Birači u dilemi: Dati svoj glas Tuđmanu ili ipak Tuđmanu?
Pišem ovo zato što danas u Hrvatskoj tobože potaknuto izbjegličkom krizom imamo na djelu pokušaj uspostave paralelne vlasti na čelu s aktualnom predsjednicom RH i HDZ-om, koji očito je opstruiraju rad legalnih organa vlasti želeći izazvati nerede, a potom uspostaviti vlast prema svojim standardima – fašističkim!
Pa onda kad tome pridružimo prekoračenja ovlasti Ustavnog suda, jer sve brojnije odluke tog organa predstavljaju upravo to, naime Ustavni sud sve češće poseže za pravim koja jedino ima Hrvatski sabor, kolaps države vladavine prava je potpun.
U takvom ozračju nam je i predsjednica „fliknula“ u Mađarsku kako bi „podigla“ ugled RH u EU i u svijetu.
Prije toga je Tomislav Karamarko putem svoje „lautšpreherice“ s Pantovčaka raspisao parlamentarne izbore za 8. studenog.
No istini za volju u RH se ne događa ništa čudno niti išta novo što već nismo vidjeli, a vidjeli smo nepoštivanje volje birača izražene na demokratskim izborima.
Istinaibog bilo je to na lokalnoj razini (Vukovar i Zagreb) i samo pokušaj na državnoj razini („Splitska riva“ – prijetnja državnim udarom).
Uvijek je to bilo u režiji HDZ-a bilo zloupotrebom ovlaštenja, bilo tobože spontanim reakcijama „hrvatski opredijeljenih“ ljudi na terenu. Posebno branitelja.
Neovisno o tome bilo ikakvih razloga za takvo postupanje ili ne.
Uglavnom nije bilo jer se uvijek radilo tek o opstrukciji i suspenziji legalnih organa i pokušaju uzurpacije vlasti od strane one opcije koja nije pobijedila na izborima.
Rezultati nisu izostajali, jačanje korupcije i organiziranog kriminala, ideoloških dioba u društvu, imovinsko raslojavanje i potonuće naroda u letargiju iz koje se izlaz nudi kroz fašizaciju društva.
Nepoštivanje volje birača je kao i druga „unaprjeđenja“ demokracije inaugurirao Franjo Tuđman, a svi drugi iz redova hrvatskog političkog establishmenta samo su se priklanjali tim Tuđmanovim idejama koristeći njegova iskustva iz prakse.
Kupi ili zastraši izabrane vijećnike/zastupnike u organima vlasti i tako osiguraj većinu glasova u predstavničkom tijelu („Zagrebačka kriza“) ili nasiljem provodi svoju samovolju ignorirajući legalne organe vlasti (Merčep & Co. u Vukovaru).
Nadalje, nikad nitko nije objasnio kako su se rezultati konzultativnog referenduma, tadašnji pravni sustav nije poznavao institut imperativnog/obavezujućeg referenduma, mogli koristiti za provedbu nasilne secesije i započinjanje rata.
Organizirajući „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ čije djelovanje je kulminiralo protuzakonitim aktivnostima, jer razbijanje dvopismenih ploča u Vukovaru je bilo upravo to i „nestašlucima“ prema najvišim državnim dužnosnicima pri obilježavanju Dana sjećanja, podižući šator u Savskoj ulici u Zagrebu, organizirajući neprilično ponašanje svojih plaćenika u Kninu prilikom proslave „Oluje“, Tomislav Karamarko si je zabijao autogolove, radeći u korist vlastite štete, radeći u korist SDP-a i Milanovića. Sve te po HDZ kontraproduktivne aktivnost rušile su toj stranci popularnost, a povećavajući je SDP-u, što se najbolje vidjelo u tome kako se HDZ-ova prednost ispred SDP-sve više topila.
A onda na scenu stupa Zoran Milanović kako bi valjda „vratio ljubav“ Karamarku i on radeći u korist vlastite štete sve češće se obraćajući biračkom tijelu HDZ, kao da očekuje da bi otud mogao iskamčiti koji glas kradući ga od HDZ-a. To je u prvom redu njegovo busanje u svoja domoljubna prsa i veličanje Franje Tuđmana, u slavu kojega bi preimenovao i Markov trg u Zagrebu.
Josip Leko će, valjda da ne zaostane za stranačkim mu šefom, povodom Dana neovisnosti, a ustvari obilježavanja „pokušaja atentata na Tuđmana“, polažući vijenac na grob prvog i neumrlog, na sva usta hvaliti „političku mudrost Franje Tuđmana“, inače zadrtog i nedoučenog karijeristu i samodršca. Pokretača rata u Hrvatskoj!
