Još jedan iz plejade onih velehrvata kojima je „savjest čista“
Pritisak je postao neizdrživ, a pogotovo kad se i MOST nedvojbeno izjasnio o ministru kulture RH Zlatku Hasanbegoviću, Karamarko nije imao kamo nego da „presavije tabak“ i na njega stavi svoja „sabrana djela“, natjera ministra da to nauči napamet i izdeklamira pred novinarima.
Tako i bi, napamet naučeni tekst Karamarkovih dosjetki je ministar izgovorio u jednom dahu, uvjeravajući nas kako i on misli da su ustaše i tzv. NDH najsramnija epizoda u povijesti hrvatskog naroda, a on sam najveći živući antifašist, naravno antitotalitarist i antikomunist, spominjanje Hanne Arendt je ispustio …Neka svoja „lutanja“, članstvo u HOP-u je negirao, pripisao je svojim mladalačkim nestašlucima od prije dvadeset i više godina, za neke izjave je rekao da su izvučene iz konteksta, potužio se da se protiv njega vodi ničim opravdana hajka, koja je poprimila obilježja ludila i poentirao kako je „njegova savjest čista“.
Samo meni su te osobe „čiste savjesti“ jako sumnjive radi onih koji su se tako izjašnjavali puno prije Zlatka Hasanbegovića.
Najpoznatiji „vlasnik“ čiste savjesti je blaženi „velikomučenik“ (nema veće muke od ne biti zagrebački nadbiskup) Alojzije Stepinac, koji je i nakon četverogodišnje najprilježnije suradnje s najmonstruoznijim režimom ikad, imao hrabrosti „priznati“ da mu je savjest čista.
Kažu da je tu mantru o čistoj savjesti u istražnom postupku mantrao i Andrija Artuković, istinaibog u to vrijeme već poprilično dementan, a kasnije i zadnji zapovjednik logora Jasenovac Dinko Šakić, koji su „u interesu zaštite hrvatskog naroda činili sve moguće i nemoguće“, naravno "čiste savjesti" …
Eto sad se ovim dičnim hrvatskim muževima i smjernim katolicima „čiste savjeti“ pridružio još jedan velehrvat, samo ovaj puta pravovjerni, Zlatko Hasanbegović, kojemu se za razliku od njegovih velikih uzora ne mogu pripisati ne samo ratni nego nikakvi zločini, ako prihvatimo da sama promocija fašizma i negiranje holokausta nisu zločin.
I nema jednog jedinog zagovaratelja ustaštva i tzv. NDH koji neće stati na stranu ministra Hasanbegovića, jednako kao što nema nikoga antifašističkog opredjeljenja koji ga radi njegove promocije ustaštva i fašizma neće osuditi.
Postavlja se logično pitanje, ako je Zlatko Hasanbegović sve to što je izdeklamirao novinarima, što se nije oglasio ranije, a to pitanje odmah povlači i drugo, može li se i smije li se uopće vjerovati Zlatku Hasanbegoviću?
Ja osobno mislim da ne!
Jer, prvo, ne znam, ne samo gdje i u kojem komunizmu je on živio, da bi bio protiv komunizma, nego i u kojem to totalitarizmu, kojega istinaibog jest bilo jedno vrijeme u počecima Titove Jugoslavije, ali tog perioda se sjećamo samo mi daleko stariji od njega.
Drugo, može se on pozivati na nekakvu mladost i mladenačka zastranjivanja, ali njegove izjave o antifašizmu kao floskuli i Jasenovcu su rercentne i ne mogu se pripisati mladenačkom neiskustvu, jednako kao i njegovo članstvo u Počasnom bleiburškom vodu.
Treće, o njegovim stajalištima i znanstveničkom habitusu izjasnili su se i brojni njegovi kolege, povjesničari od imena, tvrdeći da su njegovi stavovi čisti povijesni revizionizam.
Četvrto, neka "uvjereni antifašist" odgovori što radi među deklariranim ustašama u Počasnom bleiburškom vodu? Ili neka smjesta demonstrativno napusti to evidentno ustaško društvo.
Peto, čovjek od riječi do riječi mantra mantru svojeg intimusa, bleiburškog "hodočasika", Tomislava Karamarka, a znamo tko je i što je Tomislav Karamarko, zar ne?
