Dan antifašističke borbe, državni praznik koji bi valjalo ukinuti?
Do ove godine su hrvatske vlasti odolijevale, nije ih bilo na ustaškim dernecima kod jame Jazovka, ali ove godine je drugačije prvi puta je predsjednica RH pokroviteljica "komemoracije", pa se se tamo pojavila izaslanica antifašistkinje par excellence, predsjednice RH, valjda radi hrvatskog jedinstva.
Ne, predsjedničinu izaslanicu nisu smetale ni ustaške uniforme, ni ustaška obilježja ni ZDS, jednako kao,što to ne smeta ni njenu šeficu, koja je ne znam što tražila u šumi Brezovica, jer ona veze s antifšizmom nema. Njeno prisustvo tamo je uvreda svakom antifašistu.
Prepuni „entuzijazma“ obilježismo na „dostojanstven“ način još jednu obljetnicu, ovaj puta 74., osnutka Sisačkog partizanskog odreda kao prve antifašističke oružane formacije na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije i jugoistočne Evrope.
Da su ti nekadašnji začetnici NOB-e znali tko će ih „svojatati“ i „slaviti“ obezglavljujući ih anatemiziranjem simbola antifašističke borbe Tita, tri četvrt vijeka kasnije i da će ih gurati u društvo onih koji su poslije pedeset godina, pa i uz pomoć nekih njihovih suboraca, pod vodstvom nekadašnjeg majora OZN-e Franje Tuđmana, proveli fašističku kontrarevoluciju, vjerojatno bi se 1941. skrili u mišju rupu, a ne ginuli za to da bi pedesetak godina kasnije ustaše ovladali Hrvatskom.
Tu novu „modu“, guranja „našeg ponosa“, „hrvatske svetinje“ pače, „hrvatskih branitelja“ u prvi plan, tamo gdje im sasvim sigurno nije mjesto, inaugurirao je bivši predsjednik RH Ivo Josipović.
Znamo da Ivo Josipović pod „našim ponosom“ ne podrazumijeva onih oko 250.000 tokom rata u HV mobiliziranih, nego uglavnom „elitu“, dragovoljce DR-a, a iz isticanja Nezavisne države Hrvatske slobodno možemo zaključiti da su kroz DR ustaše pobjedonosno okončale 2. Svjetski rat u Hrvatskoj ...
Mislim, da ćemo uskoro, ako ovako nastavimo „slaviti“ Dan antifašističke borbe, tom prigodom spominjati tek hrvatske branitelje, koji su bili onako okićeni ustaškim znakovljem, s krunicom oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama, spremni život dati u borbi protiv Hitlerove zavojevačke soldateske.
Koliko je smisleno stavljati hrvatske branitelje uz bok osnivačima Sisačkog partizanskog odreda, koji ni slutili nisu da će im kasnije biti pridodan i Janko Bobetko, iako je on u to doba bio u domobranstvu, a u partizane je došao tek 1942. Istini za volju među osnivačima Odreda bio je jedan Bobetko, ali ne Janko već njegov brat Mijo, pokazuje i činjenica da su se pred koju godinu
neki predstavnici branitelja okupljenih oko Akcije za bolju Hrvatsku obratili tadašnjem predsjedniku RH Ivi Josipoviću predstavkom u kojoj eksplicite navode da su „usporedbe hrvatskih branitelja s partizanima za njih uvredljive“.
Neprijeporna je činjenica da je 22. 06. 1941., na dan nacističkog napada na SSSR, osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj, Sisački partizanski odred i da je tim činom počela antifašistička narodno-oslobodilačka borba u Hrvatskoj, borba protiv okupatora i njihovih slugu.
Dakle u jeku izgradnje Hitlerove "Evropske tvrđave", kao prve faze u uspostavi "Novog svjetskog poretka", na dan kad se pod kodnim imenom "Plan Barbarossa" pokreće najmoćniji ratni stroj ikad u napadu na SSSR, šačica domoljuba-komunista u šumi Brezovica kod Siska, osniva prvi partizanski odred na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije.
