Neuspjeli pokušaji hrvatskih „anitotalitarista“ da se obračunaju s velikanom
Punih 36 godina je prošlo od dana kad je umro čovjek kojemu je jedinom uspjelo bez ostatka u boli ujediniti sve jugoslavenske narode i narodnosti, otišao je u vječnost ili bolje rečeno vratio se u vječnost jer je iz nje i došao čovjek, uspomena na koga ne blijedi, čovjek za kojega možemo reći da se oko njegovog odra okupio čitav svijet.
Toga dana, 04. 05. 1980., umro je Josip Broz Tito jedini u svijetu poznati i od svijeta priznati hrvatski političar, čovjek kojemu svijet priznaje veličinu i kojega je povijest odavno svrstala na počasno mjesto onih zaslužnika koji su u pozitivnom smislu obilježili 20. stoljeće.
Čovjek je to kojemu se svijet i na proslavi 70 obljetnice savezničkog iskrcavanja u Normandiji odužio stavivši njegovu sliku na video-zid zajedno s proslavljenim savezničkim zapovjednicima i komandantima Crvene armije, priznavši mu njegovu nespornu ulogu u borbi protiv fašizma.
Čime je to Josip Broz Tito zadužio svijet?
1. pokrenuo je i do pobjedonosnog kraja doveo najveći pokret otpora u porobljenoj Evropi, a tu borbu protiv fašizma je svijet prepoznao već 1943. kroz zaključke Teheranske konferencije „velike trojice“, kad je postalo potpuno jasno tko se to na tlu nekadašnje Kraljevine Jugoslavije bori protiv okupatora i fašizma. Time, tom antifašističkom borbom, Tito je i Hrvatsku preveo na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao pravo na postojanje i hrvatskom narodu i državi.
2. poslije obračuna s Rezolucijom IB vodio je Jugoslaviju putem razvoja, postupno je demokratizirajući, dovevši je do toga da je u vrijeme njegove smrti bila najsigurnija i najotvorenija država u svijetu.
3. uz Nehrua i Nasera osnivač i do svoje smrti neprijeporni lider Pokreta nesvrstanih, organizacije silno zaslužne za politiku detanta u blokovski suprotstavljenom svijetu, kao i oslobođenje brojnih zemalja ispod kolonijalnog jarma.
4. otac je doktrine "Aktivne i miroljubive koegzistencije" pod motom da je bolje sto godina pregovarati o rješenju problema nego jedan jedini dan ratovati.
Značaj Josipa Broza Tita u svijetu daleko je nadilazio značaj države kojoj je bio na čelu, njega se nije samo konzultiralo o svim važnijim svjetskim pitanjima, njega se je i pitalo za mišljenje o načinu rješavanja pojedinih pitanja iz međunarodnih odnosa i rješavanja konflikata među državama i među narodima.
I tako, dok je Tito za čitav svijet osoba koja je u pozitivnom smislu obilježila 20. stoljeće, za jugoslavenske promotore fašizma, a posebno hrvatske zaljubljenike u tzv. NDH i ustaštvo i klerofašiste, on je zločinac. Oni ga blate u ime tobožnje istine.
Ti hrvatski “ljubitelji istine” spočitavaju Titu puno toge i krive ga za mnoge stvari, s time da događanja vade iz konteksta okolnosti i vremena, dajući im zluradim i nakaradnim tumačenjima potpuno krivi smisao, sve u funkciji prikazivanja Tita kao zločinca, posebno mu se na dušu stavlja to što se “jugoslavenska partizanska vojska” pod njegovim vodstvom tobože borila za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države.
Samo, nije li možda ta "jugoslavenska partizanska vojska" bila i vojska hrvatskog naroda?
Samo, nije li se možda ta „jugoslavenska partizanska vojska“ borila protiv okupatora?
Samo, nije li možda ta „jugoslavenska partizanska vojska“ udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i uspostavom Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, kao nositelja izvornog suvereniteta, u svibnju 1943. osigurala i hrvatskom narodu i državi pravo na opstojnost?
Ne bi li možda bez te vojske bila poslije rata restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila legalna OS te države, jer upravo bi tako bilo temeljem zaključka Teheranske konferencije da će „poslije rata biti Jugoslavija“?
