Proslava Dana državnosti, Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope na isti dan?
U ovom „slavljeničkom ozračju“ kad slavimo Dan državnosti, kojem bi puno bolje pristajalo da se zove Dan objave rata, jer je 25. 06. 1991. Hrvatski sabor donio odluku o hrvatskoj državnoj samostalnosti, koja je značila pokretanje rata i ništa više, tako da je tog dana Hrvatski sabor svojim odlukama kupio Hrvatskoj voznu kartu u jednom smjeru, na putu u sveopću propast, razmišljam o našoj nedavnoj prošlosti i sadašnjosti, o budućnosti neću, jer ako se uskoro ne opametimo, već dalje nastavimo tabanati Tuđmanovim bespućima, budućnosti i neće biti.
O tome da se svjesno išlo na ratnu opciju svjedočio je V. Šeks gostujući 24. 06. 2014. u „Dnevniku“ HRT izjavom da je hrvatski državni vrh na čelu s Tuđmanom dobro znao da će odluke donesene tog 25. 06. 1991. dovesti do krvavog rata, pardon, „krvave agresije“, kako se on to izrazio, jer što bi drugo nego krvava agresija i mogla biti nasilna secesija uz napade stranačke (HOS) i režimske (ZNG) paravojske, ali i pojedinaca bez ičije kontrole na legalnu oružanu silu, koja nije niotkud dolazila u Hrvatsku, nego je u Hrvatskoj bila lege artis. ... a nije da nije bilo pravodobnih upozorenja nekih trezvenih ljudi poput Ante Markovića, ali i Ivice Račana i zastupnika SDP-a, koji su odbili glasati za te odluke, svjesni da one znače objavu rata.
Zašto objava rata?
Pa zato što je ta odluka bila u potpunoj suprotnosti s normativnim dijelom ustava SFRJ iz 1974. i ustavnom i zakonskom obavezom njene OS, JNA, da čuva teritorijalni integritet SFRJ.
Dakle „pretanka“ podloga za donošenje takve odluke bili su pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja iz preambule ustava, kao i pozivanje na rezultate konzultativnog referenduma, koji ionako nikoga ni na što nisu obavezivali, a da bi bila dovoljna za „razbijanje“ države čiju je teritorijalnu cjelovitost štitio normativni dio ustava i obaveza njene OS.
Ali „stvaratelji države“ imali su „dovoljno ruku“ da takve odluke donesu bez obzira na opasnost od rata, jer zaboga „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“, a samim time je i rat postao „šansa koju ne smijemo propustiti“.
U svojoj borbi za bolju i neizvjesniju prošlost hrvatski fašisti i klerofašisti ne posustajući napadaju društveno-političko uređenje bivše države i SK kao vodeću snagu društva, opisujući sustav socijalističkog samoupravljanja kao nedemokratski totalitaristički sustav jednoumlja.
Budući sam ja bio i dovoljno politički pismen i gotovo dvije trećine mojeg života proživio u toj „totalitarističkoj“ državi, sve češće se pitam, kako se državu, odnosno njeno društveno-političko uređenje, koja je četvrt vijeka slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta uopće može zvati totalitarnom?
Kako u sferi racionalnog ne mogah naći uporišta koja bi opravdavala navedene tvrdnje, okrenuh se nekim umnim ljudima, svjetski priznatim ekspertima kojima se dalo ulaziti u suštinu „jugoslavenskog eksperimenta“, poput Ichaka Kalderona Adizesa, vodećeg svjetskog stručnjaka za procese strukturnih promjena, koji sustav vlasti u bivšoj SFRJ opisuje kao „demokratski socijalizam“, ni više ni manje.
Zaključio sam na kraju da je bivša nam zajednička država, a onda i Hrvatska kao SRH u njenom sastavu, bila totalitarna radi brojnih zabrana, recimo bilo je, u skladu s odredbama međunarodnog prava, zabranjeno majorizacijom preglasavati konstitutivni narod, bilo je zabranjeno jednostrano raskidati federalni ugovor, odredbama međunarodnog prava označen kao pravni akt najvišeg prioriteta, bilo je zabranjeno mijenjati granice silom, opet prema odredbama međunarodnog prava, bilo je zabranjeno širiti mržnju i nastupati s nacional-šovinističkih pozicija prema pripadnicima drugih naroda i narodnosti, ustaše nisu mogli javno djelovati niti participirati u vlasti itd. i t. sl.