Tko je toga dana mogao i slutiti da je upravo tu začet općenarodni ustanak protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača, koji će pod vodstvom Tita prerasti u najveći antifašistički pokret u porobljenoj Evropi.
Taj pokret kroz oružanu borbu doveden je do pobjedonosnog kraja, a u povijesti hrvatskog naroda ostat će zapisan zlatnim slovima jer je Hrvatsku svrstao na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao opstojnost hrvatskom narodu i državi.
U oružanoj borbi fašizam je poražen, a antifašizam prihvaćen kao civilizacijsko dostignuće, na zasadama kojeg se zasniva sav slobodni svijet.
E sad jel' samo radi taštine KPJ/SKJ ili i radi toga što nije bilo nekakve spomena vrijedne ustaničke aktivnosti Odreda, taj dan nikad nije prihvaćen kao dan na koji je započeo ustanak u Hrvatskoj, jer je partija htjela imati monopol na organizaciju i započinjanje NOB-e, a ona je odluku o podizanju ustanka donijela 04. 07. 1941., pa nije mogla prihvatiti da ju je netko preduhitrio, pa bili to i istaknuti članovi KPJ i SKOJ-a.
Značaj Sisačkog partizanskog odreda je velik već i radi toga, jer je to bio prvi partizanski odred ne samo na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, već i prva antifašistička postrojba u ovom dijelu Evrope. To je činjenica na koju mi Hrvati trebamo biti izuzetno ponosni.
Pa iako antifašizam u Hrvata ne baštine isključivo i samo komunisti, oni su na čelu s Titom bili organizatori ustanka i najistaknutiji i najenergičniji borci protiv fašizma, prvenstveno radi svojeg revolucionarnog zanosa i discipline.
Već i zbog toga većina Hrvata je prema reprezentativnoj anketi tjednika Nacional (siječanj 2004.) za najvećeg Hrvata u povijesti izabrala Josipa Broza Tita
Trebamo biti ponosni i na činjenicu da je u Hrvatskoj, u okvirima narodno-oslobodilačkog pokreta naroda bivše Jugoslavije, izrastao snažan pokret otpora njemačkim i talijanskim okupatorima i njihovim saveznicima ustašama, četnicima i drugim fašistima.
Od devet korpusa NOVJ Hrvatska je dala pet.
Bez obzira na to što se Ustav RH poziva na antifašizam i činjenicu da je prvi predsjednik demokratske Hrvatske Franjo Tuđman bio sudionik antifašističke borbe, hrvatski antifašizam je za HDZ-ove vladavine, ponajviše zaslugom samog 'antifašista' Tuđmana, sustavno potiskivan i omalovažavan.
Preko tri tisuće spomenika NOB-i na području RH je posve uništeno ili devastirano, a da za to nitko nije odgovarao, a antifašizam je na koncu postao sinonim za komunizam, a komunizam je totalitarizam, pa …
Mnogi političari, nastojeći legitimirati svoju politiku kao antifašističku, zaboravljaju da antifašizam ne podrazumijeva samo oružani otpor Nijemcima i silama Osovine, već da on ima i jednu dublju, unutarnju komponentu koja se ogleda u kritici nacional-šovinizma i etno nacionalizma, dakle pravi antifašizam u sebi sjedinjuje borbu protiv okupatora i fašističkih ideologija, ali i borbu protiv uskogrudnog šovinizma.
Zato je antifašizam prihvaćen kao civilizacijsko dostignuće, dostignuće na kojem se zasniva moderna demokracija, a u globaliziranom svijetu antifašizmom se protivimo korporativnom kapitalizmu.
