Krivci, a ne samo krivac
Hajdemo svi složno anatemizirati Tomislava Karamarka kao jedinog krivca za nezapamćenu krizu vlasti u RH, no jel' Tomislav Karamarko baš jedini i isključivi krivac za sve?
Ne, ne kanim se ja ovdje bavit ulogom, uglavnom nečasnom, ni KC, ni njenih depandansi od Opusa Dei, preko U ime obitelji, do HRAST-a, ni predsjednice RH, ni predsjednika Vlade RH ... svi danas nekako, tko otvorenije tko stidljivije, dižu ruke od Tomislava Karamarka.
Ne kanim ni prognozirati što će se događati sa svim zahtijevanim opozivima, ostavkama, mogućim „preslagivanjima“ saborske većine, zahtjevom za samoraspuštanjem Hrvatskog Sabora i raspisivanjem prijevremenih izbora.
Znam jedino da su sve oči uprte u tog, kažu, u njegovim studentskim danima sitnog švercera i šibicara s Pešćenice, štićenika pokojnog Ž. Malnara, znanca pokojnog Aleksandra Milesa, sklonom „krivudanju“, ne samo u mladim danima, nego u čitavom životu, bio dojavnik SDS-a ili ne, važan je naš dojam da nas ne bi iznenadilo da je i to bio, Auglavnom minusinteligenta, koji nikada i nije smio igrati nikakvu, a pogotovo ne značajnu i odlučujuću ulogu ni u kojem sustavu vlasti, ali ni na javnoj i političkoj sceni uopće.
Ali eto takvi, a među njima mislim da dotični i nije najgori, jer ako je do druge ličnosti u državi dogurao čovjek u svojem gradu najpoznatiji po tome što nije bilo kafića iz kojega ga nisu poslije fajronta izbacivali treštenog pijanog nerijetko zapišanog, a kruže i glasine da je u krugovima SDS bio poznat pod kodnim imenom „Sova“, su uglavnom bili ti Tuđmanovi bardovi demokracije, tog posebnog oblika demokracije à la tuđmaniana. A to je složit ćemo se demokracija à la wild.
Da bilo je to vrijeme kad je „zvijezda“ nedoučenog i zadrtog skribomana Franje Tuđmana „sjala punim sjajem“. On je oko sebe okupio sav reciklirani komunistički otpad, kojemu je i sam pripadao, sve ono što je u SKH disalo karijeristički, čvrstorukaški i staljinistički, a pristajalo je uz njega, ali i sve promotore ustaštva iz zemlje i inozemstva kako bi mogao provesti u djelo, prvo, izvorno Luburićevu ideju „pomirbe sinova ustaša i partizana“, zamišljenu kao davanje legitimiteta ustaštvu i njegovom izvođenju na hrvatsku javnu i političku scenu, a potom pristupiti lustraciji Srba i rušenju Jugoslavije svim sredstvima, što su sve izvorne ustaške zamisli.
Ne, neću ja tvrditi da HDZ-u nije pristupio nitko od čestitih ljudi, jer ih je bilo, posebno u Inicijalnom krugu za osnivanje stranke, ali su oni mahom otpadali, sami kad su shvatili svu malignost Tuđmanove osobe ili ih se kasnije kad je ojačao Tuđman sam rješavao. Njemu su čestiti i pametni ljudi mogli biti samo smetnja u procesu „ponovnog oživljavanja hrvatskog kraljevstva“.
Valjalo je narod zaluditi nacional-šovinizmom, kako bi se osvojila vlast, a onda se vlašću bezobzirno okoristiti. Svjedoci smo da se upravo to dogodilo, pa i rat je vođen prvenstveno radi redistribucije narodnog bogatstva.
Eto u tim turbulentnim vremenima relativno mladi sitni švercer i „intelektualac“ pronalazi svoje mjesto, odnosno pronalaze mu ga drugi, naročito se je dobro srodio s policijskim poslom, a procvjetao kao čelnik obavještajne zajednice, što ga je kasnije dovelo i na poziciju ministra unutarnjih poslova. To „muvanje“ unutar represivnog aparata i obavještajnih službi, sudeći prema načinu na koji je izabran za predsjednika HDZ-a i svoje kasnije nedodirljivosti, pa i današnje nemoći stranke da ga se riješi u svojem najboljem interesu, iskoristio je kako se priča, ne bi li prikupio kompromitirajuće podatke o mnogim ljudima s hrvatske javne i političke scene, a posebno onima iz vrha HDZ-a, sileći ih tako na šutnju i pokornost.
