„Zajedničari“
(Ili duh „Splitske rive“ na „Skupu zajedništva 100 posto za Hrvatsku - Zajedno do pobjede", održanom 02. 05. 2015. u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića)
Kad si narod za čelnike izabere ljude bez ikakvog ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu, koji su još i kunktatori i kukavice, pa njima pridružiš disidente i konvertite, onda imamo to što imamo, zapleteni smo u laži i obmane kao pile u kučine.
Tragedija je da smo kao narod toliko apatični i potonuli u letargiju, da se niti ne pokušavamo iskobeljati iz te u suštini samouništavajuće situacije, kao da nam je svima baš svejedno i kao da rezignirano očekujemo da se nešto samo od sebe dogodi ili da se ne ništa dogodi.
No dobro, nismo baš svi toliko bezidejni i apatični, ima i onih vrlo „poduzetnih“ okupljenih oko hrvatske „stožerne stranke“, HDZ-a, organiziranih i poticanih od njenih čelnika koji se žele dokopati vlasti što prije, institucionalno, vaninstitucionalno, pučistički, putem ulice.
Udarne pesnice HDZ-a su njihovi „plaćenici“ hrvatski branitelji okupljeni oko kojekakvih protuzakonitih djelovanja u „stožerima“ ili pod šatorima i Crkve u Hrvata.
Ti „poduzetni“, koji nisu pravodobno i efikasno instrumentima države vladavine prava suzbijani u svojem protuzakonitom djelovanju danas su jači nego ikad, jer im se pridružila i predsjednica RH, koja je izuzetno aktivna na planu rušenja aktualne vlasti, neprekidno se pozivajući na svehrvatsku slogu i zajedništvo na platformi zova „krvi i tla“, kratko nazvanoj nacional-šovinizam.
E sad, ti „zajedničari“ poticani od predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i ohrabrivani izjavama predsjednice organiziraju dobro posjećen, iako znatno ispod njihovih očekivanja, skup na glavnom zagrebačkom trgu, pod imenom "Skup zajedništva 100 posto za Hrvatsku - Zajedno do pobjede", s kojeg se šalje jasna poruka da su svi oni koji ne dijele njihove stavove i uvjerenja naprosto neprijatelji Hrvatske:
„Ovo je skup zajedništva, a ne podjela kako neki prizivaju. Tko god ne poštuje žrtvu branitelja i govori drukčije taj ne voli hrvatsku državu“, produhovljeno je objasnio Miodrag Demo.
Naravno da je uvod u ovo „druženje“ na trgu obavljen u zagrebačkoj prvostolnici gdje je na misi već standardno umjesto propovijedi vjerskog sadržaja održan programatski politički govor jedne jasno raspoznatljive političke opcije.
A onda, nakon što je najustašoljubiviji hrvatski pjevač svojim nastupom raspirio osjećaj „zajedništva“, na pozornicu se popeo Đuro Glogoški, „čovjek tolerancije i dijaloga“, da bi sve u ime „zajedništva“ izgovorio sljedeće:
„Mjesecima nema razumijevanja za branitelje, ali nismo mi u Savskoj samo zbog hrvatskih branitelja nego zbog svakog malog čovjeka koji živi u Hrvatskoj. U četvrtak je 200. dan prosvjeda. Premijeru dajemo rok do tog dana da otvori dijalog, ali javno, pred medijima, da se izbjegnu manipulacije, laži i obmane kojima se njegova Vlada služi. Nakon isteka roka, podsjećam na riječi koje smo zadnji put izrekli na ovome mjestu: da je mali korak od Trga bana Jelačića do Trga svetog Marka. Ako ne možete osigurati budućnost hrvatskom narodu, odstupite, ako ne prije, onda na Dan državnosti 30. svibnja. A mi, mi ćemo ostati u Savskoj sve dok ne napravimo društvo po mjeri svakog čovjeka u Hrvatskoj.“
Sve u duhu kršćanskog milosrđe, dobrostivosti, tolerancije i zajedništva, dakako!
O da, bio je Đuro i više nego jasan:
»Nemamo vremena čekati kraj vašeg mandata. Do četvrtka se odlučite jeste li spremni sudjelovati u zajedništvu ili niste. Ako niste spremni na zajedništvo tada to javno recite ili ćemo 30. svibnja krenuti na Trg svetog Marka, a tada će netko morati otići.“
Narode, kakva demokracija, kakve procedure, kakvi slobodni izbori, kad mi imamo „zajedničare“ koji će u ime zajedništva umjesto naroda odlučiti tko će upravljati državnim poslovima u RH.
Ne zove li se to u civiliziranim društvima pozivom na državni udar?