Danas su građanski politički koncept i građanski pokreti vodeće političke snage u borbi za političku, vjersku i nacionalnu toleranciju, suprotstavljenu neofašizmu, s jasnim stremljenjima prema izgradnji multinacionalnog, multikulturalnog i bogatog društva.
'Iskustvo antifašističke borbe i socijalističke revolucije, najpouzdanija je povijesna osnova za suvremeni antifašizam i promišljanje o strateškom usmjerenju ovdašnjeg društva', tvrdi slovenski profesor sociologije Rastko Močnik.
Znači antifašizam nije samo oružana borba protiv fašizma već se radi o svjetonazornom principu koji jamči slobodno društvo i slobodnog pojedinca u tom društvu.
S antifašističkom idejom u mislima kod spomenika Prvom partizanskom odredu u šumi Brezovica, na dan osnivanja odreda, 22. 06., obilježava se svake godine Dan antifašističke borbe.
To je dan kad se s pijetetom prisjećamo svih onih stotina tisuća ljudi koji su svoje živote položili u borbi protiv fašizma, najvećeg zla koje se nadvilo nad čovječanstvo.
Oružanom borbom antifašisti su slomili i pobijedili fašističke sile mraka, ali time nije u potpunosti ubijena fašistička ideja, koja se na raznim mjestima s vremena na vrijeme i u raznim pojavnim oblicima ponovo rodi.
Zato je njegovanje antifašističkog svjetonazornog principa univerzalne slobode najveća brana svakom pokušaju fašističkog revivala.
I dok se u šumi Brezovica, a i na drugim mjestima u Hrvatskoj, obilježava Dan antifašističke borbe, hrvatski fašisti i klerofašisti "komemoriraju", ustvari slave Ustaški pokret i ustašku "državu" kod jame Jazovka.
Tko se i zašto tamo sastaje i baš na dan obilježavanja antifašističke borbe, dovoljno govori retorika iz govora i "propovijedi", kao i ikonografija.
To su isti oni koji se pozivaju na "krv i tlo", koji pozivaju na mržnju prema drugima i drugačijima, pa su samim time i protiv slobodnog društva i slobodnog pojedinca u njemu.
Dakle pisati o obilježavanju Dana antifašističke borbe, znači svake godine pisti isto, jer je svake godine jednako i svake godine isto; 22.06 službeno se obilježava Dan antifašističke borbe kod spomen-obilježja u šumi Brezovica, a istodobno fašisti i klero-fašisti uz isticanje ustaških obilježja, lažući i mažući proglašavaju antifašizam zločinom, „slave“ kod jame Jazovka.
I onda te, koji iz dna duše mrze antifašističke borce, prokazujući ih kao one koji su se borili protiv Hrvatske, i koji ističu ustaše kao borce za Hrvatsku, samo budale mogu imenovati antifašistima i stavljati ih uz bok ntifašističkim borcima.
Još poraznije je „naš ponos“ spominjati prilikom obilježavanja godišnjica proboja zatočenika iz logora Jasenovac ... za što su ti pak tamo zaslužni?
Jer za boga miloga što su nego rasni „antifašisti“ bili oni koji su nasrnuli na Jugoslaviju, kako to lijepo govori i piše Josip Boljkovac, nazivajući DR pravim imenom.
I zaista bio je to ustaški ustanak protiv Jugoslavije u smislu realizacije ustaškog programatskog načela „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“.
Prisjetimo s samo svih tih dičnih „antifašista“ koji su krenuli „braniti domovinu“, od Branimira Glavaša, Mate Šabića, Tomislava Merčepa, Blage Zadre, obojice „Jastreba, Đure Dečaka, Vladimira Katića, Đure Brodarca, Vladimira Milankovića, Mirka Norca, Tihomira Oreškovića, pa onih tako pitomih i antifašizmom prožetih, okupljenih oko Nikole Štedula, pa onda svih „hrvatskih generala“, a posebno onih 24 iz Širokog Brijega ... pa svih onih okupljenih u razno-razne udruge, pod crnim barjacima od kojih samo rijetki nemaju na sebi stilizirano slovo „U“ ... E ti „antifašisti“ su svojim „briljantnim pobjedama“ nad „agresorom“ uspjeli izboriti Plan Z-4 i dovesti u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske za koju su se u 2. Svjetskom ratu izborili antifašistički borci.
