„Bijela kuga“ očito nije problem koji zanima hrvatski politički establishment
I dok kao narod ubrzano nestajemo s lica zemlje, svake godine nas je petnaestak tisuća manje, naš politički establishment, kako pozicija, tako i opozicija, ponaša se kao da taj problem ne postoji, kao da se radi o nekakvoj virozi koja će sama proći i bez medicinske terapije.
Osobno ne znam da u hrvatskom društvu trenutno postoji veći i teže rješiv problem od demografske obnove društva, saldo umrlih i novorođenih pokazuje da nas je svake godine petnaestak tisuća manje.
Dok bi u normalnom društvu sva zvona već odavno zvonila na uzbunu i sve sirene za znak opasnosti bile uključene na maksimumu, hrvatski politički establishment ostaje gluh, slijep i nijem, čineći tako ionako težak problem nerješivim.
Zanimljivo je da ni oni, koji gorke suze liju nad „gorkom i teškom sudbinom hrvatskog naroda i nedaćama kroz koje je prolazio kroz povijest“, od „posade“ Instituta „Ivo Pilar“, preko Crkve u Hrvata, do razno-raznih „u ime obitelji“ i drkadžija ne-masturbatora također ne pokazuju bogznakakvu revnost na tom planu. Svi oni problem, ako ga i spominju, spominju tek lapidarno.
A stvarno stanje je takvo da zahtjeva hitne i učinkovite mjere, jer nam vrijeme izmiče, za početak rješavanja problema vrijeme nije „pet do dvanaest“ već „pet poslije dvanaest“.
Uništavanjem materijalne osnovice društva, uništiše nam „domoljubi“ i samu nadu u budućnost, a time i sposobnost za reprodukciju, sve se boreći za bolju prošlost i osobne probitke uz parolu „Sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.
Licemjer nad licemjerima, etalon Tuđmanove nakaradne kadrovske politike, okupivši oko sebe sav talog hrvatskog društva, obećava u predizbornoj kampanji izdvajanje iz proračuna 1.000 EUR za svako novorođeno dijete u cilju poticanja nataliteta, a po preuzimanju vlasti mrtvo hladno kaže da ni to ne može jer nema novca.
Za čitav državni vrh, sva tijela i organe vlasti, sve je preče od biološkog opstanka vlastitog naroda u ljubav prema kojem se svi kunu, preči su tuđi interesi poput kojekakvih „uspravnica“, poziva na zajedništvo na osnovama tzv. NDH, priprema procesa lustracije, naravno ne za njih i sve one koje bi prve trebalo lustrirati.
Ali kad već poziciju nije briga, zašto opozicija bar ne inicira saborsku raspravu na temu „bijele kuge“, koja bi trebala rezultirati zaključkom kojim se nalaže izvršnoj vlasti da poduzme sve raspoložive mjere kojima bi se potaknula demografska obnova.
U pronatalitetne mjere sasvim sigurno ne spadaju zabrana upotrebe kontracepcijskih sredstava i zabrana pobačaja.
Ako ne znaju što napraviti, neka jednostavno, bar što se toga tiče vrate kotač povijesti, pa zaštite trudnoću i materinstvo onako kako je to bilo u „nenarodnom režimu“, jer su u postupku posvemašnjeg "kresanja" radničkih prava u Tuđmanistanu i ta prava teško stradala, a da prije toga zakonom zapriječe svako uvjetovanje poslodavaca zaposlenim ženama da se obavežu da neće zatrudnjeti. Jedina kazna za takvo neljudsko ponašanje trebala bi biti prestanak biznisa na vrijeme od najmanje dvije godine, a u slučaju recidiva i trajno, naravno sve to bez ikakve mogućnosti da poduzeće nastavi rad u nečijem drugom vlasništvu (možda u državnom).
No danas mislim da razina zaštite trudnoće i materinstva od prije 25 godina više neće biti dovoljna, mislim da bi i smještaj djece u jaslice i vrtiće trebao biti besplatan, odnosno na trošak državnog proračuna.
Osim toga mlade parove trebalo bi stambeno zbrinuti, pa makar kao povlaštene najmoprimce u stanovima u državnom vlasništvu.
