Dosta mi je više falsifikatora istine i vremena
Kako fašizacija hrvatskog društva koju promocijom ustaštva neometano provode ustaški, proustaški i filoustaški krugovi u sinergijskom djelovanju s katoličkim klerom, koji je u tom djelovanju „zalegao na rudo“ baš kao i pri dolasku ustaša na vlast 1941., ali i 1990. kad je KC pružila punu podršku Tuđmanu u njegovoj provedbi fašističke kontrarevoluciju u Hrvatskoj, sve više se „vapi za pravdom“, osudom i kažnjavanjem „komunističkih zločinaca“ za „mega –zločin počinjen nad Hrvatima“ u svim postupanjima ratnih pobjednika obuhvaćenim zbirnom imenicom „Bleiburg“.
Trebam li naglasiti da se aktualne hrvatske vlasti pred čijim očima ustaštvo buja ponašaju kao da toga nema, po onoj zagorskoj da da se „nebi šteli mešati“. A ne samo da bi se trebali „mešati“, nego bi to morali, žele li da RH ostane percipirana, pa makar i samo paradno kao antifašistička država.
Mislim da u Hrvatskoj ne postoji nitko tko nije čuo za Bleiburg i „Križne puteve“, kako su radi „pojačanja dojma“ prozvane kolone ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika na svojim putevima do sabirnih centara, gdje je provjeravano kako su se ponašali i jesu li u ratu činili zlodjela. U tim sabirnim centrima neprekidno su zasjedali i prijeki vojni sudovi ustrojeni prema UVS-a.
Dakle svi znaju za Bleiburg i „Bleiburg“ i „križne puteve“ i „nevine žrtve komunističkih zlikovaca“, a rijetki znaju što se to zapravo zaista događalo tog 15. 05. 1945. kod tog živopisnog austrijskog gradića, što su uzroci, a što posljedice.
Naučiti nešto od povjesničara, ustaških navijača i negatora holokausta, poput omniprezentnog Josipa Jurčevića, koji nažalost nije ni sam ni usamljen, teško da ćete moći, zato jer je ono što on piše i što on govori prije falsifikat istine i vremena, nego li nekakvo ozbiljnije rasvjetljavanje okolnosti i događanja, riječju njegova se povijest ne zasniva na lako provjerljivim činjenicama. Još kad mu se u lupetanjima pridruži grof N. Tolstoj …
Da bi se stekao potpun dojam o tome što je tzv. NDH uistinu bila i tko su ustaše uistinu bili i koje su ih „vrline“ krasile, a onda i razmjeri mega-zločina koje su počinili, trebalo bi puno knjiga pročitati.
Ali za steći elementarna saznanja na tu temu, od geneze ustaškog pokreta, preko uloge KC i njenog kasnijeg sudioništva u zločinu, pa do ustaške „države“ i što je ona bila, valjalo bi makar pročitati knjigu:
Milan Basta: Rat je završen sedam dana kasnije (http://www.znaci.net/00003/504.htm)
s time da ni u njoj nećete naći objašnjenje sile koja je ustaše pogonila i nagonila na sva ona zvjerstva i genocid koja su počinili, jer su priče o pokušajima velikosrpskih presizanja i žandarskoj represiji u Kraljevini Jugoslaviji slabašan izgovor za počinjenje genocida.
Za zatvoriti usta jurčevićima i tolstojima o tome što su Englezi na Bleiburgu bili i što su po njima ne samo trebali nego i morali učiniti poštujući Ženevske konvencije, valjalo bi pročitati makar:
The Act of Military Surrender: http://avalon.law.yale.edu/wwii/gs11.asp i
Danijel Crljen: Istina o Bleiburgu (http://shp.bizhat.com/D.Crljen.html)
pa da i grof Tolstoj konačno vidi da je Akt o predaji „naložio“ Englezima da ne prihvate predaju odmetnutih jugoslavenskih kvislinga, a ne neki pojedinac. I dodatno da se prestane bulazniti o tome kako su Englezi razoružali odmetnike i onda ih izručili JA. Englezi su samo odbili prihvatiti njihovu predaju.