Ponekad se Zoranu Milanoviću omakne pa izreče i pokoju povijesnu istinu kao onu da su jedina hrvatska vojska u 2. Svjetskom ratu bili partizani.
Jedini problem je što ne postoji nitko tko bi tu Hrvatsku, antifašističku Hrvatsku, Hrvatsku s ljudskim likom, politički artikulirao na ispravan način. A to znači odbacio proglašene istine i BND-ovog štićenika Franju Tuđmana, jer bez toga i veličanjem Tuđmana i svega onog što nas je odvelo u bijedu, na izborima će pobijediti ona druga Hrvatska, Tuđmanova Hrvatska, nacionalšovinistička i klerofašistička Hrvatska, kao što je to bio slučaj na zadnjim predsjedničkim izborima. A tako je bilo jer Tuđman ni na tim izborima nije imao ozbiljnog protukandidata. Tako je i sada, Tuđmana nam nudi Karamarko, al' nam zato Tuđmana nudi i Milanović, pa se ti hrvatski narode na izborim odluči jesi li za Tuđmana, fašističkog antifašista, kojeg nudi Zoran Milanović ili Tuđmana, antifašističkog fašista, kojeg nudi Tomislav Karamarko.
Svjedoci i Tuđmanovi „suputnici“ nam upravo svjedoče o takvom raspolućenom Tuđmanu, koji je pred „svojima“, kako je sam govorio o antifašistički opredijeljenim članovima HDZ-a ali i u javnosti, pogotovo tamo i u prilikama kad je bio svjestan da ga „svijet čuje“, hvalio antifašističku borbu naglašavajući svoju ulogu u njoj, da bi „onim drugim“, primjerice čelništvu udruge „Hrvatski domobran“, otvoreno govorio o tome kako je „nažalost prekasno shvatio da se u toku 2. Svjetskog rata borio na krivoj strani“, pa to i potkrjepljivao grleći se i ljubeći s bivšim ustaškim stožernikom Ivom Rojnicom u Argentini.
Zanimljivo je kako vrijeme rađa i na površinu izbacuje ljude bez ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu, na našu nesreću hrvatska politička scena, jednako u redovima vlasti i opozicije, vrvi upravo takvim ljudima, zato se u hrvatskoj ništa ne može ili je svega onoga što se ipak radi radi i poduzima uvijek premalo i dolazi prekasno.
Neki od ljudi na našoj javnoj i političkoj sceni za koje kažemo da niti smrde niti mirišu, možda i jesu ideološki opredijeljeni, možda i imaju svoje stavove, ali oni te stavove niti javno iznose niti se zalažu za njih. Nekad smo za takve govorili da možda i imaju vlastite stavove, samo se ne slažu s njima.
Oni će se uvijek prilagoditi moćnijima, priključiti trenutnom trendu u društvu ili naprosto pokleknuti pred diktatom moćnijeg.
Rođeni oportunisti, konformisti, kunktatori i kukavice!
Oni su ti koji omogućavaju pojave lažnih mesija, dopuštaju takvim svatovima da se razmašu i generalno upropaste sve što se upropastiti dade.
Principa nema ili se dopušta da ih se gazi.
Pred takvima će ustuknuti i ustav i zakoni, što za njih znači princip države vladavine prava, ako oni funkcioniraju po principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, što znači sekularnost, ako oni njeguju katoličku državu, jer zaboga u Hrvatskoj je skoro 90 % onih koji se izjašnjavaju katolicima. Ali rugat ćemo se Iranu kao islamskoj republici u kojoj se njeguje šerijatsko pravo, kao da je islamski fundamentalizam veće zlo od katoličkog fundamentalizma.
Ako tko misli da je, onda neka objasni gdje je ishodište fašizma i nacizma i gdje se fašizam, iako poražen oružano poražen u 2. Svjetskom ratu, najduže održao?
Naprosto je tragično kako takvi likovi ne mogu ništa naučiti niti iz vlastitog iskustva, a bogami niti iz iskustva drugih. Tako ni SDP predvođen Zoranom Milanovićem ne razumije i nije naučio ništa iz primjera Ive Josipovića koji je „furajući se“ na antifašizam i ne spominjući Tuđmana i branitelje onako premoćno pobijedio Milana Bandića u drugom krugu predsjedničkih izbora, a onda, „odvodeći antifašiste na Bleiburg“, hvaleći Franju Tuđmana i dodvoravajući se braniteljima proglašavajući ih „našim ponosom“, izgubio na izborima od nikakve protukandidatkinje. A to se dogodilo zato što je odustao od antifašističke retorike misleći da će skretanjem udesno pridobiti i neke glasove s te strane. To se naravno nije dogodilo, tako da je Josipović izgubio dobar broj onih birač koji antifašistički dišu, a nijednog glasa s desnice nije dobio.
