Kukasti križ na poljudskom travnjaku ujedinio sve hrvatske licemjere
I evo ih natječu se tko će više osuditi tu „nemilu pojavu“ taj „nasrtaj na slobodu“ kao da se radi o nekakvom izoliranom incidentu koji nam se nenadano dogodio, Tomislav Karamarko će čak sve pripisati nekakvoj grupici huligana … kao da po mentalno zdravlje nacije nije bila opasnija prisutnost određenih „eminencija“ na predsjedničinoj inauguraciji ili možda obezvrjeđivanje antifašizma izbacivanjem Titove biste iz Predsjedničkih dvora, ali i brojna imenovanja ljudi u Uredu predsjednice.
Zgražaju se, istrage i obračune s huliganima traže oni koji su sami dio problema i nikako ne mogu biti njegovo rješenje.
Koji huligani? Kakvi huligani, kad na Šimunićev „Za dom!“ sa „Spremni!“ gromko odgovara bar dvije trećine tada prisutnih navijača.
Koja tisuća navijača u prisutnosti predsjednice RH skandira ZDS, a ona mirno sjedi i ništa niti vidi niti čuje.
Ali da se predsjednica, a trebala je to i morala je to, ustala i napustila stadion i javnosti rekla da je to učinila radi skandiranja ustaškog pozdrava, to bi je legitimiralo kao osobu koja iskreno osuđuje fašističke nasrtaje na slobodu.
Ne, ona je nakon što je Hrvatski sabor konačno smogao snage pa ukinuo pokroviteljstvo, nad ustaškim dernecima, a ne komemoracijama na Bleiburškom polju i tu svoju odluku suvislo obrazložio, odlučila da ona bude pokrovitelj hrvatskim fašistima i klerofašistima da im pomogne „trančirati“ antifašizam i podupre ih u njihovim naporima revidiranja povijesti.
Što godinama radi „lider opozicije“ svojim nasrtajima na antifašizam obračunavajući se tobože s Jugoslavijom, Titom i „komunističkim totalitarizmom“, ako to nije obračun s antifašističkom Hrvatskom, jer bez toga Tita i antifašističke borbe koju je poveo, bio joj sve vrijeme rata na čelu i doveo do pobjedonosnog završetka, Hrvatske kao države ne bi bilo, očuvala bi se valjda samo kao geografski pojam u okviru velikosrpske Kraljevine Jugoslavije?
Taj tobože povjesničar Tomislav Karamarko i sina vodi na ustaški dernek na Bleiburško polje da dečku pokaže do kuda mu je djed kao „borac a Hrvatsku“ gonio partizane, omražene „borce za Jugoslaviju“.
Bivši predsjednik RH koji nije posjećivao nogometne utakmice i jasno je rekao zašto to ne čini, nije odolio zovu Bleiburga, pa se čak i hvali i pripisuje si kao veliku zaslugu što je on „antifašiste odveo na Bleiburg“ ne rekavši suvislo ni što je on tamo radio, ni što su antifašisti tamo trebali raditi.
Fašizacija hrvatskog društva počela je već onda kad su si hrvatski komunisti za predsjednika CK SKH izabrali neradnika, kunktatora i kukavicu, a on zatražio od savezne SDS da ukine mjere nadzora za dvjestotinjak pripadnika hrvatske ekstremne emigracije.
Taj proces je dobio poseban zamah kad je i izbornim prijevarama na prvim višestranačkim izborima na vlast došao HDZ predvođen Franjom Tuđmanom, deklariranim antifašistom, ali i čovjekom „s poslanjem“, „vizionarom“, koji će, provesti „pomirbu sinova ustaša i partizana“, proces izvođenja ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, kako je to zamislio Vjekoslav Maks Luburić i koji će Edi Murtiću reći da će po dolasku na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“, čelništvu „Hrvatskog domobrana“ se ispričavao što je „za vrijeme 2. Svjetskog rata bio na pogrešnoj strani“, a Klausu Kinkelu, tadašnjem njemačkom ministru vanjskih poslova, prigovarao da „Njemačka ne čini dovoljno za Hrvatsku kao da se zaboravilo da je jedino Hrvatska u 2. Svjetskom ratu ostala uz Njemačku do samog kraja“.
Žestoki obračun s antifašizmom započeo je odmah po Tuđmanovom dolasku na vlast preuzimanjem kulturnih institucija i medija, ali i uprava proizvodnih i drugih poduzeća od strane HDZ-ovih jurišnika, koji su im trebali dati hrvatski (čitaj: ustaški) štih. Taj proces tekao je bahato i nasilno, ali i bez većih otpora, jedino su neko vrijeme odolijevale HAZU, dok joj je predsjednikom bio Ivan Supek, Matica hrvatska, riječki „Novi list“ do privatizacije i „Feral tribune“, list koji je sustavno uništavan do prestanka izlaženja.