A da bi se demantiralo „ljubitelje velikih brojeva“, valjalo bi pročitati ova dva znanstveno utemeljena djela koja se bave demografskim gubicima u 2. Svjetskom ratu na području Jugoslavije:
Bogoljub Kočović: Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo: Svjetlost, 1990.
Vladimir Žerjavić:: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992
Nečasna uloga katoličkog klera vidljiva je iz katoličkog tiska '41. – '45. pohranjenog u NSK, a dovoljno je makar prolistati „Katolički tjednik“ iz tog perioda.
Zamislite vi koja je to genijalnost bila, kad si u vrijeme kad je već bilo sasvim izvjesno da Nijemci gube rat, neke „misaone glave„, dvojica ustaških ministara, uvrte kako bi pučem s vlasti uklonili Pavelića i onda oslobođeni tog balasta napustili Nijemce i „pretrčali“ Saveznicima. Kao da su Saveznici blesavi pa misle da je Pavelić jedini odgovoran za počinjena nedjela i kao da nije bilo ni holokausta, ni logora smrti, ni svih zločina ustaškog režima, a onda odmah potrče do onoga protiv koga je puč tobože uperen, Pavelića, da ga upoznaju s time što mu spremaju!?
U tom trenutku Pavelić ne poduzima ništa, ne izjašnjava se, ali kad za namjeravani puč doznaju Nijemci, oni promptno obavještavaju Pavelića, koji sad više nema manevarskog prostora pa pučiste zatvara. U zatvoru su i ubijeni, ali to je za priču irelevantno.
Dakle od puča ništa, ostala je jedino ideja o „pretrčavanju“ Saveznicima, koja se očito i Paveliću svidjela, pače on je duboko uvjeren da Saveznici samo njega čekaju da im se pridruži. Kao da nema u međuvremenu silno ojačanih NOV i POJ predvođenih Titom i od Saveznika prihvaćenih kao dijela antifašističke koalicije!?
U toj opsjednutosti idejom predaje zapadnim saveznicima Pavelić po ministru V. Vrančiću šalje feldmaršalu H. Alexanderu „Memorandum“ u kojem nudi savezništvo i slobodan ulazak u njegovu državu.
A koliko do Pavelića i njegove „države“ drži i koliko ga ozbiljno shvaća feldmaršal Alexander zorno pokazuje i time što odbija i primiti to izaslanstvo, već ih odmah prosljeđuje u sabirni logor kod Barija, a „Memorandum“ šalje Titu u Beograd.
U međuvremenu Pavelić i Glavni stan donose odluku o povlačenju prema Austriji i predaji britanskim snagama koje su već u Austriji, po njima kao da nema ničeg spornog i da će ih Englezi prihvatiti. Zato je njihovo iznenađenje to neugodnije kad Englezi, o užasa, odbiju njihovu predaju.
Danas ima već dovoljno dokaza da se može govoriti o tome da je ideja o povlačenju, posebno ostataka OS tzv. NDH i njihovoj predaji zapadnim Saveznicima, konkretno Britancima, potekla osobno od oca "hladnog rata", fanatičnog antikomunista, koji je do zadnjeg časa zajedno s Pavelićem i Stepincem pokušavao "produžiti život" tzv. NDH poslije rata, pape Pia XII. Prema njegovom vjerovanju, a i nastojanju, ratni sukob Sovjeta i Zapada bio je više nego izgledan, a onda će se u tom sukobu moći koristiti pripadnici onih poraženih vojski koje su se borile protiv komunista.
Bezuvjetna kapitulacija nacističke Njemačke, označila je prestanak rata u Evropi, što je bio povod posvemašnjem slavlju. Slavilo se posvuda, ali ne i na području Jugoslavije, jer su ostaci OS tzv. NDH, crnogorski četnici Sekule Drljevića, ostaci Čerkeza i Kozaka, dio četnika, slovenski domobrani i pripadnici "Bele garde" Lava Rupnika, odbili položiti oružje i nastavili s ratnim djelovanjem, istinaibog u povlačenju prema austrijskoj granici.
