Diplenje u iste diple
I tako, ne obistini li se sasvim ozbiljna najava „povratka palih anđela“ o čemu su uz Ruse ozbiljno progovorili i Ameri, moglo bi se reći da je sezona kiselih krastavaca u punom jeku, pa i na hrvatskoj političkoj sceni, premda ispod površine vrije.
Politička burza je otvorena, ponuda i potražnja gotovo neograničene, kupoprodaje ljudi i savjesti su u punom jeku, jedna velika koalicija, ona predvođena SDP-om, pod imenom Narodna koalicija je potpisana, na drugu onu predvođenu HDZ-om se još čeka, jer su neki potencijalni koalicijski partneri, iako bez ikakvih aduta u rukama, odlučili pomalo ucjenjivati „velikog brata“.
Eh sad, Narodna koalicija samu sebe svrstava na politički lijevi centar, premda bi je prema izjavama čelnika, njihovim opredjeljenjima i najavama jedva mogli svrstati u politički desni centar.
S druge strane novi predsjednik HDZ-a pozicionira HDZ, ali i potencijalnu koaliciju na politički desni centar, premda oni prema ukupnom ponašanju i bez koaliranja s HSP-AS pripadaju rigidnoj desnici.
Zoran Milanović tako u prvi plan gura Antu Starčevića, poznatog „ljevičara“ i Stjepana Radića, može i ovako i onako, samo ne kao „guske u magli“.
Ako ste možda pomislili da je Milanoviću dosta uplitanja katoličkog klera u politiku i svjetovne stvari, pa će iskoristiti Starčevićev stav o KC kao o „organizaciji koja je uvijek u službi tuđina i protiv interesa hrvatskog naroda“ i Radićev stav o „podvikivanju na katolički kler“, kad god se on krene uplitati u poslove izvan „zone svoje odgovornosti“ („Vjera u Boga i narodna sloga – popovi, lopovi!“) onda ste se prevarili, radi se o Milanovićevoj sklonosti Starčevićevom nacionalizmu i Radićevoj popustljivoj kurčevitosti.
Plenković nam s druge strane nudi privrženost Tuđmanovoj politici pomirbe, premda je to izvorno ideja Maksa Luburića, a to znači da ćemo i dalje moći „uživati“ u proustaškim ispadima i ZDS, a kroz najavu kako „HDZ i dalje stoji uz BiH“ najavu još težih dana tamošnjim Hrvatima.
Dakle ništa novo pod kapom nebeskom, pa tako i na predstojećim prijevremenim parlamentarnim izborima možemo očekivati rezultat jednak onom na prethodnim parlamentarnim izborima ili vrlo sličan tome.
To znači da će se Milanović u predizbornoj kampanji ponovo nadmetati s HDZ-om u „domoljublju“ i Tuđmanoljublju, bivši mu ministri otkrivaju spomenike Tuđmanu, gubiti sigurne glasove ljevice, a od desnice ne dobiti nijedan jedini glas.
HDZ će sakupiti glasove desnice, oni se u predizbornim kampanjama nikad nisu obraćali biračima ljevice, ali njihov je kapacitet ograničen i gotovo je nemoguće da ikad više skupe više glasova nego su ih, uz svesrdnu pomoć Milanovića, sakupili na prethodnim izborima.
To pak znači da niti jedna niti druga koalicija neće moći samostalno formirati vladu, nego će se morati sklapati postizborne koalicije, što je onda prilika manjim strankama da razno-raznim ucjenama od jedne ili druge koalicije iskamče daleko veću zastupljenost u vlasti nego bi to ikad mogli prema osvojenim glasovima na izborima. A to onda uvijek znači i stanovitu prevaru biračkog tijela.
U zadnje vrijeme se sve češće govori o postizanju minimuma konsenzusa oko nekih pitanja i sklapanju velike koalicije između SDP-a i HDZ-a, jer kao, ako mogu Nijemci, zašto to ne bismo mogli i mi, pritom gubeći iz vida da se njemačka desnica CDU/CSU ne fura na nacional-socijalizam, a hrvatska desnica, HDZ i partneri, se uvelike furaju na ustaštvo.
Tako da mi se čini da od velike koalicije neće biti ništa, osim u slučaju da i SDP prihvati ustaštvo, što nažalost nije nemoguće.
Samo onda bi možda bilo najbolje da se te dvije najveće hrvatske stranke ujedine u jednu stranku, ionako su i jedni i drugi potekli od nekadašnjeg SKH i bezbrižno vladaju Hrvatskom do neke revolucije, koja će biti to izglednija što će njihova nepodnošljiva lakoća vladanja biti veća.