Taj proces popraćen je rušenjem i devastacijama spomenika NOB-i i antifašizmu, isticanjem kako su se „ustaše kao pravi domoljubi borili za Hrvatsku“, a jugoslavenski partizani borili za Jugoslaviju, dakle protiv Hrvatske.
U školama se počinje učiti neka nova povijest, tiskaju se novi udžbenici u kojima, je sve manje antifašizma, a sve više „boraca za Hrvatsku“. Ustaše i NDH veličaju se na sve strane, ulice i trgovi imenuju se po ustaškim „velikanima“, a podiže se i pokoji spomenik, na „komemoracijama“ „pokojnoj“ tzv. NDH i koncertima nekih „domoljubnih“ pjevača sve češće se nose ustaške kape i uniforme, ističu ustaška obilježja, pozdravlja se podizanjem ruke na fašistički pozdrav, uzvikuje ZDS i pjevaju ustaške budnice i poskočice.
Kako je vrijeme odmicalo sve više je do izražaja dolazila sprega katolički klera i ustaštva „u ime Krista protiv komunista“, što je posebno došlo do izražaja kod onih koji su „uzeli pušku i krenuli“, ma ne nas braniti, ne nas oslobađati i ne nam stvarati državu, nego, opet prema Vjekoslavu Maksu Luburiću, rušiti Jugoslaviju svim sredstvima, koji su u taj „posao“ išli načičkani ustaškim znakovljem, s krunicom oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama.
Vrijeme je pokazalo da je na djelu zapravo bila fašistička kontrarevolucija i borba za redistribuciju nacionalnih dobara.
Ono što zbunjuje je da su na pojavu tog ustaškog revivala uslijedile tek mlake reakcije ne samo iz redova hrvatskih antifašista i bivših antifašističkih boraca nego i iz redova hrvatske inteligencije. Tek bi se tu i tamo pojavio netko od usamljenih vitezova, kojega bi HDZ-ovi jurišnici „dočekali na nož“, optužujući ga da je protiv Hrvatske i tako jednog po jednog neutralizirali, sve dok hrvatskoj inteligenciju nisu „povadili zube“ i tako je „uškopili“, nitko neće bili loš Hrvat … uporni i dosljedni kritičari Tuđmana i njegove vladavine su bili do kraja života jedino Branko Horvat i Ivan Supek, potonjeg se napadalo svim sredstvima, sjetimo se samo s kojom se strašću na njega okomio i sam Tuđman u svojem čuvenom pismu-potjernici.
Prisjetimo se samo saborskih rasprava u kojima se otvoreno glorificiralo ustaštvo, a niti danas ne manjka nacional-šovinizma u izlaganjima pojedinih zastupnika posebno onih iz redova HDZ-a, da o Glavaševim jurišnicima i ne govorim.
Što je ako ne fašizam ono što zastupaju kojekakve „udruge proizašle iz DR“, koji to svjetonazor nude vukovarski „stožerlije“,a što „šatoraši“ iz Savske?
Otkud primjerice jednom Ivi Baldasaru pravo da se čudi i osuđuje pojavu „svastike“ na poljudskom travnjaku, kad on s notornim Skejom na Dan pobjede nad fašizmom slavi „pobjedu nad antifašizmom“ uz ZDS?
Otkud pravo ikome od „hodočasnika na Bleiburške „komemoracije“ da se čudi i zgraža nad „svastikom“ na travnjaku poljudskog stadiona, kad je ona benignija od svega onoga u čemu oni uzimaju učešća i samo je posljedica njihovog doprinosa razvoju i širenju fašizma u Hrvatskoj?
Za „svastiku“ na poljudskom stadionu ne može se optužiti nekakve pojedince, nekakvu grupu huligana, pa baš da policija i nađe direktne počinitelje, ne može optužiti ni neku od institucija, pa ni HNS, neovisno o njegovom sastavu, pa ni samog Davora Šukera, pa da je i sto puta bio na Pavelićevom grobu u Madridu, kad je njegov prethodnik Vlatko Marković odisao duhom ustaštva ne libeći se tvrditi da je tzv. NDH bila dobro uređena država, a ZDS stari hrvatski pozdrav.
Ustaštvo buja u hrvatskom društvu, jer se sustavno promiče zadnjih 25 godina, radi čega je RH trpjela i trpi brojne kritike, ali se na njih nije osvrtala ili je na njih reagirala nervozno proglašavajući one koji su upozoravali na fašizaciju hrvatskog društva kao neprijatelje svega hrvatskog.