Priča o pobjedi Kukuriku koalicije predvođene SDP-om je u startu slična Josipovićevoj, izbori 2011. su dobiveni bez polaganja vijenaca na Bleiburgu, pozivanja na domoljublje i Franju Tuđmana, a niti branitelji nisu bili „hrvatska svetinja“, oni će to postati tek kasnije.
Osobno mislim da će SDP odnosno koalicija „Hrvatska raste“, ukoliko se nastave dodvoravati braniteljima, iskazivati „domoljublje“ i ljubav i poštovanje prema Franji Tuđmanu, izgubiti izbore, jednako kao što ih je izgubio i Ivo Josipović, zato što suštinski čine istu grešku koju je napravio i on.
Ne znam koliko je ovakav predizborni kurs izbor samog Milanovića, a koliko sugestija Alexa Brauna, koji razmišlja kao tipičan Amerikanac i ne razumije prirodu podjela u Hrvatskom društvu, koje je ideološki podijeljeno linijom razdvajanja fašizam-antifašizam i to trenutno otprilike odnosom 1:2, s time da radi opće fašizacije društva, raboti u kojoj i u okviru podučavanja vjeronauka prednjači KC, a dobrim dijelom i udžbenici povijesti, kao i sredstva javnog priopćavanja, se taj odnos mijenja tako da fašistička komponenta jača.
No zasad je još uvijek antifašistička Hrvatska brojnija i jača.
I još uvijek nije kasno da se koalicija „Hrvatska raste“ tokom predizborne kampanje počne obraćati toj antifašističkoj Hrvatskoj, a to znači potpun raskid s Tuđmanom, „domoljubljem“, veličanjem DR i branitelja, sve HDZ-ove „patente“ ostaviti HDZ-u, jer jedino tako SDP može pobijediti na izborima.
Nastavi li tražiti glasače u HDZ-ovom izbornom tijelu, „propovijedajući“ isto što i HDZ, SDP gotovo sigurno gubi izbore, jer oni glasači koji sigurno nisu Tuđmanovi fanovi, a 2011. su svoj glas dali Kukuriku koaliciji ili neće izaći na izbore ili svoj glas neće dati SDP-u.
Pa onda kad tome pridružimo prekoračenja ovlasti Ustavnog suda, jer sve brojnije odluke tog organa predstavljaju upravo to, naime Ustavni sud sve češće poseže za pravim koja jedino ima Hrvatski sabor, kolaps države vladavine prava je potpun.
U takvom ozračju nam je i predsjednica „fliknula“ u Mađarsku kako bi „podigla“ ugled RH u EU i u svijetu.
Prije toga je Tomislav Karamarko putem svoje „lautšpreherice“ s Pantovčaka raspisao parlamentarne izbore za 8. studenog.
No istini za volju u RH se ne događa ništa čudno niti išta novo što već nismo vidjeli, a vidjeli smo nepoštivanje volje birača izražene na demokratskim izborima.
Istinaibog bilo je to na lokalnoj razini (Vukovar i Zagreb) i samo pokušaj na državnoj razini („Splitska riva“ – prijetnja državnim udarom).
Uvijek je to bilo u režiji HDZ-a bilo zloupotrebom ovlaštenja, bilo tobože spontanim reakcijama „hrvatski opredijeljenih“ ljudi na terenu. Posebno branitelja.
Neovisno o tome bilo ikakvih razloga za takvo postupanje ili ne.
Uglavnom nije bilo jer se uvijek radilo tek o opstrukciji i suspenziji legalnih organa i pokušaju uzurpacije vlasti od strane one opcije koja nije pobijedila na izborima.
Rezultati nisu izostajali, jačanje korupcije i organiziranog kriminala, ideoloških dioba u društvu, imovinsko raslojavanje i potonuće naroda u letargiju iz koje se izlaz nudi kroz fašizaciju društva.
Nepoštivanje volje birača je kao i druga „unaprjeđenja“ demokracije inaugurirao Franjo Tuđman, a svi drugi iz redova hrvatskog političkog establishmenta samo su se priklanjali tim Tuđmanovim idejama koristeći njegova iskustva iz prakse.
