Ustavni sud kao Čičak-Banac-Peternelov HHO s izvršnim ovlastima
U bauljanja bespućima prava i pravde k ojim su se po principu jebo lud zbunjenoga u slučaju „Agram“ kretali USKOK, PNUSKOK, DORH i ŽS u Zagrebu, gdje ie predsjednik potonjeg čak, istinaibog neformalno, ali nastupio kao nekakav Bandićev branitelj, priključio se i Ustavni sud RH, dosad dokazano najveći borac protiv države vladavine prava u RH. Ovaj put u funkciji NVO za zaštitu ljudskih prava s izvršnim ovlastima. Ako je onaj čija se prava štite ispravno nacionalno, politički i vjerski obojen. Baš poput Čičak-Banac-Peternelovog HHO-a.
US je zamišljen kao tijelo sastavljeno ne samo od vrhunskih pravnih stručnjaka, nego i sasvim neporočnih pojedinaca u funkciji vrhovnog arbitra u državi. No kako se u RH nište ne može napraviti „kako Bog zapovijeda“, tako je i US popunjavan političkom trgovinom, a neki njegovi članovi uopće nisu udovoljavaju ni minimalnim kriterijima za izbor sudaca US. U praksi se to tijelo dosad pokazalo kao sredstvo za pranje nečiste savjesti zakonodavca u njegovom bijegu od odgovornosti.
Ovaj puta je US nastupio u sasvim specifičnoj ulozi odlukom koja rezultira stanovitim pretvaranjem Milana Bandića u žrtvu u političkom procesu, podizanjem njegovog političkog rejtinga i popravljanju njegovog položaja prvoosumnjičenog u korupcionaškom slučaju „Agram“.
US je tako stameno stao u zaštitu tobože povrijeđenih ljudskih prava osumnjičenika, ne negirajući da je ovaj prekršio obaveze preuzete kao uvjet privremenog puštanja na slobodu, već tvrdeći da USKOK nije mislio ono što je mislio, kad je zatražio ponovno pritvaranje i uplatu jamčevine u korist državnog proračuna, već će mu US reći što treba misliti kad je Milan Bandić u pitanju. Sve to, naravno uz puno poštivanje presumpcije nevinosti, što je neotuđivo ljudsko pravo osumnjičenog Milana Bandića, koje ali za ovaj i ovakav US nije bilo ljudsko pravo stanovitog Vojislava Blaževića potpuno neosnovano osumnjičenog za teroristički čin podmetanja eksploziva u Podsusedu i Stenjevcu, kojeg se punih šest mjeseci držalo u istražnom zatvoru, dvije godine maltretiralo i uništavalo mu život bez ijednog materijalnog dokaza.
E ali g. V. Blažević je obični mali čovjek, nije onog „ugleda“ i „reputacije“ koju uživaju rečeni Milan Bandić ili jedan Branimir Glavaš, ljudi i Hrvatine, dokazano tananih osjećaja, duše meke poput pamuka. Pa ne može onda US dopustiti da takvi ljudi, Hrvati i smjerni katolici, pate pa ma za kakva nedjela bili osumnjičeni, optuženi ili čak i pravomoćno osuđeni.
Samo vrag je kao i obično u detalju, a taj detalj kaže da je u Zagrebu zadnjih petnaestak godina vedrio i oblačio njegov gradonačelnik omnipotentni Milan Bandić, za jedne „rođeni gradonačelnik Zagreba“, a za druge tek „kabadahija iz Pogane Vlake“.
Ono što je nesporno zove se suludo i potpuno nepotrebno zaduživanje Zagreba i njegovog super-poduzeća Holdinga Zagreb, zato što Grad ima sasvim dovoljno novca za pokriće svih svojih potreba.
Ono što je nesporno zove se kriminal i korupcija kao konstanta Bandićeve (sve)vlasti u Zagrebu, što je on i sam najavljivao kao rad po principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, a znano je da tamo gdje taj princip vrijedi, zakonitosti postupanja nema mjesta.
Ono što je nesporno zove se nepotizam kao konstanta Bandićevog popunjavanja gradskih struktura mahom sebi odanim najčešće nekompetentnim ljudima. Samo primjera radi, gdje biste u čitavom svijetu i u kojoj koliko-toliko uređenoj državi na mjestu predstojnika ureda gradonačelnika mogli naći svata kao što je Miro Laco? Hajde, čikam vas!
