Dosta mi je više falsifikatora istine i vremena (nastavak)
Zašto odmetnike?
Pa zato, jer svaki onaj pripadnik neke OS strane poražene u sukobu, koji ne položi oružje i ne prestane s ratnim djelovanjem, do roka koji je utvrđen aktom o prestanku neprijateljstava, temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava prevodi se u status odmetnika i na njega se kasnije zaštitne odredbe koje štite prava ratnih zarobljenika ne odnose.
Zato se uvijek određuje razuman rok u kojem zapovjednici na bojišnicama mogu obavijestiti sve jedinice i organizirati predaju ljudstva i oružja.
Dakle, sve ono što se slilo na Bleiburško polje nisu više bili vojnici nego odmetnici.
Što je gonilo te ljude da se i poslije roka za obustavu ratnih djelovanja i polaganja oružja, nastave s ratnim djelovanjem i pod borbom povuku prema Austriji?
Kod zločinaca bio je to opravdani strah od kazne za počinjene zločine, ali i odmazde a kako je zločine trebalo pripisati što većem broju ljudi, jedan dio, pogotovo domobrana, na silu je obučen u ustaške uniforme i potjeran na povlačenje, jedan dio je bježao u strahu od partizana, a strah su izazivale razno-razne priče o partizanskim zvjerstvima koje su najčešće poticale iz crkvenih krugova.
Radi toga straha povlačio se jedan dio civila s kojima su ustaše računali kao sa živim štitom.
Oni koji su se dokopali Engleza bili su silno razočarani time što su Englezi temeljem članka 2. Akta o bezuvjetnoj predaji koji glasi:
„2. The German High Command will at once issue orders to all German military, naval and air authorities and to all forces under German control to cease active operations at 2301 hours Central European time on 8th May 1945, to remain in the positions occupied at that time and to disarm completely, handing over their weapons and equipment to the local allied commanders or officers designated by Representatives of the Allied Supreme Commands. No ship, vessel, or aircraft is to be scuttled, or any damage done to their hull, machinery or equipment, and also to machines of all kinds, armament, apparatus, and all the technical means of prosecution of war in general.“
odbili njihovu predaju inzistirajući na tome da se moraju predati njihovim saveznicima, partizanima, od kojih su te vojske i poražene i s kojima su bile u borbenom kontaktu u 23:01 sati 08. 05. 1945.
Što se i kako odvilo na Bleiburškom polju dobro je poznato. Čerkezi i Kozaci prinuđeni su predati se CA, a ostali jugoslavenskim partizanima, odnosno tada već JA.
Što se samog Bleiburškog polja tiče prema Englezima partizanima se predalo do 32.000 odmetnika, od čega oko 13.000 Hrvata. Od toga broja jedan dio razoružanih odmetnika su po njihovom povratku u Jugoslaviju pripadnici JA u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, ali i iz razloga bezobzirne osvete, čemu je očito pridonio i članak 5. Akta o bezuvjetnoj kapitulciji:
„5. In the event of the German High Command or any of the forces under their control failing to act in accordance with this Act of Surrender, the Supreme Commander, Allied Expeditionary Force and the Supreme High Command of the Red Army will take such punitive or other action as they deem appropriate.“,
ubili bez suda i suđenja, pa to, neovisno o tome što se radi o odmetnicima, predstavlja zločin, dok je drugi dio osuđen na smrt i na vremenske kazne od prijekih vojnih sudova ustrojenih temeljem UVS-a.
Najveći dio je poslije nekog vremena provedenog u "kolonama", koje su u funkciji stvaranja mita prozvane "križnim putevima", oslobođen i pušten kućama već i prije amnestije proglašene početkom kolovoza 1945.
Partizani su civile odvojili i gotovo sve, osim ustaških dužnosnika, pripadnika nekih ustaških organizacija i članova njihovih obitelji, oslobodili i poslali kućama.
Priče o masovnim smaknućima civila su ordinarna laž potekla iz krugova ustaške emigracije, kao i sve druge laži vezane uz predaju odmetnutih kvislinških vojski na Bleiburškom polju.
Što je onda "Bleiburg" u stvari?
To je prije svega mit koji je stvorila ustaška emigracija kao protutežu srpskom mitu o Jasenovcu.