Imajući pobrojano u vidu nameće se pitanje ima li uopće za RH nekakav izlaz iz gliba „muljevitog dna Evrope“? Ima, a zove se potpuna i sveobuhvatna detuđmanizcija i deustašizacija Hrvatske.
Dakle, nema nam spasa!
Zgražaju se, istrage i obračune s huliganima traže oni koji su sami dio problema i nikako ne mogu biti njegovo rješenje.
Koji huligani? Kakvi huligani, kad na Šimunićev „Za dom!“ sa „Spremni!“ gromko odgovara bar dvije trećine tada prisutnih navijača.
Koja tisuća navijača u prisutnosti predsjednice RH skandira ZDS, a ona mirno sjedi i ništa niti vidi niti čuje.
Ali da se predsjednica, a trebala je to i morala je to, ustala i napustila stadion i javnosti rekla da je to učinila radi skandiranja ustaškog pozdrava, to bi je legitimiralo kao osobu koja iskreno osuđuje fašističke nasrtaje na slobodu.
Ne, ona je nakon što je Hrvatski sabor konačno smogao snage pa ukinuo pokroviteljstvo, nad ustaškim dernecima, a ne komemoracijama na Bleiburškom polju i tu svoju odluku suvislo obrazložio, odlučila da ona bude pokrovitelj hrvatskim fašistima i klerofašistima da im pomogne „trančirati“ antifašizam i podupre ih u njihovim naporima revidiranja povijesti.
Što godinama radi „lider opozicije“ svojim nasrtajima na antifašizam obračunavajući se tobože s Jugoslavijom, Titom i „komunističkim totalitarizmom“, ako to nije obračun s antifašističkom Hrvatskom, jer bez toga Tita i antifašističke borbe koju je poveo, bio joj sve vrijeme rata na čelu i doveo do pobjedonosnog završetka, Hrvatske kao države ne bi bilo, očuvala bi se valjda samo kao geografski pojam u okviru velikosrpske Kraljevine Jugoslavije?
Taj tobože povjesničar Tomislav Karamarko i sina vodi na ustaški dernek na Bleiburško polje da dečku pokaže do kuda mu je djed kao „borac a Hrvatsku“ gonio partizane, omražene „borce za Jugoslaviju“.
Bivši predsjednik RH koji nije posjećivao nogometne utakmice i jasno je rekao zašto to ne čini, nije odolio zovu Bleiburga, pa se čak i hvali i pripisuje si kao veliku zaslugu što je on „antifašiste odveo na Bleiburg“ ne rekavši suvislo ni što je on tamo radio, ni što su antifašisti tamo trebali raditi.
Fašizacija hrvatskog društva počela je već onda kad su si hrvatski komunisti za predsjednika CK SKH izabrali neradnika, kunktatora i kukavicu, a on zatražio od savezne SDS da ukine mjere nadzora za dvjestotinjak pripadnika hrvatske ekstremne emigracije.
Taj proces je dobio poseban zamah kad je i izbornim prijevarama na prvim višestranačkim izborima na vlast došao HDZ predvođen Franjom Tuđmanom, deklariranim antifašistom, ali i čovjekom „s poslanjem“, „vizionarom“, koji će, provesti „pomirbu sinova ustaša i partizana“, proces izvođenja ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, kako je to zamislio Vjekoslav Maks Luburić i koji će Edi Murtiću reći da će po dolasku na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“, čelništvu „Hrvatskog domobrana“ se ispričavao što je „za vrijeme 2. Svjetskog rata bio na pogrešnoj strani“, a Klausu Kinkelu, tadašnjem njemačkom ministru vanjskih poslova, prigovarao da „Njemačka ne čini dovoljno za Hrvatsku kao da se zaboravilo da je jedino Hrvatska u 2. Svjetskom ratu ostala uz Njemačku do samog kraja“.
Žestoki obračun s antifašizmom započeo je odmah po Tuđmanovom dolasku na vlast preuzimanjem kulturnih institucija i medija, ali i uprava proizvodnih i drugih poduzeća od strane HDZ-ovih jurišnika, koji su im trebali dati hrvatski (čitaj: ustaški) štih. Taj proces tekao je bahato i nasilno, ali i bez većih otpora, jedino su neko vrijeme odolijevale HAZU, dok joj je predsjednikom bio Ivan Supek, Matica hrvatska, riječki „Novi list“ do privatizacije i „Feral tribune“, list koji je sustavno uništavan do prestanka izlaženja.
Taj proces popraćen je rušenjem i devastacijama spomenika NOB-i i antifašizmu, isticanjem kako su se „ustaše kao pravi domoljubi borili za Hrvatsku“, a jugoslavenski partizani borili za Jugoslaviju, dakle protiv Hrvatske.