E tako, kad vlast odbija postupati zakonito prema svima, pa je toj „zaslužnoj“ parazitskoj kasti zvanoj hrvatski branitelji dopuštala bezbrojna nezakonita postupanja, pojedincima ili skupinama svejedno. A najveći propust, koji vlast sad i kad bi htjela više ne može ispraviti je silno oružje u rukama braniteljske populacije. Jednostavno po završetku rata nije bilo volje da se i „zaslužnima“ oružje oduzme. Oni sami su svaku namjeru, ako je takva makar i stidljivo najavljivana, osujećivali sa „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, kao da RH nije subjekt međunarodnog prava i kao da nema vlastitu oružanu silu, koja naravno ima oružje.
Ja naravno ovim neću reći da svi oni iz Registra branitelja posjeduju oružje za koje se ne može dobiti dozvola, ali spreman sam se okladiti da svi ovi militantni „zajedničari“ imaju sakrivene čitave arsenale oružja, a mislim da bi ga bili spremni i upotrijebiti, naravno ne u obranu Hrvatske, koju objektivno danas nitko ne ugrožava, osim „zajedničara“ naravno.
Pitam se gdje se to u svijetu nekakva opskurna skupina proglašava partnerom vlastima, koji će određivati tko je podoban biti ministrom ili drugim državnim dužnosnikom, a tko nije. Ili tko će obnašati vlast u državi, a tko neće.
Po meni je Zoran Milanović zauzeo ispravan kurs ignorirajući tu bulumentu besprizornih i zaista mi nije jasno zašto se u Okučanima na proslavi obljetnice „Bljeska“ ponio onako kapitulantski prema onima koji ga i kao predsjednika vlade i kao čovjeka preziru i mrze iz dna duše.
Ako su vlasti tolerirale šator u Savskoj bez službenog dijaloga predsjednika Vlade s njima, tako je trebalo i ostati, jer oni pod šatorom, teledirigirani od Tomislava Karamarka, osim sebe suštinski ne predstavljaju nikoga.
Znam da se neće dogoditi, ali volio bih da Milanović smogne snage i ne pristane na ultimatum. Ja bih se na njegovom mjestu putem televizije obratio narodu i objasnio da je demokracija procedura i poštivanje procedure koja ne podrazumijeva vladavinu terora bilo kakve neformalne grupe, pa pozivala se ona na ne znam kakve svoje zasluge.
Kad si narod za čelnike izabere ljude bez ikakvog ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu, koji su još i kunktatori i kukavice, pa njima pridružiš disidente i konvertite, onda imamo to što imamo, zapleteni smo u laži i obmane kao pile u kučine.
Tragedija je da smo kao narod toliko apatični i potonuli u letargiju, da se niti ne pokušavamo iskobeljati iz te u suštini samouništavajuće situacije, kao da nam je svima baš svejedno i kao da rezignirano očekujemo da se nešto samo od sebe dogodi ili da se ne ništa dogodi.
No dobro, nismo baš svi toliko bezidejni i apatični, ima i onih vrlo „poduzetnih“ okupljenih oko hrvatske „stožerne stranke“, HDZ-a, organiziranih i poticanih od njenih čelnika koji se žele dokopati vlasti što prije, institucionalno, vaninstitucionalno, pučistički, putem ulice.
Udarne pesnice HDZ-a su njihovi „plaćenici“ hrvatski branitelji okupljeni oko kojekakvih protuzakonitih djelovanja u „stožerima“ ili pod šatorima i Crkve u Hrvata.
Ti „poduzetni“, koji nisu pravodobno i efikasno instrumentima države vladavine prava suzbijani u svojem protuzakonitom djelovanju danas su jači nego ikad, jer im se pridružila i predsjednica RH, koja je izuzetno aktivna na planu rušenja aktualne vlasti, neprekidno se pozivajući na svehrvatsku slogu i zajedništvo na platformi zova „krvi i tla“, kratko nazvanoj nacional-šovinizam.
E sad, ti „zajedničari“ poticani od predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i ohrabrivani izjavama predsjednice organiziraju dobro posjećen, iako znatno ispod njihovih očekivanja, skup na glavnom zagrebačkom trgu, pod imenom "Skup zajedništva 100 posto za Hrvatsku - Zajedno do pobjede", s kojeg se šalje jasna poruka da su svi oni koji ne dijele njihove stavove i uvjerenja naprosto neprijatelji Hrvatske:
„Ovo je skup zajedništva, a ne podjela kako neki prizivaju. Tko god ne poštuje žrtvu branitelja i govori drukčije taj ne voli hrvatsku državu“, produhovljeno je objasnio Miodrag Demo.
