„Vrijeme prolazi a Tito se vraća sve veći i veći!“
(Povodom 35. godišnjice Titove smrti)
„Bistrim“ tako politiku s jednim prijateljem još od osnovne škole, nekadašnjim visokim partijskim funkcionarom, dugogodišnjim članom CK SKH i njegova Predsjedništva u dva mandata prije 12. Kongresa SKH, između ostalog dotičemo se i Tita. Iznosim mu svoja razmišljanja i poentiram: "Tita se može voljeti ili ne voljeti, slagati se s njime ili ne slagati, ali priznati se mora da je bio čovjek koji je u pozitivnom smislu obilježio 20. stoljeće."
Pogledao me je i rekao: "Tolike godine te poznajem, prijatelji smo čitav život, a sve vrijeme nisam znao da si ti Titov fan." A ja sam mu samo ponovio riječi koje je u jednom razgovoru 1980. meni rekao jedan španjolski neofašista, pripadnik neofrankističke stranke "Fuerza nueva".
Naime 1980., jedno dva mjeseca poslije Titove smrti, bili smo jedan prijatelj i ja službeno u višednevnom posjetu jednoj poznatoj španjolskoj privrednoj grupaciji organiziranoj kao kooperativno poduzeće. Kroz tvornice i pogone poduzeća provodio nas je tehnički direktor, vrlo obrazovan i pristupačan čovjek, s kojim smo u pauzama razgovarali o svemu, pa smo tako i "bistrili" politiku.
Na večer, dan prije našeg odlaska, izveo nas je na večeru i u jednom momentu rekao: "Znate, čekam već duže vremena priliku da s insajderima porazgovaram o Titu, da čujem mišljenje o njemu od nekoga, tko ipak razumije politiku, a živio je dovoljno dugo u državi kojoj je Tito bio na čelu."
Tada sam ja počinio grešku, a tek kasnije sam postao toga svjestan, jer mu nisam rekao svoje mišljenje o Titu, nego nešto što sam ja mislio da bi španjolski neofašista htio čuti o Titu, bio sam u mojem izričaju silno kritičan i žestoko sam "oprao" Tita.
Španjolac je pristojno saslušao, a onda rekao: "Pa da, kad u obitelji imaš globalno poznatu osobu, ona tebi predstavlja svakodnevnicu, s njom si na doručku, s njom se družiš, s njom razgovaraš kad želiš i o čemu želiš, pa i posvadiš se ponekad, ti joj znaš vrline i mane, ona je nedostupna za one izvana. E pa za nas izvana, moj gospodine, imali ste predsjednika koji je bio nekoliko puta veći od države kojoj je bio na čelu, jer njega se nije samo konzultiralo o brojnim svjetskim problemima, njega se pitalo", dodavši rečenicu koju sam naglasio u uvodu.
Pitao je tako, između ostalog, znamo li zašto je Nixon onako neočekivano posjetio Jugoslaviju 1972. i rekao da je došao zamoliti Tita da mu organizira susret s Mao Zedongom, jer je Tito, bez obzira na svoje nesuglasice s Maom, bio jedini koji je putem svojih prijatelja mogao privoljeti Maoa da pristane na sastanak s američkim predsjednikom.
Iznio nam je za nas nepoznate detalje o brzoj uspostavi diplomatskih odnosa između Španjolske i SFRJ, poslije Francove smrti, koja je s Titom bila dogovorena već prije toga i da je Carrero Blanco, frankistički premijer, prije nego što je ubijen, bio radi toga nekoliko puta tajno kod Tita.
Sutradan, u avionu, moj prijatelj u jednom trenutku obrati mi se riječima: "Stari, jesi li vidio tko smo i kakvi smo mi, da nam španjolski fašista treba reći tko je i što je bio Tito".
Da, taj detalj iz Španjolske me natjerao da počnem propitivati Tita i vrednovati ga po principu pluseva i minusa, došavši na kraju do zaključka da je Španjolac itekako bio u pravu, jer je Tito:
1. bio na čelu najvećeg antifašističkog pokreta, koji je doveo do pobjedonosnog kraja, a time i Hrvatsku preveo na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao joj pravo na postojanje.