Gladan vlasti, podržavan od katoličkog klera i svih promotora ustaštva u periodu 2011. – 2015. pokušava uglavnom izvaninstitucionalno, mahom instrumentalizirajući branitelje, rušiti Kukuriku vladu, posebno je bilo degutantno ponižavanje državnog vrha na obilježavanju dana pada Vukovara ili u Kninu povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, a ni na Sinjskoj alci nije bilo bolje. Sramotne su i epizode sa postavljanjem braniteljskog šatora u Savskoj i ništa bolje „građanske neposlušnosti“ razbijanjem i skidanjem dvopismenih ploča u Vukovaru u organizaciji Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.
O da, nije se naš junak libio niti medijskog terorizma, o čemu bez dlake na jeziku svjedoče oni kojih se Tomislav Karamarko „dohvatio“ i gotovo im uništio živote, sam ili uz pomoć pokojnog Ive Puknića i njegovog „Nacionala“, Željko Peratović, Denis Latin, Munir Podumljak i Domagoj Margetić.
Kad se o njegovom ideološkom opredjeljenju radi, naš junak će rado citirajući kontroverznu Hannu Arendt kako „nema antifašizma bez antikomunizma“, reći za sebe kako on „nije antifašist nego antitotalitarist“, koji ali rado hodočasti na Bleiburško polje, a ne pamti se da je ikad eksplicitno osudio ustaški monstruozni režim niti se ogradio od kvislinške tvorevine, tzv. NDH.
O njemu i o njegovom antitotalitarizmu možda najbolje govori to koga je sve okupio oko HDZ-a u Domoljubnu koaliciju … sve „antitotalitaristi“ kakav je i on sam.
Radeći zaplotnjački i hodajući po rubu bezakonja, pokazao je da ga nekakvi moralni principi nikad nisu sputavali, osoba je za koju se u narodu kaže da je „sposoban gaziti i po leševima“, ne bi li ostvario svoje ciljeve. Njega je jedino sputavao njegov bivši tast Osman Muftić, kažu da se čak nije usudio ni razvesti za Muftićeva života.
Teško je povjerovati da je sve navedeno, a i drugo što svjedoči o Karamarkovom liku i djelu, bilo nepoznato Boži Petrovu čelniku MOST-a u vremenu pregovora o sklapanju sporazuma o nekakvoj smiješnoj suradnji grupacije MOST i Domoljubne koalicije, da nije znao ništa o vjerolomnosti i sklonosti zaplotnjaštvu svojeg partnera u vlasti, da nije znao ništa o njegovom antitotalitarizmu. Ali recimo da i nije, moralo mu je biti jasno nakon prijedloga Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture ili nakon Tepeš-Bujančevog predvođenja „domoljubnih šatoraša“ u jurišu na Vijeće za elektroničke medije s posebnim naglaskom na Mirjanu Rakić, tadašnju predsjednicu toga tijela. Taj u najmanju ruku protucivilizacijski istup „antitotalitarist“ Karamarko nije osudio.
Sve je to Božo Petrov znao, znao je i to dobro, a ipak je doveo Karamarka na vlast, istinaibog ne kao predsjednika Vlade, ali kao prvog potpredsjednika.
Da, on je doveo Karamarka na vlast, jer bez suglasnosti Bože Petrova, Tomislava Karamarka u Vladi ne bi bilo.
A Tomislav Karamarko, vjeran sebi nije mogao djelovati drugačije nego zaplotnjački, a kad je to njegovo djelovanje po mišljenju Bože Petrova prevršilo mjeru, on je odlučio zatražiti Karamarkovu ostavku optužujući upravo Karamarka za sva nesnalaženja i nerad Vlade, što je samo koincidiralo s Karamarkovim zalaganjem za sporni raskid arbitražnog postupka u slučaju spora INA – MOL i suspektne suradnje Karamarkove supruge s MOL-ovim lobistom, ali nije bilo ključno.
Dakle, Božo Petrov je potpuno svjesno tog i takvog Karamarka doveo na vlast, pa je upravo Božo Petrov najveći krivac za krizu vlasti i gotovo posvemašnji raspad sustava vlasti u RH.
Ovom mojom tvrdnjom, ja ne ekskulpiram Tomislava Karamarka od odgovornosti i krivnje za stvorene nedaće, ali Tomislav Karamarko je sve što je radio to mogao samo zato što mu je Božo Petrov to omogućio.
I još nešto, ja ne tvrdim niti plediram za to da je Božo Petrov s MOST-om trebao koalirati sa SDP-om odnosno koalicijom Hrvatska raste, mogao je naprosto ostati dosljedan svojim izjavama kako „MOST neće ni sa SDP-om niti HDZ-om“ i tako isforsirati nove izbore na kojima bi radi svoje vjerodostojnosti osvojili još više mandata u Hrvatskom Saboru.
