Prodajte Klaićevu i Traumu i dovršite Sveučilišnu bolnicu u Blatu
Za vrijeme „nenarodnog režima“, „komunističke strahovlade“, „totalitarizma“ i svekolikih nesloboda, kad čestit Hrvat nije smio reći da je ustaša niti pozdravljati sa ZDS, u državi koja je slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta, su oni na vlasti imali nekakav osjećaj za opće dobro i državu koja je imala smisla jedino kao opće mjesto zadovoljenja potreba svojih građana, pa su onda te vlasti, kad u službenim blagajnama nije bilo novca, radi izgradnje nužnih objekata infrastrukture, pribjegavale financiranju izgradnje takvih objekata putem samodoprinosa.
Vlasti bi objasnile građanima o čemu se točno radi, raspisale bi referendum i ukoliko bi ishod referenduma bio u prilog izgradnje objekta, pristupilo se prikupljanju sredstava prema prethodno utvrđenim kriterijima i izgradnji objekta. Tako su izgrađeni brojni infrastrukturni objekti, naročito lokalne ceste, dijelovi elekroenergetske mreže, kanalizacije i slični.
I tako razmatrajući objekte iz područja zaštite zdravlja u Zagrebu, koji su bili raštrkani i u neuvjetnim prostorima, zaključeno je da bi najveći dio sadržaja zdravstvene skrbi u Zagrebu trebalo objediniti u jednom bolničkom kompleksu, koji bi nosio ime Sveučilišna bolnica Zagreb, zamišljenom i projektiranom kao „bolnica za 21. stoljeće“, kojoj je trebao gravitirati prostor u krugu 1.800 km.
Gradnja je započela 1982. i u vremenu do uspostave „narodne i demokratske“ Tuđmanove vlasti radilo se iako su radovi na izgradnji „šepali“ za vrijeme hiperinflacije, radovi su potpuno zaustavljeni 1992., ocijenjeno je da je dovršeno oko 45 % predviđenih radova, a na gradnju je potrošeno oko 300 mil DEM.
No dolaskom Tuđmana na vlast problemi nisu zadesili samo bolnicu u Blatu, neki vrlo utjecajni „žderači volova“ smatrali su da treba zaustaviti gradnju svega što su „komunjare“ započeli, pa se na udaru našla i zgrada gotovo dovršene NSK, koju je prema nekim vrlo utjecajnim „domoljubima“ trebalo preprojektirati i promijeniti joj namjenu, već i samo zato što je njenu gradnju inicirao omraženi im Stipe Šuvar, 90 % dovršena TE Plomin II, da brojne manje objekte u raznim fazama dovršenosti i ne spominjem, ali u svakom gradiću ćete naći bar jedan takav objekt, a u većim mjestima i nekoliko.
No zahvaljujući nekolicini visokopozicioniranih HDZ-ovaca, kojima volovi s ražnja nisu do kraja pomutili razum, NSK je ipak dovršena i privedena svrsi.
Gradnja TE Plomin II je isto zaustavljena i bila na čekanju do 1996., a potom je pronađen koncesionar, RWE Energie iz Essena, tako da se i nju uspjelo dovršiti i 1999. sinkronizirati na mrežu.
Bolnica u Blatu nije bila te sreće, ja bih rekao prvenstveno zahvaljujući lokalnim zagrebačkim, u HDZ-u vrlo utjecajnim, „zdravstvenim šerifima“, glavnim pijetlovima na svojem bunjištu, koji niti izbliza ne bi bili tako glavni da su se pod „jednom kapom“ našli sadržaji Vinogradske, Merkura, Sv. Duha, Klinike za dječje bolesti iz Klaićeve, Traume, Instituta i klinike za onkologiju, Hitne pomoći … i naravno svih prostora potrebnih za obuku studenta.
Istinaibog bilo je i onih ljudi od imena iz redova medicinskih znanosti, ali očito nedovoljno utjecajnih, koji su zagovarali nastavak gradnje Bolnice u Blatu, poput pokojnog akademika Ive Padovana, ti ljudi su na tvrdnje da nema novca sugerirali prodaju kompleksa Traumatološke bolnice za koji su navodno neki njemački investitori tada nudili dovoljno novca za nastavak gradnje i dovršetak izgradnje Sveučilišne bolnice.
Bez odziva!