Spočitava se Titu i kažnjavanje zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, u svibnju 1945., posebno ono koje se događalo izvan pravnog sustava, a poznato je pod zbirnim nazivom “Bleiburg”, gubeći pritom iz vida da je taj svibanj 1945. vrijeme u kojem se kolaboracionistima, kvislinzima i veleizdajnicima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku".
Hrvatskim „borcima za istinu“, ali jednako tako i svim antifašistima, istinskim ili hinjenim, koji su prihvatili dijalog s fašizmom, postavio bih pitanje kako to da se identični proces kažnjavanja zločinaca i kolaboracionista u jednoj Francuskoj, poput onoga koji je kod nas obuhvaćen skupnim nazivom „Bleiburg“, odvijao se on unutar pravnog sustava (judiciaire) ili izvan pravnog sustava (extrajudiciaire) naziva „pročišćenje“ (l'epuration), a kod „nas komunističkim zločinom“, s time da u Francuskoj, jednako je tako i u ostalim nekad okupiranim državama Evrope, nikom na pamet ne pada proglašavati pripadnike pokreta otpora zločincima, a najmanje radi toga što su kažnjavali kolaboracioniste, kvislinške zločince i veleizdajnike izvan pravnog sustava.
U kolektivnoj histeriji hrvatskih „boraca za istinu“ počasno mjesto uživa otok Goli, ali ne kao mjesto internacije onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, dakle počinili klasično djelo veleizdaje, koje je u to vrijeme u svim državama svijeta, pa i onim najciviliziranijim, bilo zapriječeno smrtnom kaznom, već kao mjesto „komunističkog zločina“, koji pripisuju Titu.
Oni nam naravno ne kažu znači li to da je svim tim tisućama IB-ovaca trebalo suditi, osuditi ih na smrt, a ne ih poslati na „preodgoj“ i time ih ostaviti na životu. Ili je možda jednostavno trebalo pustiti CA da ušeta u Jugoslaviju i pretvori je u zemlju članicu VU?
Ne, puno je jednostavnije otok Goli, odnosno ono što on simbolizira, izjednačiti s ustaškim logorima smrti i tako udariti po Titu.
Hrvatskim „borcima za istinu“ posebno je drago ustašku emigraciju proglašavati hrvatskom i označavati je „Titovim političkim protivnicima“, optužujući Tita za progon „političkih protivnika“, iako se najčešće radilo o klasičnom terorizmu ili pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka. A to se i kažnjavalo i kažnjava se u svim državama svijeta.
Upitaju li se ikad hrvatski „borci za istinu“ zašto se u Kumrovcu na dan 25. svibnja svake godine, na proslavi Titovog rođendana, ne sastaju više samo oni koji su bili Titovi suborci u NOR-u, samo oni koji se prisjećaju svoje mladosti, samo oni koje se može prozvati jugonostalgičarima, već svake godine u sve većem broju dolaze oni koji su rođeni poslije njegove smrti, pa i oni koji se Jugoslavije uopće ne sjećaju.
Radi li se tu zaista o nekakvim izmanipuliranim zaljubljenicima u zločin i zločinca ili se ipak odaje počast velikoj povijesnoj ličnosti koja je takvu pažnju i zavrijedila?
Zašto se uporno zanemaruje činjenica da okupljanja u Kumrovcu odišu pozitivnom atmosferom uvažavanja, tolerancije i ljubavi među ljudima i da će ta okupljanja, ne uspiju li ih hrvatski „antitotalitaristi“ zabraniti, svake godine biti sve brojnija, pa i da će se održavati i onda kad više na životu ne bude nijednog Titovog suborca iz NOR-a?
I dok se diljem svijeta u brojnim gradovima i metropolama nalaze ulice i trgovi koji nose Titovo ime, a u nekima su mu podigli i spomenike, dotle fukara u njegovoj rodnoj zemlji poduzima sve ne bi li mu se zatrlo ime.
Misle li zaista ti nesretnici, te sitne duše, da će sotoniziranjem Tita, micanjem njegove biste iz vile na Pantovčaku ili preimenovanjem Trga maršala Tita u Zagrebu umanjiti Titov značaj i veličinu koju ima u kolektivnoj svijesti ne samo hrvatskog naroda nego čovječanstva uopće?