I dok se pripadnici pobjedničkih vojski u Evropi spremaju za povratak kućama, jugoslavenski partizani i dalje ginu u nekima od najžešćih bitaka WWII. Tako se pet dana poslije roka određenog za polaganje oružja poraženih, 13./14. 05. 1945., odigrala najveća pojedinačna bitka WWII na području Jugoslavije, ona kod Prevalje u Sloveniji, u kojoj su partizani pokušali spriječiti odmetnike da se dokopaju Austrije.
(nastavlja se)
Trebam li naglasiti da se aktualne hrvatske vlasti pred čijim očima ustaštvo buja ponašaju kao da toga nema, po onoj zagorskoj da da se „nebi šteli mešati“. A ne samo da bi se trebali „mešati“, nego bi to morali, žele li da RH ostane percipirana, pa makar i samo paradno kao antifašistička država.
Mislim da u Hrvatskoj ne postoji nitko tko nije čuo za Bleiburg i „Križne puteve“, kako su radi „pojačanja dojma“ prozvane kolone ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika na svojim putevima do sabirnih centara, gdje je provjeravano kako su se ponašali i jesu li u ratu činili zlodjela. U tim sabirnim centrima neprekidno su zasjedali i prijeki vojni sudovi ustrojeni prema UVS-a.
Dakle svi znaju za Bleiburg i „Bleiburg“ i „križne puteve“ i „nevine žrtve komunističkih zlikovaca“, a rijetki znaju što se to zapravo zaista događalo tog 15. 05. 1945. kod tog živopisnog austrijskog gradića, što su uzroci, a što posljedice.
Naučiti nešto od povjesničara, ustaških navijača i negatora holokausta, poput omniprezentnog Josipa Jurčevića, koji nažalost nije ni sam ni usamljen, teško da ćete moći, zato jer je ono što on piše i što on govori prije falsifikat istine i vremena, nego li nekakvo ozbiljnije rasvjetljavanje okolnosti i događanja, riječju njegova se povijest ne zasniva na lako provjerljivim činjenicama. Još kad mu se u lupetanjima pridruži grof N. Tolstoj …
Da bi se stekao potpun dojam o tome što je tzv. NDH uistinu bila i tko su ustaše uistinu bili i koje su ih „vrline“ krasile, a onda i razmjeri mega-zločina koje su počinili, trebalo bi puno knjiga pročitati.
Ali za steći elementarna saznanja na tu temu, od geneze ustaškog pokreta, preko uloge KC i njenog kasnijeg sudioništva u zločinu, pa do ustaške „države“ i što je ona bila, valjalo bi makar pročitati knjigu:
Milan Basta: Rat je završen sedam dana kasnije (http://www.znaci.net/00003/504.htm)
s time da ni u njoj nećete naći objašnjenje sile koja je ustaše pogonila i nagonila na sva ona zvjerstva i genocid koja su počinili, jer su priče o pokušajima velikosrpskih presizanja i žandarskoj represiji u Kraljevini Jugoslaviji slabašan izgovor za počinjenje genocida.
Za zatvoriti usta jurčevićima i tolstojima o tome što su Englezi na Bleiburgu bili i što su po njima ne samo trebali nego i morali učiniti poštujući Ženevske konvencije, valjalo bi pročitati makar:
The Act of Military Surrender: http://avalon.law.yale.edu/wwii/gs11.asp i
Danijel Crljen: Istina o Bleiburgu (http://shp.bizhat.com/D.Crljen.html)
pa da i grof Tolstoj konačno vidi da je Akt o predaji „naložio“ Englezima da ne prihvate predaju odmetnutih jugoslavenskih kvislinga, a ne neki pojedinac. I dodatno da se prestane bulazniti o tome kako su Englezi razoružali odmetnike i onda ih izručili JA. Englezi su samo odbili prihvatiti njihovu predaju.
A da bi se demantiralo „ljubitelje velikih brojeva“, valjalo bi pročitati ova dva znanstveno utemeljena djela koja se bave demografskim gubicima u 2. Svjetskom ratu na području Jugoslavije:
Bogoljub Kočović: Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo: Svjetlost, 1990.
Vladimir Žerjavić:: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992
Nečasna uloga katoličkog klera vidljiva je iz katoličkog tiska '41. – '45. pohranjenog u NSK, a dovoljno je makar prolistati „Katolički tjednik“ iz tog perioda.