Značilo bi to da su se „pali anđeli“ u Hrvatsku već vratili.
Politička burza je otvorena, ponuda i potražnja gotovo neograničene, kupoprodaje ljudi i savjesti su u punom jeku, jedna velika koalicija, ona predvođena SDP-om, pod imenom Narodna koalicija je potpisana, na drugu onu predvođenu HDZ-om se još čeka, jer su neki potencijalni koalicijski partneri, iako bez ikakvih aduta u rukama, odlučili pomalo ucjenjivati „velikog brata“.
Eh sad, Narodna koalicija samu sebe svrstava na politički lijevi centar, premda bi je prema izjavama čelnika, njihovim opredjeljenjima i najavama jedva mogli svrstati u politički desni centar.
S druge strane novi predsjednik HDZ-a pozicionira HDZ, ali i potencijalnu koaliciju na politički desni centar, premda oni prema ukupnom ponašanju i bez koaliranja s HSP-AS pripadaju rigidnoj desnici.
Zoran Milanović tako u prvi plan gura Antu Starčevića, poznatog „ljevičara“ i Stjepana Radića, može i ovako i onako, samo ne kao „guske u magli“.
Ako ste možda pomislili da je Milanoviću dosta uplitanja katoličkog klera u politiku i svjetovne stvari, pa će iskoristiti Starčevićev stav o KC kao o „organizaciji koja je uvijek u službi tuđina i protiv interesa hrvatskog naroda“ i Radićev stav o „podvikivanju na katolički kler“, kad god se on krene uplitati u poslove izvan „zone svoje odgovornosti“ („Vjera u Boga i narodna sloga – popovi, lopovi!“) onda ste se prevarili, radi se o Milanovićevoj sklonosti Starčevićevom nacionalizmu i Radićevoj popustljivoj kurčevitosti.
Plenković nam s druge strane nudi privrženost Tuđmanovoj politici pomirbe, premda je to izvorno ideja Maksa Luburića, a to znači da ćemo i dalje moći „uživati“ u proustaškim ispadima i ZDS, a kroz najavu kako „HDZ i dalje stoji uz BiH“ najavu još težih dana tamošnjim Hrvatima.
Dakle ništa novo pod kapom nebeskom, pa tako i na predstojećim prijevremenim parlamentarnim izborima možemo očekivati rezultat jednak onom na prethodnim parlamentarnim izborima ili vrlo sličan tome.
To znači da će se Milanović u predizbornoj kampanji ponovo nadmetati s HDZ-om u „domoljublju“ i Tuđmanoljublju, bivši mu ministri otkrivaju spomenike Tuđmanu, gubiti sigurne glasove ljevice, a od desnice ne dobiti nijedan jedini glas.
HDZ će sakupiti glasove desnice, oni se u predizbornim kampanjama nikad nisu obraćali biračima ljevice, ali njihov je kapacitet ograničen i gotovo je nemoguće da ikad više skupe više glasova nego su ih, uz svesrdnu pomoć Milanovića, sakupili na prethodnim izborima.
To pak znači da niti jedna niti druga koalicija neće moći samostalno formirati vladu, nego će se morati sklapati postizborne koalicije, što je onda prilika manjim strankama da razno-raznim ucjenama od jedne ili druge koalicije iskamče daleko veću zastupljenost u vlasti nego bi to ikad mogli prema osvojenim glasovima na izborima. A to onda uvijek znači i stanovitu prevaru biračkog tijela.
U zadnje vrijeme se sve češće govori o postizanju minimuma konsenzusa oko nekih pitanja i sklapanju velike koalicije između SDP-a i HDZ-a, jer kao, ako mogu Nijemci, zašto to ne bismo mogli i mi, pritom gubeći iz vida da se njemačka desnica CDU/CSU ne fura na nacional-socijalizam, a hrvatska desnica, HDZ i partneri, se uvelike furaju na ustaštvo.
Tako da mi se čini da od velike koalicije neće biti ništa, osim u slučaju da i SDP prihvati ustaštvo, što nažalost nije nemoguće.
Samo onda bi možda bilo najbolje da se te dvije najveće hrvatske stranke ujedine u jednu stranku, ionako su i jedni i drugi potekli od nekadašnjeg SKH i bezbrižno vladaju Hrvatskom do neke revolucije, koja će biti to izglednija što će njihova nepodnošljiva lakoća vladanja biti veća.
Značilo bi to da su se „pali anđeli“ u Hrvatsku već vratili.
