U Hrvatskoj se vlasti bave samo poslovima od životnog značaja po narod i državu
Događaji učestali, sve jedan „važniji“ od drugoga, sve jedan drugoga prestižu …
Ipak kad bismo ih nekako po važnosti posložili, mislim da bi na prvo mjesto trebalo staviti polu-uspješnu razmjenu osuđenika za ratne zločine, „našeg“ Veljka Marića, koji ne može živjeti bez hrvatskog zatvora, pa su se brojni dužnosnici angažirali da ga iz srbijanskog zatvora prebace u hrvatski i stanovitog pukovnika Lazarevića kojemu se valjda hrvatski zatvor toliko omilio da je odbio da ga presele u srbijanski.
A onda, kako to već biva gotovo da nema dužnosnika od bivšeg predsjednika, preko nekolicine ministara do brojnih aktivista, koji ne ističu svoje nemjerljive zasluge za to što se konačno Veljka Marića „dopremilo“ u Hrvatsku.
Ministar pravosuđa kao da ništa drugo i nije radio, a i inače nam je sudstvo u takvom stanju kao da ministar baš ništa ne radi.
Naravno Mariću u Srbiji nisu smjeli suditi, jer se zna da on „nikoga nije ubio i da je popuno nevin“, kako nas podučava omniprezentni Đuro Glogoški.
Samog Marića se tretira kao nekog tko je prekršajno kažnjen za prelazak zebre pod crvenim svijetlom bez štetnih posljedica, a ne za ratni zločin, premda ga navodno DORH istražuje radi još jednog ubojstva civila iz 1991.
Nitko da se u ovoj povici „neće nama Srbija suditi našim herojima“ ne zapita, zašto mu se u Hrvatskoj nije sudilo.
A bit će valjda stoga što se u Hrvatskoj i inače ne sudi „herojima a ne zločincima“, zamislite samo kolikima bi trebalo suditi samo za zlodjela počinjena u VRO „Oluja“ i poslije nje. Ma tko će to i još poslije 20 godina, gnjavaža jedna, kažem vam … uostalom zna se da su zločine činili samo komunjare i to pred 70 godina, ali zna se da ratni zločini ne zastarijevaju. Naravno osim nekih …
„Slučaj Marić“ po važnosti hijerarhijski slijede najnepotrebniji pregovori ikad, oni između „šatoraša“ i Vlade, prvo radi nerealnih zahtjeva prvih i drugo radi anticivilizacijskih tendencija, jer se „šatoraši“ suštinski protive socijalizaciji ratnih veterana. Traže za sebe nekakav status koji bi ih izdigao ne samo iznad zakona, nego i iznad ustava. A o tome ozbiljne vlasti u bilo kojoj zemlji ne pregovaraju, ma s kime i ma kada.
„Šatoraše“ je, kad ih se već u startu nije natjeralo na zakonito postupanje, trebalo ostaviti bez ikakve komunikacije i pustiti ih da naprosto „uvenu“. Naravno, svaki puta kad pribjegnu kršenju zakona, sankcionirati ih bez milosti.
Treći po važnosti je „Milanovićev poučak“ o tome kako „Hrvatska nije bila agresor u BiH“ koji je uslijedio nakon što je BiH zatražila pravnu pomoć radi saznanja o počinjenim ratnim zločinima na njenom teritoriju za koje se sumnjiče neki pripadnici HV.
Već smo apsolvirali da se u Srbiji Hrvatima ne smije suditi, ma što suditi, ne smije ih se ni sumnjičiti, a sad se to pravo osporava i BiH potežući „teško topništvo“.
I sve to nakon što su se dvojica hrvatskih predsjednika prilikom posjeta Sarajevu ispričali „radi posljedica pogrešne hrvatske politike“, valjda znamo čije i valjda znamo kakve.
Ali spomenuti Tuđmana i njegovu politiku u negativnom kontekstu i reći da HV do Splitskog sporazuma nije smjela biti u BiH, a pogotovo da njene jedinice nisu smjele ratovati protiv A BiH, je ravno svetogrđu.