I Zucker kommt zu letzt, a to je imenovanje Ane Lederer zamjenicom ministra kulture, koja je valjda sasvim slučajno životna partnerica Hasanbegovićevog rođaka Ozrena Prohića, pa evo materijala za neku moguću novu priču o „čistim savjestima“.
Tako i bi, napamet naučeni tekst Karamarkovih dosjetki je ministar izgovorio u jednom dahu, uvjeravajući nas kako i on misli da su ustaše i tzv. NDH najsramnija epizoda u povijesti hrvatskog naroda, a on sam najveći živući antifašist, naravno antitotalitarist i antikomunist, spominjanje Hanne Arendt je ispustio …Neka svoja „lutanja“, članstvo u HOP-u je negirao, pripisao je svojim mladalačkim nestašlucima od prije dvadeset i više godina, za neke izjave je rekao da su izvučene iz konteksta, potužio se da se protiv njega vodi ničim opravdana hajka, koja je poprimila obilježja ludila i poentirao kako je „njegova savjest čista“.
Samo meni su te osobe „čiste savjesti“ jako sumnjive radi onih koji su se tako izjašnjavali puno prije Zlatka Hasanbegovića.
Najpoznatiji „vlasnik“ čiste savjesti je blaženi „velikomučenik“ (nema veće muke od ne biti zagrebački nadbiskup) Alojzije Stepinac, koji je i nakon četverogodišnje najprilježnije suradnje s najmonstruoznijim režimom ikad, imao hrabrosti „priznati“ da mu je savjest čista.
Kažu da je tu mantru o čistoj savjesti u istražnom postupku mantrao i Andrija Artuković, istinaibog u to vrijeme već poprilično dementan, a kasnije i zadnji zapovjednik logora Jasenovac Dinko Šakić, koji su „u interesu zaštite hrvatskog naroda činili sve moguće i nemoguće“, naravno "čiste savjesti" …
Eto sad se ovim dičnim hrvatskim muževima i smjernim katolicima „čiste savjeti“ pridružio još jedan velehrvat, samo ovaj puta pravovjerni, Zlatko Hasanbegović, kojemu se za razliku od njegovih velikih uzora ne mogu pripisati ne samo ratni nego nikakvi zločini, ako prihvatimo da sama promocija fašizma i negiranje holokausta nisu zločin.
I nema jednog jedinog zagovaratelja ustaštva i tzv. NDH koji neće stati na stranu ministra Hasanbegovića, jednako kao što nema nikoga antifašističkog opredjeljenja koji ga radi njegove promocije ustaštva i fašizma neće osuditi.
Postavlja se logično pitanje, ako je Zlatko Hasanbegović sve to što je izdeklamirao novinarima, što se nije oglasio ranije, a to pitanje odmah povlači i drugo, može li se i smije li se uopće vjerovati Zlatku Hasanbegoviću?
Ja osobno mislim da ne!
Jer, prvo, ne znam, ne samo gdje i u kojem komunizmu je on živio, da bi bio protiv komunizma, nego i u kojem to totalitarizmu, kojega istinaibog jest bilo jedno vrijeme u počecima Titove Jugoslavije, ali tog perioda se sjećamo samo mi daleko stariji od njega.
Drugo, može se on pozivati na nekakvu mladost i mladenačka zastranjivanja, ali njegove izjave o antifašizmu kao floskuli i Jasenovcu su rercentne i ne mogu se pripisati mladenačkom neiskustvu, jednako kao i njegovo članstvo u Počasnom bleiburškom vodu.
Treće, o njegovim stajalištima i znanstveničkom habitusu izjasnili su se i brojni njegovi kolege, povjesničari od imena, tvrdeći da su njegovi stavovi čisti povijesni revizionizam.
Četvrto, neka "uvjereni antifašist" odgovori što radi među deklariranim ustašama u Počasnom bleiburškom vodu? Ili neka smjesta demonstrativno napusti to evidentno ustaško društvo.
Peto, čovjek od riječi do riječi mantra mantru svojeg intimusa, bleiburškog "hodočasika", Tomislava Karamarka, a znamo tko je i što je Tomislav Karamarko, zar ne?
I Zucker kommt zu letzt, a to je imenovanje Ane Lederer zamjenicom ministra kulture, koja je valjda sasvim slučajno životna partnerica Hasanbegovićevog rođaka Ozrena Prohića, pa evo materijala za neku moguću novu priču o „čistim savjestima“.