Znam ja, odmah će se javiti „domoljubi“ s pričom kako za to u inače već prezaduženoj državi novca jednostavno nema, odnosno kad sam tako pametan neka kažem gdje naći potrebna sredstva.
Pa evo, prvo, nemilosrdno s „državne sise“ skinuti sve one lažne umirovljenike i invalide, te korisnike socijalne pomoći onima koji takvu pomoć primaju bez ikakve osnove.
Drugo, prestati financirati kojekakve silno „potrebne i produktivne“ “institute za izučavanje historije radničkog pokreta“ poput Instituta „Ivo Pilar“, čiji bi znanstvenici radi rezultata svojeg „znanstvenog“ rada, koji se gotovo sav može podvesti pod promociju fašizma i negaciju holokausta, u jednoj Njemačkoj vjerojatno bili više u zatvoru nego na slobodi. ministarskim mjestima da i ne govorim.
Trebalo bi razmisliti i što učiniti s „tvornicom“ profesionalnih Hrvata, „Hrvatskim studijima“ i sličnim „obrazovnim“ institucijama.
Itd. I t. sl.
Treće, branitelje, koji su naprosto pretvoreni u parazitski društveni sloj, treba prestati divinizirati, preimenovati ih u bivše borce, a njihova prava svesti na razinu prava koja su priznata borcima NOR-a. Naravno ukinuti Ministarstvo branitelja.
Četvrto, raskinuti, a ne revidirati, ugovore s Vatikanom, radi kojih državni proračun „pati“ za gotovo 2 milijarde kuna godišnje, a za potrebe financiranja vjerskih zajednica uvesti „crkveni porez“, ako je to dobro za Njemačku i Italiju, ne znam zašto ne bi bilo dobro i za Hrvatsku.
Po mojem sudu samo jedna trećina ovako „oslobođenih“ sredstava, koja ne treba promatrati kao trošak već kao neophodno ulaganje u budućnost, bila bi više nego dovoljna za podmirenje svih troškova demografske obnove.
Problem je jedino u tome kako doći do političke volje da se pobrojeno provede, pogotovo kad je u pitanju Crkva u Hrvata i na području gdje novac najviše curi, a to su izdaci s naslova braniteljskih prava, u uvjetima kad su oni potpuno bez osnove i nekritički proglašeni „hrvatskim ponosom“ i „hrvatskom svetinjom“, kao da su oni budućnost hrvatskog naroda i države.
Osobno ne znam da u hrvatskom društvu trenutno postoji veći i teže rješiv problem od demografske obnove društva, saldo umrlih i novorođenih pokazuje da nas je svake godine petnaestak tisuća manje.
Dok bi u normalnom društvu sva zvona već odavno zvonila na uzbunu i sve sirene za znak opasnosti bile uključene na maksimumu, hrvatski politički establishment ostaje gluh, slijep i nijem, čineći tako ionako težak problem nerješivim.
Zanimljivo je da ni oni, koji gorke suze liju nad „gorkom i teškom sudbinom hrvatskog naroda i nedaćama kroz koje je prolazio kroz povijest“, od „posade“ Instituta „Ivo Pilar“, preko Crkve u Hrvata, do razno-raznih „u ime obitelji“ i drkadžija ne-masturbatora također ne pokazuju bogznakakvu revnost na tom planu. Svi oni problem, ako ga i spominju, spominju tek lapidarno.
A stvarno stanje je takvo da zahtjeva hitne i učinkovite mjere, jer nam vrijeme izmiče, za početak rješavanja problema vrijeme nije „pet do dvanaest“ već „pet poslije dvanaest“.
Uništavanjem materijalne osnovice društva, uništiše nam „domoljubi“ i samu nadu u budućnost, a time i sposobnost za reprodukciju, sve se boreći za bolju prošlost i osobne probitke uz parolu „Sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.
Licemjer nad licemjerima, etalon Tuđmanove nakaradne kadrovske politike, okupivši oko sebe sav talog hrvatskog društva, obećava u predizbornoj kampanji izdvajanje iz proračuna 1.000 EUR za svako novorođeno dijete u cilju poticanja nataliteta, a po preuzimanju vlasti mrtvo hladno kaže da ni to ne može jer nema novca.