2. vodio je Jugoslaviju putem razvoja, postupno je demokratizirajući, dovevši je do toga da je bila najsigurnija i najotvorenijaq država u svijetu
3. osnivač i neprijeporni lider Pokreta nesvrstanih, organizacije silno zaslužne za politiku detanta u blokovski suprotstavljenom svijetu, kao i oslobođenje brojnih zemalja ispod kolonijalnog jarma
4. otac je doktrine "Aktivne i miroljubive koegzistencije" pod motom da je bolje sto godina pregovarati o rješenju problema nego jedan jedini dan ratovati.
I dok je Tito za čitav svijet osoba koja je u pozitivnom smislu obilježila 20. stoljeće, za ovdašnje „domoljube“, „ljubitelje istine“ i „antitotalitariste“ on je zločinac.
O da, “ljubitelji istine” spočitavaju Titu mnoge stvari, najčešće vadeći ih iz konteksta vremena, dajući im zluradim i nakaradnim tumačenjima potpuno krivi smisao, sve u funkciji prikazivanja Tita kao zločinca, jer se npr. “jugoslavenska partizanska vojska” pod Titovim vodstvom tobože borila za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države.
Samo, nije li možda ta "partizanska komunistička vojska" bila i vojska hrvatskog naroda?
Samo, nije li se možda ta vojska borila protiv okupatora?
Samo, nije li možda ta vojska udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i uspostavom Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda u svibnju 1943. osigurala i hrvatskom narodu i državi pravo na opstojnost?
Bez te vojske bila bi poslije rata restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila bi legalna OS te države.
Spočitava se Titu i kažnjavanje zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, u svibnju 1945., posebno ono koje se događalo izvan pravnog sustava, a poznato je pod zbirnim nazivom “Bleiburg”, gubeći pritom iz vida da je taj svibanj 1945. vrijeme u kojem se kolaboracionistima i kvislinzima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku".
Tako je primjerice u Francuskoj desnica (sic!) tvrdila da su pripadnici Pokreta otpora, jednako oni pod komunističkim kao i oni pod građanskim nadzorom, krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirali 105.000 kolaboracionista, sam General de Gaulle priznaje brojku od 10.842, dakle deset puta manju, komentirajući je: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je de Gaullea i napetosti u francuskom društvu su bile bitno smanjene.
Možda je i Tito trebao postupiti na isti način kao i de Gaulle!?
Spočitava mu se i otok Goli kao mjesto internacije onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, dakle počinili klasično djelo veleizdaje, koje je u to vrijeme u svim državama svijeta, pa i onim najciviliziranijim, bilo zpriječeno smrtnom kaznom.
Znači li to da je svim tim tisućama IB-ovaca trebalo suditi, osuditi ih na smrt, a ne ih poslati na „preodgoj“ i time ih ostaviti na životu?
Spočitava mu se progon „političkih protivnika“, gubeći iz vida da se najčešće radilo ili o klasičnom terorizmu ili pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka. Pa to se kažnjavalo i kažnjava u svim državama svijeta.
Ne znam da je u Jugoslaviji postojao progon koji bi se mogao usporediti s McCarthyjevim istragama u SAD, pri čemu je oko 8 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla.
Ovdašnji „ljubitelji istine“ gube iz vida da se u Kumrovcu na dan 25. svibnja svake godine, na proslavi Titovog rođendana, ne sastaju više samo oni koji su bili Titovi suborci u NOR-u, samo oni koji se prisjećaju svoje mladosti, samo oni koje se može prozvati jugonostalgičarima, već svake godine u sve većem broju dolaze oni koji su rođeni poslije njegove smrti, pa i oni koji se Jugoslavije i ne sjećaju.
Iz pozitivne atmosfere kumrovečkih okupljanja, može se jedino zaključiti da će ta okupljanja svake godine biti sve brojnija, pa i da će se održavati i onda kad više na životu ne bude nijednog Titovog suborca iz NOR-a. Osim ako se „antitotalitaristi“ ne izbore za zabranu proslava u Kumrovcu.
Slavu najvećeg hrvatskog sina, koji je to postao svojim djelima, ne mogu potamniti razno-razni „domoljubi“, „ljubitelji istine“ i „antitotlitaristi“ i slične profašističke “eminencije”, ma koliko se trudili.
Zaključit ću s rečenicom iz naslova pokojnog Dušana Bilandžića s kojom je svojedobno zaključio svoje izlaganje o Titu u Evropskom domu:
"Vrijeme prolazi, a Tito se vraća sve veći i veći!"