Jel' uz ideološke razloge vrha HDZ-a i strahovanja zagrebačkih „zdravstvenih šerifa“ od gubitka značaja, prestanku gradnje kumovao i dovršetak Vojne bolnice, današnje Kliničke bolnice Dubrava, ne znam, ali taj bolnički kapacitet je osjetno oteretio druge bolnice u Gradu, jednako kao što su to bile i dogradnje Klinike Rebro ili Bolnice sestara milosrdnica.
Te dogradnje kojima su pojedini „zdravstveni šerifi“ sebi gradili spomenike za života, poput akademika Željka Reinera na Rebru, uz izgradnju Hitne pomoći pokazuju da se bez sredstava koja su trebala biti usmjerena za izgradnju Sveučilišne bolnice baš i nije bilo.
O da, svjedoci smo da se u predizbornim kampanjama do 2009. uoči svakih parlamentarnih i lokalnih izbora baratalo nastavkom izgradnje Sveučilišne bolnice, od čega naravno nije bilo ništa. Poslije 2009. se o tome potpuno zašutjelo.
Poludovršena zgrada pretenciozno nazvana Sveučilišna bolnica u izgradnji, koju su Tuđmanove vlasti uz sve drugo oduzele od naroda, tako da su danas njeni vlasnici fifty-fifty Vlada RH i Grad Zagreb, rapidno propada prepuštena pljačkašima, vandalima i zubu vremena i kao takva najbolje oslikava plod Tuđmanovog „stvaralaštva“, jer u kakvom je stanju nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Blatu, u takvom je stanju i država koju je Tuđman „stvorio“. Ta tvorevina, zahvaljujući malignoj osobnosti glavnog neimara Franje Tuđmana, njegovih „asistenata“ i drugih „stvaratelja“ i „građevinara“, nije ni mogla ispasti bolja, jer ta fukara predvođena Tuđmanom bolje nije mogla, jer niti je bolje znala, niti danas bolje zna.
Svjedoci smo najave početka gradnje Klinike za dječje bolesti na prostoru sjeverno od zgrade INA, istočno od Velesajma, a potrebna sredstva za izgradnju osigurala bi se prodajom kompleksa današnje Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj.
Pa ako se danas može ići u prodaju kompleksa Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, pitam se zašto se onda uz tu prodaju ne bi prodao i kompleks Traume u Draškovićevoj i nastavila izgradnja Sveučilišne bolnice u kojoj bi se onda našli i sadržaji Klinike za traumatologiju i Klinike za dječje bolesti, bez izgradnje spomenika bilo kome sjeverno od upravne zgrade INA?
Vlasti bi objasnile građanima o čemu se točno radi, raspisale bi referendum i ukoliko bi ishod referenduma bio u prilog izgradnje objekta, pristupilo se prikupljanju sredstava prema prethodno utvrđenim kriterijima i izgradnji objekta. Tako su izgrađeni brojni infrastrukturni objekti, naročito lokalne ceste, dijelovi elekroenergetske mreže, kanalizacije i slični.
I tako razmatrajući objekte iz područja zaštite zdravlja u Zagrebu, koji su bili raštrkani i u neuvjetnim prostorima, zaključeno je da bi najveći dio sadržaja zdravstvene skrbi u Zagrebu trebalo objediniti u jednom bolničkom kompleksu, koji bi nosio ime Sveučilišna bolnica Zagreb, zamišljenom i projektiranom kao „bolnica za 21. stoljeće“, kojoj je trebao gravitirati prostor u krugu 1.800 km.
Gradnja je započela 1982. i u vremenu do uspostave „narodne i demokratske“ Tuđmanove vlasti radilo se iako su radovi na izgradnji „šepali“ za vrijeme hiperinflacije, radovi su potpuno zaustavljeni 1992., ocijenjeno je da je dovršeno oko 45 % predviđenih radova, a na gradnju je potrošeno oko 300 mil DEM.
No dolaskom Tuđmana na vlast problemi nisu zadesili samo bolnicu u Blatu, neki vrlo utjecajni „žderači volova“ smatrali su da treba zaustaviti gradnju svega što su „komunjare“ započeli, pa se na udaru našla i zgrada gotovo dovršene NSK, koju je prema nekim vrlo utjecajnim „domoljubima“ trebalo preprojektirati i promijeniti joj namjenu, već i samo zato što je njenu gradnju inicirao omraženi im Stipe Šuvar, 90 % dovršena TE Plomin II, da brojne manje objekte u raznim fazama dovršenosti i ne spominjem, ali u svakom gradiću ćete naći bar jedan takav objekt, a u većim mjestima i nekoliko.