Tko iz redova tih „antifašista“, „našeg ponosa“ je i kad došao na obilježavanje Dana antifašističke borbe, gdje je itko ikad vidio nekoga od njih tamo gdje se antifašizam makar samo spominje? Oni „slave“ na Blajburškom polju i kod Jazovke, pa i Dan pobjede ne slave u Kninu nego u Čavoglavama ... iz redova tih „antifašista“ regrutirani su oni koji su oskvrnuli, porušili i uništili tisuće obilježja antifašističkoj borbi.
Za razliku od predstavnika aktualne vlasti, bivši predsjednik RH Stjepan Mesić je uvijek stvari nazvao pravim imenom, uvijek upozoravajući na buđenje i bujanje neofašizma u Hrvatskoj, ne zaboravljajući spomenuti i ulogu KC u tom procesu, kojega hrvatske vlasti promatraju ne djelujući, a trebale bi i morale bi.
Iz SABAF-a ističu koliko je veliki problem s udžbenicima povijesti iz kojih mladi ljudi sasvim sigurno ne mogu naučiti istinu ni o 2. Svjetskom ratu ni o antifašističkoj borbi.
To, međutim, ne pada na plodno tlo, jer se predstavnici aktualnih hrvatskih vlasti ponašaju kao da to nije njihov problem ili kao da ih to uopće ne zanima.
Zato bi bilo najbolje da se istinski antifašisti i još uvijek živi antifašistički borci uopće ne pojavljuju na „svečanim obilježavanjima Dana antifašističke borbe“ u organizaciji hrvatskih vlasti, već da sami pa makar i dan prije ili dan poslije svečano obilježe taj Dan, svjedočeći istinu o njemu, ali i o antifašističkoj borbi naroda Jugoslavije, borbi u kojoj su antifašistički borci, Hrvati, dali najveći doprinos.
Ne, predsjedničinu izaslanicu nisu smetale ni ustaške uniforme, ni ustaška obilježja ni ZDS, jednako kao,što to ne smeta ni njenu šeficu, koja je ne znam što tražila u šumi Brezovica, jer ona veze s antifšizmom nema. Njeno prisustvo tamo je uvreda svakom antifašistu.
Prepuni „entuzijazma“ obilježismo na „dostojanstven“ način još jednu obljetnicu, ovaj puta 74., osnutka Sisačkog partizanskog odreda kao prve antifašističke oružane formacije na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije i jugoistočne Evrope.
Da su ti nekadašnji začetnici NOB-e znali tko će ih „svojatati“ i „slaviti“ obezglavljujući ih anatemiziranjem simbola antifašističke borbe Tita, tri četvrt vijeka kasnije i da će ih gurati u društvo onih koji su poslije pedeset godina, pa i uz pomoć nekih njihovih suboraca, pod vodstvom nekadašnjeg majora OZN-e Franje Tuđmana, proveli fašističku kontrarevoluciju, vjerojatno bi se 1941. skrili u mišju rupu, a ne ginuli za to da bi pedesetak godina kasnije ustaše ovladali Hrvatskom.
Tu novu „modu“, guranja „našeg ponosa“, „hrvatske svetinje“ pače, „hrvatskih branitelja“ u prvi plan, tamo gdje im sasvim sigurno nije mjesto, inaugurirao je bivši predsjednik RH Ivo Josipović.
Znamo da Ivo Josipović pod „našim ponosom“ ne podrazumijeva onih oko 250.000 tokom rata u HV mobiliziranih, nego uglavnom „elitu“, dragovoljce DR-a, a iz isticanja Nezavisne države Hrvatske slobodno možemo zaključiti da su kroz DR ustaše pobjedonosno okončale 2. Svjetski rat u Hrvatskoj ...
