Hoće li uz Zagreb i Hrvatska „zabandoglavinjati“?
Jučer smo svjedočili potvrdi toga da Hrvatska nezaustavljivo grabi putem u vlastitu propast i da je na tom putu nema tko zaustaviti, prepuna dvorana „Vatroslava Lisinskog“ 12. 07. 2015., neovisno o tome što su mnogi, pogotovo zaposlenici gradskih službi i „Holdinga“, bili tamo „po službenoj dužnosti“, u kojoj je održana konvencija stranke "Bandić Milan 365 - Stranka rada i solidarnosti", najbolje svjedoči o tome.
Sam Milan Bandić ne nudi nam više sebe kao nezamjenjivog vođu Zagreba, sad nam nudi „bandićizaciju“ čitave Hrvatske.
Dakle Milana Bandića, kojega ne valja odvajati od njegovog intimusa Slobodana Ljubičića – Kikaša, „iznjedrio“ je Ivan Šikić, nekadašnji predsjednik OK SKH Pešćenica uz pomoć Marka Melčića zadnjeg predsjednika GK SKH Zagreba i Zdravka Tomca tada desne ruke Ivice Račana, poštujući „visoke“ kriterije Tuđmanove kadrovske politike, „što veća protuha, to veća važnost“ i naprosto ga nametnuli Ivici Račanu koji ga je prihvatio jer u njemu nije vidio nikakve opasnosti za svoju poziciju, a to je bio glavni Račanov pristup u kreiranju kadrovske politike u SDP-u. Tako je SDP i ostao bez velikog broja ljudi od nesumnjivog kredibiliteta i ljudskog integriteta.
I tako mic-po-mic evo nam dičnog Milana na čelu gradske organizacije SDP-a, slijedi pobjeda koalicije predvođene SDP-om na izborima i Milanovo ustoličenje kao gradonačelnika. Zagreb se tako domogao da ga vodi čovjek, valjda zadrtiji i nedoučeniji i od onog ustaškog mesara Josipa Wernera.
Već na početku svojeg mandata Milan Bandić je pokazao da se u svom radu ne misli voditi poštivanjem zakona i propisa, već da će Zagreb voditi voluntaristički po principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“ koji je preduvjet svakoj korupciji. I bi tako i bi i peti mandat, četiri su bila izborena uz puni suport SDP-a, peti samostalno, svi obilježeni Bandićevim srljanjem iz afere u aferu što Milana Bandića i njegovu poziciju nije slabilo, već naprotiv, u uvjetima i okruženju Tuđmanistana, on je samo jačao. I krajem ožujka 2015. i stranku osnovao, a prema nedjeljnoj konvenciji sudeći, ni uhićenje pod sasvim ozbiljnim sumnjama na korupciju i druga kriminalna djela, ni pritvor, kao da ga nisu okrznuli.
Kao vidljiva posljedica Bandićevog suludog tumaranja bez plana i cilja imamo činjenicu da je Hrvatska prije dvije godine ušla u Evropsku uniju, ušli su i njeni građani, ali zagrebačka Gradska uprava i gradonačelnik Milan Bandić su i dalje daleko od EU.
To da bi Zagreb trebalo otvoriti prema novim tehnologijama, digitalizirati usluge i uvesti sustav e-poslovanja se uopće ne spominje.
Sumnje u nezakonita postupanja i ogromne razmjere korupcije u gradu bez planiranja i vizije razvoja, čiji sustav čini Milan Bandić, svakim danom su sve veće.
Zahvaljujući Bandiću i njegovom „mudrom“ vođenju grada Zagreb i nema vizuru velegrada i evropske metropole, jer se u njemu zadnjih petnaestak godina radi i gradi neplanski, bez ideja i bez programa, onako kako se Bandić sjeti, pa u odnosu na Zagreb, primjerice i više nego upola manji austrijski Graz, djeluje velegradski.
