Njegov obračun s njim
Dođu tako vremena kad pokušavamo napraviti bilancu naših života, podvući crtu i zbrojiti rezultate. Kad te svoje „životne priče“ u knjigu pretoče ljudi prepoznatljivih imena i bogatih životopisa, nazivamo to memoarima. Tako je i Josip Manolić najavio skori izlazak knjige svojih memoara, koja će predstavljati njegov svojevrsni „obračun sa svima“.
Obzirom na bogati životni put autora, već sama najava njegovih memoara protresla je hrvatsku javnu i političku scenu i ne samo radi tvrdnje da je današnji „lider opozicije“, predsjednik „stožerne hrvatske stranke“, HDZ, Tomislav Karamarko bio u vremenu SRH suradnik SDS, u žargonu zloglasne UDB-e. Taj podatak, čak i ako je istinit, a Manolić tvrdi da za to ima dokaze, sam po sebi ne bi značio gotovo ništa, jer se Tomislavu Karamarku ne pripisuju nikakva zlodjela iz tog perioda, da nije njegove gotovo manijakalne hajke protiv Jugoslavena i jugoslavena, jugofila, jugonostalgičara, bivših udbaša i sličnih prokazanih kao neprijateljima hrvatske države nad kojima treba provesti, bojim se, prema onome što je izgovorio u Norvalu, ne samo mjere lustracije.
Ostaje nejasno radi čega i zašto bi se tamošnji Hrvati, kanadski državljani trebali naoružavati, sve da je i točna Karamarkova tvrdnja da je situacija u Hrvatskoj danas ista kao ona s početka devedesetih.
Hrvatska je po Karamarku danas ugrožena od pobrojanih a dokazanih neprijatelja hrvatskog naroda i države, ali na svu sreću ima njega kojim će je od tih „neprijatelja“ spasiti i zaštititi najprije putem lustracije, a ako to ne bude dalo zadovoljavajuće rezultate, onda ni oružane akcije nisu isključene.
Najavljuje to Karamarko danas koristeći istu terminologiju i isti rječnik kao i šatoraši iz Savske ulice. Sumnja li itko i poslije ove Karamarkove kanadske epizode da iza šatoraša ne stoji HDZ i paraobavještajno podzemlje pod čvrstom kontrolom Karamarka i njegovog pobočnika „kompilatora Vase“?
No što se mene osobno tiče nekako mi Karamarko nije u žiži zanimanja, mene više zanimaju okolnosti koje su (ne)ljude poput Karamarka učinile značajnim faktorom na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni.
Intrigantno je Manolićevo pojašnjenje pristajanja uz njegovog svojedobnog ratnog druga Tuđmana, obojica su iz 2. Svjetskog rata izašli kao oficiri OZN-e, Manolić u činu pukovnika, a Tuđman u činu majora, posebno ono o provođenju pomirbe u hrvatskom nacionalnom korpusu.
Sama ideja pomirbe kao „pomirba sinova ustaša i partizana“ izvorno potiče od Vjekoslava Maksa Luburića i ona je uz općeustašku mantru „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ činila okosnicu njegovog djelovanja u emigraciji.
Meni je što se Tuđmana tiče gotovo sve jasno, bio je čovjek čije su ambicije daleko nadilazile njegove umne sposobnosti, bio je spreman služiti bilo kome tko ga je bio voljan dovesti na vlast, komunisti mu nisu dali ni da se približi vrhovima vlasti i zato je i postao „disident“, ali Josip Manolić je ipak bio građen od drugačijeg materijala i nekako mi nije jasno da bi njemu promaknula ogromna opasnost koju je Luburićeva ideja nosila sa sobom.
Naime, nije Luburić vapio za „pomirbom sinova ustaša i partizana“ iz nekakvog altruizma ili ljubavi prema „svojem hrvatskom narodu“, on je jedino želio da se kroz taj proces ustaštvu dade legitimitet i da ga se tako izvede na hrvatsku javnu i političku scenu.
Ustaštvu se častohlepni i vlastohlepni Tuđman, kao bivši partizan i kasniji komunistički disident, učinio posebno podobnim za provedbu te ideje u život. I nisu pogriješili u procjeni, to je Tuđman u potpunosti uspješno odradio.
Posljedice te „pomirbe“ su danas jasno vidljive, jer je ustaštvo u hrvatskom narodu „ukotvljenije“ nego što je ikad bilo.
Najmanje bi bilo važno da se ustaštvo manifestira samo kroz grafite, navijačko urlanje „ZDS“ ili „svastiku“ na poljudskom stadionu, problem je u prihvaćanju fašističkih svjetonazornih principa i kulture mržnje i smrti.