Oni su sve ubijene u događanjima obuhvaćenim zbirnom imenicom "Bleiburg", proglasili žrtvama i to nevinim, čiji je broj s vremenom rastao i dosegao brojku od 600.000, naravno sve „žrtve“ su bili Hrvati i naravno pobili su ih partizani Srbi, odnosno "četnici preobučeni u partizane", što je kao sve drugo poteklo iz tih krugova ordinarna laž, jer je među partizanima u "bratstvo-jedinstvenom" okružju vladao princip "svak' svoje", tako da su partizani Srbi i Crnogorci bili zaduženi za četnike i ljotićevce, slovenski partizani za slovenske domobrane i belogardejce, a hrvatski partizani za domobrane i ustaše.
Najveći dio onih koji su prvi put „ubijeni“ na Bleiburškom polju, a drugi put na Kočevskom rogu, treći put u „kolonama“ ili kod „jazovki“, pušten je kućama, dočekao je starost i umro u svojim domovima. Neki od njih su još živi i danas primaju mirovine kao pripadnici „hrvatske domovinske vojske“.
Sve ono obuhvaćeno zbirnom imenicom „Bleiburg“ po meni je mjesto sramote prvenstveno za "crne", zato jer su pokušali pobjeći od kazne za stravične zločine koje su počinili tokom rata, ali i za „crvene“ zato što se kao ratni pobjednici nisu mogli svladati i prepustiti sudovima da sude svima onima za koje se znalo ili sumnjalo da su bili počinitelji zločina, potonje u neku ruku opravdava činjenica da se u svim evropskim državama kolaboracionistima presuđivalo po kratkom postupku i izvan pravnog sustava, što je uvelike bilo uvjetovano i bilo direktnom posljedicom stravičnih zločina koje su naci-fašisti počinili.
U svakom slučaju na Bleiburškom polju službene vlasti RH nemaju što tražiti, jer tamo nije bilo nikakvih, a najmanje masovnih, likvidacija ili strijeljanja na smrt osuđenih. A i da je bilo …
Ne mogu zamisliti da Nijemci počnu komemorirati promičući „vrijednosti“ Trećeg Reicha na mjestima „Rajnskih logora“ ili da Francuzi počnu komemorirati francuskim kolaboracionistima likvidiranim od pripadnika pokreta otpora u procesima kažnjavanja kolaboracionista izvan pravnog sustava.
Naprotiv, pisao sam već o tome, njemačke vlasti su zabranile svaku javnu polemiku na temu „Rajnskih logora“, a u „Rajnskim logorima“ nisu bili odmetnici nego ratni zarobljenici, koje je Eisenhower preimenovao u „razoružane neprijatelje“ samo kako ne bi morao poštovati zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava koje se odnose na ratne zarobljenike.
Što se Francuza tiče, njima, već i radi njihovog gotovo jedinstvenog stava da je čin kolaboracije najgora vrsta veleizdaje, takvo nešto ne pada na pamet.
Uostalom slavljenja kolaboracionista i kvislinga, poput recentnih „komemoriranja“ na Bleiburškom polju, niti komemoriranje i „komemoriranje“ nikom razumnom, pogotovo vlastima, ne pada na pamet ni u jednoj Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Italiji … zemljama u kojima se također kvislinškim zločincima presuđivalo po kratkom postupku.
Tamo nikome na pamet ne pada da pokrete otpora ili antifašizam prozivaju zločinačkim.
