Komemoracija ili prije „komemoracija“ u funkciji povijesnog revizionizma
Opet otrpjesmo „komemoriranje“ na Bleiburškom polju, ovaj puta kažu sa znatno manje ustaške ikonografije, s nikad više izgovorenih laži uz neprekidne vapaje za istinom. Sakupilo se na „hodočašću“ 25.000 pa sve do 50.000 (zavisno o izvoru) „hodočasnika“, sve u organizaciji HDZ-a, hrvatskog i bosanskog, tako da tovrsna „hodočašća“ sve više podsjećaju na Šolevićeve mitingaše od pred tridesetak godina. I njima su autobusi bili plaćeni. I oni su, neprekidno lažući, bili fanatični borci za „istinu“ i „pravdu“.
Ponašanje predstavnika KC je više nego sramotno, ono što oni rade tamo nisu propovijedi, to su programatski govori jedne prepoznatljive političke opcije.
Tako je i jučer kardinal Bozanić glagoljao i o tome kako su se 1945. zapadne zemlje oslobodile okova nacizma i nastavile život u demokraciji, dok je u Hrvatskoj zlo naci-fašizma samo zamijenjeno drugim zlom, zlom komunizma, prešućujući pritom zaostale „džepove otpora“ i odmetnute četničke i ustaške bande, od kojih su potonji nakon što je KC „preuzela pokroviteljstvo“ nad njima prozvali „križarima“. Inače je dobro znano da su se te bande borile za uspostavu „demokratskog“ sustava vlasti, kao i KC na čelu sa Stepincem. Zadnja četnička banda likvidiran je 1949., a zadnja „križarska“ tek 1953. godine. U tom svojevrsnom nastavku rata na tlu Jugoslavije u sukobima sa četničkim i ustaškim odmetnicima poginulo je više od 17.000 pripadnika KNOJ-a i OZN-e. U kojoj su se još zemlji kvislinzi odmetnuli i provodili teror godinama poslije završenog rata?
Žestoko se okomio kardinal Bozanić na sve totalitarizme, posebno na komunizam, kojega je valjda on doživio, prešućujući sramotnu ulogu Crkve u Hrvata u njenoj najprilježnijoj suradnji s ustaškim režimom, taj totalitarizam joj očito nije smetao. A ne smeta joj ni danas, kad se za to svoje sramotno ponašanje nikad nije ispričala ni hrvatskom narodu ni svijetu za razliku od Njemačke biskupske konferencije koja se ispričala i njemačkom narodu i svijetu za svoje zastranjivanje, „grijehe nečinjenja“ i šutnje onda kad se nije smjelo šutjeti.
O ponašanju Crkve u Hrvata za sve vrijeme trajanja tzv. NDH najbolje govori ona sama kroz katolički tisak iz tog vremena. Dovoljno je otići u NSK i makar letimično prelistati samo „Katolički tjednik“ da bi se stekao dojam o ponašanju KC ali i „sveca genocida“ blaženog Alojzija Stepinca.
A valjalo bi kardinala Bozanića zapitati i kako je jedan visoki crkveni dužnosnik, sarajevski biskup Ivan Šarić, mogao suprotno crkvenim kanonima biti aktivni član ustaškog pokreta, a stekao je i laskavu titulu „vješač Srba“. Pitam se zašto?
O sramotnom ponašanju KC za vrijeme tzv. NDH govore i pojedinci iz njenih redova, pa će tako fra Marko Oršolić, bosanski franjevac iz provincije Bosna Srebrena, priznati katolički mislilac i teolog, autor knjiga "Zlodusima unatoč" i "Zlodusima nasuprot", poznat i po tome što je rekao da on "ne ulazi u zagrebačku katedralu jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac", reći i ovo:
„Stepinca je Papa proglasio blaženikom vjerojatno zbog njegove odanosti prema univerzalnoj crkvi. Dakle, to je čisto religijska sfera. Druga je stvar to što je tadašnja politika to iskoristila i u političke svrhe. Objektivno govoreći, njegova je uloga bila dvojbena. On nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta, ali je pomagao Židovima. Možda nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, pa opet nije osudio to zlo. To je bilo 1945. I to je razlika između njega i njemačkih biskupa. Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali kada se u vrijeme slobodarske Evrope pokazala prilika, oni su odmah izrekli glasnu riječ protiv zla, a ovdje se to nije dogodilo. Petnaest godina nakon toga, kada se održavala biskupska konferencija na kojoj su imali priliku da nešto kažu, oni su sve razvodnili i iskoristili za antikomunizam. Nikada nisu jasno osudili ustaštvo i nacizam, i to godinama stvara teškoće.“
Slušajući Bozanića i njegovo zalaganje za „istinu“ i pozivanje na jedinstvo hrvatskog naroda i okupljanje valjda oko KC i onih koji su nastavili tamo gdje su ustaše stali 1945. jasno je koliko su i KC i on osobno upregnuti u kola povijesnog revizionizma.