Dakle Milan Bandić je svojim „delanjem“ nadomjestio i prostorno planiranje i uređenje grada i to u Zagrebu, gradu koji ima zavidnu tradiciju prostornog planiranja i uređenja, a rezultati „delanja“ su svakom iole pametnom jasno vidljivi.
Stalno se najavljuju nekakvi veliki projekti iz Bandićeve glave, a mnogi davno započeti se ne dovršavaju, ništa se ne radi ni na sasvim „prizemnoj razini“, recimo da neki dijelovi grada gotovo u samom njegovom centru nemaju priključak na vodovod i kanalizaciju, a da je broj vrtića i škola u Gradu ne smo nedovoljan nego škole nisu ni dovoljno opremljene modernim didaktičkim sredstvima …
Još jedan prijeko potrebni most preko Save se ni ne spominje, jednako kao ni rješenje odlagališta ili izgradnja spalionica otpada. Zbrinjavanje opasnog otpada ni da ne spominjem.
Milan Bandić ne može ponuditi rješenje gradskih problema, pogotovo problem enormne korupcije, on sam je glavni problem zato što je loš gradonačelnik.
Ali za jednog od njegovih „tvoraca“, Ivana Šikića, Milan Bandić je i dalje „rođeni gradonačelnik Zagreba“.
Ja osobno ne bih nikoga od onih koji veličaju Bandića i njegovo „delanje za Grad“ razuvjeravao, ja bih ga samo odveo na Savicu i pokazao mu u što su pretvorena tamošnja jezerca, a pretvorena su u kloake otpadnih ulja i drugog opasnog otpada, koji prijeti zagađenju podzemnih voda, tog neprocjenjivog bogatstva Zagreba, bogatstva koje mu dopušta da i gradske ulice pere pitkom vodom. Samo bojim se da neće dugo, ostane li mu na čelu Milan Bandić.
No da se Zagrebom može upravljati i na zakonit način, tiho i bez galame, koja poput zvučne kulise prati svako Bandićevo „delanje“, pokazala je Sandra Švaljek koja je obnašala gradonačelničku dužnost za vrijeme dok je „nenadoknadivi“ i „nezamjenjivi“ Milan Bandić bio u pritvoru ili mu je bilo zabranjeno obnašanje gradonačelničke dužnosti.
Sama Sandra Švaljek, donedavna zamjenica gradonačelnika Zagreba, je u intervjuu objavljenom u prvom broju „Telegrama“ samo „otškrinula“ dušu i pustila mašti čitatelja da pokuša dokučiti razmjere nerada, korupcije i javašluka koji nezaustavljivo bujaju pod dirigentskom palicom najvećeg „delavca“ istočno od Grenwicha, kabadahije iz Pogane Vlake, na privremenom radu na mjestu gradonačelnika glavnog grada, ne Hrvatske, već Tuđmanistana, Hrvatska si valjda ne bi dopustila da takvo zlo bude na čelu Zagreba.
Novinar je istinaibog Sandri Švaljek propustio postaviti po meni ključno pitanje, a to je što ljudi od imena na javnoj, društvenoj, političkoj i profesionalnoj sferi, koji su postali prepoznatljivi svojim radom, a Sandra Švaljek nesumnjivo sudi među takve, uopće imaju tražiti u blizini zadrte, neobrazovne, nedoučene i neodgojene budaletine kakva je Milan Bandić? A nju nitko nije tjerao da pristupi u Bandićev tor ili na Bandića gumno u što je ovaj pretvorio Zagreb.
Takvi ljudi daju Bandiću legitimitet, ne daju mu ga oni s konopca i konca mahom importirani „izbosne“ i raspoređeni na ključna mjesta u Gradu i Holdingu.
Zamislite si primjerice što jedna Sandra Švaljek ili Mirna Šitum imaju tražiti uz Miru Lacu i Milana Bandića? Koji ih to svjetonazorni princip, ideološko opredjeljenje ili vlastiti stavovi mogu vezati uz zadrtog i nedoučenog čovjeka lišenog svakog ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu?