„Bistrim“ tako politiku s jednim prijateljem još od osnovne škole, nekadašnjim visokim partijskim funkcionarom, dugogodišnjim članom CK SKH i njegova Predsjedništva u dva mandata prije 12. Kongresa SKH, između ostalog dotičemo se i Tita. Iznosim mu svoja razmišljanja i poentiram: "Tita se može voljeti ili ne voljeti, slagati se s njime ili ne slagati, ali priznati se mora da je bio čovjek koji je u pozitivnom smislu obilježio 20. stoljeće."
Pogledao me je i rekao: "Tolike godine te poznajem, prijatelji smo čitav život, a sve vrijeme nisam znao da si ti Titov fan." A ja sam mu samo ponovio riječi koje je u jednom razgovoru 1980. meni rekao jedan španjolski neofašista, pripadnik neofrankističke stranke "Fuerza nueva".
Naime 1980., jedno dva mjeseca poslije Titove smrti, bili smo jedan prijatelj i ja službeno u višednevnom posjetu jednoj poznatoj španjolskoj privrednoj grupaciji organiziranoj kao kooperativno poduzeće. Kroz tvornice i pogone poduzeća provodio nas je tehnički direktor, vrlo obrazovan i pristupačan čovjek, s kojim smo u pauzama razgovarali o svemu, pa smo tako i "bistrili" politiku.
Na večer, dan prije našeg odlaska, izveo nas je na večeru i u jednom momentu rekao: "Znate, čekam već duže vremena priliku da s insajderima porazgovaram o Titu, da čujem mišljenje o njemu od nekoga, tko ipak razumije politiku, a živio je dovoljno dugo u državi kojoj je Tito bio na čelu."
Tada sam ja počinio grešku, a tek kasnije sam postao toga svjestan, jer mu nisam rekao svoje mišljenje o Titu, nego nešto što sam ja mislio da bi španjolski neofašista htio čuti o Titu, bio sam u mojem izričaju silno kritičan i žestoko sam "oprao" Tita.
Španjolac je pristojno saslušao, a onda rekao: "Pa da, kad u obitelji imaš globalno poznatu osobu, ona tebi predstavlja svakodnevnicu, s njom si na doručku, s njom se družiš, s njom razgovaraš kad želiš i o čemu želiš, pa i posvadiš se ponekad, ti joj znaš vrline i mane, ona je nedostupna za one izvana. E pa za nas izvana, moj gospodine, imali ste predsjednika koji je bio nekoliko puta veći od države kojoj je bio na čelu, jer njega se nije samo konzultiralo o brojnim svjetskim problemima, njega se pitalo", dodavši rečenicu koju sam naglasio u uvodu.
Pitao je tako, između ostalog, znamo li zašto je Nixon onako neočekivano posjetio Jugoslaviju 1972. i rekao da je došao zamoliti Tita da mu organizira susret s Mao Zedongom, jer je Tito, bez obzira na svoje nesuglasice s Maom, bio jedini koji je putem svojih prijatelja mogao privoljeti Maoa da pristane na sastanak s američkim predsjednikom.
Iznio nam je za nas nepoznate detalje o brzoj uspostavi diplomatskih odnosa između Španjolske i SFRJ, poslije Francove smrti, koja je s Titom bila dogovorena već prije toga i da je Carrero Blanco, frankistički premijer, prije nego što je ubijen, bio radi toga nekoliko puta tajno kod Tita.
Sutradan, u avionu, moj prijatelj u jednom trenutku obrati mi se riječima: "Stari, jesi li vidio tko smo i kakvi smo mi, da nam španjolski fašista treba reći tko je i što je bio Tito".
Da, taj detalj iz Španjolske me natjerao da počnem propitivati Tita i vrednovati ga po principu pluseva i minusa, došavši na kraju do zaključka da je Španjolac itekako bio u pravu, jer je Tito:
1. bio na čelu najvećeg antifašističkog pokreta, koji je doveo do pobjedonosnog kraja, a time i Hrvatsku preveo na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao joj pravo na postojanje.