Valjalo bi znati što je to u BiH zahtjevu za pravnom pomoći tako „razbijelilo“ Milanovića da preporučuje susjedima da čiste pred svojim pragom, a mi ćemo pred svojim, zaboravljajući detaljčić koji glasi da smo mi čistili pred svojim pragom, optužnica iz Srbije i zahtjeva za pravnom pomoći iz BiH bilo ne bi.
Četvrti po važnosti bi mogao biti Karamarkov Antikomunistički manifest, na koji je ubrzo uslijedio odgovor u obliku Manolićevog prokazivanja Karamarkovog dojavničkog djelovanja.
Izgleda da se Karamako našao u velikim neprilikama kad na optužbe dugo nije odgovarao, a onda je konačno najavio da će tužiti Manolića, koji se tužbi raduje. Jel' Karamarko bio ili nije bio „niži pričuvni dojavnik“ ili nije, vrag će ga znati, dovoljno je uznemirujuće saznanje da je on to po svojem habitusu mogao biti.
Na peto mjesto po važnosti stavljam kabadahiju iz Pogane Vlake na mjestu gradonačelnika Zagreba, koji prvo najavljuje da će smijeniti Upravu Zagrebačkog holdinga, a onda traži od članova uprave da se odreknu prava na obeštećenje u slučaju političke smjene, kako bi ih valjda smijenio bez troška od gotovo 3 milijun kuna, tvrdeći sada da će ih smijeniti zato što su odbili odreći se prava na otpremninu. Napominjem da su članovi postojeće uprave Holdinga prvi puta izabrani poslije provedbe javnog natječaja, što bi bilo u redu za svakoga, ali ne i za Bandića, oni naprosto moraju otići jer su izabrani u vrijeme dok je njega na gradonačelničkoj funkciji mijenjala Sandra Švaljek. Svakome tko išta zna o Milanu Bandiću je jasno da bi ih on, vizionar kakvim ga je Bog već dao, smijenio i da su najbolji na svijetu. A da, prema Bandićevoj najavi Zagreb će dobiti najveći i najljepši spomenik Franji Tuđmanu, to Gradu najviše fali kao i čovjeku treće oko u glavi.
Na šesto mjesto stavljam predsjedničino dvodnevno lobiranje za NATO po „regionu“ …
I tako dalje i tome slično …
Ipak kad bismo ih nekako po važnosti posložili, mislim da bi na prvo mjesto trebalo staviti polu-uspješnu razmjenu osuđenika za ratne zločine, „našeg“ Veljka Marića, koji ne može živjeti bez hrvatskog zatvora, pa su se brojni dužnosnici angažirali da ga iz srbijanskog zatvora prebace u hrvatski i stanovitog pukovnika Lazarevića kojemu se valjda hrvatski zatvor toliko omilio da je odbio da ga presele u srbijanski.
A onda, kako to već biva gotovo da nema dužnosnika od bivšeg predsjednika, preko nekolicine ministara do brojnih aktivista, koji ne ističu svoje nemjerljive zasluge za to što se konačno Veljka Marića „dopremilo“ u Hrvatsku.
Ministar pravosuđa kao da ništa drugo i nije radio, a i inače nam je sudstvo u takvom stanju kao da ministar baš ništa ne radi.
Naravno Mariću u Srbiji nisu smjeli suditi, jer se zna da on „nikoga nije ubio i da je popuno nevin“, kako nas podučava omniprezentni Đuro Glogoški.
Samog Marića se tretira kao nekog tko je prekršajno kažnjen za prelazak zebre pod crvenim svijetlom bez štetnih posljedica, a ne za ratni zločin, premda ga navodno DORH istražuje radi još jednog ubojstva civila iz 1991.
Nitko da se u ovoj povici „neće nama Srbija suditi našim herojima“ ne zapita, zašto mu se u Hrvatskoj nije sudilo.
