Kakav trostruki logor, Jasenovac je bio četverostruki logor
Da, gospodo „znanstvenici“ iz „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, ustaški logor Jasenovac je bio četverostruki logor: sabirni logor, tranzitni logor, radni logor i logor smrti.
A vi biste očito htjeli da Jasenovac bude peterostruki logor, odnosno mjesto partizanskih egzekucija poslije završetka 2. Svjetskog rata. A to dokazati ne možete, ma koliko se trudili, jer to jednostavno nije istina.
Ali kakva bi bila revizija povijesti da nije laži?
Svakodnevno smo svjedoci da neki ljudi s hrvatske javne i političke scene, nažalost svakog dana sve brojniji, iznose svoje vlastite stavove i mišljenja s kojim se izgleda najčešće ne slažu, na što ukazuju sve češća ograđivanja od iznesenih stavova i mišljenja posizanjem za argumentom kako je ovo ili ono, rečeno ovim i onim povodom, „izvađeno iz konteksta“.
I to kad su nekakvi pojedinci u pitanju ne bi bilo problematično, zato što postoje instituti pa i institut „javnosti“ koji tjeraju te uglavnom borce za bolju prošlost i nikakvu budućnost da posegnu za institutom “izvađeno iz konteksta“, ali i „skakanja u vlastita usta“ najčešće lažnim ograđivanjem od rečenog.
Daleko je opasnije kad neki ljudi tobože neupitnog znanstvenog „pedigrea“, mahom pobornici i promotori ideja poraženih u 2. Svjetskom ratu, a prednjače oni „izbosne“ i oni koji su do osamostaljenja Hrvatske život proveli u Srbiji kao primjerice Ljubica Štefan i Josip (Josif) Pečarić, lansiraju nekakvu priču, ni na čemu zasnovanu, a onda tu priču, opet ničim, podupru neki drugi pojedinci i institucije, sa i bez znanstvenog pedigrea, osnivaju se čak i nekakva društva poput „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“.
Naime Ljubica Štefan je na osnovu zapisa jednog ratnog zarobljenika ili odmetnika stacioniranog u logoru Sisak pokrenula priču o „radu logora Jasenovac poslije 1945.“ odnosno da je nekadašnji logor smrti Jasenovac nastavio raditi i u Novoj Jugoslaviji i to sve do 1950., a prema nekim „znanstvenicima“ i do 1953.
„Znanstvenici“ okupljeni oko „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ imaju jednu jedinu zadaću; lažući i vadeći iz konteksta vremena i okolnosti pod svaku cijenu ocrniti i ogaditi sustav i državu koja se zvala SFR Jugoslavija.
Tako, vrijeme je proljeće 1945., a okolnosti su takve da NOV i POJ u nezadrživom naletu slamaju otpor nacista i njihovih kvislinških pomagača pri čemu im se svakodnevno pridružuje sve više boraca.
Njemačka kapitulira 08. 05. 1945., a odmetnute kvislinške vojske s područja Jugoslavije predaju se sedam dana kasnije kod Bleiburga u Austriji.
Stotine tisuća ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih kvislinga odlaze u kolonama prema sabirnim centrima/logorima diljem Jugoslavije, tamo ih se evidentira i provjerava jesu li tokom rata činili zlodjela.
U logorima rade prijeki vojni sudovi formirani prema UVS-a. Oni ratni zarobljenici, Nijemci i drugi, kao i razoružani odmetnuti kvislinzi, kojima je dokazano sudjelovanje u teškim zločinima, pogotovo genocida i holokausta, uglavnom su osuđivani na smrt strijeljanjem. Drugima kojima su dokazna zlodjela druge vrste su izricane vremenske kazne zatvora i teškog zatvora s prisilnim radom, ponekad uz oduzimanje imovine i gubitak građanskih prava.
Svaku smrtnu presudu morao je potvrditi Viši vojni sud, nakon čega je postojala izvršna.
Mjesta egzekucije bila su podalje od očiju javnosti, a tijela su pokapana na nepoznatim lokacijama kako bi se izbjegla odavanja počasti onim koji su se u ratu, pristajući uz okupatora i čineći neviđena zvjerstva, teško ogriješili o svoj narod i pravila ratovanja.
E i tu se onda pojavljuje Ljubica Štefan, kojoj se odmah pridružuje Mladen Ivezić, Stjepan Razum, Stipo Pilić, Igor Vukić, ekipa „bleiburgera“ s Instituta „Ivo Pilar“, predvođena Josipom Jurčevićem … s dvojakom zadaćom, negacije Jasenovca kao logora smrti, umanjivanja broja žrtava, ali ne samo u logoru Jasenovac, nego i u drugim logorima na području tzv. NDH i „nastavku rada“ logora poslije završetka rata, jer je logor Jasenovac „komunističkim zlikovcima“ poslužio kao mjesto „smaknuća nevine hrvatske mladosti“.
