Antifašistima i „antifašistima“, a da pročitaju i „antitotalitaristi“
Jučer, 22. 06. 2016. obilježen je u spomen-parku Brezovica kod Siska na mjestu na kojem je formiran Sisački partizanski odred kao prva antifašistička jedinica na području okupirane Jugoslavije, Dan antifašističke borbe, ove godine bez prisustva hrvatskog državnog vrha, čime je dodatno naglašeno što ti ljudi, koji danas obnašaju vlast u Hrvatskoj, drže do antifašizma i antifašističke borbe, bez koje sasvim sigurno ne bi bilo hrvatske kao države.
Zanimljivo je da su i predsjednica RH i predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskog sabora imali baš na taj dan, Dan antifašističke borbe koji se kao državni praznik slavi od 1991., nekog prečeg posla, pa su kao dosljedni povijesni revizionisti, koji pljujući po antifašizmu, pljuju po grobovima milijuna onih diljem svijeta koji su nesebično položili svoje živote za svijet bez fašizma, na obilježavanje poslali svoje predstavnike, sve redom „osvjedočene antifašiste“ poput Milana Bandića, koji je bio predsjedničin izaslanik.
Svi oni se odbijaju izjasniti kao antifašisti, oni za sebe, relativizirajući ustaške zločine izjednačavanjem monstruoznog ustaškog režim sa sustavom vlasti u bivšoj SFRJ, kažu da su antitotalitaristi, jer komunizam je po njima totalitarni sustav jednako kao i fašizam iako nitko ne zna u kojem su to oni komunizmu živjeli. Ili bolje reći totalitarizmu!?
Komunisti su naravno zločinci, a budući da su komunisti organizirali i poveli općenarodni ustanak u borbi protiv okupatora i fašizma, onda je i njihovo djelo zločinačko, pa je i antifašizam zločin.
Radi navedenog mislim da bi bilo najbolje da se istinski antifašisti i još uvijek živi antifašistički borci ubuduće okupljaju sami i ne obazirući se na povijesne revizioniste, negatore holokausta i antitotalitariste iz državnog vrha i svečano obilježe taj Dan, svjedočeći istinu o njemu, ali i o antifašističkoj borbi naroda Jugoslavije, borbi u kojoj su antifašistički borci, Hrvati, dali najveći doprinos.
Svake godine se na Dan antifašističke borbe proustaški, klerofašistički i „antitotalitaristički“ šljam, uz istu retoriku i istu ikonografiju kao i na Bleiburškom polju, okuplja na „komemoraciji“ kod jame Jazovka. Do prošle godine su hrvatske vlasti odolijevale, nije ih bilo na ustaškim dernecima kod Jazovke, ali od prošle godine je drugačije, prvi puta je predsjednica RH pokroviteljica "komemoracije", pa se tamo pojavila izaslanica antifašistkinje par excellence, predsjednice RH, valjda radi hrvatskog jedinstva. Ove godine izaslanik predsjednice bio je tehnički ministar kulture i čovjek „jakih antifašističkih uvjerenja“, Zlatko Hasanbegović.
Ne, predsjedničine izaslanike nisu smetale ni ustaške uniforme, ni ustaška obilježja ni ZDS, jednako kao što to ne smeta ni pokroviteljicu, koja je istinaibog prošle godine bila u spomen-parku Brezovica, iako ne znam što je tražila tamo, jer ona veze s antifašizmom nema. Naprotiv njeno prisustvo tamo može jedino biti uvreda svakom iskrenom antifašisti.
Kao uvod u obilježavanje Dana antifašističke borbe, onaj što je prošle godine, baš na Dan antifašističke borbe zajedno sa svojim ZDS intimusima otkrivao u Splitu spomenik nekakvoj opskurnoj paravojnoj postrojbi, a ustvari častio Rafaela viteza Bobana i to na „Dan borbe protiv antifašizma“, kako je tada rekao, u utorak 21. 06. je otišao korak dalje izjavivši je kako „svako pozivanje na antifašizam budi fašizam“. A taj svat nije bilo tko, to je dojučerašnji čelnik splitskog SDP-a i aktualni gradonačelnik nekad slobodarskog Splita.
Isti dan je predsjednik SABA g. Franjo Habulin povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe položio na Mirogoju vijence na Grobnicu narodnih heroja i kod „Zida boli“ a u svojoj izjavi izjednačio hrvatske branitelje s antifašističkim borcima.
Protiv kakvog i čijeg fašizma su se u 2. Svjetskom ratu borili antifašistički borci svima je jasno, ali protiv kakvog i čijeg fašizma su se borili hrvatski branitelji za mene, a trebalo bi i za svakog tko antifašistički diše, ostaje enigma.
Naime, nameće mi se pitanje, zar se u rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, jer upravo to je DR bio, sa ZDS i „Jurom i Bobanom“ na usnama i sa krunicom oko vrata kreće u ime nekakvog antifašizma ili nekakve borbe protiv fašizma?