Ono što je nesporno je da je od samog dolaska na čelo grada voljom SDP-a Bandićevo „delanje“ bilo popraćeno voluntarizmom i netransparentnim, najčešće nerazumnim, trošenjem gradskog novca, posebno kroz preplaćivanje poslova kojih su se kroz pogodovanje u najčešće namještenim natječajima domogli „kumovi“, a onda i suludim darivanjem, donacijama i sponzorstvima.
Ono što je nesporno je da je netko i odgovoran i kriv za sve afere i nedjela koja su se u Zagrebu događala kao na tekućoj vrpci. Ili možda tko misli da je sve to moglo biti bez „delanja“ Milana Bandića, čovjeka bez kojega njegovi „vjernici“ niti na zahod nisu smjeli.
Ono što je nesporno je da se od Bandićevog „delanja“ ne smije ekskulpirati SDP koji je iza njega sve do razlaza onako stameno stajao.
Ono što je nesporno je da su to „delanje“ primjećivali brojni dobronamjerni ljudi koji su podnosili kaznene i druge prijave protiv gradonačelnika, ali njegova rabota je uglavnom ostajala nevidljiva za „institucije sustava“, na koje se gradonačelnik, navodno baratajući informacijama dobivanim od insajdera iz tih institucija, kojima nije smio baratati, tako rado pozivao. Spominjali su se i nestanci ključnih dijelova dokumentacije priložene kaznenim prijavama.
A onda se valjda radi toga što se Bandić svojim silnim „delanjem“ i sve osionijim ponašanjem nedodirljivoga i mjere svih stvari, popeo na vrh glave i Bogu i vragu, ali i ljudima koji vole svoj grad, „institucije sustava“ su, istinaibog jako stidljivo, počele raditi svoj posao. Ili je to postalo moguće radi stanovitog kadrovskog „propuha“ napravljenog u „institucijama sustava“, kojima je Bandiću znatno smanjen dotok povjerljivih informacija, a izgleda da su prestali i „nestanci“ ključnih dokumenata iz kaznenih prijava protiv Bandića. Ili je nakon svih ovih kreni-stani, reci-poreci i izreci-povuci postupaka ŽSZ, a što reći na ponašanje predsjednika tog suda Ivana Turudića, Ili je ipak sve to samo privid, samo iluzija?
Zašto govorim o stanovitoj „stidljivosti“ institucija sustava u postupcima protiv Bandića?
Zato što je moj dojam da se nije krenulo od ključne stvari, a to je sumanuto zaduživanje grada i Holdinga radi nedostatka novca do kojega je dolazilo manijakalnim preplaćivanjem usluga i radova koje su za Grad radila mahom kumovska poduzeća.
Pa da vidimo što to u strukturi troškova gradnje javnog WC-a pridonosi cijeni objekta od preko 11.600 EUR po kvadratnom metru izgrađene površine. Da vidimo zašto je izgradnja kolektora otpadnih voda preplaćena za100 milijuna EUR. Ili koliko je u konačnici Grad platio izgradnju „Domovinskog mosta“, odnosno koji iznos je plaćen za vantroškovničke radove …?
Stručnoj analizi i vještačenju treba podvrći troškove baš svih radova koje je Grad sklapao s izvođačima bilo poslije provedenog natječaja, bilo slobodnom pogodbom.
Gotovo sam siguran da bi ozbiljna analiza pokazala da je kompletan iznos duga kojim je Bandić opteretio Zagreb, pretočen u privatne džepove kroz preplaćivanje radova ili već spomenuta darivanja, donacije i sponzorstva. Zbrojite sve one milijune plaćene GNK „Dinamo“ i kako biste ih opravdali u svjetlu činjenice da se Grad i radi tog plaćanja zaduživao, a trošenje toga novca nitko nije kontrolirao. Mamić ga je trošio kako je htio.
Nemali novac odlijevao se i kroz nepotrebne „pravne bitke“ i sudovanja koje je Grad uglavnom gubio i temeljem pravomoćnih presuda plaćao pozamašne odštete.
Sve međutim upućuje na to da u državi nikoga niti ne zanima kako je novac izvlačen iz gradske kase i pretakan u privatne džepove, a i zašto bi kad nikog ne zanima ni bar tridesetak puta veći iznos novca isisan iz Hrvatske od kako nas je Franjo Tuđman „usrećio“ svojim vrhunaravništvom. Badava je sva pomoć koju putem „praćenja traga novca“ nude međunarodne institucije pa i FBI, kad to u Hrvatskoj nikoga ne zanima. Ista priča je i sa procesom sukcesije bivše države. Nikoga u Hrvatskoj ne zanima.
