Zdravko Mamić – junak Tuđmanistana
U Hrvatskoj danas nema medija koji se ne bavi "fenomenom" koji se zove Zdravko Mamić, čovjek za kojega je već u jesen 2007. sud u onoj njegovoj parnici s Miljenkom Mesićem zatražio psihijatrijsko vještačenje, umjesto da je izrekao mjere kojima će društvo zaštiti od njegovog neprihvatljivog ponašanja. Da je, možda danas ne bismo svjedočili spektakularnim nastupima PNUSKOK-a i USKOK-a i još spektakularnijim medijskim istupima potencijalnog osumnjičenika za pljačku, utaju poreza i koruptivne radnje.
Bilo kriminala ili ne ponašanje Zdravka Mamića na javnoj sceni bilo je uvijek neprihvatljivo, ali Zdravko Mamić je samo produkt Tuđmanovog nasilja nad sustavom vrijednosti u hrvatskom društvu, u kojim je taj sustav doslovno okrenut na glavu, pa su se društvu počeli kao uzori nametati kojekakvi kriminogeni tipovi i oni, u ljudskom ili stručnom smislu, potpuno beznačajni ili čak društveno potpuno neprihvatljivi ljudi.
Takve je Tuđman dovodio na ključna mjesta, pa i ona najodgovornija, u državnoj upravi. Da iza Franje Gregurića nije stajalo ništa drugo osim afera "Zelenjak" i "Kemosklad",
nije smio biti imenovan generalnim direktorom INE, a kamo li predsjednikom Vlade.
Nikica Valentić, "poduzetnik" čiji je ured uvijek bio u prizemlju, da bi pred najezdom vjerovnika mogao pobjeći kroz prozor, također je bio i generalni direktor INE i danas hvaljeni predsjednik Vlade i to onaj koji će ostati poznat, ne po stabilizaciji i uvođenju kune, nego po temeljitoj pljački fondova MIORH-a, koji se nikad poslije od tog udara oporavio nije.
Što reći o svatovima poput primjerice Vice Vukojevića, Milana Vukovića, Gojka Šuška ili "hrvatskih generala", od kojih su neki bili osuđivani i za teška kriminalna djela? Svi su oni postali "stupovi" hrvatskog društva, uzori koji služe kao orijentacija hrvatskoj mladeži, koja bi valjda trebala težiti da se poistovjeti s takvim "veličinama".
Kome je, primjerice na Tuđmanovoj skali vrijednosti, mogao kao uzor služiti pokojni akademik Ivan Supek, znanstvenik i humanist svjetskog glasa, pored jednog „intelektualnog gorostasa“ kao što je bio Gojko Šušak?
To Tuđmanovo poimanje društvenog sustava vrijednosti, u kojem je on sam, onako zadrt, nedoučen i neprilagođen skriboman, sklon plagiranju i lažima, predstavljao sam vrh piramide, iznjedrilo je i na odgovorne pozicije u društvu dovodilo i još uvijek dovodi kabadahije tipa Ljube Ćesića Rojsa ili Milana Bandića. Pa i "najodlikovaniji hrvatski general", Vladimir Zagorec, je samo jedan od produkata Tuđmanovog sustava vrijednosti. O Anti Đapiću ne treba tratiti riječi.
Pa po čemu je to Zdravko Mamić gori od Milana Bandića, kabadahije iz Pogane Vlake, aktualnog gradonačelnika Zagreba?
Ni po čemu, čak bih se usudio reći da su Bandićevi postupci po društvo daleko opasniji i pogubniji od "psovačkog pristupa" Zdravka Mamića.
Ne mogu se dosjetiti koliko-toliko demokratski uređene zemlje u kojoj Milan Bandić, da i nema ničeg drugog, nakon onog pijanstva, pokušaja korumpiranja policajca i bijega s poprišta saobraćajnog prekršaja, ne bi bio "politički mrtvac" za sva vremena. Ali, eto, Tuđmanov sustav društvenih vrijednosti, prihvaćen od hrvatske političke elite, neovisno kojoj opciji pripadali njeni pripadnici, omogućio mu je da bude gradonačelnik glavnog grada i značajni, rekao bih nezaobilazni, faktor na hrvatskoj političkoj sceni.