Što se mene osobno tiče, za mene Milan Bandić spada u onu kategoriju ljudi za koju narod kaže da „ni polovni bicikl na njega oslonio ne bi“. Za mene je i samo njegovo duševno zdravlje upitno.
Sam Milan Bandić ne nudi nam više sebe kao nezamjenjivog vođu Zagreba, sad nam nudi „bandićizaciju“ čitave Hrvatske.
Dakle Milana Bandića, kojega ne valja odvajati od njegovog intimusa Slobodana Ljubičića – Kikaša, „iznjedrio“ je Ivan Šikić, nekadašnji predsjednik OK SKH Pešćenica uz pomoć Marka Melčića zadnjeg predsjednika GK SKH Zagreba i Zdravka Tomca tada desne ruke Ivice Račana, poštujući „visoke“ kriterije Tuđmanove kadrovske politike, „što veća protuha, to veća važnost“ i naprosto ga nametnuli Ivici Račanu koji ga je prihvatio jer u njemu nije vidio nikakve opasnosti za svoju poziciju, a to je bio glavni Račanov pristup u kreiranju kadrovske politike u SDP-u. Tako je SDP i ostao bez velikog broja ljudi od nesumnjivog kredibiliteta i ljudskog integriteta.
I tako mic-po-mic evo nam dičnog Milana na čelu gradske organizacije SDP-a, slijedi pobjeda koalicije predvođene SDP-om na izborima i Milanovo ustoličenje kao gradonačelnika. Zagreb se tako domogao da ga vodi čovjek, valjda zadrtiji i nedoučeniji i od onog ustaškog mesara Josipa Wernera.
Već na početku svojeg mandata Milan Bandić je pokazao da se u svom radu ne misli voditi poštivanjem zakona i propisa, već da će Zagreb voditi voluntaristički po principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“ koji je preduvjet svakoj korupciji. I bi tako i bi i peti mandat, četiri su bila izborena uz puni suport SDP-a, peti samostalno, svi obilježeni Bandićevim srljanjem iz afere u aferu što Milana Bandića i njegovu poziciju nije slabilo, već naprotiv, u uvjetima i okruženju Tuđmanistana, on je samo jačao. I krajem ožujka 2015. i stranku osnovao, a prema nedjeljnoj konvenciji sudeći, ni uhićenje pod sasvim ozbiljnim sumnjama na korupciju i druga kriminalna djela, ni pritvor, kao da ga nisu okrznuli.
Kao vidljiva posljedica Bandićevog suludog tumaranja bez plana i cilja imamo činjenicu da je Hrvatska prije dvije godine ušla u Evropsku uniju, ušli su i njeni građani, ali zagrebačka Gradska uprava i gradonačelnik Milan Bandić su i dalje daleko od EU.
To da bi Zagreb trebalo otvoriti prema novim tehnologijama, digitalizirati usluge i uvesti sustav e-poslovanja se uopće ne spominje.
Sumnje u nezakonita postupanja i ogromne razmjere korupcije u gradu bez planiranja i vizije razvoja, čiji sustav čini Milan Bandić, svakim danom su sve veće.
Zahvaljujući Bandiću i njegovom „mudrom“ vođenju grada Zagreb i nema vizuru velegrada i evropske metropole, jer se u njemu zadnjih petnaestak godina radi i gradi neplanski, bez ideja i bez programa, onako kako se Bandić sjeti, pa u odnosu na Zagreb, primjerice i više nego upola manji austrijski Graz, djeluje velegradski.
Dakle Milan Bandić je svojim „delanjem“ nadomjestio i prostorno planiranje i uređenje grada i to u Zagrebu, gradu koji ima zavidnu tradiciju prostornog planiranja i uređenja, a rezultati „delanja“ su svakom iole pametnom jasno vidljivi.