U Francuskoj se najteža, pa i smrtna kazna, osim za sudjelovanje u holokaustu, zločine protiv čovječnosti, ubojstva i mučenja mogla „zaraditi“ i za:
1. Članstvo u kolaboracionističkim organizacijama ili strankama
2. Radi provođenja neprijateljske propagande
3. Denuncijacije i prokazivanje članova pokreta otpora
4. Pokazivanje oduševljenja ili simpatije za okupatora
5. Ratno profiterstvo i šverc
Kad bi se itko poduhvatio ozbiljnog povijesnog istraživanja veznog za vrijeme 2. Svjetskog rata, pa i „Bleiburga“, morao bi poći od sljedećih neprijepornih činjenica:
1. Da je Kraljevina Jugoslavija bila okupirana država, koja činom okupacije nije prestala postojati
2. Da su tzv. NDH i ustaški režim bili uspostavljeni od okupatora, pa već kao takvi nelegitimni i nelegalni, isključivo u funkciji služenja okupatoru
3. Da su na tlu tzv. NDH postojali logori smrti i da je u toj kvislinškoj tvorevini uz sve druge zločine počinjen i zločin genocida
4. Da je u tzv. NDH katolički kler predvođen Stepincem najprilježnije surađivao s monstruoznim ustaškim režimom
5. Da su NOV i POJ, predvođeni od KPJ i Tita, kasnije preimenovani u JA, prepoznati od Saveznika kao jedini borci protiv okupatora i fašizma na tlu Jugoslavije, te kao takvi priznati kao dio antifašističke koalicije
6. Da su u 2. Svjetskom ratu pobijedile snage antifašističke koalicije čiji su NOV i POJ bili punopravni član
7. Da je kvislinge koji su uz sve druge zločine počinili i zločin genocida trebalo poslije rata primjereno kazniti
8. Da su pripadnici JA podlegli iskušenju pa pribjegli kažnjavanju zločina izvan pravnog sustava i retalijacijama i iz bezobzirne osvete ubili nepoznat broj zarobljenika i razoružanih odmetnika
9. Da se prihvate presude prijekih vojnih sudova osnivanih prema UVS, zato što iza NOV i POJ nije postojala nikakva uređena država s pravosudnim sustavom
10. Da se bar pokuša napraviti spiskove onih koji su krenuli put Bleiburga, pa onda od tog spiska odbiti broj onih zlikovaca koji su na smrt osuđeni i pogubljeni, tako bi bar dobili broj onih koji su poginuli u teškim borbama s partizanima u ratu poslije rata i onih stradalih bez suda i suđenja od ruke ratnih pobjednika. To je doduše trebala napraviti ona Vukojevićeva komisija koja se upregnula dokazati kako u Jasenovcu i nije nitko ubijen. Ili gotovo nitko. Sam sastav komisije „jamčio“ je njenu „nepristranost“ i „uspješan rad“. Ono u čemu su uspjeli je uklanjanje iz svojih dosjea u SDS svih neugodnih dokumenta, koji su mogli poslužiti kao dokaz o njihovim nečasnim aktivnostima.
Za jurčeviće prezahtjevno?
Pa zato, jer svaki onaj pripadnik neke OS strane poražene u sukobu, koji ne položi oružje i ne prestane s ratnim djelovanjem, do roka koji je utvrđen aktom o prestanku neprijateljstava, temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava prevodi se u status odmetnika i na njega se kasnije zaštitne odredbe koje štite prava ratnih zarobljenika ne odnose.
Zato se uvijek određuje razuman rok u kojem zapovjednici na bojišnicama mogu obavijestiti sve jedinice i organizirati predaju ljudstva i oružja.
Dakle, sve ono što se slilo na Bleiburško polje nisu više bili vojnici nego odmetnici.
Što je gonilo te ljude da se i poslije roka za obustavu ratnih djelovanja i polaganja oružja, nastave s ratnim djelovanjem i pod borbom povuku prema Austriji?
Kod zločinaca bio je to opravdani strah od kazne za počinjene zločine, ali i odmazde a kako je zločine trebalo pripisati što većem broju ljudi, jedan dio, pogotovo domobrana, na silu je obučen u ustaške uniforme i potjeran na povlačenje, jedan dio je bježao u strahu od partizana, a strah su izazivale razno-razne priče o partizanskim zvjerstvima koje su najčešće poticale iz crkvenih krugova.
Radi toga straha povlačio se jedan dio civila s kojima su ustaše računali kao sa živim štitom.
Oni koji su se dokopali Engleza bili su silno razočarani time što su Englezi temeljem članka 2. Akta o bezuvjetnoj predaji koji glasi:
„2. The German High Command will at once issue orders to all German military, naval and air authorities and to all forces under German control to cease active operations at 2301 hours Central European time on 8th May 1945, to remain in the positions occupied at that time and to disarm completely, handing over their weapons and equipment to the local allied commanders or officers designated by Representatives of the Allied Supreme Commands. No ship, vessel, or aircraft is to be scuttled, or any damage done to their hull, machinery or equipment, and also to machines of all kinds, armament, apparatus, and all the technical means of prosecution of war in general.“
odbili njihovu predaju inzistirajući na tome da se moraju predati njihovim saveznicima, partizanima, od kojih su te vojske i poražene i s kojima su bile u borbenom kontaktu u 23:01 sati 08. 05. 1945.
