Ministar branitelja i kako ga steći
Mukama po izboru ministra branitelja pridružuje se i Bruxelles svojom mlakom preporukom, kako tvrde jedni ili žestokom pljuskom kako tvrde drugi, o pretjeranom odljevu proračunskih sredstava za podmirenje braniteljskih privilegija, koje su daleko iznad mogućnosti društva.
Već imenovani ministar, Mijo Crnoja, morao je ekspresno odstupiti jer su otkrivena tolika njegova „muljanja“, koja se nisu mogla samo tako svesti pod nekakve nevine nestašluke razigranog dječarca.
Slijedi prijedlog drugog dičnog hrvatskog muža također „izbosne“, Milijana Brkića Vase, na čijem izboru posebno inzistira Tomislav Karamarko, a ovi iz MOST-a se nećkaju, jer i ovoga kandidata prate nekakve „fleke“ poput odbijanja izvršenja zapovijedi uhićenja osumnjičenog za teške ratne zločine, a bio je zapovjednik postrojbe u ATJ Lučko, te plagiranja diplomskog rada, radi čega mu je u pitanje dovedena diploma Policijske akademije, a spominju se i nekakvi „mutni“ odnosi i krediti s „posrnulom“ Karlovačkom bankom, tako da je i njegovo potvrđivanje dovedeno u pitanje.
No na scenu stupaju neki bivši pripadnici 204. Vukovarske brigade predlažući za ministra branitelja Branka Borkovića Mladog Jastreba, zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara.
Ako uzmemo u obzir da je ministarsko mjesto ne samo dužnost nego i čast, mislim da Branko Borković tu čast ne zaslužuje, ne samo radi one mučne priče o postupanju sa psima i konjima, nego radi onoga što autor izvornog znanstvenog rada iz 2002. pod naslovom “Bitka za Vukovar 1991.“, Davor Marijan, na strani 31 piše:
„Noću 17. studenog Vukovar su napustili „branioci Vukovara na čelu s Mladim Jastrebom“, o čemu je u jutro 17. studenog povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar izvijestio Zapovjedništvo Operativne grupe.“
http://hrcak.srce.hr/11352
Dakle, ocijenivši da daljnji otpor nema smisla i da vodi samo u daljnja razaranja i stradanja ljudi, Branko Borković, nakon što je oslobodio borce pod svojim zapovjedništvom zakletve i uputio ih da se svaki od njih sam snalazi kako zna i umije, napušta Vukovar.
On čak nije našao potrebnim o tome obavijestiti Zapovjedništvo Operativne grupe a kamo li GS ZNG, već je o napuštanju borbenih položaja obavijest poslao Marin Vidić Bili povjerenik Vlade RH za Općinu Vukovar.
U tom snalaženju i pokušaju izvlačenja iz okruženja mnogi su nepotrebno poginuli, a jedan dio je spas potražio u Vukovarskoj bolnici, gdje su uredno zagipsani i „pretvoreni“ u ranjenike na kraju završili kao žrtve stravičnog zločina na „Ovčari“.
Branko Borković kao da nikad nije čuo o tome kako se ponašaju zapovjednici koji u slučaju predaje ostaju sa svojim vojnicima, pa s njima odlaze i u zarobljeništvo ostajući i dalje njihovim zapovjednicima.
Zapovjednici ne bježe ostavljajući svoje vojnike neprijatelju na milost i nemilost.
Radi toga što je napravio, odnosno nije napravio, Borković je morao završiti pred vojnim sudom, radi samovoljnog napuštanja položaja.
A trebao je obavijestiti Zapovjedništvo Operativne grupe ili možda i GS ZNG, prikazati svu bezizlaznost položaja i nemogućnost daljnjeg pružanja otpora i tražiti odobrenje da stupi u kontakt s odnosnim zapovjedništvom JNA i dogovori uvjete predaje skladno odredbama međunarodnog ratnog prava.
Tada bi zajedno sa svojim vojnicima otišao u zarobljeništvo i čime bi se zarobljenicima osigurala zaštita temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava, a da je JNA te odredbe ipak poštovala pokazuje primjer onih vojnika i civila koji su bili pod striktnim nadzorom JNA, kad vojnici JNA nisu dopuštali pristup pripadnicima srpske paravojske i četnicima zarobljenicima, koje su prepratili do logora u Srbiji.
Pitam se, da je tako postupio, bi li se „Ovčara“ uopće dogodila.
Radi navedenog mislim da Branko Borković nije zaslužio biti imenovan ministrom branitelja.