Ovako je šteta sve veća, prijevremeni izbori sve izvjesniji, a njihov rezultat po MOST sve neizvjesniji.
Ne, ne kanim se ja ovdje bavit ulogom, uglavnom nečasnom, ni KC, ni njenih depandansi od Opusa Dei, preko U ime obitelji, do HRAST-a, ni predsjednice RH, ni predsjednika Vlade RH ... svi danas nekako, tko otvorenije tko stidljivije, dižu ruke od Tomislava Karamarka.
Ne kanim ni prognozirati što će se događati sa svim zahtijevanim opozivima, ostavkama, mogućim „preslagivanjima“ saborske većine, zahtjevom za samoraspuštanjem Hrvatskog Sabora i raspisivanjem prijevremenih izbora.
Znam jedino da su sve oči uprte u tog, kažu, u njegovim studentskim danima sitnog švercera i šibicara s Pešćenice, štićenika pokojnog Ž. Malnara, znanca pokojnog Aleksandra Milesa, sklonom „krivudanju“, ne samo u mladim danima, nego u čitavom životu, bio dojavnik SDS-a ili ne, važan je naš dojam da nas ne bi iznenadilo da je i to bio, Auglavnom minusinteligenta, koji nikada i nije smio igrati nikakvu, a pogotovo ne značajnu i odlučujuću ulogu ni u kojem sustavu vlasti, ali ni na javnoj i političkoj sceni uopće.
Ali eto takvi, a među njima mislim da dotični i nije najgori, jer ako je do druge ličnosti u državi dogurao čovjek u svojem gradu najpoznatiji po tome što nije bilo kafića iz kojega ga nisu poslije fajronta izbacivali treštenog pijanog nerijetko zapišanog, a kruže i glasine da je u krugovima SDS bio poznat pod kodnim imenom „Sova“, su uglavnom bili ti Tuđmanovi bardovi demokracije, tog posebnog oblika demokracije à la tuđmaniana. A to je složit ćemo se demokracija à la wild.
Da bilo je to vrijeme kad je „zvijezda“ nedoučenog i zadrtog skribomana Franje Tuđmana „sjala punim sjajem“. On je oko sebe okupio sav reciklirani komunistički otpad, kojemu je i sam pripadao, sve ono što je u SKH disalo karijeristički, čvrstorukaški i staljinistički, a pristajalo je uz njega, ali i sve promotore ustaštva iz zemlje i inozemstva kako bi mogao provesti u djelo, prvo, izvorno Luburićevu ideju „pomirbe sinova ustaša i partizana“, zamišljenu kao davanje legitimiteta ustaštvu i njegovom izvođenju na hrvatsku javnu i političku scenu, a potom pristupiti lustraciji Srba i rušenju Jugoslavije svim sredstvima, što su sve izvorne ustaške zamisli.
Ne, neću ja tvrditi da HDZ-u nije pristupio nitko od čestitih ljudi, jer ih je bilo, posebno u Inicijalnom krugu za osnivanje stranke, ali su oni mahom otpadali, sami kad su shvatili svu malignost Tuđmanove osobe ili ih se kasnije kad je ojačao Tuđman sam rješavao. Njemu su čestiti i pametni ljudi mogli biti samo smetnja u procesu „ponovnog oživljavanja hrvatskog kraljevstva“.
Valjalo je narod zaluditi nacional-šovinizmom, kako bi se osvojila vlast, a onda se vlašću bezobzirno okoristiti. Svjedoci smo da se upravo to dogodilo, pa i rat je vođen prvenstveno radi redistribucije narodnog bogatstva.
Eto u tim turbulentnim vremenima relativno mladi sitni švercer i „intelektualac“ pronalazi svoje mjesto, odnosno pronalaze mu ga drugi, naročito se je dobro srodio s policijskim poslom, a procvjetao kao čelnik obavještajne zajednice, što ga je kasnije dovelo i na poziciju ministra unutarnjih poslova. To „muvanje“ unutar represivnog aparata i obavještajnih službi, sudeći prema načinu na koji je izabran za predsjednika HDZ-a i svoje kasnije nedodirljivosti, pa i današnje nemoći stranke da ga se riješi u svojem najboljem interesu, iskoristio je kako se priča, ne bi li prikupio kompromitirajuće podatke o mnogim ljudima s hrvatske javne i političke scene, a posebno onima iz vrha HDZ-a, sileći ih tako na šutnju i pokornost.