2. vodio je Jugoslaviju putem razvoja, postupno je demokratizirajući, dovevši je do toga da je bila najsigurnija i najotvorenijaq država u svijetu
3. osnivač i neprijeporni lider Pokreta nesvrstanih, organizacije silno zaslužne za politiku detanta u blokovski suprotstavljenom svijetu, kao i oslobođenje brojnih zemalja ispod kolonijalnog jarma
4. otac je doktrine "Aktivne i miroljubive koegzistencije" pod motom da je bolje sto godina pregovarati o rješenju problema nego jedan jedini dan ratovati.
I dok je Tito za čitav svijet osoba koja je u pozitivnom smislu obilježila 20. stoljeće, za ovdašnje „domoljube“, „ljubitelje istine“ i „antitotalitariste“ on je zločinac.
O da, “ljubitelji istine” spočitavaju Titu mnoge stvari, najčešće vadeći ih iz konteksta vremena, dajući im zluradim i nakaradnim tumačenjima potpuno krivi smisao, sve u funkciji prikazivanja Tita kao zločinca, jer se npr. “jugoslavenska partizanska vojska” pod Titovim vodstvom tobože borila za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države.
Samo, nije li možda ta "partizanska komunistička vojska" bila i vojska hrvatskog naroda?
Samo, nije li se možda ta vojska borila protiv okupatora?
Samo, nije li možda ta vojska udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i uspostavom Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda u svibnju 1943. osigurala i hrvatskom narodu i državi pravo na opstojnost?
Bez te vojske bila bi poslije rata restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila bi legalna OS te države.
Spočitava se Titu i kažnjavanje zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, u svibnju 1945., posebno ono koje se događalo izvan pravnog sustava, a poznato je pod zbirnim nazivom “Bleiburg”, gubeći pritom iz vida da je taj svibanj 1945. vrijeme u kojem se kolaboracionistima i kvislinzima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku".
Tako je primjerice u Francuskoj desnica (sic!) tvrdila da su pripadnici Pokreta otpora, jednako oni pod komunističkim kao i oni pod građanskim nadzorom, krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirali 105.000 kolaboracionista, sam General de Gaulle priznaje brojku od 10.842, dakle deset puta manju, komentirajući je: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je de Gaullea i napetosti u francuskom društvu su bile bitno smanjene.
Možda je i Tito trebao postupiti na isti način kao i de Gaulle!?
Spočitava mu se i otok Goli kao mjesto internacije onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, dakle počinili klasično djelo veleizdaje, koje je u to vrijeme u svim državama svijeta, pa i onim najciviliziranijim, bilo zpriječeno smrtnom kaznom.
Znači li to da je svim tim tisućama IB-ovaca trebalo suditi, osuditi ih na smrt, a ne ih poslati na „preodgoj“ i time ih ostaviti na životu?
Spočitava mu se progon „političkih protivnika“, gubeći iz vida da se najčešće radilo ili o klasičnom terorizmu ili pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka. Pa to se kažnjavalo i kažnjava u svim državama svijeta.
Ne znam da je u Jugoslaviji postojao progon koji bi se mogao usporediti s McCarthyjevim istragama u SAD, pri čemu je oko 8 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla.
Ovdašnji „ljubitelji istine“ gube iz vida da se u Kumrovcu na dan 25. svibnja svake godine, na proslavi Titovog rođendana, ne sastaju više samo oni koji su bili Titovi suborci u NOR-u, samo oni koji se prisjećaju svoje mladosti, samo oni koje se može prozvati jugonostalgičarima, već svake godine u sve većem broju dolaze oni koji su rođeni poslije njegove smrti, pa i oni koji se Jugoslavije i ne sjećaju.
Iz pozitivne atmosfere kumrovečkih okupljanja, može se jedino zaključiti da će ta okupljanja svake godine biti sve brojnija, pa i da će se održavati i onda kad više na životu ne bude nijednog Titovog suborca iz NOR-a. Osim ako se „antitotalitaristi“ ne izbore za zabranu proslava u Kumrovcu.
Slavu najvećeg hrvatskog sina, koji je to postao svojim djelima, ne mogu potamniti razno-razni „domoljubi“, „ljubitelji istine“ i „antitotlitaristi“ i slične profašističke “eminencije”, ma koliko se trudili.
Zaključit ću s rečenicom iz naslova pokojnog Dušana Bilandžića s kojom je svojedobno zaključio svoje izlaganje o Titu u Evropskom domu:
"Vrijeme prolazi, a Tito se vraća sve veći i veći!"