A bit će valjda stoga što se u Hrvatskoj i inače ne sudi „herojima a ne zločincima“, zamislite samo kolikima bi trebalo suditi samo za zlodjela počinjena u VRO „Oluja“ i poslije nje. Ma tko će to i još poslije 20 godina, gnjavaža jedna, kažem vam … uostalom zna se da su zločine činili samo komunjare i to pred 70 godina, ali zna se da ratni zločini ne zastarijevaju. Naravno osim nekih …
„Slučaj Marić“ po važnosti hijerarhijski slijede najnepotrebniji pregovori ikad, oni između „šatoraša“ i Vlade, prvo radi nerealnih zahtjeva prvih i drugo radi anticivilizacijskih tendencija, jer se „šatoraši“ suštinski protive socijalizaciji ratnih veterana. Traže za sebe nekakav status koji bi ih izdigao ne samo iznad zakona, nego i iznad ustava. A o tome ozbiljne vlasti u bilo kojoj zemlji ne pregovaraju, ma s kime i ma kada.
„Šatoraše“ je, kad ih se već u startu nije natjeralo na zakonito postupanje, trebalo ostaviti bez ikakve komunikacije i pustiti ih da naprosto „uvenu“. Naravno, svaki puta kad pribjegnu kršenju zakona, sankcionirati ih bez milosti.
Treći po važnosti je „Milanovićev poučak“ o tome kako „Hrvatska nije bila agresor u BiH“ koji je uslijedio nakon što je BiH zatražila pravnu pomoć radi saznanja o počinjenim ratnim zločinima na njenom teritoriju za koje se sumnjiče neki pripadnici HV.
Već smo apsolvirali da se u Srbiji Hrvatima ne smije suditi, ma što suditi, ne smije ih se ni sumnjičiti, a sad se to pravo osporava i BiH potežući „teško topništvo“.
I sve to nakon što su se dvojica hrvatskih predsjednika prilikom posjeta Sarajevu ispričali „radi posljedica pogrešne hrvatske politike“, valjda znamo čije i valjda znamo kakve.
Ali spomenuti Tuđmana i njegovu politiku u negativnom kontekstu i reći da HV do Splitskog sporazuma nije smjela biti u BiH, a pogotovo da njene jedinice nisu smjele ratovati protiv A BiH, je ravno svetogrđu.
Valjalo bi znati što je to u BiH zahtjevu za pravnom pomoći tako „razbijelilo“ Milanovića da preporučuje susjedima da čiste pred svojim pragom, a mi ćemo pred svojim, zaboravljajući detaljčić koji glasi da smo mi čistili pred svojim pragom, optužnica iz Srbije i zahtjeva za pravnom pomoći iz BiH bilo ne bi.
Četvrti po važnosti bi mogao biti Karamarkov Antikomunistički manifest, na koji je ubrzo uslijedio odgovor u obliku Manolićevog prokazivanja Karamarkovog dojavničkog djelovanja.
Izgleda da se Karamako našao u velikim neprilikama kad na optužbe dugo nije odgovarao, a onda je konačno najavio da će tužiti Manolića, koji se tužbi raduje. Jel' Karamarko bio ili nije bio „niži pričuvni dojavnik“ ili nije, vrag će ga znati, dovoljno je uznemirujuće saznanje da je on to po svojem habitusu mogao biti.
Na peto mjesto po važnosti stavljam kabadahiju iz Pogane Vlake na mjestu gradonačelnika Zagreba, koji prvo najavljuje da će smijeniti Upravu Zagrebačkog holdinga, a onda traži od članova uprave da se odreknu prava na obeštećenje u slučaju političke smjene, kako bi ih valjda smijenio bez troška od gotovo 3 milijun kuna, tvrdeći sada da će ih smijeniti zato što su odbili odreći se prava na otpremninu. Napominjem da su članovi postojeće uprave Holdinga prvi puta izabrani poslije provedbe javnog natječaja, što bi bilo u redu za svakoga, ali ne i za Bandića, oni naprosto moraju otići jer su izabrani u vrijeme dok je njega na gradonačelničkoj funkciji mijenjala Sandra Švaljek. Svakome tko išta zna o Milanu Bandiću je jasno da bi ih on, vizionar kakvim ga je Bog već dao, smijenio i da su najbolji na svijetu. A da, prema Bandićevoj najavi Zagreb će dobiti najveći i najljepši spomenik Franji Tuđmanu, to Gradu najviše fali kao i čovjeku treće oko u glavi.
Na šesto mjesto stavljam predsjedničino dvodnevno lobiranje za NATO po „regionu“ …
I tako dalje i tome slično …