Što se i kako odvilo na Bleiburškom polju dobro je poznato. Čerkezi i Kozaci prinuđeni su predati se CA, a ostali jugoslavenskim partizanima, odnosno tada već JA.
Što se samog Bleiburškog polja tiče prema Englezima partizanima se predalo do 32.000 odmetnika, od čega oko 13.000 Hrvata. Od toga broja jedan dio razoružanih odmetnika su po njihovom povratku u Jugoslaviju pripadnici JA u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, ali i iz razloga bezobzirne osvete, čemu je očito pridonio i članak 5. Akta o bezuvjetnoj kapitulciji:
„5. In the event of the German High Command or any of the forces under their control failing to act in accordance with this Act of Surrender, the Supreme Commander, Allied Expeditionary Force and the Supreme High Command of the Red Army will take such punitive or other action as they deem appropriate.“,
ubili bez suda i suđenja, pa to, neovisno o tome što se radi o odmetnicima, predstavlja zločin, dok je drugi dio osuđen na smrt i na vremenske kazne od prijekih vojnih sudova ustrojenih temeljem UVS-a.
Najveći dio je poslije nekog vremena provedenog u "kolonama", koje su u funkciji stvaranja mita prozvane "križnim putevima", oslobođen i pušten kućama već i prije amnestije proglašene početkom kolovoza 1945.
Partizani su civile odvojili i gotovo sve, osim ustaških dužnosnika, pripadnika nekih ustaških organizacija i članova njihovih obitelji, oslobodili i poslali kućama.
Priče o masovnim smaknućima civila su ordinarna laž potekla iz krugova ustaške emigracije, kao i sve druge laži vezane uz predaju odmetnutih kvislinških vojski na Bleiburškom polju.
Što je onda "Bleiburg" u stvari?
To je prije svega mit koji je stvorila ustaška emigracija kao protutežu srpskom mitu o Jasenovcu.
Oni su sve ubijene u događanjima obuhvaćenim zbirnom imenicom "Bleiburg", proglasili žrtvama i to nevinim, čiji je broj s vremenom rastao i dosegao brojku od 600.000, naravno sve „žrtve“ su bili Hrvati i naravno pobili su ih partizani Srbi, odnosno "četnici preobučeni u partizane", što je kao sve drugo poteklo iz tih krugova ordinarna laž, jer je među partizanima u "bratstvo-jedinstvenom" okružju vladao princip "svak' svoje", tako da su partizani Srbi i Crnogorci bili zaduženi za četnike i ljotićevce, slovenski partizani za slovenske domobrane i belogardejce, a hrvatski partizani za domobrane i ustaše.
Najveći dio onih koji su prvi put „ubijeni“ na Bleiburškom polju, a drugi put na Kočevskom rogu, treći put u „kolonama“ ili kod „jazovki“, pušten je kućama, dočekao je starost i umro u svojim domovima. Neki od njih su još živi i danas primaju mirovine kao pripadnici „hrvatske domovinske vojske“.
Sve ono obuhvaćeno zbirnom imenicom „Bleiburg“ po meni je mjesto sramote prvenstveno za "crne", zato jer su pokušali pobjeći od kazne za stravične zločine koje su počinili tokom rata, ali i za „crvene“ zato što se kao ratni pobjednici nisu mogli svladati i prepustiti sudovima da sude svima onima za koje se znalo ili sumnjalo da su bili počinitelji zločina, potonje u neku ruku opravdava činjenica da se u svim evropskim državama kolaboracionistima presuđivalo po kratkom postupku i izvan pravnog sustava, što je uvelike bilo uvjetovano i bilo direktnom posljedicom stravičnih zločina koje su naci-fašisti počinili.
U svakom slučaju na Bleiburškom polju službene vlasti RH nemaju što tražiti, jer tamo nije bilo nikakvih, a najmanje masovnih, likvidacija ili strijeljanja na smrt osuđenih. A i da je bilo …
Ne mogu zamisliti da Nijemci počnu komemorirati promičući „vrijednosti“ Trećeg Reicha na mjestima „Rajnskih logora“ ili da Francuzi počnu komemorirati francuskim kolaboracionistima likvidiranim od pripadnika pokreta otpora u procesima kažnjavanja kolaboracionista izvan pravnog sustava.