No zahvaljujući nekolicini visokopozicioniranih HDZ-ovaca, kojima volovi s ražnja nisu do kraja pomutili razum, NSK je ipak dovršena i privedena svrsi.
Gradnja TE Plomin II je isto zaustavljena i bila na čekanju do 1996., a potom je pronađen koncesionar, RWE Energie iz Essena, tako da se i nju uspjelo dovršiti i 1999. sinkronizirati na mrežu.
Bolnica u Blatu nije bila te sreće, ja bih rekao prvenstveno zahvaljujući lokalnim zagrebačkim, u HDZ-u vrlo utjecajnim, „zdravstvenim šerifima“, glavnim pijetlovima na svojem bunjištu, koji niti izbliza ne bi bili tako glavni da su se pod „jednom kapom“ našli sadržaji Vinogradske, Merkura, Sv. Duha, Klinike za dječje bolesti iz Klaićeve, Traume, Instituta i klinike za onkologiju, Hitne pomoći … i naravno svih prostora potrebnih za obuku studenta.
Istinaibog bilo je i onih ljudi od imena iz redova medicinskih znanosti, ali očito nedovoljno utjecajnih, koji su zagovarali nastavak gradnje Bolnice u Blatu, poput pokojnog akademika Ive Padovana, ti ljudi su na tvrdnje da nema novca sugerirali prodaju kompleksa Traumatološke bolnice za koji su navodno neki njemački investitori tada nudili dovoljno novca za nastavak gradnje i dovršetak izgradnje Sveučilišne bolnice.
Bez odziva!
Jel' uz ideološke razloge vrha HDZ-a i strahovanja zagrebačkih „zdravstvenih šerifa“ od gubitka značaja, prestanku gradnje kumovao i dovršetak Vojne bolnice, današnje Kliničke bolnice Dubrava, ne znam, ali taj bolnički kapacitet je osjetno oteretio druge bolnice u Gradu, jednako kao što su to bile i dogradnje Klinike Rebro ili Bolnice sestara milosrdnica.
Te dogradnje kojima su pojedini „zdravstveni šerifi“ sebi gradili spomenike za života, poput akademika Željka Reinera na Rebru, uz izgradnju Hitne pomoći pokazuju da se bez sredstava koja su trebala biti usmjerena za izgradnju Sveučilišne bolnice baš i nije bilo.
O da, svjedoci smo da se u predizbornim kampanjama do 2009. uoči svakih parlamentarnih i lokalnih izbora baratalo nastavkom izgradnje Sveučilišne bolnice, od čega naravno nije bilo ništa. Poslije 2009. se o tome potpuno zašutjelo.
Poludovršena zgrada pretenciozno nazvana Sveučilišna bolnica u izgradnji, koju su Tuđmanove vlasti uz sve drugo oduzele od naroda, tako da su danas njeni vlasnici fifty-fifty Vlada RH i Grad Zagreb, rapidno propada prepuštena pljačkašima, vandalima i zubu vremena i kao takva najbolje oslikava plod Tuđmanovog „stvaralaštva“, jer u kakvom je stanju nedovršena zgrada Sveučilišne bolnice u Blatu, u takvom je stanju i država koju je Tuđman „stvorio“. Ta tvorevina, zahvaljujući malignoj osobnosti glavnog neimara Franje Tuđmana, njegovih „asistenata“ i drugih „stvaratelja“ i „građevinara“, nije ni mogla ispasti bolja, jer ta fukara predvođena Tuđmanom bolje nije mogla, jer niti je bolje znala, niti danas bolje zna.
Svjedoci smo najave početka gradnje Klinike za dječje bolesti na prostoru sjeverno od zgrade INA, istočno od Velesajma, a potrebna sredstva za izgradnju osigurala bi se prodajom kompleksa današnje Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj.
Pa ako se danas može ići u prodaju kompleksa Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, pitam se zašto se onda uz tu prodaju ne bi prodao i kompleks Traume u Draškovićevoj i nastavila izgradnja Sveučilišne bolnice u kojoj bi se onda našli i sadržaji Klinike za traumatologiju i Klinike za dječje bolesti, bez izgradnje spomenika bilo kome sjeverno od upravne zgrade INA?