Zar nisu ti „antifašistički raspoloženi“ branitelji razorili i uništili preko 3.500 spomen-obilježja antifašističke borbe?
Ne pokušavaju li ti „antifašistički“ raspoloženi branitelji onemogućavati antifašiste pri obilježavanje dana sjećanja na ustanak ili žrtve monstruoznog ustaškog režima kod Jadovnog, u Srbu kod Paklenice …?
Nisu li to isti oni branitelji okupljeni oko Akcije za bolju Hrvatsku čiji su se predstavnici obratili tadašnjem predsjedniku RH Ivi Josipoviću predstavkom u kojoj eksplicite navode da su „usporedbe hrvatskih branitelja s partizanima za njih uvredljive“.
Nisu li to oni isti branitelji koji se ljute na predsjednicu RH kad je prisiljena govoriti protiv ustaštva i fašizacije hrvatskog društva ili kad traže od nje da ih se prestane spominjati uz antifašističke borce.
Nisu li to oni isti branitelji čiji predstavnici su se okupljali na Splitskoj rivi i drugdje sa zahtjevima da se ne sudi ratnim zločincima, oni koji podižu šatore, prijete plinskim bocama, uz gromko ZDS marširaju Zagrebom predvođeni Tepešom, Bujancem i Juričem u pohodu na Vijeće za elektroničke medije, čija je predsjednica bila, avaj, Srpkinja?
Nisu li to oni isti branitelji čiji predstavnici onemogućavaju vlasti u provođenju zakonitih akcija, osnivanjem kojekakvih stožera, prave izgrede poput onoga na obilježavanju Dana pada Vukovara, na Sinjskoj alci ili povodom proslava u Kninu?
“Modu“ spominjanja branitelja uz antifašističke borce uveo je politički smutljivac Ivo Josipović, proglašavajući branitelje „našim ponosom“, to je od njega preuzeo Zoran Milanović proglašavajući branitelje „hrvatskom dragocjenošću“.
Uglavnom, kako vidimo, prepuni „entuzijazma“ državnog vrha obilježismo na „dostojanstven“ način još jednu obljetnicu, ovaj puta 75., osnutka Sisačkog partizanskog odreda kao prve antifašističke oružane formacije na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije i jugoistočne Evrope.
Sve se pitam ne bi li se ti nekadašnji začetnici NOB-e 1941., da su znali tko će ih „svojatati“ i „slaviti“, obezglavljujući ih anatemiziranjem simbola antifašističke borbe Tita i tri četvrt vijeka kasnije ih gurati u društvo onih koji su poslije pedeset godina, pa i uz pomoć nekih njihovih suboraca, pod vodstvom nekadašnjeg majora OZN-e Franje Tuđmana, proveli fašističku kontrarevoluciju, skrili u mišju rupu, a ne ginuli za to da bi pedesetak godina kasnije ustaše ovladali Hrvatskom?
Zanimljivo je da su i predsjednica RH i predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskog sabora imali baš na taj dan, Dan antifašističke borbe koji se kao državni praznik slavi od 1991., nekog prečeg posla, pa su kao dosljedni povijesni revizionisti, koji pljujući po antifašizmu, pljuju po grobovima milijuna onih diljem svijeta koji su nesebično položili svoje živote za svijet bez fašizma, na obilježavanje poslali svoje predstavnike, sve redom „osvjedočene antifašiste“ poput Milana Bandića, koji je bio predsjedničin izaslanik.
Svi oni se odbijaju izjasniti kao antifašisti, oni za sebe, relativizirajući ustaške zločine izjednačavanjem monstruoznog ustaškog režim sa sustavom vlasti u bivšoj SFRJ, kažu da su antitotalitaristi, jer komunizam je po njima totalitarni sustav jednako kao i fašizam iako nitko ne zna u kojem su to oni komunizmu živjeli. Ili bolje reći totalitarizmu!?
Komunisti su naravno zločinci, a budući da su komunisti organizirali i poveli općenarodni ustanak u borbi protiv okupatora i fašizma, onda je i njihovo djelo zločinačko, pa je i antifašizam zločin.
Radi navedenog mislim da bi bilo najbolje da se istinski antifašisti i još uvijek živi antifašistički borci ubuduće okupljaju sami i ne obazirući se na povijesne revizioniste, negatore holokausta i antitotalitariste iz državnog vrha i svečano obilježe taj Dan, svjedočeći istinu o njemu, ali i o antifašističkoj borbi naroda Jugoslavije, borbi u kojoj su antifašistički borci, Hrvati, dali najveći doprinos.
Svake godine se na Dan antifašističke borbe proustaški, klerofašistički i „antitotalitaristički“ šljam, uz istu retoriku i istu ikonografiju kao i na Bleiburškom polju, okuplja na „komemoraciji“ kod jame Jazovka. Do prošle godine su hrvatske vlasti odolijevale, nije ih bilo na ustaškim dernecima kod Jazovke, ali od prošle godine je drugačije, prvi puta je predsjednica RH pokroviteljica "komemoracije", pa se tamo pojavila izaslanica antifašistkinje par excellence, predsjednice RH, valjda radi hrvatskog jedinstva. Ove godine izaslanik predsjednice bio je tehnički ministar kulture i čovjek „jakih antifašističkih uvjerenja“, Zlatko Hasanbegović.