Taj i takav Milan Bandić tom i takvom Mamiću doznačuje na račun "Dinama" ogromna sredstva iz proračuna Grada Zagreba, jer nadam se da je dosad već svima jasno da je Mirko Barišić, predsjednik „Dinama“, opet jedna beznačajna kreatura, koja si je neznano čime osigurala status uglednika "a la Tuđmaniana", samo figura, a stvarni gazda, gotovo u potpunosti vlasnik "Dinama", je njegov, prvo "izvršni dopredsjednik", a kasnije „izvršni predsjednik“, Zdravko Mamić, kojemu je „ugledni“ Mirko Barišić stalno „držao štangu“ i čuvao leđa.
Pa onda tko i što je Zdravko Mamić?
Nitko i ništa u ljudskom smislu, ali vrlo izraženi simptom bolesti hrvatskog društva zaraženog pogubnim virusom zvanim Tuđman.
Zdravko Mamić se, vješto koristeći „sveto ime“, dodvoravanjem, a potom i korumpiranjem, uspio povezati s ljudima iz političkog vrha, jednako pozicije ili opozicije, „inauguriran“ je za vladavine SDP, danas je uz Kramarka i HDZ, ali i s onima u policiji, pa i sudstvu, te se tako uvjeren da mu nitko ništa ne može naprosto „ostrvio“, kako se to u narodu kaže onda kad se izgube svi kriteriji pa se ne preza ni od „gaženja preko leševa“ na putu do svojeg cilja. A u Mamićevom slučaju cilj je uvijek novac, samo novac i još više novca.
No vrč ide na vodu dok se ne razbije, tako je i u Mamićevom slučaju, prekoračio je granicu do koje su ga njegovi „sponzori“ mogli „pokrivati“, pa je došlo vrijeme da „institucije pravne države odrade svoj posao“.
Ako se pokaže da su sumnje osnovane, mnogi politički i drugi „sponzori“ će se početi distancirati od Mamića, a obzirom na njegovu gotovo svemoć u HNS-u, kojega je pretvorio u svojevrsnu „močvaru“, moguće je da i ta institucija, načeta njemačkim pričama o Šukerovoj povezanosti s kladioničarima, dođe na red, a zaobići se ne bi smjelo ni HOO.
Na hrvatskoj društvenoj sceni, ne učini li se zaokret i ne postavi li se sustav društvenih vrijednosti na noge, bit će sve više mamića.
Jedini način zdravljenja hrvatskog društva je provođenje temeljite detuđmanizacije. Ne provede li se to, Hrvatska će i dalje ostati "muljevito dno Evrope" kako ju je već okarakterizirao The Economist.
Bilo kriminala ili ne ponašanje Zdravka Mamića na javnoj sceni bilo je uvijek neprihvatljivo, ali Zdravko Mamić je samo produkt Tuđmanovog nasilja nad sustavom vrijednosti u hrvatskom društvu, u kojim je taj sustav doslovno okrenut na glavu, pa su se društvu počeli kao uzori nametati kojekakvi kriminogeni tipovi i oni, u ljudskom ili stručnom smislu, potpuno beznačajni ili čak društveno potpuno neprihvatljivi ljudi.
Takve je Tuđman dovodio na ključna mjesta, pa i ona najodgovornija, u državnoj upravi. Da iza Franje Gregurića nije stajalo ništa drugo osim afera "Zelenjak" i "Kemosklad",
nije smio biti imenovan generalnim direktorom INE, a kamo li predsjednikom Vlade.
Nikica Valentić, "poduzetnik" čiji je ured uvijek bio u prizemlju, da bi pred najezdom vjerovnika mogao pobjeći kroz prozor, također je bio i generalni direktor INE i danas hvaljeni predsjednik Vlade i to onaj koji će ostati poznat, ne po stabilizaciji i uvođenju kune, nego po temeljitoj pljački fondova MIORH-a, koji se nikad poslije od tog udara oporavio nije.
Što reći o svatovima poput primjerice Vice Vukojevića, Milana Vukovića, Gojka Šuška ili "hrvatskih generala", od kojih su neki bili osuđivani i za teška kriminalna djela? Svi su oni postali "stupovi" hrvatskog društva, uzori koji služe kao orijentacija hrvatskoj mladeži, koja bi valjda trebala težiti da se poistovjeti s takvim "veličinama".