Naravno da je uvod u ovo „druženje“ na trgu obavljen u zagrebačkoj prvostolnici gdje je na misi već standardno umjesto propovijedi vjerskog sadržaja održan programatski politički govor jedne jasno raspoznatljive političke opcije.
A onda, nakon što je najustašoljubiviji hrvatski pjevač svojim nastupom raspirio osjećaj „zajedništva“, na pozornicu se popeo Đuro Glogoški, „čovjek tolerancije i dijaloga“, da bi sve u ime „zajedništva“ izgovorio sljedeće:
„Mjesecima nema razumijevanja za branitelje, ali nismo mi u Savskoj samo zbog hrvatskih branitelja nego zbog svakog malog čovjeka koji živi u Hrvatskoj. U četvrtak je 200. dan prosvjeda. Premijeru dajemo rok do tog dana da otvori dijalog, ali javno, pred medijima, da se izbjegnu manipulacije, laži i obmane kojima se njegova Vlada služi. Nakon isteka roka, podsjećam na riječi koje smo zadnji put izrekli na ovome mjestu: da je mali korak od Trga bana Jelačića do Trga svetog Marka. Ako ne možete osigurati budućnost hrvatskom narodu, odstupite, ako ne prije, onda na Dan državnosti 30. svibnja. A mi, mi ćemo ostati u Savskoj sve dok ne napravimo društvo po mjeri svakog čovjeka u Hrvatskoj.“
Sve u duhu kršćanskog milosrđe, dobrostivosti, tolerancije i zajedništva, dakako!
O da, bio je Đuro i više nego jasan:
»Nemamo vremena čekati kraj vašeg mandata. Do četvrtka se odlučite jeste li spremni sudjelovati u zajedništvu ili niste. Ako niste spremni na zajedništvo tada to javno recite ili ćemo 30. svibnja krenuti na Trg svetog Marka, a tada će netko morati otići.“
Narode, kakva demokracija, kakve procedure, kakvi slobodni izbori, kad mi imamo „zajedničare“ koji će u ime zajedništva umjesto naroda odlučiti tko će upravljati državnim poslovima u RH.
Ne zove li se to u civiliziranim društvima pozivom na državni udar?
E tako, kad vlast odbija postupati zakonito prema svima, pa je toj „zaslužnoj“ parazitskoj kasti zvanoj hrvatski branitelji dopuštala bezbrojna nezakonita postupanja, pojedincima ili skupinama svejedno. A najveći propust, koji vlast sad i kad bi htjela više ne može ispraviti je silno oružje u rukama braniteljske populacije. Jednostavno po završetku rata nije bilo volje da se i „zaslužnima“ oružje oduzme. Oni sami su svaku namjeru, ako je takva makar i stidljivo najavljivana, osujećivali sa „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, kao da RH nije subjekt međunarodnog prava i kao da nema vlastitu oružanu silu, koja naravno ima oružje.
Ja naravno ovim neću reći da svi oni iz Registra branitelja posjeduju oružje za koje se ne može dobiti dozvola, ali spreman sam se okladiti da svi ovi militantni „zajedničari“ imaju sakrivene čitave arsenale oružja, a mislim da bi ga bili spremni i upotrijebiti, naravno ne u obranu Hrvatske, koju objektivno danas nitko ne ugrožava, osim „zajedničara“ naravno.
Pitam se gdje se to u svijetu nekakva opskurna skupina proglašava partnerom vlastima, koji će određivati tko je podoban biti ministrom ili drugim državnim dužnosnikom, a tko nije. Ili tko će obnašati vlast u državi, a tko neće.
Po meni je Zoran Milanović zauzeo ispravan kurs ignorirajući tu bulumentu besprizornih i zaista mi nije jasno zašto se u Okučanima na proslavi obljetnice „Bljeska“ ponio onako kapitulantski prema onima koji ga i kao predsjednika vlade i kao čovjeka preziru i mrze iz dna duše.
Ako su vlasti tolerirale šator u Savskoj bez službenog dijaloga predsjednika Vlade s njima, tako je trebalo i ostati, jer oni pod šatorom, teledirigirani od Tomislava Karamarka, osim sebe suštinski ne predstavljaju nikoga.
Znam da se neće dogoditi, ali volio bih da Milanović smogne snage i ne pristane na ultimatum. Ja bih se na njegovom mjestu putem televizije obratio narodu i objasnio da je demokracija procedura i poštivanje procedure koja ne podrazumijeva vladavinu terora bilo kakve neformalne grupe, pa pozivala se ona na ne znam kakve svoje zasluge.