Luburićevu ideju „pomirbe sinova ustaša i partizana“ kao veliku opasnost davanja legitimiteta ustaštvu i njegovog izvođenja na javnu i političku scenu je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka ispravno ocijenio i vjerojatno radi toga i donio odluku da se Luburića neutralizira.
Kao što rekoh kod Manolića me buni to što on o toj, izvorno Luburićevoj, ideji pomirbe govori kao o nekakvom pozitivnom procesu a i o procesu osamostaljenja Hrvatske kroz nasilnu secesiju govori kao o „stvaranju države“.
A da u tom procesu nije bilo ničeg pozitivnog, naprotiv, pokazuje današnja podijeljenost u društvu koja nikad nije bila veća niti izraženija, s time da vapaji za prevladavanje podjela dolaze iz redova onih koji te podjele u najvećoj mjeri kreiraju, hrvatskih fašista i klerofašista.
E sad, kako je moguće da dvojica nekad visoko rangiranih udbaša, osnivača HDZ, kasnije visokih dužnosnika u hijerarhiji Tuđmnove vlasti, jednog kao predsjednika Vlade, drugog kao ministra unutarnjih poslova, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, imaju gotovo o svemu oprečne stavove, pa će tako provođenje nasilne secesije Hrvatske Manolić bez ostatka zvati stvaranjem države, a Boljkovac napadom na SFRJ uz tvrdnju da je Hrvatska i kao SRH bila država, Manolić veliča pomirbu i ne anatemizira ustaštvo, a Boljkovac za ustaštvo ne želi čuti …
I jedan i drugi su se kasnije distancirali od Tuđmana, Manolić svojom voljom, navodno su se razišli radi Tuđmanove destruktivne politike prema BiH, dok je Boljkovca Tuđman smijenio, navodno na Miloševićevo traženje.
Naravno da su se Tuđmanovi apologeti odmah „digli na stražnje noge“, pa će tako ocoliki po izgledu i pameti, Miroslav Tuđman i „istinoljiubivi“ Andrija Hebrang optužiti Manolića da laže, sve naravno bez ijednog valjanog argumenta. Manolićeve tvrdnje i teze izgledaju puno zasnovanije od tvrdnji ovog dvojca.
Sve će vjerojatno biti puno jasnije kad knjiga ugleda svjetlo dana i kad je pročitamo, a dotad možemo samo špekulirati i nagađati.
Obzirom na bogati životni put autora, već sama najava njegovih memoara protresla je hrvatsku javnu i političku scenu i ne samo radi tvrdnje da je današnji „lider opozicije“, predsjednik „stožerne hrvatske stranke“, HDZ, Tomislav Karamarko bio u vremenu SRH suradnik SDS, u žargonu zloglasne UDB-e. Taj podatak, čak i ako je istinit, a Manolić tvrdi da za to ima dokaze, sam po sebi ne bi značio gotovo ništa, jer se Tomislavu Karamarku ne pripisuju nikakva zlodjela iz tog perioda, da nije njegove gotovo manijakalne hajke protiv Jugoslavena i jugoslavena, jugofila, jugonostalgičara, bivših udbaša i sličnih prokazanih kao neprijateljima hrvatske države nad kojima treba provesti, bojim se, prema onome što je izgovorio u Norvalu, ne samo mjere lustracije.
Ostaje nejasno radi čega i zašto bi se tamošnji Hrvati, kanadski državljani trebali naoružavati, sve da je i točna Karamarkova tvrdnja da je situacija u Hrvatskoj danas ista kao ona s početka devedesetih.
Hrvatska je po Karamarku danas ugrožena od pobrojanih a dokazanih neprijatelja hrvatskog naroda i države, ali na svu sreću ima njega kojim će je od tih „neprijatelja“ spasiti i zaštititi najprije putem lustracije, a ako to ne bude dalo zadovoljavajuće rezultate, onda ni oružane akcije nisu isključene.
Najavljuje to Karamarko danas koristeći istu terminologiju i isti rječnik kao i šatoraši iz Savske ulice. Sumnja li itko i poslije ove Karamarkove kanadske epizode da iza šatoraša ne stoji HDZ i paraobavještajno podzemlje pod čvrstom kontrolom Karamarka i njegovog pobočnika „kompilatora Vase“?
No što se mene osobno tiče nekako mi Karamarko nije u žiži zanimanja, mene više zanimaju okolnosti koje su (ne)ljude poput Karamarka učinile značajnim faktorom na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni.