A odluka US u slučaju Milana Bandića sasvim sigurno neće pridonijeti pravnoj sigurnosti u RH, jer ništa nije upućivalo na to da bi se njemu od bilo koga i na bilo koji način ugrozilo pravo na pravedno i fer suđenje u slučaju da bude optužen.
US je zamišljen kao tijelo sastavljeno ne samo od vrhunskih pravnih stručnjaka, nego i sasvim neporočnih pojedinaca u funkciji vrhovnog arbitra u državi. No kako se u RH nište ne može napraviti „kako Bog zapovijeda“, tako je i US popunjavan političkom trgovinom, a neki njegovi članovi uopće nisu udovoljavaju ni minimalnim kriterijima za izbor sudaca US. U praksi se to tijelo dosad pokazalo kao sredstvo za pranje nečiste savjesti zakonodavca u njegovom bijegu od odgovornosti.
Ovaj puta je US nastupio u sasvim specifičnoj ulozi odlukom koja rezultira stanovitim pretvaranjem Milana Bandića u žrtvu u političkom procesu, podizanjem njegovog političkog rejtinga i popravljanju njegovog položaja prvoosumnjičenog u korupcionaškom slučaju „Agram“.
US je tako stameno stao u zaštitu tobože povrijeđenih ljudskih prava osumnjičenika, ne negirajući da je ovaj prekršio obaveze preuzete kao uvjet privremenog puštanja na slobodu, već tvrdeći da USKOK nije mislio ono što je mislio, kad je zatražio ponovno pritvaranje i uplatu jamčevine u korist državnog proračuna, već će mu US reći što treba misliti kad je Milan Bandić u pitanju. Sve to, naravno uz puno poštivanje presumpcije nevinosti, što je neotuđivo ljudsko pravo osumnjičenog Milana Bandića, koje ali za ovaj i ovakav US nije bilo ljudsko pravo stanovitog Vojislava Blaževića potpuno neosnovano osumnjičenog za teroristički čin podmetanja eksploziva u Podsusedu i Stenjevcu, kojeg se punih šest mjeseci držalo u istražnom zatvoru, dvije godine maltretiralo i uništavalo mu život bez ijednog materijalnog dokaza.
E ali g. V. Blažević je obični mali čovjek, nije onog „ugleda“ i „reputacije“ koju uživaju rečeni Milan Bandić ili jedan Branimir Glavaš, ljudi i Hrvatine, dokazano tananih osjećaja, duše meke poput pamuka. Pa ne može onda US dopustiti da takvi ljudi, Hrvati i smjerni katolici, pate pa ma za kakva nedjela bili osumnjičeni, optuženi ili čak i pravomoćno osuđeni.
Samo vrag je kao i obično u detalju, a taj detalj kaže da je u Zagrebu zadnjih petnaestak godina vedrio i oblačio njegov gradonačelnik omnipotentni Milan Bandić, za jedne „rođeni gradonačelnik Zagreba“, a za druge tek „kabadahija iz Pogane Vlake“.
Ono što je nesporno zove se suludo i potpuno nepotrebno zaduživanje Zagreba i njegovog super-poduzeća Holdinga Zagreb, zato što Grad ima sasvim dovoljno novca za pokriće svih svojih potreba.
Ono što je nesporno zove se kriminal i korupcija kao konstanta Bandićeve (sve)vlasti u Zagrebu, što je on i sam najavljivao kao rad po principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, a znano je da tamo gdje taj princip vrijedi, zakonitosti postupanja nema mjesta.
Ono što je nesporno zove se nepotizam kao konstanta Bandićevog popunjavanja gradskih struktura mahom sebi odanim najčešće nekompetentnim ljudima. Samo primjera radi, gdje biste u čitavom svijetu i u kojoj koliko-toliko uređenoj državi na mjestu predstojnika ureda gradonačelnika mogli naći svata kao što je Miro Laco? Hajde, čikam vas!
Ono što je nesporno je da je od samog dolaska na čelo grada voljom SDP-a Bandićevo „delanje“ bilo popraćeno voluntarizmom i netransparentnim, najčešće nerazumnim, trošenjem gradskog novca, posebno kroz preplaćivanje poslova kojih su se kroz pogodovanje u najčešće namještenim natječajima domogli „kumovi“, a onda i suludim darivanjem, donacijama i sponzorstvima.
