Laž kao uzrok za bolesno stanje društva i istina kao lijek?
Bilo je gotovo pravilo da se u svakom narodu koji je izašao iz rata, a pogotovo rata u kojem je pobijedio, javljao stvaralački zanos koji je rezultirao ubrzanom obnovom u ratu porušenog, ali i društvenim i gospodarskim razvojem i izgradnjom. Više nego zoran promjer je stvaralački zanos poslije završetka 2. Svjetskog rata, koji je trajao gotovo dvadesetak godina u kojem periodu je stopa gospodarskog rasta u bivšoj državi bila među najvišima u svijetu.
Taj stvaralački zanos je po završetku D(ogovorenog) R(ata) u Hrvatskoj potpuno izostao, a narod je potonuo u duboku letargiju.
Moje osobno mišljenje je da su Tuđmanove obmane, laži i prevare pretočene u proglašene istine glavni razlog za rezignacije hrvatskog naroda i njegovog potonuća u beznađe i letargiju.
Svjedoci smo toga kako se u Hrvatskoj gotovo ništa niti isplati niti može.
Ta pasivnost i frustriranost naroda je veliko zlo i po narod vrlo štetna i opasna, pa se postavlja pitanje kako se postaviti u kojoj situaciji, kako se boriti protiv zla i negativnosti u društvu, ali i u privatnom životu.
Ima li lijeka frustracijama?
Moj odgovor je da ima, a taj univerzalni lijek je po meni jedino istina. I to ne tvoja, moja ili naša istina, već univerzalna istina, zasnovana isključivo na lako provjerljivim činjenicama.
Recimo, slušamo inače vrlo opasna baljezganja „šatoraša“ Đure Glogoškog und Jaranen i čini se kao da nitko nema suvisli odgovor na ta lupetanja, ni vlasti, ni opozicija, niti obični mali ljudi …
A odgovora nema samo zato što svi robuju lažima koje su predstavljene kao nekakve nedodirljive istine.
Nitko se ne usudi ništa niti propitivati, a kamo li reći nešto protiv primjerice „digniteta“ njegove svetosti DR-a, a onda konzekventno niti jednakih fetiša kao što su „stvaranje države“ ili „branitelji“.
„Titova Jugoslavija kao „tamnica naroda““
Dakle država u kojoj je Hrvatska doživjela svoje zvjezdane trenutke nacionalne i državne ravnopravnosti te svekolikog gospodarskog i društvenog razvoja, proglašena je od svih onih Hrvata koji proustaški i klerofašistički dišu „tamnicom naroda“ u kojoj je po Franji Tuđmanu „Beograd pljačkao Hrvatsku gore nego su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“.
A istina je da bez Titove Jugoslavije Hrvatske kao države ne bi bilo! Naime na Teheranskoj konferenciji „velike trojice“ koja se između ostalog bavila i uređenjem odnosa u svijetu po završetku 2. Svjetskog rata doneseni su i zaključci da se NOV i POJ prihvaća kao jedina sila koja se na području Kraljevine Jugoslavije, koja za Saveznike činom okupacije nije prestala postojati, istinski bori protiv fašizma, pa je treba i materijalno pomagati. Da se neće dopustiti opstanak nijedne paradržavne ili državne tvorevine uspostavljene od strane sila Osovine. Da će poslije rata biti Jugoslavija, o njenom političkom uređenju nije raspravljano, ali poznato je da je W. Churchill zagovarao restituciju Kraljevine Jugoslavije kao unitarne države.
„Domovinski rat“
Čovjek si može, polazeći od jasnih i općeprihvaćenih definicija, postaviti jednostavno pitanje kako to da je rat između državljana iste države u čitavom svijetu građanski rat, samo u Hrvatskoj to nije?
A na jednostavno pitanje i odgovor je jednostavan, da, rat u Hrvatskoj ima sve atribute građanskog rata neovisno o tome je li u njemu bilo i elemenata među nacionalnog i među konfesionalnog sukoba.
„Stvaranje države“
Onda taj građanski rat, preimenovan u DR, za potrebe razno-raznih, uglavnom protuha, iz braniteljskih redova, ali i redova istih takvih i iz vlasti i iz opozicije, treba ugraditi u ustav RH kao osnovu njene državnosti.
Tako oni koji tvrde da su nam upravo oni stvorili državu.