Ja osobno ne mogu vjerovati da među svim tim braniteljskim mnoštvom nije moguće naći jednog jedinog čovjeka besprijekorne biografije, kojeg bi se moglo predložiti za ministarsku dužnost.
Već imenovani ministar, Mijo Crnoja, morao je ekspresno odstupiti jer su otkrivena tolika njegova „muljanja“, koja se nisu mogla samo tako svesti pod nekakve nevine nestašluke razigranog dječarca.
Slijedi prijedlog drugog dičnog hrvatskog muža također „izbosne“, Milijana Brkića Vase, na čijem izboru posebno inzistira Tomislav Karamarko, a ovi iz MOST-a se nećkaju, jer i ovoga kandidata prate nekakve „fleke“ poput odbijanja izvršenja zapovijedi uhićenja osumnjičenog za teške ratne zločine, a bio je zapovjednik postrojbe u ATJ Lučko, te plagiranja diplomskog rada, radi čega mu je u pitanje dovedena diploma Policijske akademije, a spominju se i nekakvi „mutni“ odnosi i krediti s „posrnulom“ Karlovačkom bankom, tako da je i njegovo potvrđivanje dovedeno u pitanje.
No na scenu stupaju neki bivši pripadnici 204. Vukovarske brigade predlažući za ministra branitelja Branka Borkovića Mladog Jastreba, zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara.
Ako uzmemo u obzir da je ministarsko mjesto ne samo dužnost nego i čast, mislim da Branko Borković tu čast ne zaslužuje, ne samo radi one mučne priče o postupanju sa psima i konjima, nego radi onoga što autor izvornog znanstvenog rada iz 2002. pod naslovom “Bitka za Vukovar 1991.“, Davor Marijan, na strani 31 piše:
„Noću 17. studenog Vukovar su napustili „branioci Vukovara na čelu s Mladim Jastrebom“, o čemu je u jutro 17. studenog povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar izvijestio Zapovjedništvo Operativne grupe.“
http://hrcak.srce.hr/11352
Dakle, ocijenivši da daljnji otpor nema smisla i da vodi samo u daljnja razaranja i stradanja ljudi, Branko Borković, nakon što je oslobodio borce pod svojim zapovjedništvom zakletve i uputio ih da se svaki od njih sam snalazi kako zna i umije, napušta Vukovar.
On čak nije našao potrebnim o tome obavijestiti Zapovjedništvo Operativne grupe a kamo li GS ZNG, već je o napuštanju borbenih položaja obavijest poslao Marin Vidić Bili povjerenik Vlade RH za Općinu Vukovar.
U tom snalaženju i pokušaju izvlačenja iz okruženja mnogi su nepotrebno poginuli, a jedan dio je spas potražio u Vukovarskoj bolnici, gdje su uredno zagipsani i „pretvoreni“ u ranjenike na kraju završili kao žrtve stravičnog zločina na „Ovčari“.
Branko Borković kao da nikad nije čuo o tome kako se ponašaju zapovjednici koji u slučaju predaje ostaju sa svojim vojnicima, pa s njima odlaze i u zarobljeništvo ostajući i dalje njihovim zapovjednicima.
Zapovjednici ne bježe ostavljajući svoje vojnike neprijatelju na milost i nemilost.
Radi toga što je napravio, odnosno nije napravio, Borković je morao završiti pred vojnim sudom, radi samovoljnog napuštanja položaja.
A trebao je obavijestiti Zapovjedništvo Operativne grupe ili možda i GS ZNG, prikazati svu bezizlaznost položaja i nemogućnost daljnjeg pružanja otpora i tražiti odobrenje da stupi u kontakt s odnosnim zapovjedništvom JNA i dogovori uvjete predaje skladno odredbama međunarodnog ratnog prava.
Tada bi zajedno sa svojim vojnicima otišao u zarobljeništvo i čime bi se zarobljenicima osigurala zaštita temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava, a da je JNA te odredbe ipak poštovala pokazuje primjer onih vojnika i civila koji su bili pod striktnim nadzorom JNA, kad vojnici JNA nisu dopuštali pristup pripadnicima srpske paravojske i četnicima zarobljenicima, koje su prepratili do logora u Srbiji.
Pitam se, da je tako postupio, bi li se „Ovčara“ uopće dogodila.
Radi navedenog mislim da Branko Borković nije zaslužio biti imenovan ministrom branitelja.
Ja osobno ne mogu vjerovati da među svim tim braniteljskim mnoštvom nije moguće naći jednog jedinog čovjeka besprijekorne biografije, kojeg bi se moglo predložiti za ministarsku dužnost.