Josip Broz Tito jest najveći hrvatski sin, koji je slavu i poštovanje svijeta stekao svojim djelima, a tu slavu i to poštovanje svijeta mu, ma koliko se trudili, ne mogu oduzeti ni hrvatski „borci za istinu“, rečeni „antitotalitristi“, a ustvari fašisti i klerofašisti, jer oni su jedini za koje je Josip Broz Tito zločinac.
Toga dana, 04. 05. 1980., umro je Josip Broz Tito jedini u svijetu poznati i od svijeta priznati hrvatski političar, čovjek kojemu svijet priznaje veličinu i kojega je povijest odavno svrstala na počasno mjesto onih zaslužnika koji su u pozitivnom smislu obilježili 20. stoljeće.
Čovjek je to kojemu se svijet i na proslavi 70 obljetnice savezničkog iskrcavanja u Normandiji odužio stavivši njegovu sliku na video-zid zajedno s proslavljenim savezničkim zapovjednicima i komandantima Crvene armije, priznavši mu njegovu nespornu ulogu u borbi protiv fašizma.
Čime je to Josip Broz Tito zadužio svijet?
1. pokrenuo je i do pobjedonosnog kraja doveo najveći pokret otpora u porobljenoj Evropi, a tu borbu protiv fašizma je svijet prepoznao već 1943. kroz zaključke Teheranske konferencije „velike trojice“, kad je postalo potpuno jasno tko se to na tlu nekadašnje Kraljevine Jugoslavije bori protiv okupatora i fašizma. Time, tom antifašističkom borbom, Tito je i Hrvatsku preveo na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao pravo na postojanje i hrvatskom narodu i državi.
2. poslije obračuna s Rezolucijom IB vodio je Jugoslaviju putem razvoja, postupno je demokratizirajući, dovevši je do toga da je u vrijeme njegove smrti bila najsigurnija i najotvorenija država u svijetu.
3. uz Nehrua i Nasera osnivač i do svoje smrti neprijeporni lider Pokreta nesvrstanih, organizacije silno zaslužne za politiku detanta u blokovski suprotstavljenom svijetu, kao i oslobođenje brojnih zemalja ispod kolonijalnog jarma.
4. otac je doktrine "Aktivne i miroljubive koegzistencije" pod motom da je bolje sto godina pregovarati o rješenju problema nego jedan jedini dan ratovati.
Značaj Josipa Broza Tita u svijetu daleko je nadilazio značaj države kojoj je bio na čelu, njega se nije samo konzultiralo o svim važnijim svjetskim pitanjima, njega se je i pitalo za mišljenje o načinu rješavanja pojedinih pitanja iz međunarodnih odnosa i rješavanja konflikata među državama i među narodima.
I tako, dok je Tito za čitav svijet osoba koja je u pozitivnom smislu obilježila 20. stoljeće, za jugoslavenske promotore fašizma, a posebno hrvatske zaljubljenike u tzv. NDH i ustaštvo i klerofašiste, on je zločinac. Oni ga blate u ime tobožnje istine.
Ti hrvatski “ljubitelji istine” spočitavaju Titu puno toge i krive ga za mnoge stvari, s time da događanja vade iz konteksta okolnosti i vremena, dajući im zluradim i nakaradnim tumačenjima potpuno krivi smisao, sve u funkciji prikazivanja Tita kao zločinca, posebno mu se na dušu stavlja to što se “jugoslavenska partizanska vojska” pod njegovim vodstvom tobože borila za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države.
Samo, nije li možda ta "jugoslavenska partizanska vojska" bila i vojska hrvatskog naroda?
Samo, nije li se možda ta „jugoslavenska partizanska vojska“ borila protiv okupatora?
Samo, nije li možda ta „jugoslavenska partizanska vojska“ udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i uspostavom Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, kao nositelja izvornog suvereniteta, u svibnju 1943. osigurala i hrvatskom narodu i državi pravo na opstojnost?
Ne bi li možda bez te vojske bila poslije rata restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila legalna OS te države, jer upravo bi tako bilo temeljem zaključka Teheranske konferencije da će „poslije rata biti Jugoslavija“?
Spočitava se Titu i kažnjavanje zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, u svibnju 1945., posebno ono koje se događalo izvan pravnog sustava, a poznato je pod zbirnim nazivom “Bleiburg”, gubeći pritom iz vida da je taj svibanj 1945. vrijeme u kojem se kolaboracionistima, kvislinzima i veleizdajnicima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku".