Ne baš detaljno, ali sasvim dostatno, propitivanje atributa državnosti dovodi nas do istine koja kaže da su tri osnovna atributa državnosti
a) Jasno omeđen teritorij
b) Građani, državljani i
c) Zakonodavna sudbena i izvršna vlast na čitavom teritoriju
Dakle temeljem tih atributa državnosti prema Teoriji države i prava, među koje sasvim sigurno ne spadaju ni „hrvatska puška na hrvatskom ramenu, ni „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, SRH je bila nacionalna država hrvatskog naroda nositelja izvornog suvereniteta, koja se sklapajući federativni ugovor udružila s drugim republikama-državama u saveznu državu, odričući se dijela svojeg suvereniteta prenoseći ga na saveznu državu koja je tako mogla ostvariti međunarodni subjektivitet, jer federacija nije imala izvorni suverenitet.
A da je SRH bila država dovoljno govori i činjenica da se dokument kojim se dokazivalo državljanstvo SFRJ u Hrvatskoj zvao „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“ što znači da se državljaninom SFRJ postajalo temeljem republičkog državljanstva.
Dakle tako smo došli do neprijeporne istine da svi oni koji za sebe tvrde da su nam stvorili državu bezočno lažu. Proces kroz koji je Hrvatska prošla otcjepljujući se od savezne države, pa makar i nasilnom secesijom, zove se osamostaljenje.
Ali eto u ludom Tuđmanistanu se najprije rušitelji svega i svačega i odmetnici od zdravog razuma proglase ni više ni manje nego stvarateljima i to ne bilo čega, nego stvarateljima države. I to Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda.
Ni više ni manje.
Dakle, ne bilo kakve države, nego države koja je postojala, jer je uspostavljena 47 godina prije nego su se oni uopće dosjetili da bi je trebali stvoriti.
A onda uslijede njihova pojavljivanja na javnoj i političkoj sceni u kojima pokazuju da ne mogu pobjeći od prirode svojeg bića pokazujući svu svoju rušilačku ćud.
Međunrodno priznanje Hrvatske izborile su diplomacije Njemačke i Vatikana uz suglasnost SAD.
Kakav Tuđman, kakvi branitelji, kakvi bakrači …
„Agresija na Hrvatsku i okupirani teritorij“
Propitivanjem pojma agresije i njene definicije važeće za čitav svijet dolazimo o nesporne istine da svi oni koje je Tuđmanova nomenklatura proglašavala agresorima na hrvatsku to jednostavno nisu mogli biti. Pa već i sama njihova tvrdnja kako Hrvatska nije bila država, prije negoli su je oni „stvorili“, negira agresiju.
Savezna vojska, JNA, bila je za sve vrijeme postojanja SFRJ u Hrvatskoj lege artis, ona je po međunarodnom priznanju Hrvatske Hrvatsku napustila. Dio Srba hrvatskih državljana koji se je pobunio nije mogao biti agresor, jednako tako ni teritorij pod kontrolom pobunjenika, nesporni dio hrvatskog teritorija, jer je Hrvatska i kao SRH bila uređena kao unitarna država, iako privremeno nedostupan hrvatskim vlastima, nije bio okupirani teritorij.
O tome je svoj pravorijek izreka i Badinterova komisija kako se „granice republika imaju smatrati državnim granicama koje nije dopušteno silom mijenjati“.
„Tuđman nije želio rat“
Ne gubeći niti trenutka iz vida da su hrvatski Srbi bili izloženi žestokoj velikosrpskoj propagandi, danas sam više nego ikad uvjeren da sama ta činjenica ne bi bila dovoljna da ih natjera ne pobunu pogotovo ne oružanu. U prilog tome, možda više od svega, govori činjenica da su se na prvim višestranačkim izborima Srbi u Hrvatskoj izjasnili za Hrvatsku većinski glasajući za SKH-SDP a ne SDS. Oni tada, kao niti velika većina Hrvata, ali i drugih građana SRH nisu znali, niti su mogli znati, da Račan radi u korist Franje Tuđmana i poduzima sve kako bi SKH-SDP izgubio izbore.
S druge strane jednostavnom analizom Tuđmanovih izjava i postupaka lako dolazimo do zaključka da je istina da je Tuđman rat priželjkivao jer bez rata nije mogao realizirati etnički čišću Hrvatsku u „banovinskim“ granicama, kao „minimumu ispod kojeg se neće ići“.
Da Tuđman nije želio rat uspostavio bi dijalog s hrvatskim Srbima, onako kako je to učinio Vladko Maček pri uspostavi Banovine Hrvatske i uz njihovu suglasnost krenuo u proces osamostaljivanja Hrvatske u njenim avnojskim granicama i to u institucijama sustava, kako je to predlagao Ante Marković.
Svjedoci smo da je Tuđman na Srbe nasrnuo, prvo ih diskriminirajući, a potom i provodeći mjere državnog terora nad njima.