Ono što je nesporno je da je netko i odgovoran i kriv za sve afere i nedjela koja su se u Zagrebu događala kao na tekućoj vrpci. Ili možda tko misli da je sve to moglo biti bez „delanja“ Milana Bandića, čovjeka bez kojega njegovi „vjernici“ niti na zahod nisu smjeli.
Ono što je nesporno je da se od Bandićevog „delanja“ ne smije ekskulpirati SDP koji je iza njega sve do razlaza onako stameno stajao.
Ono što je nesporno je da su to „delanje“ primjećivali brojni dobronamjerni ljudi koji su podnosili kaznene i druge prijave protiv gradonačelnika, ali njegova rabota je uglavnom ostajala nevidljiva za „institucije sustava“, na koje se gradonačelnik, navodno baratajući informacijama dobivanim od insajdera iz tih institucija, kojima nije smio baratati, tako rado pozivao. Spominjali su se i nestanci ključnih dijelova dokumentacije priložene kaznenim prijavama.
A onda se valjda radi toga što se Bandić svojim silnim „delanjem“ i sve osionijim ponašanjem nedodirljivoga i mjere svih stvari, popeo na vrh glave i Bogu i vragu, ali i ljudima koji vole svoj grad, „institucije sustava“ su, istinaibog jako stidljivo, počele raditi svoj posao. Ili je to postalo moguće radi stanovitog kadrovskog „propuha“ napravljenog u „institucijama sustava“, kojima je Bandiću znatno smanjen dotok povjerljivih informacija, a izgleda da su prestali i „nestanci“ ključnih dokumenata iz kaznenih prijava protiv Bandića. Ili je nakon svih ovih kreni-stani, reci-poreci i izreci-povuci postupaka ŽSZ, a što reći na ponašanje predsjednika tog suda Ivana Turudića, Ili je ipak sve to samo privid, samo iluzija?
Zašto govorim o stanovitoj „stidljivosti“ institucija sustava u postupcima protiv Bandića?
Zato što je moj dojam da se nije krenulo od ključne stvari, a to je sumanuto zaduživanje grada i Holdinga radi nedostatka novca do kojega je dolazilo manijakalnim preplaćivanjem usluga i radova koje su za Grad radila mahom kumovska poduzeća.
Pa da vidimo što to u strukturi troškova gradnje javnog WC-a pridonosi cijeni objekta od preko 11.600 EUR po kvadratnom metru izgrađene površine. Da vidimo zašto je izgradnja kolektora otpadnih voda preplaćena za100 milijuna EUR. Ili koliko je u konačnici Grad platio izgradnju „Domovinskog mosta“, odnosno koji iznos je plaćen za vantroškovničke radove …?
Stručnoj analizi i vještačenju treba podvrći troškove baš svih radova koje je Grad sklapao s izvođačima bilo poslije provedenog natječaja, bilo slobodnom pogodbom.
Gotovo sam siguran da bi ozbiljna analiza pokazala da je kompletan iznos duga kojim je Bandić opteretio Zagreb, pretočen u privatne džepove kroz preplaćivanje radova ili već spomenuta darivanja, donacije i sponzorstva. Zbrojite sve one milijune plaćene GNK „Dinamo“ i kako biste ih opravdali u svjetlu činjenice da se Grad i radi tog plaćanja zaduživao, a trošenje toga novca nitko nije kontrolirao. Mamić ga je trošio kako je htio.
Nemali novac odlijevao se i kroz nepotrebne „pravne bitke“ i sudovanja koje je Grad uglavnom gubio i temeljem pravomoćnih presuda plaćao pozamašne odštete.
Sve međutim upućuje na to da u državi nikoga niti ne zanima kako je novac izvlačen iz gradske kase i pretakan u privatne džepove, a i zašto bi kad nikog ne zanima ni bar tridesetak puta veći iznos novca isisan iz Hrvatske od kako nas je Franjo Tuđman „usrećio“ svojim vrhunaravništvom. Badava je sva pomoć koju putem „praćenja traga novca“ nude međunarodne institucije pa i FBI, kad to u Hrvatskoj nikoga ne zanima. Ista priča je i sa procesom sukcesije bivše države. Nikoga u Hrvatskoj ne zanima.
A odluka US u slučaju Milana Bandića sasvim sigurno neće pridonijeti pravnoj sigurnosti u RH, jer ništa nije upućivalo na to da bi se njemu od bilo koga i na bilo koji način ugrozilo pravo na pravedno i fer suđenje u slučaju da bude optužen.