Normalno je da čestit ustaša, pardon nacionalno osviješteni Hrvat, sklon fašizmu i borbi za „hrvatsku državu“ nije mogao ili bolje rečeno teško je podnosio tu tiraniju i te zabrane demokratskih prava pogotovo prava na promociju fašizma i negiranje holokausta.
Uspostavom višestranačja i dolaskom na vlast HDZ-a predvođenog Franjom Tuđmanom, uspostavljena je „istinska demokratska vlast“ u Hrvatskoj, a sve ono što je u „totalitarizmu“ bilo zabranjeno postalo je u Hrvatskoj ne samo dopušteno nego i poželjno, od promocije ustaštva i njegovog izvođenja na hrvatsku javnu i političku scenu, preko diskriminacije Srba u Hrvatskoj, do raskidanja federalnog ugovora silom. A to znači da su se hrvatskim fašistima i klerofašistima „otvorila sva rajska vrata“.
Srbi u Hrvatskoj su kao konstitutivni narod majorizacijom preglasani i prevedeni u status obespravljene nacionalne manjine, odmah se krenulo i u proces jednostranog raskidanja federalnog ugovora, najavljivala su se i hrvatska „povijesna prava“ na dijelove teritorija susjedne BiH.
I još nešto, ni Tuđman, ni HDZ, ni Hrvatski sabor nisu ništa ni stvarali, ni uspostavljali, a najmanje su stvarali državu, zato što je hrvatska država, nositelj izvornog suvereniteta, kao FDH uspostavljena odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a 09. 05. 1944., koje su jedini ustavnopravni temelj RH, a ne nikakvi „hdz-ovi“, nikakvi „tuđmani“ i „dr-ovi“.
A o tome da je SRH bila nacionalna država hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta, najbolje svjedoči dokument koji se izdavao kao potvrda državljanstva SFRJ, koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“.
Zato se proces kroz koji je Hrvatska prošla od navedene saborske odluke do njenog međunarodnog priznanja zove osamostaljenje. I ništa više.
Zato bi jedino logično bilo da se kao Dan državnosti slavi 09. 05., ali izgleda da nekom, pogotovo onima koji kao Dan državnosti slave 10. 04., strašno smeta što bismo slavili i Dan državnosti i Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope na isti dan.
O tome da se svjesno išlo na ratnu opciju svjedočio je V. Šeks gostujući 24. 06. 2014. u „Dnevniku“ HRT izjavom da je hrvatski državni vrh na čelu s Tuđmanom dobro znao da će odluke donesene tog 25. 06. 1991. dovesti do krvavog rata, pardon, „krvave agresije“, kako se on to izrazio, jer što bi drugo nego krvava agresija i mogla biti nasilna secesija uz napade stranačke (HOS) i režimske (ZNG) paravojske, ali i pojedinaca bez ičije kontrole na legalnu oružanu silu, koja nije niotkud dolazila u Hrvatsku, nego je u Hrvatskoj bila lege artis. ... a nije da nije bilo pravodobnih upozorenja nekih trezvenih ljudi poput Ante Markovića, ali i Ivice Račana i zastupnika SDP-a, koji su odbili glasati za te odluke, svjesni da one znače objavu rata.
Zašto objava rata?
Pa zato što je ta odluka bila u potpunoj suprotnosti s normativnim dijelom ustava SFRJ iz 1974. i ustavnom i zakonskom obavezom njene OS, JNA, da čuva teritorijalni integritet SFRJ.
Dakle „pretanka“ podloga za donošenje takve odluke bili su pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja iz preambule ustava, kao i pozivanje na rezultate konzultativnog referenduma, koji ionako nikoga ni na što nisu obavezivali, a da bi bila dovoljna za „razbijanje“ države čiju je teritorijalnu cjelovitost štitio normativni dio ustava i obaveza njene OS.
Ali „stvaratelji države“ imali su „dovoljno ruku“ da takve odluke donesu bez obzira na opasnost od rata, jer zaboga „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“, a samim time je i rat postao „šansa koju ne smijemo propustiti“.