Nadalje, već u jesen 1990. po srednjoj Bosni se provodi svojevrsna mobilizacija provjerenih kadrova opredijeljenih za „našu stvar“, tj. rušenje Jugoslavije svim sredstvima, koji se onda upućuju na obuku u njemačke kampove, kod Bremena i drugdje.
„Civilizirano razdruživanje SSSR-a i ČSSR-a“
Laprdanja o „mirnom razlazu“ dviju višenacionalnih federacija, a posebno o mirnom osamostaljenju Slovačke koja je to mogla radi „civiliziranih“ Čeha, a Hrvatska to radi „neciviliziranih“ Srba nije mogla.
Toj priči može povjerovati smo onaj tko ne zna za Luburićev program „pomirbe sinova ustaša i partizana“ i „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, koji je Tuđman zdušno usvojio, a niti to da je razdruživanje SSSR-a i ČSSR-a ozakonjeno u institucijama sustava, a Tuđman niti u jednom trenutku to nije niti pokušao.
Znao je on dobro da njegov i Miloševićev program „humanog preseljenja naroda i razmjene teritorija“, što je bio eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH, ne bi bilo moguće „progurati“ kroz institucije sustava.
Eto tako, činjenice drumom, a proglašene istine šumom, rekli bismo.
Postavlja se pitanje kako to da čak i oni među nama koji istinu dobro znaju ipak vjeruju proglašenim istinama i promoviraju „vrijednosti“ iz tih „istina“.
Ja naprosto ne mogu vjerovati da Ivo Josipović zaista misli da su „hrvatski branitelji naš ponos“ ili da Zoran Milanović ozbiljno misli kad kaže da su „branitelji hrvatska svetinja“, kad činjenice govore da su se ti divinizirani branitelji izborili za UNPA zone i posljedično Plan Z-4, jer je rat u Hrvatskoj završio međunarodnim priznanjem Hrvatske i povlačenjem JNA temeljem Sarajevskog sporazuma.
Ostala je samo pobuna dijela hrvatskih Srba, okončana VRO „Bljesak“ kojom oružano skršena pobuna u UNPA sektoru Zapad i „Oluja“, kojom je ta pobuna skršena u UNPA sektorima Jug i Sjever, dok je UNPA sektor Istok pod upravom UNTAES-a 15. 01. 1998. mirno reintegriran u ustavno-pravni poredak RH.
Što vi mislite, jesu li u proglašene istine pretočene obmane, laži i prijevare razlogom beznađa i može li nas istina natjerati da se probudimo i latimo posla?
Taj stvaralački zanos je po završetku D(ogovorenog) R(ata) u Hrvatskoj potpuno izostao, a narod je potonuo u duboku letargiju.
Moje osobno mišljenje je da su Tuđmanove obmane, laži i prevare pretočene u proglašene istine glavni razlog za rezignacije hrvatskog naroda i njegovog potonuća u beznađe i letargiju.
Svjedoci smo toga kako se u Hrvatskoj gotovo ništa niti isplati niti može.
Ta pasivnost i frustriranost naroda je veliko zlo i po narod vrlo štetna i opasna, pa se postavlja pitanje kako se postaviti u kojoj situaciji, kako se boriti protiv zla i negativnosti u društvu, ali i u privatnom životu.
Ima li lijeka frustracijama?
Moj odgovor je da ima, a taj univerzalni lijek je po meni jedino istina. I to ne tvoja, moja ili naša istina, već univerzalna istina, zasnovana isključivo na lako provjerljivim činjenicama.
Recimo, slušamo inače vrlo opasna baljezganja „šatoraša“ Đure Glogoškog und Jaranen i čini se kao da nitko nema suvisli odgovor na ta lupetanja, ni vlasti, ni opozicija, niti obični mali ljudi …
A odgovora nema samo zato što svi robuju lažima koje su predstavljene kao nekakve nedodirljive istine.
Nitko se ne usudi ništa niti propitivati, a kamo li reći nešto protiv primjerice „digniteta“ njegove svetosti DR-a, a onda konzekventno niti jednakih fetiša kao što su „stvaranje države“ ili „branitelji“.
„Titova Jugoslavija kao „tamnica naroda““
Dakle država u kojoj je Hrvatska doživjela svoje zvjezdane trenutke nacionalne i državne ravnopravnosti te svekolikog gospodarskog i društvenog razvoja, proglašena je od svih onih Hrvata koji proustaški i klerofašistički dišu „tamnicom naroda“ u kojoj je po Franji Tuđmanu „Beograd pljačkao Hrvatsku gore nego su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“.
