Svi u nevjerici, svi šokirani, svi iznenađeni …
… „rigoroznom kaznom UEFEA-e“ izrečene HNS-u i nalogom da se utakmica protiv Italije mora igrati pred praznim tribinama.
HNS najavljuje žalbu na tu odluku, najavljuje i budalaštinu kako će tužiti navijače koji su identificirani … pa možda bi se to i moglo za „pirotehničare“, ali za „ZDS“, kojega i u UEFA-i opravdano smatraju puno težim prekršajem, morali bi tužiti bar 80 % posjetitelja na utakmici protiv Norveške.
Sve je bilo dobro dok onima u evropskoj i svjetskoj nogometnoj organizaciji nije predočena činjenica da je ZDS ustaška inačica od „Sieg! Heil!“, a onda već u slučaju „povjesničara“ J. Šimunića i pokazali da za takve nestašluke nemaju nimalo razumijevanja, pače mogli bismo reći da se radi o „nultoj toleranciji“ nogometnih organizacija prema rasizmu i simbolima rasističkih režima.
Zanimljivo je da na samoj utakmici nitko od dužnosnika HNS-a, niti posjetitelja u svečanoj loži, sam izbornik, a onda i predsjednica RH kao posjetiteljica … niti je što čuo niti što vidio, a i kako bi kad im se na gromko „ZDS“ s tribina svima od ponosa nadimaju grudi.
Neki naivčine i politički slijepci očekivali su od predsjednice RH da u znak protesta već na prvo skandiranje „ZDS“ ustane i napusti stadion i tako pošalje snažnu poruku osude fašizma i svoje privrženosti antifašizmu kao izvorištu hrvatske državnosti.
No ona je već samim izmještanjem Titove biste iz Predsjedničkih dvora, a dobro se zna da je Tito simbol antifašističke borbe u čitavom svijetu, pokazala što misli o antifašizmu i koliko do njega drži. Na tom tragu je i njena odluka da ne putuje u Moskvu na proslavu 70-godišnjice pobjeda nad fašizmom.
Izostala je, vidjeli smo, ne samo oštra osuda nego i svako distanciranje od ustaštva i rasizma i iz redova hrvatskih vlasti, kao da bi se i svi oni najradije pridružili skandiranju.
Samo postavlja se pitanje što se uopće na planu osude rasizma i borbe protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima očekivati u zemlji čiji je prvi predsjednik, sam sudionik antifašističke borbe dopustio da u Hrvatskoj pogotovo u strukturama vlasti prevlada ustaška retorika, da se ne reagira na rušenja spomenika NOR-u, da se antifašizam iz tih proustaških i klerofašističkih redova proglašava zločinačkim, a preživjeli borci NOR-a omalovažavaju i ponižavaju?
Sve pobrojano, osim ipak smanjenog intenziteta rušenja spomenika, radi se i danas.
Što reći na činjenicu da je od ustaške države preuzet i naziv nacionalne valute, da su pripadnici kvislinških formacija, prigodno prozvani „hrvatskom domovinskom vojskom“, izjednačeni s antifašističkim borcima, a odore časnika HV neodoljivo podsjećaju na one ustaške itd. Itd.
Što reći na ratne zastave pojedinih formacija HV, nerijetko crne boje s insignijama smještenim u stilizirano slovo „U“, a takvi su i amblemi najvećeg broja „udruga proizašlih iz DR“.
Može li se osuđujući odnos prema rasizmu očekivati u zemlji u čijim se udžbenicima povijesti ne anatemizira fašizam, kao najveće zlo koje je ikad zadesilo ljudski rod, niti se u negativnom kontekstu govori o tzv. NDH i ustaškom režimu kao najmonstruoznijem ikad, niti se ističe antifašizam kao civilizacijska tekovina i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
Danas je hrvatsko društvo bez svake sumnje naprosto prožeto ustaštvom, što za posljedicu ima plašenje naroda „crvenom opasnošću“, koje jednostavno nema, a ne fašizmom vidljivim na svakom koraku.
Jel' onda čudno što se na utakmici protiv Norveške kao posljedica svega navedenog, valjda kao potpora i poticaj hrvatskim reprezentativcima, u navijačkoj strasti iz tisuća grla orilo „Za dom“ – „Spremni!“ i nimalo benignije „U boj! U boj! Za narod svoj!“.
Što je to što motivira te najvećim dijelom mlade ljude na takvo ponašanje?