Stalno se najavljuju nekakvi veliki projekti iz Bandićeve glave, a mnogi davno započeti se ne dovršavaju, ništa se ne radi ni na sasvim „prizemnoj razini“, recimo da neki dijelovi grada gotovo u samom njegovom centru nemaju priključak na vodovod i kanalizaciju, a da je broj vrtića i škola u Gradu ne smo nedovoljan nego škole nisu ni dovoljno opremljene modernim didaktičkim sredstvima …
Još jedan prijeko potrebni most preko Save se ni ne spominje, jednako kao ni rješenje odlagališta ili izgradnja spalionica otpada. Zbrinjavanje opasnog otpada ni da ne spominjem.
Milan Bandić ne može ponuditi rješenje gradskih problema, pogotovo problem enormne korupcije, on sam je glavni problem zato što je loš gradonačelnik.
Ali za jednog od njegovih „tvoraca“, Ivana Šikića, Milan Bandić je i dalje „rođeni gradonačelnik Zagreba“.
Ja osobno ne bih nikoga od onih koji veličaju Bandića i njegovo „delanje za Grad“ razuvjeravao, ja bih ga samo odveo na Savicu i pokazao mu u što su pretvorena tamošnja jezerca, a pretvorena su u kloake otpadnih ulja i drugog opasnog otpada, koji prijeti zagađenju podzemnih voda, tog neprocjenjivog bogatstva Zagreba, bogatstva koje mu dopušta da i gradske ulice pere pitkom vodom. Samo bojim se da neće dugo, ostane li mu na čelu Milan Bandić.
No da se Zagrebom može upravljati i na zakonit način, tiho i bez galame, koja poput zvučne kulise prati svako Bandićevo „delanje“, pokazala je Sandra Švaljek koja je obnašala gradonačelničku dužnost za vrijeme dok je „nenadoknadivi“ i „nezamjenjivi“ Milan Bandić bio u pritvoru ili mu je bilo zabranjeno obnašanje gradonačelničke dužnosti.
Sama Sandra Švaljek, donedavna zamjenica gradonačelnika Zagreba, je u intervjuu objavljenom u prvom broju „Telegrama“ samo „otškrinula“ dušu i pustila mašti čitatelja da pokuša dokučiti razmjere nerada, korupcije i javašluka koji nezaustavljivo bujaju pod dirigentskom palicom najvećeg „delavca“ istočno od Grenwicha, kabadahije iz Pogane Vlake, na privremenom radu na mjestu gradonačelnika glavnog grada, ne Hrvatske, već Tuđmanistana, Hrvatska si valjda ne bi dopustila da takvo zlo bude na čelu Zagreba.
Novinar je istinaibog Sandri Švaljek propustio postaviti po meni ključno pitanje, a to je što ljudi od imena na javnoj, društvenoj, političkoj i profesionalnoj sferi, koji su postali prepoznatljivi svojim radom, a Sandra Švaljek nesumnjivo sudi među takve, uopće imaju tražiti u blizini zadrte, neobrazovne, nedoučene i neodgojene budaletine kakva je Milan Bandić? A nju nitko nije tjerao da pristupi u Bandićev tor ili na Bandića gumno u što je ovaj pretvorio Zagreb.
Takvi ljudi daju Bandiću legitimitet, ne daju mu ga oni s konopca i konca mahom importirani „izbosne“ i raspoređeni na ključna mjesta u Gradu i Holdingu.
Zamislite si primjerice što jedna Sandra Švaljek ili Mirna Šitum imaju tražiti uz Miru Lacu i Milana Bandića? Koji ih to svjetonazorni princip, ideološko opredjeljenje ili vlastiti stavovi mogu vezati uz zadrtog i nedoučenog čovjeka lišenog svakog ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu?
Što se mene osobno tiče, za mene Milan Bandić spada u onu kategoriju ljudi za koju narod kaže da „ni polovni bicikl na njega oslonio ne bi“. Za mene je i samo njegovo duševno zdravlje upitno.