A istina je da bez Titove Jugoslavije Hrvatske kao države ne bi bilo! Naime na Teheranskoj konferenciji „velike trojice“ koja se između ostalog bavila i uređenjem odnosa u svijetu po završetku 2. Svjetskog rata doneseni su i zaključci da se NOV i POJ prihvaća kao jedina sila koja se na području Kraljevine Jugoslavije, koja za Saveznike činom okupacije nije prestala postojati, istinski bori protiv fašizma, pa je treba i materijalno pomagati. Da se neće dopustiti opstanak nijedne paradržavne ili državne tvorevine uspostavljene od strane sila Osovine. Da će poslije rata biti Jugoslavija, o njenom političkom uređenju nije raspravljano, ali poznato je da je W. Churchill zagovarao restituciju Kraljevine Jugoslavije kao unitarne države.
„Domovinski rat“
Čovjek si može, polazeći od jasnih i općeprihvaćenih definicija, postaviti jednostavno pitanje kako to da je rat između državljana iste države u čitavom svijetu građanski rat, samo u Hrvatskoj to nije?
A na jednostavno pitanje i odgovor je jednostavan, da, rat u Hrvatskoj ima sve atribute građanskog rata neovisno o tome je li u njemu bilo i elemenata među nacionalnog i među konfesionalnog sukoba.
„Stvaranje države“
Onda taj građanski rat, preimenovan u DR, za potrebe razno-raznih, uglavnom protuha, iz braniteljskih redova, ali i redova istih takvih i iz vlasti i iz opozicije, treba ugraditi u ustav RH kao osnovu njene državnosti.
Tako oni koji tvrde da su nam upravo oni stvorili državu.
Ne baš detaljno, ali sasvim dostatno, propitivanje atributa državnosti dovodi nas do istine koja kaže da su tri osnovna atributa državnosti
a) Jasno omeđen teritorij
b) Građani, državljani i
c) Zakonodavna sudbena i izvršna vlast na čitavom teritoriju
Dakle temeljem tih atributa državnosti prema Teoriji države i prava, među koje sasvim sigurno ne spadaju ni „hrvatska puška na hrvatskom ramenu, ni „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, SRH je bila nacionalna država hrvatskog naroda nositelja izvornog suvereniteta, koja se sklapajući federativni ugovor udružila s drugim republikama-državama u saveznu državu, odričući se dijela svojeg suvereniteta prenoseći ga na saveznu državu koja je tako mogla ostvariti međunarodni subjektivitet, jer federacija nije imala izvorni suverenitet.
A da je SRH bila država dovoljno govori i činjenica da se dokument kojim se dokazivalo državljanstvo SFRJ u Hrvatskoj zvao „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“ što znači da se državljaninom SFRJ postajalo temeljem republičkog državljanstva.
Dakle tako smo došli do neprijeporne istine da svi oni koji za sebe tvrde da su nam stvorili državu bezočno lažu. Proces kroz koji je Hrvatska prošla otcjepljujući se od savezne države, pa makar i nasilnom secesijom, zove se osamostaljenje.
Ali eto u ludom Tuđmanistanu se najprije rušitelji svega i svačega i odmetnici od zdravog razuma proglase ni više ni manje nego stvarateljima i to ne bilo čega, nego stvarateljima države. I to Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda.
Ni više ni manje.
Dakle, ne bilo kakve države, nego države koja je postojala, jer je uspostavljena 47 godina prije nego su se oni uopće dosjetili da bi je trebali stvoriti.
A onda uslijede njihova pojavljivanja na javnoj i političkoj sceni u kojima pokazuju da ne mogu pobjeći od prirode svojeg bića pokazujući svu svoju rušilačku ćud.
Međunrodno priznanje Hrvatske izborile su diplomacije Njemačke i Vatikana uz suglasnost SAD.
Kakav Tuđman, kakvi branitelji, kakvi bakrači …
„Agresija na Hrvatsku i okupirani teritorij“
Propitivanjem pojma agresije i njene definicije važeće za čitav svijet dolazimo o nesporne istine da svi oni koje je Tuđmanova nomenklatura proglašavala agresorima na hrvatsku to jednostavno nisu mogli biti. Pa već i sama njihova tvrdnja kako Hrvatska nije bila država, prije negoli su je oni „stvorili“, negira agresiju.