Naprotiv, pisao sam već o tome, njemačke vlasti su zabranile svaku javnu polemiku na temu „Rajnskih logora“, a u „Rajnskim logorima“ nisu bili odmetnici nego ratni zarobljenici, koje je Eisenhower preimenovao u „razoružane neprijatelje“ samo kako ne bi morao poštovati zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava koje se odnose na ratne zarobljenike.
Što se Francuza tiče, njima, već i radi njihovog gotovo jedinstvenog stava da je čin kolaboracije najgora vrsta veleizdaje, takvo nešto ne pada na pamet.
Uostalom slavljenja kolaboracionista i kvislinga, poput recentnih „komemoriranja“ na Bleiburškom polju, niti komemoriranje i „komemoriranje“ nikom razumnom, pogotovo vlastima, ne pada na pamet ni u jednoj Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Italiji … zemljama u kojima se također kvislinškim zločincima presuđivalo po kratkom postupku.
Tamo nikome na pamet ne pada da pokrete otpora ili antifašizam prozivaju zločinačkim.
U Francuskoj se najteža, pa i smrtna kazna, osim za sudjelovanje u holokaustu, zločine protiv čovječnosti, ubojstva i mučenja mogla „zaraditi“ i za:
1. Članstvo u kolaboracionističkim organizacijama ili strankama
2. Radi provođenja neprijateljske propagande
3. Denuncijacije i prokazivanje članova pokreta otpora
4. Pokazivanje oduševljenja ili simpatije za okupatora
5. Ratno profiterstvo i šverc
Kad bi se itko poduhvatio ozbiljnog povijesnog istraživanja veznog za vrijeme 2. Svjetskog rata, pa i „Bleiburga“, morao bi poći od sljedećih neprijepornih činjenica:
1. Da je Kraljevina Jugoslavija bila okupirana država, koja činom okupacije nije prestala postojati
2. Da su tzv. NDH i ustaški režim bili uspostavljeni od okupatora, pa već kao takvi nelegitimni i nelegalni, isključivo u funkciji služenja okupatoru
3. Da su na tlu tzv. NDH postojali logori smrti i da je u toj kvislinškoj tvorevini uz sve druge zločine počinjen i zločin genocida
4. Da je u tzv. NDH katolički kler predvođen Stepincem najprilježnije surađivao s monstruoznim ustaškim režimom
5. Da su NOV i POJ, predvođeni od KPJ i Tita, kasnije preimenovani u JA, prepoznati od Saveznika kao jedini borci protiv okupatora i fašizma na tlu Jugoslavije, te kao takvi priznati kao dio antifašističke koalicije
6. Da su u 2. Svjetskom ratu pobijedile snage antifašističke koalicije čiji su NOV i POJ bili punopravni član
7. Da je kvislinge koji su uz sve druge zločine počinili i zločin genocida trebalo poslije rata primjereno kazniti
8. Da su pripadnici JA podlegli iskušenju pa pribjegli kažnjavanju zločina izvan pravnog sustava i retalijacijama i iz bezobzirne osvete ubili nepoznat broj zarobljenika i razoružanih odmetnika
9. Da se prihvate presude prijekih vojnih sudova osnivanih prema UVS, zato što iza NOV i POJ nije postojala nikakva uređena država s pravosudnim sustavom
10. Da se bar pokuša napraviti spiskove onih koji su krenuli put Bleiburga, pa onda od tog spiska odbiti broj onih zlikovaca koji su na smrt osuđeni i pogubljeni, tako bi bar dobili broj onih koji su poginuli u teškim borbama s partizanima u ratu poslije rata i onih stradalih bez suda i suđenja od ruke ratnih pobjednika. To je doduše trebala napraviti ona Vukojevićeva komisija koja se upregnula dokazati kako u Jasenovcu i nije nitko ubijen. Ili gotovo nitko. Sam sastav komisije „jamčio“ je njenu „nepristranost“ i „uspješan rad“. Ono u čemu su uspjeli je uklanjanje iz svojih dosjea u SDS svih neugodnih dokumenta, koji su mogli poslužiti kao dokaz o njihovim nečasnim aktivnostima.
Za jurčeviće prezahtjevno?