U svojoj borbi za bolju i neizvjesniju prošlost hrvatski fašisti i klerofašisti ne posustajući napadaju društveno-političko uređenje bivše države i SK kao vodeću snagu društva, opisujući sustav socijalističkog samoupravljanja kao nedemokratski totalitaristički sustav jednoumlja.
Budući sam ja bio i dovoljno politički pismen i gotovo dvije trećine mojeg života proživio u toj „totalitarističkoj“ državi, sve češće se pitam, kako se državu, odnosno njeno društveno-političko uređenje, koja je četvrt vijeka slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta uopće može zvati totalitarnom?
Kako u sferi racionalnog ne mogah naći uporišta koja bi opravdavala navedene tvrdnje, okrenuh se nekim umnim ljudima, svjetski priznatim ekspertima kojima se dalo ulaziti u suštinu „jugoslavenskog eksperimenta“, poput Ichaka Kalderona Adizesa, vodećeg svjetskog stručnjaka za procese strukturnih promjena, koji sustav vlasti u bivšoj SFRJ opisuje kao „demokratski socijalizam“, ni više ni manje.
Zaključio sam na kraju da je bivša nam zajednička država, a onda i Hrvatska kao SRH u njenom sastavu, bila totalitarna radi brojnih zabrana, recimo bilo je, u skladu s odredbama međunarodnog prava, zabranjeno majorizacijom preglasavati konstitutivni narod, bilo je zabranjeno jednostrano raskidati federalni ugovor, odredbama međunarodnog prava označen kao pravni akt najvišeg prioriteta, bilo je zabranjeno mijenjati granice silom, opet prema odredbama međunarodnog prava, bilo je zabranjeno širiti mržnju i nastupati s nacional-šovinističkih pozicija prema pripadnicima drugih naroda i narodnosti, ustaše nisu mogli javno djelovati niti participirati u vlasti itd. i t. sl.
Normalno je da čestit ustaša, pardon nacionalno osviješteni Hrvat, sklon fašizmu i borbi za „hrvatsku državu“ nije mogao ili bolje rečeno teško je podnosio tu tiraniju i te zabrane demokratskih prava pogotovo prava na promociju fašizma i negiranje holokausta.
Uspostavom višestranačja i dolaskom na vlast HDZ-a predvođenog Franjom Tuđmanom, uspostavljena je „istinska demokratska vlast“ u Hrvatskoj, a sve ono što je u „totalitarizmu“ bilo zabranjeno postalo je u Hrvatskoj ne samo dopušteno nego i poželjno, od promocije ustaštva i njegovog izvođenja na hrvatsku javnu i političku scenu, preko diskriminacije Srba u Hrvatskoj, do raskidanja federalnog ugovora silom. A to znači da su se hrvatskim fašistima i klerofašistima „otvorila sva rajska vrata“.
Srbi u Hrvatskoj su kao konstitutivni narod majorizacijom preglasani i prevedeni u status obespravljene nacionalne manjine, odmah se krenulo i u proces jednostranog raskidanja federalnog ugovora, najavljivala su se i hrvatska „povijesna prava“ na dijelove teritorija susjedne BiH.
I još nešto, ni Tuđman, ni HDZ, ni Hrvatski sabor nisu ništa ni stvarali, ni uspostavljali, a najmanje su stvarali državu, zato što je hrvatska država, nositelj izvornog suvereniteta, kao FDH uspostavljena odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a 09. 05. 1944., koje su jedini ustavnopravni temelj RH, a ne nikakvi „hdz-ovi“, nikakvi „tuđmani“ i „dr-ovi“.
A o tome da je SRH bila nacionalna država hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta, najbolje svjedoči dokument koji se izdavao kao potvrda državljanstva SFRJ, koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“.
Zato se proces kroz koji je Hrvatska prošla od navedene saborske odluke do njenog međunarodnog priznanja zove osamostaljenje. I ništa više.
Zato bi jedino logično bilo da se kao Dan državnosti slavi 09. 05., ali izgleda da nekom, pogotovo onima koji kao Dan državnosti slave 10. 04., strašno smeta što bismo slavili i Dan državnosti i Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope na isti dan.