Gladan vlasti, podržavan od katoličkog klera i svih promotora ustaštva u periodu 2011. – 2015. pokušava uglavnom izvaninstitucionalno, mahom instrumentalizirajući branitelje, rušiti Kukuriku vladu, posebno je bilo degutantno ponižavanje državnog vrha na obilježavanju dana pada Vukovara ili u Kninu povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, a ni na Sinjskoj alci nije bilo bolje. Sramotne su i epizode sa postavljanjem braniteljskog šatora u Savskoj i ništa bolje „građanske neposlušnosti“ razbijanjem i skidanjem dvopismenih ploča u Vukovaru u organizaciji Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.
O da, nije se naš junak libio niti medijskog terorizma, o čemu bez dlake na jeziku svjedoče oni kojih se Tomislav Karamarko „dohvatio“ i gotovo im uništio živote, sam ili uz pomoć pokojnog Ive Puknića i njegovog „Nacionala“, Željko Peratović, Denis Latin, Munir Podumljak i Domagoj Margetić.
Kad se o njegovom ideološkom opredjeljenju radi, naš junak će rado citirajući kontroverznu Hannu Arendt kako „nema antifašizma bez antikomunizma“, reći za sebe kako on „nije antifašist nego antitotalitarist“, koji ali rado hodočasti na Bleiburško polje, a ne pamti se da je ikad eksplicitno osudio ustaški monstruozni režim niti se ogradio od kvislinške tvorevine, tzv. NDH.
O njemu i o njegovom antitotalitarizmu možda najbolje govori to koga je sve okupio oko HDZ-a u Domoljubnu koaliciju … sve „antitotalitaristi“ kakav je i on sam.
Radeći zaplotnjački i hodajući po rubu bezakonja, pokazao je da ga nekakvi moralni principi nikad nisu sputavali, osoba je za koju se u narodu kaže da je „sposoban gaziti i po leševima“, ne bi li ostvario svoje ciljeve. Njega je jedino sputavao njegov bivši tast Osman Muftić, kažu da se čak nije usudio ni razvesti za Muftićeva života.
Teško je povjerovati da je sve navedeno, a i drugo što svjedoči o Karamarkovom liku i djelu, bilo nepoznato Boži Petrovu čelniku MOST-a u vremenu pregovora o sklapanju sporazuma o nekakvoj smiješnoj suradnji grupacije MOST i Domoljubne koalicije, da nije znao ništa o vjerolomnosti i sklonosti zaplotnjaštvu svojeg partnera u vlasti, da nije znao ništa o njegovom antitotalitarizmu. Ali recimo da i nije, moralo mu je biti jasno nakon prijedloga Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture ili nakon Tepeš-Bujančevog predvođenja „domoljubnih šatoraša“ u jurišu na Vijeće za elektroničke medije s posebnim naglaskom na Mirjanu Rakić, tadašnju predsjednicu toga tijela. Taj u najmanju ruku protucivilizacijski istup „antitotalitarist“ Karamarko nije osudio.
Sve je to Božo Petrov znao, znao je i to dobro, a ipak je doveo Karamarka na vlast, istinaibog ne kao predsjednika Vlade, ali kao prvog potpredsjednika.
Da, on je doveo Karamarka na vlast, jer bez suglasnosti Bože Petrova, Tomislava Karamarka u Vladi ne bi bilo.
A Tomislav Karamarko, vjeran sebi nije mogao djelovati drugačije nego zaplotnjački, a kad je to njegovo djelovanje po mišljenju Bože Petrova prevršilo mjeru, on je odlučio zatražiti Karamarkovu ostavku optužujući upravo Karamarka za sva nesnalaženja i nerad Vlade, što je samo koincidiralo s Karamarkovim zalaganjem za sporni raskid arbitražnog postupka u slučaju spora INA – MOL i suspektne suradnje Karamarkove supruge s MOL-ovim lobistom, ali nije bilo ključno.
Dakle, Božo Petrov je potpuno svjesno tog i takvog Karamarka doveo na vlast, pa je upravo Božo Petrov najveći krivac za krizu vlasti i gotovo posvemašnji raspad sustava vlasti u RH.
Ovom mojom tvrdnjom, ja ne ekskulpiram Tomislava Karamarka od odgovornosti i krivnje za stvorene nedaće, ali Tomislav Karamarko je sve što je radio to mogao samo zato što mu je Božo Petrov to omogućio.
I još nešto, ja ne tvrdim niti plediram za to da je Božo Petrov s MOST-om trebao koalirati sa SDP-om odnosno koalicijom Hrvatska raste, mogao je naprosto ostati dosljedan svojim izjavama kako „MOST neće ni sa SDP-om niti HDZ-om“ i tako isforsirati nove izbore na kojima bi radi svoje vjerodostojnosti osvojili još više mandata u Hrvatskom Saboru.
Ovako je šteta sve veća, prijevremeni izbori sve izvjesniji, a njihov rezultat po MOST sve neizvjesniji.