Intrigantno je Manolićevo pojašnjenje pristajanja uz njegovog svojedobnog ratnog druga Tuđmana, obojica su iz 2. Svjetskog rata izašli kao oficiri OZN-e, Manolić u činu pukovnika, a Tuđman u činu majora, posebno ono o provođenju pomirbe u hrvatskom nacionalnom korpusu.
Sama ideja pomirbe kao „pomirba sinova ustaša i partizana“ izvorno potiče od Vjekoslava Maksa Luburića i ona je uz općeustašku mantru „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ činila okosnicu njegovog djelovanja u emigraciji.
Meni je što se Tuđmana tiče gotovo sve jasno, bio je čovjek čije su ambicije daleko nadilazile njegove umne sposobnosti, bio je spreman služiti bilo kome tko ga je bio voljan dovesti na vlast, komunisti mu nisu dali ni da se približi vrhovima vlasti i zato je i postao „disident“, ali Josip Manolić je ipak bio građen od drugačijeg materijala i nekako mi nije jasno da bi njemu promaknula ogromna opasnost koju je Luburićeva ideja nosila sa sobom.
Naime, nije Luburić vapio za „pomirbom sinova ustaša i partizana“ iz nekakvog altruizma ili ljubavi prema „svojem hrvatskom narodu“, on je jedino želio da se kroz taj proces ustaštvu dade legitimitet i da ga se tako izvede na hrvatsku javnu i političku scenu.
Ustaštvu se častohlepni i vlastohlepni Tuđman, kao bivši partizan i kasniji komunistički disident, učinio posebno podobnim za provedbu te ideje u život. I nisu pogriješili u procjeni, to je Tuđman u potpunosti uspješno odradio.
Posljedice te „pomirbe“ su danas jasno vidljive, jer je ustaštvo u hrvatskom narodu „ukotvljenije“ nego što je ikad bilo.
Najmanje bi bilo važno da se ustaštvo manifestira samo kroz grafite, navijačko urlanje „ZDS“ ili „svastiku“ na poljudskom stadionu, problem je u prihvaćanju fašističkih svjetonazornih principa i kulture mržnje i smrti.
Luburićevu ideju „pomirbe sinova ustaša i partizana“ kao veliku opasnost davanja legitimiteta ustaštvu i njegovog izvođenja na javnu i političku scenu je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka ispravno ocijenio i vjerojatno radi toga i donio odluku da se Luburića neutralizira.
Kao što rekoh kod Manolića me buni to što on o toj, izvorno Luburićevoj, ideji pomirbe govori kao o nekakvom pozitivnom procesu a i o procesu osamostaljenja Hrvatske kroz nasilnu secesiju govori kao o „stvaranju države“.
A da u tom procesu nije bilo ničeg pozitivnog, naprotiv, pokazuje današnja podijeljenost u društvu koja nikad nije bila veća niti izraženija, s time da vapaji za prevladavanje podjela dolaze iz redova onih koji te podjele u najvećoj mjeri kreiraju, hrvatskih fašista i klerofašista.
E sad, kako je moguće da dvojica nekad visoko rangiranih udbaša, osnivača HDZ, kasnije visokih dužnosnika u hijerarhiji Tuđmnove vlasti, jednog kao predsjednika Vlade, drugog kao ministra unutarnjih poslova, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, imaju gotovo o svemu oprečne stavove, pa će tako provođenje nasilne secesije Hrvatske Manolić bez ostatka zvati stvaranjem države, a Boljkovac napadom na SFRJ uz tvrdnju da je Hrvatska i kao SRH bila država, Manolić veliča pomirbu i ne anatemizira ustaštvo, a Boljkovac za ustaštvo ne želi čuti …
I jedan i drugi su se kasnije distancirali od Tuđmana, Manolić svojom voljom, navodno su se razišli radi Tuđmanove destruktivne politike prema BiH, dok je Boljkovca Tuđman smijenio, navodno na Miloševićevo traženje.
Naravno da su se Tuđmanovi apologeti odmah „digli na stražnje noge“, pa će tako ocoliki po izgledu i pameti, Miroslav Tuđman i „istinoljiubivi“ Andrija Hebrang optužiti Manolića da laže, sve naravno bez ijednog valjanog argumenta. Manolićeve tvrdnje i teze izgledaju puno zasnovanije od tvrdnji ovog dvojca.
Sve će vjerojatno biti puno jasnije kad knjiga ugleda svjetlo dana i kad je pročitamo, a dotad možemo samo špekulirati i nagađati.