Ovoj „znanstvenoj eliti“ pridružio se i notorni Jakov Sedlar da svojim filmskim uratkom „Jasenovac – istina“ podupre „znanstvenike“ iz spomenutog Društva u njihovim „istraživačkim“ naporima o „radu logora Jasenovac poslije 1945.“
Svim falsifikatima i lažima Jakova Sedlara koje nam nudi njegov film dovoljno su već rekli drugi uključivo i Slavko Goldstein, koji je kao odgovor na Sedlarova brabonjanja objavio knjigu „Jasenovac - tragika, mitomanija, istina“, pa nema potrebe da se time i ja bavim.
Probojem logoraša 22. 04. 1945. logor je prestao s radom, ustaše logor temeljito miniraju tako da je pretvoren u hrpu neprepoznatljivih ruševina i napuštaju njegovo područje.Rat završava, na nekadašnjem prostoru logora „caruju“ krda divljih svinja i čopori pasa, razvlačeći leševe preplitko zakopanih žrtva, a u krugu od desetak kilometara širio se nepodnošljivi smrad, tako da je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nakon uvida u stanje na terenu (11. 05., 18. 05 i 18. 06 1945.) izdala nalog da se izvrši potpuna asanacija terena na području nekadašnjeg logora. Za radove na asanaciji koristili su se ratni zarobljenici i razoružani odmetnici iz zarobljeničkog logora kod Siska, koji su svakog jutra kamionima dovoženi na područje bivšeg logora a svake večeri vraćani nazad u Sisak.
Eto to je taj „rad logora Jasenovac poslije 1945.“, podaci se mogu naći u arhivama, ali to je očito „presuhoparno“ i naše „znanstvenike“ ne zanima, oni se upiru dokazati da su poslijeratne vlasti, odnosno jedinice tada već JA, preciznije KNOJ-a, valjda iz straha, tek našim „znanstvenicima“ znano od koga, koristile područje bivšeg logora za masovna strijeljanja Hrvata čiji leševi bi se onda pripisivali ustašama.
Dakle već to pokazuje da predmetni „znanstvenici“ nemju pojma ni o čemu, što tobože žele dokazati, jer oni kojima pokušavaju pripisati nekakav strah se ni pakla bojali nisu, oni su kroz pakao prošli. Pobjedonosno!
Dakle, da priupitamo „znanstvenike“ koga su se to bojali oni koji se nisu bojali moćne britanske 8. Armije i došli do prilaza Venecije s namjerom da zauzmu čitavu Furlaniju - Julijsku krajinu, što bi i učinili da Staljin nije intervenirao i prisilio Tita da zaustavi daljnje napredovanje?
A vi biste očito htjeli da Jasenovac bude peterostruki logor, odnosno mjesto partizanskih egzekucija poslije završetka 2. Svjetskog rata. A to dokazati ne možete, ma koliko se trudili, jer to jednostavno nije istina.
Ali kakva bi bila revizija povijesti da nije laži?
Svakodnevno smo svjedoci da neki ljudi s hrvatske javne i političke scene, nažalost svakog dana sve brojniji, iznose svoje vlastite stavove i mišljenja s kojim se izgleda najčešće ne slažu, na što ukazuju sve češća ograđivanja od iznesenih stavova i mišljenja posizanjem za argumentom kako je ovo ili ono, rečeno ovim i onim povodom, „izvađeno iz konteksta“.
I to kad su nekakvi pojedinci u pitanju ne bi bilo problematično, zato što postoje instituti pa i institut „javnosti“ koji tjeraju te uglavnom borce za bolju prošlost i nikakvu budućnost da posegnu za institutom “izvađeno iz konteksta“, ali i „skakanja u vlastita usta“ najčešće lažnim ograđivanjem od rečenog.
Daleko je opasnije kad neki ljudi tobože neupitnog znanstvenog „pedigrea“, mahom pobornici i promotori ideja poraženih u 2. Svjetskom ratu, a prednjače oni „izbosne“ i oni koji su do osamostaljenja Hrvatske život proveli u Srbiji kao primjerice Ljubica Štefan i Josip (Josif) Pečarić, lansiraju nekakvu priču, ni na čemu zasnovanu, a onda tu priču, opet ničim, podupru neki drugi pojedinci i institucije, sa i bez znanstvenog pedigrea, osnivaju se čak i nekakva društva poput „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“.
Naime Ljubica Štefan je na osnovu zapisa jednog ratnog zarobljenika ili odmetnika stacioniranog u logoru Sisak pokrenula priču o „radu logora Jasenovac poslije 1945.“ odnosno da je nekadašnji logor smrti Jasenovac nastavio raditi i u Novoj Jugoslaviji i to sve do 1950., a prema nekim „znanstvenicima“ i do 1953.
„Znanstvenici“ okupljeni oko „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ imaju jednu jedinu zadaću; lažući i vadeći iz konteksta vremena i okolnosti pod svaku cijenu ocrniti i ogaditi sustav i državu koja se zvala SFR Jugoslavija.