Mislim, da ćemo uskoro, ako ovako nastavimo „slaviti“ Dan antifašističke borbe, tom prigodom spominjati tek hrvatske branitelje, koji su bili onako okićeni ustaškim znakovljem, s krunicom oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama, spremni život dati u borbi protiv Hitlerove zavojevačke soldateske.
Koliko je smisleno stavljati hrvatske branitelje uz bok osnivačima Sisačkog partizanskog odreda, koji ni slutili nisu da će im kasnije biti pridodan i Janko Bobetko, iako je on u to doba bio u domobranstvu, a u partizane je došao tek 1942. Istini za volju među osnivačima Odreda bio je jedan Bobetko, ali ne Janko već njegov brat Mijo, pokazuje i činjenica da su se pred koju godinu
neki predstavnici branitelja okupljenih oko Akcije za bolju Hrvatsku obratili tadašnjem predsjedniku RH Ivi Josipoviću predstavkom u kojoj eksplicite navode da su „usporedbe hrvatskih branitelja s partizanima za njih uvredljive“.
Neprijeporna je činjenica da je 22. 06. 1941., na dan nacističkog napada na SSSR, osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj, Sisački partizanski odred i da je tim činom počela antifašistička narodno-oslobodilačka borba u Hrvatskoj, borba protiv okupatora i njihovih slugu.
Dakle u jeku izgradnje Hitlerove "Evropske tvrđave", kao prve faze u uspostavi "Novog svjetskog poretka", na dan kad se pod kodnim imenom "Plan Barbarossa" pokreće najmoćniji ratni stroj ikad u napadu na SSSR, šačica domoljuba-komunista u šumi Brezovica kod Siska, osniva prvi partizanski odred na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije.
Tko je toga dana mogao i slutiti da je upravo tu začet općenarodni ustanak protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača, koji će pod vodstvom Tita prerasti u najveći antifašistički pokret u porobljenoj Evropi.
Taj pokret kroz oružanu borbu doveden je do pobjedonosnog kraja, a u povijesti hrvatskog naroda ostat će zapisan zlatnim slovima jer je Hrvatsku svrstao na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao opstojnost hrvatskom narodu i državi.
U oružanoj borbi fašizam je poražen, a antifašizam prihvaćen kao civilizacijsko dostignuće, na zasadama kojeg se zasniva sav slobodni svijet.
E sad jel' samo radi taštine KPJ/SKJ ili i radi toga što nije bilo nekakve spomena vrijedne ustaničke aktivnosti Odreda, taj dan nikad nije prihvaćen kao dan na koji je započeo ustanak u Hrvatskoj, jer je partija htjela imati monopol na organizaciju i započinjanje NOB-e, a ona je odluku o podizanju ustanka donijela 04. 07. 1941., pa nije mogla prihvatiti da ju je netko preduhitrio, pa bili to i istaknuti članovi KPJ i SKOJ-a.
Značaj Sisačkog partizanskog odreda je velik već i radi toga, jer je to bio prvi partizanski odred ne samo na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, već i prva antifašistička postrojba u ovom dijelu Evrope. To je činjenica na koju mi Hrvati trebamo biti izuzetno ponosni.
Pa iako antifašizam u Hrvata ne baštine isključivo i samo komunisti, oni su na čelu s Titom bili organizatori ustanka i najistaknutiji i najenergičniji borci protiv fašizma, prvenstveno radi svojeg revolucionarnog zanosa i discipline.
Već i zbog toga većina Hrvata je prema reprezentativnoj anketi tjednika Nacional (siječanj 2004.) za najvećeg Hrvata u povijesti izabrala Josipa Broza Tita
Trebamo biti ponosni i na činjenicu da je u Hrvatskoj, u okvirima narodno-oslobodilačkog pokreta naroda bivše Jugoslavije, izrastao snažan pokret otpora njemačkim i talijanskim okupatorima i njihovim saveznicima ustašama, četnicima i drugim fašistima.