Hrvatsko društvo plaća teški danak dvadestpetogodišnjoj pogrešnoj interpretaciji povijesti u školama, što je dovelo do otvorenog koketiranja s ustaštvom. Pogledajte samo što rade „eminencije“, koje bi da ih se smatra ozbiljnim povjesničarima, kojima se nesebično daje prostor i vrijeme u medijima, koji bi pisali neku novu povijest negirajući holokaust i nasrćući na antifašizam, antifašističku borbu i posebno na simbol te borbe, maršala Tita.
Nekako sam u mojoj naivnosti intimno očekivao da će se zbog značaja antifašizma koji on ima u ujedinjenoj Evropi, koja je i Dan pobjede nad fašizmom označila kao svoj dan, Dan Evrope, ulaskom Hrvatske u EU biti znatno sužen manevarski prostor povijesnim revizionistima i da neće biti mjesta za ljude koji negiraju holokaust, veličaju fašizam i one koji bi iznova pisali povijest.
Pogotovo što je u mnogim zemljama negiranje holokausta kazneno djelo.
Protivno mojim očekivanjima i nadama u zadnje vrijeme u Hrvatskoj svjedočimo najgorim nasrtajima na antifašizam i antifašističku borbu čime povijesni revizionisti očajnički nastoje promijeniti rezultate 2. Svjetskog rata.
Tužno je saznanje da se u to kolo uhvatila predsjednica RH, države u čijem je Ustavu upisan antifašizam i postala gotovo glavna nositeljica povijesnog revizionizma.
U smislu povijesnog revizionizma su sve njene izjave vezane za antifašizam i antifašističku borbu, njen odlazak u Jasenovac kriomice, sadržaj njenog upisa u knjigu dojmova tamo, prihvaćanje pokroviteljstva nad „komemoracijom“ u Bleiburgu, uklanjanje Titove biste iz Predsjedničkih dvora, uklanjanje Murtićevih slika, jer su je valjda njeni savjetnici upozorili da je Edo Murtić bio „režimski slikar“ …
A najavljena su i još neka uklanjanja djela nepoćudnih.
Posebno je gadljivo slušati sva podmetanja pa i negiranja strašnog zločina koji su u Jasenovcu počinili ustaški zločinci.
Zar i danas treba nekome slikati što se događalo u nečem što je istodobno bilo sabirni logor, radni logor, prolazni logor, a nadasve logor smrti, u kojem su likvidirani drugi i drugačiji po nacionalnoj pripadnosti, rasi, vjeri ili političkom uvjerenju, njih oko 80.000? I to samo zato jer su rođeni kao drugačiji po naciji, rasi ili vjeri ili nisu podupirali zločinački ustaški režim?
Nakon zračnih savezničkih napada na logor, a predosjećajući i skori kraj, ustaše su krenuli u likvidaciju logora, odlučivši pobiti sve zatočenike. Zadnje logorašice su likvidirane 21. travnja, a 22. travnja u proboj je krenulo 600 logoraša od kojih je uspjelo preživjelo njih 107, a od onih 176 koji su krenuli u proboj iz Kožare, preživjelo ih je svega 11.
Zato je 22. travanj uzet kao datum komemoracije svim žrtvama Jasenovca.
Povijesni revizionisti iz neoustaških i klerofašističkih krugova nasrću na Tita, antifašizam i antifašiste poput rabičnih pasa, iako antifašistički pokret nije bio zločinački, niti je njegov nesporni vođa, Josip Broz Tito bio zločinac, bez obzira što je krajem 2. Svjetskog rata i po njegovom završetku bilo ubojstava radi bezobzirne osvete.
Antifašiste i antifašističku borbu poštuje se u svim civiliziranim zemljama svijeta radi njihove borbe za slobodu i herojstva pokazanog u toj borbi. Red bi bio da ih se i u Hrvatskoj poštuje, ako ni zbog čega drugog, a onda radi saznanja da bez njih Hrvatske kao države ne bi bilo.