Savezna vojska, JNA, bila je za sve vrijeme postojanja SFRJ u Hrvatskoj lege artis, ona je po međunarodnom priznanju Hrvatske Hrvatsku napustila. Dio Srba hrvatskih državljana koji se je pobunio nije mogao biti agresor, jednako tako ni teritorij pod kontrolom pobunjenika, nesporni dio hrvatskog teritorija, jer je Hrvatska i kao SRH bila uređena kao unitarna država, iako privremeno nedostupan hrvatskim vlastima, nije bio okupirani teritorij.
O tome je svoj pravorijek izreka i Badinterova komisija kako se „granice republika imaju smatrati državnim granicama koje nije dopušteno silom mijenjati“.
„Tuđman nije želio rat“
Ne gubeći niti trenutka iz vida da su hrvatski Srbi bili izloženi žestokoj velikosrpskoj propagandi, danas sam više nego ikad uvjeren da sama ta činjenica ne bi bila dovoljna da ih natjera ne pobunu pogotovo ne oružanu. U prilog tome, možda više od svega, govori činjenica da su se na prvim višestranačkim izborima Srbi u Hrvatskoj izjasnili za Hrvatsku većinski glasajući za SKH-SDP a ne SDS. Oni tada, kao niti velika većina Hrvata, ali i drugih građana SRH nisu znali, niti su mogli znati, da Račan radi u korist Franje Tuđmana i poduzima sve kako bi SKH-SDP izgubio izbore.
S druge strane jednostavnom analizom Tuđmanovih izjava i postupaka lako dolazimo do zaključka da je istina da je Tuđman rat priželjkivao jer bez rata nije mogao realizirati etnički čišću Hrvatsku u „banovinskim“ granicama, kao „minimumu ispod kojeg se neće ići“.
Da Tuđman nije želio rat uspostavio bi dijalog s hrvatskim Srbima, onako kako je to učinio Vladko Maček pri uspostavi Banovine Hrvatske i uz njihovu suglasnost krenuo u proces osamostaljivanja Hrvatske u njenim avnojskim granicama i to u institucijama sustava, kako je to predlagao Ante Marković.
Svjedoci smo da je Tuđman na Srbe nasrnuo, prvo ih diskriminirajući, a potom i provodeći mjere državnog terora nad njima.
Nadalje, već u jesen 1990. po srednjoj Bosni se provodi svojevrsna mobilizacija provjerenih kadrova opredijeljenih za „našu stvar“, tj. rušenje Jugoslavije svim sredstvima, koji se onda upućuju na obuku u njemačke kampove, kod Bremena i drugdje.
„Civilizirano razdruživanje SSSR-a i ČSSR-a“
Laprdanja o „mirnom razlazu“ dviju višenacionalnih federacija, a posebno o mirnom osamostaljenju Slovačke koja je to mogla radi „civiliziranih“ Čeha, a Hrvatska to radi „neciviliziranih“ Srba nije mogla.
Toj priči može povjerovati smo onaj tko ne zna za Luburićev program „pomirbe sinova ustaša i partizana“ i „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, koji je Tuđman zdušno usvojio, a niti to da je razdruživanje SSSR-a i ČSSR-a ozakonjeno u institucijama sustava, a Tuđman niti u jednom trenutku to nije niti pokušao.
Znao je on dobro da njegov i Miloševićev program „humanog preseljenja naroda i razmjene teritorija“, što je bio eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH, ne bi bilo moguće „progurati“ kroz institucije sustava.
Eto tako, činjenice drumom, a proglašene istine šumom, rekli bismo.
Postavlja se pitanje kako to da čak i oni među nama koji istinu dobro znaju ipak vjeruju proglašenim istinama i promoviraju „vrijednosti“ iz tih „istina“.
Ja naprosto ne mogu vjerovati da Ivo Josipović zaista misli da su „hrvatski branitelji naš ponos“ ili da Zoran Milanović ozbiljno misli kad kaže da su „branitelji hrvatska svetinja“, kad činjenice govore da su se ti divinizirani branitelji izborili za UNPA zone i posljedično Plan Z-4, jer je rat u Hrvatskoj završio međunarodnim priznanjem Hrvatske i povlačenjem JNA temeljem Sarajevskog sporazuma.
Ostala je samo pobuna dijela hrvatskih Srba, okončana VRO „Bljesak“ kojom oružano skršena pobuna u UNPA sektoru Zapad i „Oluja“, kojom je ta pobuna skršena u UNPA sektorima Jug i Sjever, dok je UNPA sektor Istok pod upravom UNTAES-a 15. 01. 1998. mirno reintegriran u ustavno-pravni poredak RH.
Što vi mislite, jesu li u proglašene istine pretočene obmane, laži i prijevare razlogom beznađa i može li nas istina natjerati da se probudimo i latimo posla?