Ne, predsjedničine izaslanike nisu smetale ni ustaške uniforme, ni ustaška obilježja ni ZDS, jednako kao što to ne smeta ni pokroviteljicu, koja je istinaibog prošle godine bila u spomen-parku Brezovica, iako ne znam što je tražila tamo, jer ona veze s antifašizmom nema. Naprotiv njeno prisustvo tamo može jedino biti uvreda svakom iskrenom antifašisti.
Kao uvod u obilježavanje Dana antifašističke borbe, onaj što je prošle godine, baš na Dan antifašističke borbe zajedno sa svojim ZDS intimusima otkrivao u Splitu spomenik nekakvoj opskurnoj paravojnoj postrojbi, a ustvari častio Rafaela viteza Bobana i to na „Dan borbe protiv antifašizma“, kako je tada rekao, u utorak 21. 06. je otišao korak dalje izjavivši je kako „svako pozivanje na antifašizam budi fašizam“. A taj svat nije bilo tko, to je dojučerašnji čelnik splitskog SDP-a i aktualni gradonačelnik nekad slobodarskog Splita.
Isti dan je predsjednik SABA g. Franjo Habulin povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe položio na Mirogoju vijence na Grobnicu narodnih heroja i kod „Zida boli“ a u svojoj izjavi izjednačio hrvatske branitelje s antifašističkim borcima.
Protiv kakvog i čijeg fašizma su se u 2. Svjetskom ratu borili antifašistički borci svima je jasno, ali protiv kakvog i čijeg fašizma su se borili hrvatski branitelji za mene, a trebalo bi i za svakog tko antifašistički diše, ostaje enigma.
Naime, nameće mi se pitanje, zar se u rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, jer upravo to je DR bio, sa ZDS i „Jurom i Bobanom“ na usnama i sa krunicom oko vrata kreće u ime nekakvog antifašizma ili nekakve borbe protiv fašizma?
Zar nisu ti „antifašistički raspoloženi“ branitelji razorili i uništili preko 3.500 spomen-obilježja antifašističke borbe?
Ne pokušavaju li ti „antifašistički“ raspoloženi branitelji onemogućavati antifašiste pri obilježavanje dana sjećanja na ustanak ili žrtve monstruoznog ustaškog režima kod Jadovnog, u Srbu kod Paklenice …?
Nisu li to isti oni branitelji okupljeni oko Akcije za bolju Hrvatsku čiji su se predstavnici obratili tadašnjem predsjedniku RH Ivi Josipoviću predstavkom u kojoj eksplicite navode da su „usporedbe hrvatskih branitelja s partizanima za njih uvredljive“.
Nisu li to oni isti branitelji koji se ljute na predsjednicu RH kad je prisiljena govoriti protiv ustaštva i fašizacije hrvatskog društva ili kad traže od nje da ih se prestane spominjati uz antifašističke borce.
Nisu li to oni isti branitelji čiji predstavnici su se okupljali na Splitskoj rivi i drugdje sa zahtjevima da se ne sudi ratnim zločincima, oni koji podižu šatore, prijete plinskim bocama, uz gromko ZDS marširaju Zagrebom predvođeni Tepešom, Bujancem i Juričem u pohodu na Vijeće za elektroničke medije, čija je predsjednica bila, avaj, Srpkinja?
Nisu li to oni isti branitelji čiji predstavnici onemogućavaju vlasti u provođenju zakonitih akcija, osnivanjem kojekakvih stožera, prave izgrede poput onoga na obilježavanju Dana pada Vukovara, na Sinjskoj alci ili povodom proslava u Kninu?
“Modu“ spominjanja branitelja uz antifašističke borce uveo je politički smutljivac Ivo Josipović, proglašavajući branitelje „našim ponosom“, to je od njega preuzeo Zoran Milanović proglašavajući branitelje „hrvatskom dragocjenošću“.
Uglavnom, kako vidimo, prepuni „entuzijazma“ državnog vrha obilježismo na „dostojanstven“ način još jednu obljetnicu, ovaj puta 75., osnutka Sisačkog partizanskog odreda kao prve antifašističke oružane formacije na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije i jugoistočne Evrope.
Sve se pitam ne bi li se ti nekadašnji začetnici NOB-e 1941., da su znali tko će ih „svojatati“ i „slaviti“, obezglavljujući ih anatemiziranjem simbola antifašističke borbe Tita i tri četvrt vijeka kasnije ih gurati u društvo onih koji su poslije pedeset godina, pa i uz pomoć nekih njihovih suboraca, pod vodstvom nekadašnjeg majora OZN-e Franje Tuđmana, proveli fašističku kontrarevoluciju, skrili u mišju rupu, a ne ginuli za to da bi pedesetak godina kasnije ustaše ovladali Hrvatskom?