Zanimljivo je kako se pri blebetanjima o „Bleiburgu“ gubi iz vida da je ustaški režim bio zločinački, gotovo bismo mogli reći najmonstruozniji režim ikad, što se za režim uspostavljen poslije rata sasvim sigurno ne može reći usprkos njegovoj krutosti pa i nekim zločinima.
Ponašanje predstavnika KC je više nego sramotno, ono što oni rade tamo nisu propovijedi, to su programatski govori jedne prepoznatljive političke opcije.
Tako je i jučer kardinal Bozanić glagoljao i o tome kako su se 1945. zapadne zemlje oslobodile okova nacizma i nastavile život u demokraciji, dok je u Hrvatskoj zlo naci-fašizma samo zamijenjeno drugim zlom, zlom komunizma, prešućujući pritom zaostale „džepove otpora“ i odmetnute četničke i ustaške bande, od kojih su potonji nakon što je KC „preuzela pokroviteljstvo“ nad njima prozvali „križarima“. Inače je dobro znano da su se te bande borile za uspostavu „demokratskog“ sustava vlasti, kao i KC na čelu sa Stepincem. Zadnja četnička banda likvidiran je 1949., a zadnja „križarska“ tek 1953. godine. U tom svojevrsnom nastavku rata na tlu Jugoslavije u sukobima sa četničkim i ustaškim odmetnicima poginulo je više od 17.000 pripadnika KNOJ-a i OZN-e. U kojoj su se još zemlji kvislinzi odmetnuli i provodili teror godinama poslije završenog rata?
Žestoko se okomio kardinal Bozanić na sve totalitarizme, posebno na komunizam, kojega je valjda on doživio, prešućujući sramotnu ulogu Crkve u Hrvata u njenoj najprilježnijoj suradnji s ustaškim režimom, taj totalitarizam joj očito nije smetao. A ne smeta joj ni danas, kad se za to svoje sramotno ponašanje nikad nije ispričala ni hrvatskom narodu ni svijetu za razliku od Njemačke biskupske konferencije koja se ispričala i njemačkom narodu i svijetu za svoje zastranjivanje, „grijehe nečinjenja“ i šutnje onda kad se nije smjelo šutjeti.
O ponašanju Crkve u Hrvata za sve vrijeme trajanja tzv. NDH najbolje govori ona sama kroz katolički tisak iz tog vremena. Dovoljno je otići u NSK i makar letimično prelistati samo „Katolički tjednik“ da bi se stekao dojam o ponašanju KC ali i „sveca genocida“ blaženog Alojzija Stepinca.
A valjalo bi kardinala Bozanića zapitati i kako je jedan visoki crkveni dužnosnik, sarajevski biskup Ivan Šarić, mogao suprotno crkvenim kanonima biti aktivni član ustaškog pokreta, a stekao je i laskavu titulu „vješač Srba“. Pitam se zašto?
O sramotnom ponašanju KC za vrijeme tzv. NDH govore i pojedinci iz njenih redova, pa će tako fra Marko Oršolić, bosanski franjevac iz provincije Bosna Srebrena, priznati katolički mislilac i teolog, autor knjiga "Zlodusima unatoč" i "Zlodusima nasuprot", poznat i po tome što je rekao da on "ne ulazi u zagrebačku katedralu jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac", reći i ovo:
„Stepinca je Papa proglasio blaženikom vjerojatno zbog njegove odanosti prema univerzalnoj crkvi. Dakle, to je čisto religijska sfera. Druga je stvar to što je tadašnja politika to iskoristila i u političke svrhe. Objektivno govoreći, njegova je uloga bila dvojbena. On nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta, ali je pomagao Židovima. Možda nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, pa opet nije osudio to zlo. To je bilo 1945. I to je razlika između njega i njemačkih biskupa. Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali kada se u vrijeme slobodarske Evrope pokazala prilika, oni su odmah izrekli glasnu riječ protiv zla, a ovdje se to nije dogodilo. Petnaest godina nakon toga, kada se održavala biskupska konferencija na kojoj su imali priliku da nešto kažu, oni su sve razvodnili i iskoristili za antikomunizam. Nikada nisu jasno osudili ustaštvo i nacizam, i to godinama stvara teškoće.“
Slušajući Bozanića i njegovo zalaganje za „istinu“ i pozivanje na jedinstvo hrvatskog naroda i okupljanje valjda oko KC i onih koji su nastavili tamo gdje su ustaše stali 1945. jasno je koliko su i KC i on osobno upregnuti u kola povijesnog revizionizma.