Od devet korpusa NOVJ Hrvatska je dala pet.
Bez obzira na to što se Ustav RH poziva na antifašizam i činjenicu da je prvi predsjednik demokratske Hrvatske Franjo Tuđman bio sudionik antifašističke borbe, hrvatski antifašizam je za HDZ-ove vladavine, ponajviše zaslugom samog 'antifašista' Tuđmana, sustavno potiskivan i omalovažavan.
Preko tri tisuće spomenika NOB-i na području RH je posve uništeno ili devastirano, a da za to nitko nije odgovarao, a antifašizam je na koncu postao sinonim za komunizam, a komunizam je totalitarizam, pa …
Mnogi političari, nastojeći legitimirati svoju politiku kao antifašističku, zaboravljaju da antifašizam ne podrazumijeva samo oružani otpor Nijemcima i silama Osovine, već da on ima i jednu dublju, unutarnju komponentu koja se ogleda u kritici nacional-šovinizma i etno nacionalizma, dakle pravi antifašizam u sebi sjedinjuje borbu protiv okupatora i fašističkih ideologija, ali i borbu protiv uskogrudnog šovinizma.
Zato je antifašizam prihvaćen kao civilizacijsko dostignuće, dostignuće na kojem se zasniva moderna demokracija, a u globaliziranom svijetu antifašizmom se protivimo korporativnom kapitalizmu.
Danas su građanski politički koncept i građanski pokreti vodeće političke snage u borbi za političku, vjersku i nacionalnu toleranciju, suprotstavljenu neofašizmu, s jasnim stremljenjima prema izgradnji multinacionalnog, multikulturalnog i bogatog društva.
'Iskustvo antifašističke borbe i socijalističke revolucije, najpouzdanija je povijesna osnova za suvremeni antifašizam i promišljanje o strateškom usmjerenju ovdašnjeg društva', tvrdi slovenski profesor sociologije Rastko Močnik.
Znači antifašizam nije samo oružana borba protiv fašizma već se radi o svjetonazornom principu koji jamči slobodno društvo i slobodnog pojedinca u tom društvu.
S antifašističkom idejom u mislima kod spomenika Prvom partizanskom odredu u šumi Brezovica, na dan osnivanja odreda, 22. 06., obilježava se svake godine Dan antifašističke borbe.
To je dan kad se s pijetetom prisjećamo svih onih stotina tisuća ljudi koji su svoje živote položili u borbi protiv fašizma, najvećeg zla koje se nadvilo nad čovječanstvo.
Oružanom borbom antifašisti su slomili i pobijedili fašističke sile mraka, ali time nije u potpunosti ubijena fašistička ideja, koja se na raznim mjestima s vremena na vrijeme i u raznim pojavnim oblicima ponovo rodi.
Zato je njegovanje antifašističkog svjetonazornog principa univerzalne slobode najveća brana svakom pokušaju fašističkog revivala.
I dok se u šumi Brezovica, a i na drugim mjestima u Hrvatskoj, obilježava Dan antifašističke borbe, hrvatski fašisti i klerofašisti "komemoriraju", ustvari slave Ustaški pokret i ustašku "državu" kod jame Jazovka.
Tko se i zašto tamo sastaje i baš na dan obilježavanja antifašističke borbe, dovoljno govori retorika iz govora i "propovijedi", kao i ikonografija.
To su isti oni koji se pozivaju na "krv i tlo", koji pozivaju na mržnju prema drugima i drugačijima, pa su samim time i protiv slobodnog društva i slobodnog pojedinca u njemu.