Drugog obrazloženja osim da je to posljedica toga što se u RH mladi ljudi sustavno odgajaju u duhu ustaštva, posebno isticanjem ustaša kao „boraca za Hrvatsku“ i anatemiziranjem antifašizma kao zločina per se i antifašističkih boraca, kao onih koji su se „borili za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države“, iako su upravo antifašistički borci u svibnju 1943. uspostavili Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, preveli je na stranu antifašističke koalicije, učinivši je tako pobjednicom nad fašizmom i time joj osigurali opstojnost. Ali tu povijest i te fakte naša djeca i mladež u školi ne uče.
I zato će i dalje iz sjedišta evropskih i svjetskih sportskih saveza, a posebno iz UEFA-e i FIFA-e slijediti upozorenja, novčane kazne HNS-u, kazne oduzimanja bodova i na kraju isključivanje iz natjecanja, a nakon svake izrečene kazne će se na domaćem planu obećavati prekidi utakmica ili pražnjenje gledališta u takvim slučajevima, dok se kao što vidimo u praksi i nadalje neće poduzimati ništa, jer je i za bivšeg dugogodišnjeg predsjednika HNS-a tzv. NDH bila „uređena država“, a pozdrav „Za dom!“ – „Spremni!“ samo „stari hrvatski pozdrav iz popularne opere“, a aktualni se nije libio slikati pored groba Ante Pavelića.
Može li si itko zamisliti što bi se dogodilo i kakve bi reakcije svijeta bile da njemački navijači bodre svoje sportaše, svoju nogometnu reprezentaciju, uzvicima „Sieg!“ – „Heil“?
I da takvu utakmicu do kraja i bez ikakve reakcije na stadionu odgleda predsjednik Njemačke?
A „Za dom!“ – „Spremni!“ nije ništa drugo nego ustaška inačica tog nacističkog pozdrava.
A Ko(koš)linda ni mukajet!?
Pitam se može li se dogoditi da predsjednik Njemačkog nogometnog saveza istupi u javnosti hvaleći Treći Reich kao „uređenu državu“, odnosno da tako nešto izjavi, koliko bi se dugo potom održao na toj funkciji?
Bio bi smijenjen istog trena uz ispriku vlastitoj i svjetskoj javnosti.
A naši opstaju!
Nitko iz redova brojnih NGO koje se bave zaštitom ljudskih prava se ne oglašava tim povodom, pa ni "uvjereni antitotalitaristi“ iz redova HHO poput Ive Banca, I. Z. Čička i I. Peternela …
Ili mi je što možda promaknulo!?
HNS najavljuje žalbu na tu odluku, najavljuje i budalaštinu kako će tužiti navijače koji su identificirani … pa možda bi se to i moglo za „pirotehničare“, ali za „ZDS“, kojega i u UEFA-i opravdano smatraju puno težim prekršajem, morali bi tužiti bar 80 % posjetitelja na utakmici protiv Norveške.
Sve je bilo dobro dok onima u evropskoj i svjetskoj nogometnoj organizaciji nije predočena činjenica da je ZDS ustaška inačica od „Sieg! Heil!“, a onda već u slučaju „povjesničara“ J. Šimunića i pokazali da za takve nestašluke nemaju nimalo razumijevanja, pače mogli bismo reći da se radi o „nultoj toleranciji“ nogometnih organizacija prema rasizmu i simbolima rasističkih režima.
Zanimljivo je da na samoj utakmici nitko od dužnosnika HNS-a, niti posjetitelja u svečanoj loži, sam izbornik, a onda i predsjednica RH kao posjetiteljica … niti je što čuo niti što vidio, a i kako bi kad im se na gromko „ZDS“ s tribina svima od ponosa nadimaju grudi.
Neki naivčine i politički slijepci očekivali su od predsjednice RH da u znak protesta već na prvo skandiranje „ZDS“ ustane i napusti stadion i tako pošalje snažnu poruku osude fašizma i svoje privrženosti antifašizmu kao izvorištu hrvatske državnosti.
No ona je već samim izmještanjem Titove biste iz Predsjedničkih dvora, a dobro se zna da je Tito simbol antifašističke borbe u čitavom svijetu, pokazala što misli o antifašizmu i koliko do njega drži. Na tom tragu je i njena odluka da ne putuje u Moskvu na proslavu 70-godišnjice pobjeda nad fašizmom.
Izostala je, vidjeli smo, ne samo oštra osuda nego i svako distanciranje od ustaštva i rasizma i iz redova hrvatskih vlasti, kao da bi se i svi oni najradije pridružili skandiranju.