Hrvatsko društvo plaća teški danak dvadestpetogodišnjoj pogrešnoj interpretaciji povijesti u školama, što je dovelo do otvorenog koketiranja s ustaštvom. Pogledajte samo što rade „eminencije“, koje bi da ih se smatra ozbiljnim povjesničarima, kojima se nesebično daje prostor i vrijeme u medijima, koji bi pisali neku novu povijest negirajući holokaust i nasrćući na antifašizam, antifašističku borbu i posebno na simbol te borbe, maršala Tita.
Nekako sam u mojoj naivnosti intimno očekivao da će se zbog značaja antifašizma koji on ima u ujedinjenoj Evropi, koja je i Dan pobjede nad fašizmom označila kao svoj dan, Dan Evrope, ulaskom Hrvatske u EU biti znatno sužen manevarski prostor povijesnim revizionistima i da neće biti mjesta za ljude koji negiraju holokaust, veličaju fašizam i one koji bi iznova pisali povijest.
Pogotovo što je u mnogim zemljama negiranje holokausta kazneno djelo.
Protivno mojim očekivanjima i nadama u zadnje vrijeme u Hrvatskoj svjedočimo najgorim nasrtajima na antifašizam i antifašističku borbu čime povijesni revizionisti očajnički nastoje promijeniti rezultate 2. Svjetskog rata.
Tužno je saznanje da se u to kolo uhvatila predsjednica RH, države u čijem je Ustavu upisan antifašizam i postala gotovo glavna nositeljica povijesnog revizionizma.
U smislu povijesnog revizionizma su sve njene izjave vezane za antifašizam i antifašističku borbu, njen odlazak u Jasenovac kriomice, sadržaj njenog upisa u knjigu dojmova tamo, prihvaćanje pokroviteljstva nad „komemoracijom“ u Bleiburgu, uklanjanje Titove biste iz Predsjedničkih dvora, uklanjanje Murtićevih slika, jer su je valjda njeni savjetnici upozorili da je Edo Murtić bio „režimski slikar“ …
A najavljena su i još neka uklanjanja djela nepoćudnih.
Posebno je gadljivo slušati sva podmetanja pa i negiranja strašnog zločina koji su u Jasenovcu počinili ustaški zločinci.
Zar i danas treba nekome slikati što se događalo u nečem što je istodobno bilo sabirni logor, radni logor, prolazni logor, a nadasve logor smrti, u kojem su likvidirani drugi i drugačiji po nacionalnoj pripadnosti, rasi, vjeri ili političkom uvjerenju, njih oko 80.000? I to samo zato jer su rođeni kao drugačiji po naciji, rasi ili vjeri ili nisu podupirali zločinački ustaški režim?
Nakon zračnih savezničkih napada na logor, a predosjećajući i skori kraj, ustaše su krenuli u likvidaciju logora, odlučivši pobiti sve zatočenike. Zadnje logorašice su likvidirane 21. travnja, a 22. travnja u proboj je krenulo 600 logoraša od kojih je uspjelo preživjelo njih 107, a od onih 176 koji su krenuli u proboj iz Kožare, preživjelo ih je svega 11.
Zato je 22. travanj uzet kao datum komemoracije svim žrtvama Jasenovca.
Povijesni revizionisti iz neoustaških i klerofašističkih krugova nasrću na Tita, antifašizam i antifašiste poput rabičnih pasa, iako antifašistički pokret nije bio zločinački, niti je njegov nesporni vođa, Josip Broz Tito bio zločinac, bez obzira što je krajem 2. Svjetskog rata i po njegovom završetku bilo ubojstava radi bezobzirne osvete.
Antifašiste i antifašističku borbu poštuje se u svim civiliziranim zemljama svijeta radi njihove borbe za slobodu i herojstva pokazanog u toj borbi. Red bi bio da ih se i u Hrvatskoj poštuje, ako ni zbog čega drugog, a onda radi saznanja da bez njih Hrvatske kao države ne bi bilo.
Zanimljivo je kako se pri blebetanjima o „Bleiburgu“ gubi iz vida da je ustaški režim bio zločinački, gotovo bismo mogli reći najmonstruozniji režim ikad, što se za režim uspostavljen poslije rata sasvim sigurno ne može reći usprkos njegovoj krutosti pa i nekim zločinima.