Kupi ili zastraši izabrane vijećnike/zastupnike u organima vlasti i tako osiguraj većinu glasova u predstavničkom tijelu („Zagrebačka kriza“) ili nasiljem provodi svoju samovolju ignorirajući legalne organe vlasti (Merčep & Co. u Vukovaru).
Nadalje, nikad nitko nije objasnio kako su se rezultati konzultativnog referenduma, tadašnji pravni sustav nije poznavao institut imperativnog/obavezujućeg referenduma, mogli koristiti za provedbu nasilne secesije i započinjanje rata.
Organizirajući „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ čije djelovanje je kulminiralo protuzakonitim aktivnostima, jer razbijanje dvopismenih ploča u Vukovaru je bilo upravo to i „nestašlucima“ prema najvišim državnim dužnosnicima pri obilježavanju Dana sjećanja, podižući šator u Savskoj ulici u Zagrebu, organizirajući neprilično ponašanje svojih plaćenika u Kninu prilikom proslave „Oluje“, Tomislav Karamarko si je zabijao autogolove, radeći u korist vlastite štete, radeći u korist SDP-a i Milanovića. Sve te po HDZ kontraproduktivne aktivnost rušile su toj stranci popularnost, a povećavajući je SDP-u, što se najbolje vidjelo u tome kako se HDZ-ova prednost ispred SDP-sve više topila.
A onda na scenu stupa Zoran Milanović kako bi valjda „vratio ljubav“ Karamarku i on radeći u korist vlastite štete sve češće se obraćajući biračkom tijelu HDZ, kao da očekuje da bi otud mogao iskamčiti koji glas kradući ga od HDZ-a. To je u prvom redu njegovo busanje u svoja domoljubna prsa i veličanje Franje Tuđmana, u slavu kojega bi preimenovao i Markov trg u Zagrebu.
Josip Leko će, valjda da ne zaostane za stranačkim mu šefom, povodom Dana neovisnosti, a ustvari obilježavanja „pokušaja atentata na Tuđmana“, polažući vijenac na grob prvog i neumrlog, na sva usta hvaliti „političku mudrost Franje Tuđmana“, inače zadrtog i nedoučenog karijeristu i samodršca. Pokretača rata u Hrvatskoj!
Ponekad se Zoranu Milanoviću omakne pa izreče i pokoju povijesnu istinu kao onu da su jedina hrvatska vojska u 2. Svjetskom ratu bili partizani.
Jedini problem je što ne postoji nitko tko bi tu Hrvatsku, antifašističku Hrvatsku, Hrvatsku s ljudskim likom, politički artikulirao na ispravan način. A to znači odbacio proglašene istine i BND-ovog štićenika Franju Tuđmana, jer bez toga i veličanjem Tuđmana i svega onog što nas je odvelo u bijedu, na izborima će pobijediti ona druga Hrvatska, Tuđmanova Hrvatska, nacionalšovinistička i klerofašistička Hrvatska, kao što je to bio slučaj na zadnjim predsjedničkim izborima. A tako je bilo jer Tuđman ni na tim izborima nije imao ozbiljnog protukandidata. Tako je i sada, Tuđmana nam nudi Karamarko, al' nam zato Tuđmana nudi i Milanović, pa se ti hrvatski narode na izborim odluči jesi li za Tuđmana, fašističkog antifašista, kojeg nudi Zoran Milanović ili Tuđmana, antifašističkog fašista, kojeg nudi Tomislav Karamarko.
Svjedoci i Tuđmanovi „suputnici“ nam upravo svjedoče o takvom raspolućenom Tuđmanu, koji je pred „svojima“, kako je sam govorio o antifašistički opredijeljenim članovima HDZ-a ali i u javnosti, pogotovo tamo i u prilikama kad je bio svjestan da ga „svijet čuje“, hvalio antifašističku borbu naglašavajući svoju ulogu u njoj, da bi „onim drugim“, primjerice čelništvu udruge „Hrvatski domobran“, otvoreno govorio o tome kako je „nažalost prekasno shvatio da se u toku 2. Svjetskog rata borio na krivoj strani“, pa to i potkrjepljivao grleći se i ljubeći s bivšim ustaškim stožernikom Ivom Rojnicom u Argentini.
Zanimljivo je kako vrijeme rađa i na površinu izbacuje ljude bez ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu, na našu nesreću hrvatska politička scena, jednako u redovima vlasti i opozicije, vrvi upravo takvim ljudima, zato se u hrvatskoj ništa ne može ili je svega onoga što se ipak radi radi i poduzima uvijek premalo i dolazi prekasno.