Hrvatskim „borcima za istinu“, ali jednako tako i svim antifašistima, istinskim ili hinjenim, koji su prihvatili dijalog s fašizmom, postavio bih pitanje kako to da se identični proces kažnjavanja zločinaca i kolaboracionista u jednoj Francuskoj, poput onoga koji je kod nas obuhvaćen skupnim nazivom „Bleiburg“, odvijao se on unutar pravnog sustava (judiciaire) ili izvan pravnog sustava (extrajudiciaire) naziva „pročišćenje“ (l'epuration), a kod „nas komunističkim zločinom“, s time da u Francuskoj, jednako je tako i u ostalim nekad okupiranim državama Evrope, nikom na pamet ne pada proglašavati pripadnike pokreta otpora zločincima, a najmanje radi toga što su kažnjavali kolaboracioniste, kvislinške zločince i veleizdajnike izvan pravnog sustava.
U kolektivnoj histeriji hrvatskih „boraca za istinu“ počasno mjesto uživa otok Goli, ali ne kao mjesto internacije onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, dakle počinili klasično djelo veleizdaje, koje je u to vrijeme u svim državama svijeta, pa i onim najciviliziranijim, bilo zapriječeno smrtnom kaznom, već kao mjesto „komunističkog zločina“, koji pripisuju Titu.
Oni nam naravno ne kažu znači li to da je svim tim tisućama IB-ovaca trebalo suditi, osuditi ih na smrt, a ne ih poslati na „preodgoj“ i time ih ostaviti na životu. Ili je možda jednostavno trebalo pustiti CA da ušeta u Jugoslaviju i pretvori je u zemlju članicu VU?
Ne, puno je jednostavnije otok Goli, odnosno ono što on simbolizira, izjednačiti s ustaškim logorima smrti i tako udariti po Titu.
Hrvatskim „borcima za istinu“ posebno je drago ustašku emigraciju proglašavati hrvatskom i označavati je „Titovim političkim protivnicima“, optužujući Tita za progon „političkih protivnika“, iako se najčešće radilo o klasičnom terorizmu ili pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka. A to se i kažnjavalo i kažnjava se u svim državama svijeta.
Upitaju li se ikad hrvatski „borci za istinu“ zašto se u Kumrovcu na dan 25. svibnja svake godine, na proslavi Titovog rođendana, ne sastaju više samo oni koji su bili Titovi suborci u NOR-u, samo oni koji se prisjećaju svoje mladosti, samo oni koje se može prozvati jugonostalgičarima, već svake godine u sve većem broju dolaze oni koji su rođeni poslije njegove smrti, pa i oni koji se Jugoslavije uopće ne sjećaju.
Radi li se tu zaista o nekakvim izmanipuliranim zaljubljenicima u zločin i zločinca ili se ipak odaje počast velikoj povijesnoj ličnosti koja je takvu pažnju i zavrijedila?
Zašto se uporno zanemaruje činjenica da okupljanja u Kumrovcu odišu pozitivnom atmosferom uvažavanja, tolerancije i ljubavi među ljudima i da će ta okupljanja, ne uspiju li ih hrvatski „antitotalitaristi“ zabraniti, svake godine biti sve brojnija, pa i da će se održavati i onda kad više na životu ne bude nijednog Titovog suborca iz NOR-a?
I dok se diljem svijeta u brojnim gradovima i metropolama nalaze ulice i trgovi koji nose Titovo ime, a u nekima su mu podigli i spomenike, dotle fukara u njegovoj rodnoj zemlji poduzima sve ne bi li mu se zatrlo ime.
Misle li zaista ti nesretnici, te sitne duše, da će sotoniziranjem Tita, micanjem njegove biste iz vile na Pantovčaku ili preimenovanjem Trga maršala Tita u Zagrebu umanjiti Titov značaj i veličinu koju ima u kolektivnoj svijesti ne samo hrvatskog naroda nego čovječanstva uopće?
Josip Broz Tito jest najveći hrvatski sin, koji je slavu i poštovanje svijeta stekao svojim djelima, a tu slavu i to poštovanje svijeta mu, ma koliko se trudili, ne mogu oduzeti ni hrvatski „borci za istinu“, rečeni „antitotalitristi“, a ustvari fašisti i klerofašisti, jer oni su jedini za koje je Josip Broz Tito zločinac.