Tako, vrijeme je proljeće 1945., a okolnosti su takve da NOV i POJ u nezadrživom naletu slamaju otpor nacista i njihovih kvislinških pomagača pri čemu im se svakodnevno pridružuje sve više boraca.
Njemačka kapitulira 08. 05. 1945., a odmetnute kvislinške vojske s područja Jugoslavije predaju se sedam dana kasnije kod Bleiburga u Austriji.
Stotine tisuća ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih kvislinga odlaze u kolonama prema sabirnim centrima/logorima diljem Jugoslavije, tamo ih se evidentira i provjerava jesu li tokom rata činili zlodjela.
U logorima rade prijeki vojni sudovi formirani prema UVS-a. Oni ratni zarobljenici, Nijemci i drugi, kao i razoružani odmetnuti kvislinzi, kojima je dokazano sudjelovanje u teškim zločinima, pogotovo genocida i holokausta, uglavnom su osuđivani na smrt strijeljanjem. Drugima kojima su dokazna zlodjela druge vrste su izricane vremenske kazne zatvora i teškog zatvora s prisilnim radom, ponekad uz oduzimanje imovine i gubitak građanskih prava.
Svaku smrtnu presudu morao je potvrditi Viši vojni sud, nakon čega je postojala izvršna.
Mjesta egzekucije bila su podalje od očiju javnosti, a tijela su pokapana na nepoznatim lokacijama kako bi se izbjegla odavanja počasti onim koji su se u ratu, pristajući uz okupatora i čineći neviđena zvjerstva, teško ogriješili o svoj narod i pravila ratovanja.
E i tu se onda pojavljuje Ljubica Štefan, kojoj se odmah pridružuje Mladen Ivezić, Stjepan Razum, Stipo Pilić, Igor Vukić, ekipa „bleiburgera“ s Instituta „Ivo Pilar“, predvođena Josipom Jurčevićem … s dvojakom zadaćom, negacije Jasenovca kao logora smrti, umanjivanja broja žrtava, ali ne samo u logoru Jasenovac, nego i u drugim logorima na području tzv. NDH i „nastavku rada“ logora poslije završetka rata, jer je logor Jasenovac „komunističkim zlikovcima“ poslužio kao mjesto „smaknuća nevine hrvatske mladosti“.
Ovoj „znanstvenoj eliti“ pridružio se i notorni Jakov Sedlar da svojim filmskim uratkom „Jasenovac – istina“ podupre „znanstvenike“ iz spomenutog Društva u njihovim „istraživačkim“ naporima o „radu logora Jasenovac poslije 1945.“
Svim falsifikatima i lažima Jakova Sedlara koje nam nudi njegov film dovoljno su već rekli drugi uključivo i Slavko Goldstein, koji je kao odgovor na Sedlarova brabonjanja objavio knjigu „Jasenovac - tragika, mitomanija, istina“, pa nema potrebe da se time i ja bavim.
Probojem logoraša 22. 04. 1945. logor je prestao s radom, ustaše logor temeljito miniraju tako da je pretvoren u hrpu neprepoznatljivih ruševina i napuštaju njegovo područje.Rat završava, na nekadašnjem prostoru logora „caruju“ krda divljih svinja i čopori pasa, razvlačeći leševe preplitko zakopanih žrtva, a u krugu od desetak kilometara širio se nepodnošljivi smrad, tako da je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nakon uvida u stanje na terenu (11. 05., 18. 05 i 18. 06 1945.) izdala nalog da se izvrši potpuna asanacija terena na području nekadašnjeg logora. Za radove na asanaciji koristili su se ratni zarobljenici i razoružani odmetnici iz zarobljeničkog logora kod Siska, koji su svakog jutra kamionima dovoženi na područje bivšeg logora a svake večeri vraćani nazad u Sisak.
Eto to je taj „rad logora Jasenovac poslije 1945.“, podaci se mogu naći u arhivama, ali to je očito „presuhoparno“ i naše „znanstvenike“ ne zanima, oni se upiru dokazati da su poslijeratne vlasti, odnosno jedinice tada već JA, preciznije KNOJ-a, valjda iz straha, tek našim „znanstvenicima“ znano od koga, koristile područje bivšeg logora za masovna strijeljanja Hrvata čiji leševi bi se onda pripisivali ustašama.
Dakle već to pokazuje da predmetni „znanstvenici“ nemju pojma ni o čemu, što tobože žele dokazati, jer oni kojima pokušavaju pripisati nekakav strah se ni pakla bojali nisu, oni su kroz pakao prošli. Pobjedonosno!
Dakle, da priupitamo „znanstvenike“ koga su se to bojali oni koji se nisu bojali moćne britanske 8. Armije i došli do prilaza Venecije s namjerom da zauzmu čitavu Furlaniju - Julijsku krajinu, što bi i učinili da Staljin nije intervenirao i prisilio Tita da zaustavi daljnje napredovanje?