U školama se počinje učiti neka nova povijest, tiskaju se novi udžbenici u kojima, je sve manje antifašizma, a sve više „boraca za Hrvatsku“. Ustaše i NDH veličaju se na sve strane, ulice i trgovi imenuju se po ustaškim „velikanima“, a podiže se i pokoji spomenik, na „komemoracijama“ „pokojnoj“ tzv. NDH i koncertima nekih „domoljubnih“ pjevača sve češće se nose ustaške kape i uniforme, ističu ustaška obilježja, pozdravlja se podizanjem ruke na fašistički pozdrav, uzvikuje ZDS i pjevaju ustaške budnice i poskočice.
Kako je vrijeme odmicalo sve više je do izražaja dolazila sprega katolički klera i ustaštva „u ime Krista protiv komunista“, što je posebno došlo do izražaja kod onih koji su „uzeli pušku i krenuli“, ma ne nas braniti, ne nas oslobađati i ne nam stvarati državu, nego, opet prema Vjekoslavu Maksu Luburiću, rušiti Jugoslaviju svim sredstvima, koji su u taj „posao“ išli načičkani ustaškim znakovljem, s krunicom oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama.
Vrijeme je pokazalo da je na djelu zapravo bila fašistička kontrarevolucija i borba za redistribuciju nacionalnih dobara.
Ono što zbunjuje je da su na pojavu tog ustaškog revivala uslijedile tek mlake reakcije ne samo iz redova hrvatskih antifašista i bivših antifašističkih boraca nego i iz redova hrvatske inteligencije. Tek bi se tu i tamo pojavio netko od usamljenih vitezova, kojega bi HDZ-ovi jurišnici „dočekali na nož“, optužujući ga da je protiv Hrvatske i tako jednog po jednog neutralizirali, sve dok hrvatskoj inteligenciju nisu „povadili zube“ i tako je „uškopili“, nitko neće bili loš Hrvat … uporni i dosljedni kritičari Tuđmana i njegove vladavine su bili do kraja života jedino Branko Horvat i Ivan Supek, potonjeg se napadalo svim sredstvima, sjetimo se samo s kojom se strašću na njega okomio i sam Tuđman u svojem čuvenom pismu-potjernici.
Prisjetimo se samo saborskih rasprava u kojima se otvoreno glorificiralo ustaštvo, a niti danas ne manjka nacional-šovinizma u izlaganjima pojedinih zastupnika posebno onih iz redova HDZ-a, da o Glavaševim jurišnicima i ne govorim.
Što je ako ne fašizam ono što zastupaju kojekakve „udruge proizašle iz DR“, koji to svjetonazor nude vukovarski „stožerlije“,a što „šatoraši“ iz Savske?
Otkud primjerice jednom Ivi Baldasaru pravo da se čudi i osuđuje pojavu „svastike“ na poljudskom travnjaku, kad on s notornim Skejom na Dan pobjede nad fašizmom slavi „pobjedu nad antifašizmom“ uz ZDS?
Otkud pravo ikome od „hodočasnika na Bleiburške „komemoracije“ da se čudi i zgraža nad „svastikom“ na travnjaku poljudskog stadiona, kad je ona benignija od svega onoga u čemu oni uzimaju učešća i samo je posljedica njihovog doprinosa razvoju i širenju fašizma u Hrvatskoj?
Za „svastiku“ na poljudskom stadionu ne može se optužiti nekakve pojedince, nekakvu grupu huligana, pa baš da policija i nađe direktne počinitelje, ne može optužiti ni neku od institucija, pa ni HNS, neovisno o njegovom sastavu, pa ni samog Davora Šukera, pa da je i sto puta bio na Pavelićevom grobu u Madridu, kad je njegov prethodnik Vlatko Marković odisao duhom ustaštva ne libeći se tvrditi da je tzv. NDH bila dobro uređena država, a ZDS stari hrvatski pozdrav.
Ustaštvo buja u hrvatskom društvu, jer se sustavno promiče zadnjih 25 godina, radi čega je RH trpjela i trpi brojne kritike, ali se na njih nije osvrtala ili je na njih reagirala nervozno proglašavajući one koji su upozoravali na fašizaciju hrvatskog društva kao neprijatelje svega hrvatskog.
Imajući pobrojano u vidu nameće se pitanje ima li uopće za RH nekakav izlaz iz gliba „muljevitog dna Evrope“? Ima, a zove se potpuna i sveobuhvatna detuđmanizcija i deustašizacija Hrvatske.
Dakle, nema nam spasa!