Kome je, primjerice na Tuđmanovoj skali vrijednosti, mogao kao uzor služiti pokojni akademik Ivan Supek, znanstvenik i humanist svjetskog glasa, pored jednog „intelektualnog gorostasa“ kao što je bio Gojko Šušak?
To Tuđmanovo poimanje društvenog sustava vrijednosti, u kojem je on sam, onako zadrt, nedoučen i neprilagođen skriboman, sklon plagiranju i lažima, predstavljao sam vrh piramide, iznjedrilo je i na odgovorne pozicije u društvu dovodilo i još uvijek dovodi kabadahije tipa Ljube Ćesića Rojsa ili Milana Bandića. Pa i "najodlikovaniji hrvatski general", Vladimir Zagorec, je samo jedan od produkata Tuđmanovog sustava vrijednosti. O Anti Đapiću ne treba tratiti riječi.
Pa po čemu je to Zdravko Mamić gori od Milana Bandića, kabadahije iz Pogane Vlake, aktualnog gradonačelnika Zagreba?
Ni po čemu, čak bih se usudio reći da su Bandićevi postupci po društvo daleko opasniji i pogubniji od "psovačkog pristupa" Zdravka Mamića.
Ne mogu se dosjetiti koliko-toliko demokratski uređene zemlje u kojoj Milan Bandić, da i nema ničeg drugog, nakon onog pijanstva, pokušaja korumpiranja policajca i bijega s poprišta saobraćajnog prekršaja, ne bi bio "politički mrtvac" za sva vremena. Ali, eto, Tuđmanov sustav društvenih vrijednosti, prihvaćen od hrvatske političke elite, neovisno kojoj opciji pripadali njeni pripadnici, omogućio mu je da bude gradonačelnik glavnog grada i značajni, rekao bih nezaobilazni, faktor na hrvatskoj političkoj sceni.
Taj i takav Milan Bandić tom i takvom Mamiću doznačuje na račun "Dinama" ogromna sredstva iz proračuna Grada Zagreba, jer nadam se da je dosad već svima jasno da je Mirko Barišić, predsjednik „Dinama“, opet jedna beznačajna kreatura, koja si je neznano čime osigurala status uglednika "a la Tuđmaniana", samo figura, a stvarni gazda, gotovo u potpunosti vlasnik "Dinama", je njegov, prvo "izvršni dopredsjednik", a kasnije „izvršni predsjednik“, Zdravko Mamić, kojemu je „ugledni“ Mirko Barišić stalno „držao štangu“ i čuvao leđa.
Pa onda tko i što je Zdravko Mamić?
Nitko i ništa u ljudskom smislu, ali vrlo izraženi simptom bolesti hrvatskog društva zaraženog pogubnim virusom zvanim Tuđman.
Zdravko Mamić se, vješto koristeći „sveto ime“, dodvoravanjem, a potom i korumpiranjem, uspio povezati s ljudima iz političkog vrha, jednako pozicije ili opozicije, „inauguriran“ je za vladavine SDP, danas je uz Kramarka i HDZ, ali i s onima u policiji, pa i sudstvu, te se tako uvjeren da mu nitko ništa ne može naprosto „ostrvio“, kako se to u narodu kaže onda kad se izgube svi kriteriji pa se ne preza ni od „gaženja preko leševa“ na putu do svojeg cilja. A u Mamićevom slučaju cilj je uvijek novac, samo novac i još više novca.
No vrč ide na vodu dok se ne razbije, tako je i u Mamićevom slučaju, prekoračio je granicu do koje su ga njegovi „sponzori“ mogli „pokrivati“, pa je došlo vrijeme da „institucije pravne države odrade svoj posao“.
Ako se pokaže da su sumnje osnovane, mnogi politički i drugi „sponzori“ će se početi distancirati od Mamića, a obzirom na njegovu gotovo svemoć u HNS-u, kojega je pretvorio u svojevrsnu „močvaru“, moguće je da i ta institucija, načeta njemačkim pričama o Šukerovoj povezanosti s kladioničarima, dođe na red, a zaobići se ne bi smjelo ni HOO.
Na hrvatskoj društvenoj sceni, ne učini li se zaokret i ne postavi li se sustav društvenih vrijednosti na noge, bit će sve više mamića.
Jedini način zdravljenja hrvatskog društva je provođenje temeljite detuđmanizacije. Ne provede li se to, Hrvatska će i dalje ostati "muljevito dno Evrope" kako ju je već okarakterizirao The Economist.