Samo postavlja se pitanje što se uopće na planu osude rasizma i borbe protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima očekivati u zemlji čiji je prvi predsjednik, sam sudionik antifašističke borbe dopustio da u Hrvatskoj pogotovo u strukturama vlasti prevlada ustaška retorika, da se ne reagira na rušenja spomenika NOR-u, da se antifašizam iz tih proustaških i klerofašističkih redova proglašava zločinačkim, a preživjeli borci NOR-a omalovažavaju i ponižavaju?
Sve pobrojano, osim ipak smanjenog intenziteta rušenja spomenika, radi se i danas.
Što reći na činjenicu da je od ustaške države preuzet i naziv nacionalne valute, da su pripadnici kvislinških formacija, prigodno prozvani „hrvatskom domovinskom vojskom“, izjednačeni s antifašističkim borcima, a odore časnika HV neodoljivo podsjećaju na one ustaške itd. Itd.
Što reći na ratne zastave pojedinih formacija HV, nerijetko crne boje s insignijama smještenim u stilizirano slovo „U“, a takvi su i amblemi najvećeg broja „udruga proizašlih iz DR“.
Može li se osuđujući odnos prema rasizmu očekivati u zemlji u čijim se udžbenicima povijesti ne anatemizira fašizam, kao najveće zlo koje je ikad zadesilo ljudski rod, niti se u negativnom kontekstu govori o tzv. NDH i ustaškom režimu kao najmonstruoznijem ikad, niti se ističe antifašizam kao civilizacijska tekovina i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
Danas je hrvatsko društvo bez svake sumnje naprosto prožeto ustaštvom, što za posljedicu ima plašenje naroda „crvenom opasnošću“, koje jednostavno nema, a ne fašizmom vidljivim na svakom koraku.
Jel' onda čudno što se na utakmici protiv Norveške kao posljedica svega navedenog, valjda kao potpora i poticaj hrvatskim reprezentativcima, u navijačkoj strasti iz tisuća grla orilo „Za dom“ – „Spremni!“ i nimalo benignije „U boj! U boj! Za narod svoj!“.
Što je to što motivira te najvećim dijelom mlade ljude na takvo ponašanje?
Drugog obrazloženja osim da je to posljedica toga što se u RH mladi ljudi sustavno odgajaju u duhu ustaštva, posebno isticanjem ustaša kao „boraca za Hrvatsku“ i anatemiziranjem antifašizma kao zločina per se i antifašističkih boraca, kao onih koji su se „borili za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države“, iako su upravo antifašistički borci u svibnju 1943. uspostavili Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, preveli je na stranu antifašističke koalicije, učinivši je tako pobjednicom nad fašizmom i time joj osigurali opstojnost. Ali tu povijest i te fakte naša djeca i mladež u školi ne uče.
I zato će i dalje iz sjedišta evropskih i svjetskih sportskih saveza, a posebno iz UEFA-e i FIFA-e slijediti upozorenja, novčane kazne HNS-u, kazne oduzimanja bodova i na kraju isključivanje iz natjecanja, a nakon svake izrečene kazne će se na domaćem planu obećavati prekidi utakmica ili pražnjenje gledališta u takvim slučajevima, dok se kao što vidimo u praksi i nadalje neće poduzimati ništa, jer je i za bivšeg dugogodišnjeg predsjednika HNS-a tzv. NDH bila „uređena država“, a pozdrav „Za dom!“ – „Spremni!“ samo „stari hrvatski pozdrav iz popularne opere“, a aktualni se nije libio slikati pored groba Ante Pavelića.
Može li si itko zamisliti što bi se dogodilo i kakve bi reakcije svijeta bile da njemački navijači bodre svoje sportaše, svoju nogometnu reprezentaciju, uzvicima „Sieg!“ – „Heil“?
I da takvu utakmicu do kraja i bez ikakve reakcije na stadionu odgleda predsjednik Njemačke?
A „Za dom!“ – „Spremni!“ nije ništa drugo nego ustaška inačica tog nacističkog pozdrava.
A Ko(koš)linda ni mukajet!?
Pitam se može li se dogoditi da predsjednik Njemačkog nogometnog saveza istupi u javnosti hvaleći Treći Reich kao „uređenu državu“, odnosno da tako nešto izjavi, koliko bi se dugo potom održao na toj funkciji?
Bio bi smijenjen istog trena uz ispriku vlastitoj i svjetskoj javnosti.
A naši opstaju!
Nitko iz redova brojnih NGO koje se bave zaštitom ljudskih prava se ne oglašava tim povodom, pa ni "uvjereni antitotalitaristi“ iz redova HHO poput Ive Banca, I. Z. Čička i I. Peternela …
Ili mi je što možda promaknulo!?