Neki od ljudi na našoj javnoj i političkoj sceni za koje kažemo da niti smrde niti mirišu, možda i jesu ideološki opredijeljeni, možda i imaju svoje stavove, ali oni te stavove niti javno iznose niti se zalažu za njih. Nekad smo za takve govorili da možda i imaju vlastite stavove, samo se ne slažu s njima.
Oni će se uvijek prilagoditi moćnijima, priključiti trenutnom trendu u društvu ili naprosto pokleknuti pred diktatom moćnijeg.
Rođeni oportunisti, konformisti, kunktatori i kukavice!
Oni su ti koji omogućavaju pojave lažnih mesija, dopuštaju takvim svatovima da se razmašu i generalno upropaste sve što se upropastiti dade.
Principa nema ili se dopušta da ih se gazi.
Pred takvima će ustuknuti i ustav i zakoni, što za njih znači princip države vladavine prava, ako oni funkcioniraju po principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, što znači sekularnost, ako oni njeguju katoličku državu, jer zaboga u Hrvatskoj je skoro 90 % onih koji se izjašnjavaju katolicima. Ali rugat ćemo se Iranu kao islamskoj republici u kojoj se njeguje šerijatsko pravo, kao da je islamski fundamentalizam veće zlo od katoličkog fundamentalizma.
Ako tko misli da je, onda neka objasni gdje je ishodište fašizma i nacizma i gdje se fašizam, iako poražen oružano poražen u 2. Svjetskom ratu, najduže održao?
Naprosto je tragično kako takvi likovi ne mogu ništa naučiti niti iz vlastitog iskustva, a bogami niti iz iskustva drugih. Tako ni SDP predvođen Zoranom Milanovićem ne razumije i nije naučio ništa iz primjera Ive Josipovića koji je „furajući se“ na antifašizam i ne spominjući Tuđmana i branitelje onako premoćno pobijedio Milana Bandića u drugom krugu predsjedničkih izbora, a onda, „odvodeći antifašiste na Bleiburg“, hvaleći Franju Tuđmana i dodvoravajući se braniteljima proglašavajući ih „našim ponosom“, izgubio na izborima od nikakve protukandidatkinje. A to se dogodilo zato što je odustao od antifašističke retorike misleći da će skretanjem udesno pridobiti i neke glasove s te strane. To se naravno nije dogodilo, tako da je Josipović izgubio dobar broj onih birač koji antifašistički dišu, a nijednog glasa s desnice nije dobio.
Priča o pobjedi Kukuriku koalicije predvođene SDP-om je u startu slična Josipovićevoj, izbori 2011. su dobiveni bez polaganja vijenaca na Bleiburgu, pozivanja na domoljublje i Franju Tuđmana, a niti branitelji nisu bili „hrvatska svetinja“, oni će to postati tek kasnije.
Osobno mislim da će SDP odnosno koalicija „Hrvatska raste“, ukoliko se nastave dodvoravati braniteljima, iskazivati „domoljublje“ i ljubav i poštovanje prema Franji Tuđmanu, izgubiti izbore, jednako kao što ih je izgubio i Ivo Josipović, zato što suštinski čine istu grešku koju je napravio i on.
Ne znam koliko je ovakav predizborni kurs izbor samog Milanovića, a koliko sugestija Alexa Brauna, koji razmišlja kao tipičan Amerikanac i ne razumije prirodu podjela u Hrvatskom društvu, koje je ideološki podijeljeno linijom razdvajanja fašizam-antifašizam i to trenutno otprilike odnosom 1:2, s time da radi opće fašizacije društva, raboti u kojoj i u okviru podučavanja vjeronauka prednjači KC, a dobrim dijelom i udžbenici povijesti, kao i sredstva javnog priopćavanja, se taj odnos mijenja tako da fašistička komponenta jača.
No zasad je još uvijek antifašistička Hrvatska brojnija i jača.
I još uvijek nije kasno da se koalicija „Hrvatska raste“ tokom predizborne kampanje počne obraćati toj antifašističkoj Hrvatskoj, a to znači potpun raskid s Tuđmanom, „domoljubljem“, veličanjem DR i branitelja, sve HDZ-ove „patente“ ostaviti HDZ-u, jer jedino tako SDP može pobijediti na izborima.
Nastavi li tražiti glasače u HDZ-ovom izbornom tijelu, „propovijedajući“ isto što i HDZ, SDP gotovo sigurno gubi izbore, jer oni glasači koji sigurno nisu Tuđmanovi fanovi, a 2011. su svoj glas dali Kukuriku koaliciji ili neće izaći na izbore ili svoj glas neće dati SDP-u.