Za čitav državni vrh, sva tijela i organe vlasti, sve je preče od biološkog opstanka vlastitog naroda u ljubav prema kojem se svi kunu, preči su tuđi interesi poput kojekakvih „uspravnica“, poziva na zajedništvo na osnovama tzv. NDH, priprema procesa lustracije, naravno ne za njih i sve one koje bi prve trebalo lustrirati.
Ali kad već poziciju nije briga, zašto opozicija bar ne inicira saborsku raspravu na temu „bijele kuge“, koja bi trebala rezultirati zaključkom kojim se nalaže izvršnoj vlasti da poduzme sve raspoložive mjere kojima bi se potaknula demografska obnova.
U pronatalitetne mjere sasvim sigurno ne spadaju zabrana upotrebe kontracepcijskih sredstava i zabrana pobačaja.
Ako ne znaju što napraviti, neka jednostavno, bar što se toga tiče vrate kotač povijesti, pa zaštite trudnoću i materinstvo onako kako je to bilo u „nenarodnom režimu“, jer su u postupku posvemašnjeg "kresanja" radničkih prava u Tuđmanistanu i ta prava teško stradala, a da prije toga zakonom zapriječe svako uvjetovanje poslodavaca zaposlenim ženama da se obavežu da neće zatrudnjeti. Jedina kazna za takvo neljudsko ponašanje trebala bi biti prestanak biznisa na vrijeme od najmanje dvije godine, a u slučaju recidiva i trajno, naravno sve to bez ikakve mogućnosti da poduzeće nastavi rad u nečijem drugom vlasništvu (možda u državnom).
No danas mislim da razina zaštite trudnoće i materinstva od prije 25 godina više neće biti dovoljna, mislim da bi i smještaj djece u jaslice i vrtiće trebao biti besplatan, odnosno na trošak državnog proračuna.
Osim toga mlade parove trebalo bi stambeno zbrinuti, pa makar kao povlaštene najmoprimce u stanovima u državnom vlasništvu.
Znam ja, odmah će se javiti „domoljubi“ s pričom kako za to u inače već prezaduženoj državi novca jednostavno nema, odnosno kad sam tako pametan neka kažem gdje naći potrebna sredstva.
Pa evo, prvo, nemilosrdno s „državne sise“ skinuti sve one lažne umirovljenike i invalide, te korisnike socijalne pomoći onima koji takvu pomoć primaju bez ikakve osnove.
Drugo, prestati financirati kojekakve silno „potrebne i produktivne“ “institute za izučavanje historije radničkog pokreta“ poput Instituta „Ivo Pilar“, čiji bi znanstvenici radi rezultata svojeg „znanstvenog“ rada, koji se gotovo sav može podvesti pod promociju fašizma i negaciju holokausta, u jednoj Njemačkoj vjerojatno bili više u zatvoru nego na slobodi. ministarskim mjestima da i ne govorim.
Trebalo bi razmisliti i što učiniti s „tvornicom“ profesionalnih Hrvata, „Hrvatskim studijima“ i sličnim „obrazovnim“ institucijama.
Itd. I t. sl.
Treće, branitelje, koji su naprosto pretvoreni u parazitski društveni sloj, treba prestati divinizirati, preimenovati ih u bivše borce, a njihova prava svesti na razinu prava koja su priznata borcima NOR-a. Naravno ukinuti Ministarstvo branitelja.
Četvrto, raskinuti, a ne revidirati, ugovore s Vatikanom, radi kojih državni proračun „pati“ za gotovo 2 milijarde kuna godišnje, a za potrebe financiranja vjerskih zajednica uvesti „crkveni porez“, ako je to dobro za Njemačku i Italiju, ne znam zašto ne bi bilo dobro i za Hrvatsku.
Po mojem sudu samo jedna trećina ovako „oslobođenih“ sredstava, koja ne treba promatrati kao trošak već kao neophodno ulaganje u budućnost, bila bi više nego dovoljna za podmirenje svih troškova demografske obnove.
Problem je jedino u tome kako doći do političke volje da se pobrojeno provede, pogotovo kad je u pitanju Crkva u Hrvata i na području gdje novac najviše curi, a to su izdaci s naslova braniteljskih prava, u uvjetima kad su oni potpuno bez osnove i nekritički proglašeni „hrvatskim ponosom“ i „hrvatskom svetinjom“, kao da su oni budućnost hrvatskog naroda i države.