Zamislite vi koja je to genijalnost bila, kad si u vrijeme kad je već bilo sasvim izvjesno da Nijemci gube rat, neke „misaone glave„, dvojica ustaških ministara, uvrte kako bi pučem s vlasti uklonili Pavelića i onda oslobođeni tog balasta napustili Nijemce i „pretrčali“ Saveznicima. Kao da su Saveznici blesavi pa misle da je Pavelić jedini odgovoran za počinjena nedjela i kao da nije bilo ni holokausta, ni logora smrti, ni svih zločina ustaškog režima, a onda odmah potrče do onoga protiv koga je puč tobože uperen, Pavelića, da ga upoznaju s time što mu spremaju!?
U tom trenutku Pavelić ne poduzima ništa, ne izjašnjava se, ali kad za namjeravani puč doznaju Nijemci, oni promptno obavještavaju Pavelića, koji sad više nema manevarskog prostora pa pučiste zatvara. U zatvoru su i ubijeni, ali to je za priču irelevantno.
Dakle od puča ništa, ostala je jedino ideja o „pretrčavanju“ Saveznicima, koja se očito i Paveliću svidjela, pače on je duboko uvjeren da Saveznici samo njega čekaju da im se pridruži. Kao da nema u međuvremenu silno ojačanih NOV i POJ predvođenih Titom i od Saveznika prihvaćenih kao dijela antifašističke koalicije!?
U toj opsjednutosti idejom predaje zapadnim saveznicima Pavelić po ministru V. Vrančiću šalje feldmaršalu H. Alexanderu „Memorandum“ u kojem nudi savezništvo i slobodan ulazak u njegovu državu.
A koliko do Pavelića i njegove „države“ drži i koliko ga ozbiljno shvaća feldmaršal Alexander zorno pokazuje i time što odbija i primiti to izaslanstvo, već ih odmah prosljeđuje u sabirni logor kod Barija, a „Memorandum“ šalje Titu u Beograd.
U međuvremenu Pavelić i Glavni stan donose odluku o povlačenju prema Austriji i predaji britanskim snagama koje su već u Austriji, po njima kao da nema ničeg spornog i da će ih Englezi prihvatiti. Zato je njihovo iznenađenje to neugodnije kad Englezi, o užasa, odbiju njihovu predaju.
Danas ima već dovoljno dokaza da se može govoriti o tome da je ideja o povlačenju, posebno ostataka OS tzv. NDH i njihovoj predaji zapadnim Saveznicima, konkretno Britancima, potekla osobno od oca "hladnog rata", fanatičnog antikomunista, koji je do zadnjeg časa zajedno s Pavelićem i Stepincem pokušavao "produžiti život" tzv. NDH poslije rata, pape Pia XII. Prema njegovom vjerovanju, a i nastojanju, ratni sukob Sovjeta i Zapada bio je više nego izgledan, a onda će se u tom sukobu moći koristiti pripadnici onih poraženih vojski koje su se borile protiv komunista.
Bezuvjetna kapitulacija nacističke Njemačke, označila je prestanak rata u Evropi, što je bio povod posvemašnjem slavlju. Slavilo se posvuda, ali ne i na području Jugoslavije, jer su ostaci OS tzv. NDH, crnogorski četnici Sekule Drljevića, ostaci Čerkeza i Kozaka, dio četnika, slovenski domobrani i pripadnici "Bele garde" Lava Rupnika, odbili položiti oružje i nastavili s ratnim djelovanjem, istinaibog u povlačenju prema austrijskoj granici.
I dok se pripadnici pobjedničkih vojski u Evropi spremaju za povratak kućama, jugoslavenski partizani i dalje ginu u nekima od najžešćih bitaka WWII. Tako se pet dana poslije roka određenog za polaganje oružja poraženih, 13./14. 05. 1945., odigrala najveća pojedinačna bitka WWII na području Jugoslavije, ona kod Prevalje u Sloveniji, u kojoj su partizani pokušali spriječiti odmetnike da se dokopaju Austrije.
(nastavlja se)
