im zluradim i nakaradnim tumačenjima potpuno krivi smisao, sve u funkciji prikazivanja Tita kao zločinca, jer se npr. “jugoslavenska partizanska vojska” pod Titovim vodstvom tobože „borila za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države“.
Samo, nije li možda ta "partizanska komunistička vojska" u kojoj nije bilo više od desetak, posto komunista, u kojoj su Hrvati dugo vremena činili apsolutnu većinu, a relativnu većinu zadržali do kraja rata, bila i vojska hrvatskog naroda?
Samo, nije li se možda ta vojska borila protiv okupatora?
Samo, nije li možda ta vojska udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i uspostavom Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda u svibnju 1943., odlukama ZAVNOH-a, osigurala i hrvatskom narodu i državi pravo na opstojnost?
Bez te vojske bila bi poslije rata restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila bi legalna OS te države.
Spočitava se Titu i kažnjavanje zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, u svibnjui 1945., posebno ono koje se događalo izvan pravnog sustava, a poznato je pod zbirnim nazivom “Bleiburg”, gubeći pritom iz vida da je taj svibanj 1945. vrijeme u kojem se kolaboracionistima i kvislinzima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku".
Tako je primjerice u Francuskoj desnica (sic!) tvrdila da su pripadnici Pokreta otpora, jednako oni pod komunističkim kao i oni pod građanskim nadzorom, krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirali 105.000 kolaboracionista, sam General de Gaulle priznaje brojku od 10.842, dakle deset puta manju, komentirajući je: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je de Gaullea i napetosti u francuskom društvu su bile bitno smanjene.
Možda je i Tito trebao postupiti na isti način kao i de Gaulle!?
Spočitava mu se i otok Goli kao mjesto internacije onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, dakle počinili klasično djelo veleizdaje, koje je u to vrijeme u svim državama svijeta, pa i onim najciviliziranijim, bilo zapriječeno smrtnom kaznom.
Znači li to da je svim tim tisućama IB-ovaca trebalo suditi, osuditi ih na smrt, a ne ih poslati na „preodgoj“ i time ih ostaviti na životu.
Pitam se jesu li za opstojnost države, u ovom slučaju SAD, bili opasniji američki državljani japanskog porijekla koji su internirani u logore na Srednjem zapadu ili su to u slučaju Jugoslavije možda ipak bili IB-ovci internirani na otoku Goli?
Spočitava mu se progon „političkih protivnika“, gubeći iz vida da se najčešće radilo ili o klasičnom terorizmu ili pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka. Pa to se kažnjavalo i kažnjava u svim državama svijeta.
Ne znam da je u Jugoslaviji postojao progon koji bi se mogao usporediti s McCarthyjevim istragama u SAD, pri čemu je oko 8 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla.
Ali eto, prema onoj „bolje ikad nego nikad“, nakon 25 godina hibernacije antifašista, doživjesmo njihovo buđenje i osnivanje Antifašističke lige RH, samo kako će se ta liga boriti protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima i zalagati za očuvanje antifašističkih tekovina i s takvim pojedincima u svojim redovima kao što su Ivo Josipović, koji se ponosi time što je „antifašiste odveo na Bleiburg“ ili Slavko Goldstein za kojega je „Tito bio antifašist samo za vrijeme ratne 4 godine“? Ali i svima drugima, koji su se na osnivačkoj skupštini „naslikali“, koji su i dalje spremni na dijalog s fašizmom.
Dobro je i što su prvenstveno iz SABH-a odbili pokroviteljstvo predsjednice RH na proslavi 70-godišnjice pobjede nad fašizmom, a rekli su da je ne žele vidjeti ni na obilježavanju Dana antifašističke borbe niti prilikom komemoracije u Jasenovcu.
Zaista im ne treba ona koja je pokrovitelj bala vampira na Bleiburškom polju, neka bude tamo među svojima, njoj zaista nije mjesto među ljudima koji prihvaćaju antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