Dakle pisati o obilježavanju Dana antifašističke borbe, znači svake godine pisti isto, jer je svake godine jednako i svake godine isto; 22.06 službeno se obilježava Dan antifašističke borbe kod spomen-obilježja u šumi Brezovica, a istodobno fašisti i klero-fašisti uz isticanje ustaških obilježja, lažući i mažući proglašavaju antifašizam zločinom, „slave“ kod jame Jazovka.
I onda te, koji iz dna duše mrze antifašističke borce, prokazujući ih kao one koji su se borili protiv Hrvatske, i koji ističu ustaše kao borce za Hrvatsku, samo budale mogu imenovati antifašistima i stavljati ih uz bok ntifašističkim borcima.
Još poraznije je „naš ponos“ spominjati prilikom obilježavanja godišnjica proboja zatočenika iz logora Jasenovac ... za što su ti pak tamo zaslužni?
Jer za boga miloga što su nego rasni „antifašisti“ bili oni koji su nasrnuli na Jugoslaviju, kako to lijepo govori i piše Josip Boljkovac, nazivajući DR pravim imenom.
I zaista bio je to ustaški ustanak protiv Jugoslavije u smislu realizacije ustaškog programatskog načela „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“.
Prisjetimo s samo svih tih dičnih „antifašista“ koji su krenuli „braniti domovinu“, od Branimira Glavaša, Mate Šabića, Tomislava Merčepa, Blage Zadre, obojice „Jastreba, Đure Dečaka, Vladimira Katića, Đure Brodarca, Vladimira Milankovića, Mirka Norca, Tihomira Oreškovića, pa onih tako pitomih i antifašizmom prožetih, okupljenih oko Nikole Štedula, pa onda svih „hrvatskih generala“, a posebno onih 24 iz Širokog Brijega ... pa svih onih okupljenih u razno-razne udruge, pod crnim barjacima od kojih samo rijetki nemaju na sebi stilizirano slovo „U“ ... E ti „antifašisti“ su svojim „briljantnim pobjedama“ nad „agresorom“ uspjeli izboriti Plan Z-4 i dovesti u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske za koju su se u 2. Svjetskom ratu izborili antifašistički borci.
Tko iz redova tih „antifašista“, „našeg ponosa“ je i kad došao na obilježavanje Dana antifašističke borbe, gdje je itko ikad vidio nekoga od njih tamo gdje se antifašizam makar samo spominje? Oni „slave“ na Blajburškom polju i kod Jazovke, pa i Dan pobjede ne slave u Kninu nego u Čavoglavama ... iz redova tih „antifašista“ regrutirani su oni koji su oskvrnuli, porušili i uništili tisuće obilježja antifašističkoj borbi.
Za razliku od predstavnika aktualne vlasti, bivši predsjednik RH Stjepan Mesić je uvijek stvari nazvao pravim imenom, uvijek upozoravajući na buđenje i bujanje neofašizma u Hrvatskoj, ne zaboravljajući spomenuti i ulogu KC u tom procesu, kojega hrvatske vlasti promatraju ne djelujući, a trebale bi i morale bi.
Iz SABAF-a ističu koliko je veliki problem s udžbenicima povijesti iz kojih mladi ljudi sasvim sigurno ne mogu naučiti istinu ni o 2. Svjetskom ratu ni o antifašističkoj borbi.
To, međutim, ne pada na plodno tlo, jer se predstavnici aktualnih hrvatskih vlasti ponašaju kao da to nije njihov problem ili kao da ih to uopće ne zanima.
Zato bi bilo najbolje da se istinski antifašisti i još uvijek živi antifašistički borci uopće ne pojavljuju na „svečanim obilježavanjima Dana antifašističke borbe“ u organizaciji hrvatskih vlasti, već da sami pa makar i dan prije ili dan poslije svečano obilježe taj Dan, svjedočeći istinu o njemu, ali i o antifašističkoj borbi naroda Jugoslavije, borbi u kojoj su antifašistički borci, Hrvati, dali najveći doprinos.
