Traže se „muškarci“
Promatrajući ljude koji po svojim mentalnim sposobnostima ili bolje rečeno nesposobnostima, radi njihove intelektualne i ine potkapacitiranosti, sude u kategoriju koju Ameri zovu very special people, na nekakav volšeban način dospiju na mjesta na kojim se odlučuje o sudbinama ljudi, pa i velikih grupa ljudi ili čak naroda i država, sjetim se mojeg pokojnog oca i njegovih reakcija na takve spodobe, kojima položaj omogućuje funkcionalnu pamet a onda i bahato ponašanje.
Stari se znao naći u čudu i reći: “Ma znaš, pitam se, jel' u njegovoj blizini ne postoji nekakav muškarac koji bi toj budaletini s vremena na vrijeme opalio šamarčinu, tako da možda s vremenom shvati, istinaibog na teži način, da se neke stvari ljudima naprosto ne smiju raditi?“
Pritom sam shvatio da naglasak nije bio na šamarčini, nego na „muškarcu“ pod kojim se podrazumijevao čovjek, muškarac ili žena svejedno, od integriteta i znalac s jasnim stavovima, koji bi imao volje budalu upozoravati da bude bar manja budala.
Dobro, stari se uglavnom povremeno susretao s takvim ljudima na mjestima manipultora pri otkupu poljoprivrednih proizvoda, u šumarijama, veterinarskim tehničarima u veterinarskim stanicama, u mlinovima, pilanama … U mojem djetinjstvu i ranoj mladosti nekoliko puta sam svjedočio tim „okršajima“ između starog i tih kabadahija, najčešće onda kad su ga pokušali zakinuti, za količinu, za cijenu …
Dovođenje takvih ljudi pogotovo na odgovorna i najodgovornija mjesta u državi se uglavnom koristilo kad se s više instance htjelo kontrolirati rad nekog poduzeća, ustanove, službe … kao primjerice kad je Ivo Sanader za ministra vanjskih poslova postavio Jandrokovića, upravo zato što je taj resor odlučio sam držati u svojim rukama ili Čačić Koračevića za predsjednika uprave HEP-a, želeći direktno s mjesta potpredsjednika vlade vedriti i oblačiti u tom javnom poduzeću.Pojava nije ni nova ni nepoznata, ali nije bila pravilo, ona tek dolaskom Tuđmana na vlast postaje pravilo, a imenovanja nesposobnih ali podobnih poprimaju razmjere epidemije.
Ovlaš si samo pogledajte Tuđmanove predsjednike vlade, ministre, ali i druge dužnosnike na svim razinama, odmah će vam biti jasno o čemu govorim, a neki od tih ljudi, koji, osim u Tuđmanu, nisu imali pokriće ni u čemu drugom, učinili su nepopravljive štete i narodu i državi.
Borislav Škegro je najzorniji primjer, čovjek koji je naprosto uništio hrvatsko gospodarstvo, čije su mjere i postupke kritizirali baš svi hrvatski ekonomisti od imena, imao je jedino Tuđmanovu podršku, samo Tuđman je bio ekonomski analfabet. Suluda gospodarska politika dobila je po svojem autoru ime škegronomika, čije posljedice će biti jako teško sanirati, ako uopće.
Ipak ovakva galerija VSP tipova, kakvu predstavlja većina ministara aktualne tehničke vlade, nije viđena ni u Tuđmanovo vrijeme, a bogami teško da će ikad itko nadmašiti Hasanbegovića, Šustara, Nakića, Butkovića … da spomenem najnotornije.
Pa da se onda zapitamo jel' zaista u djetinjstvu, odrastanju, tokom obrazovnog ciklusa, ali i kasnije u radnoj sredini u blizini tih ljudi nije bilo nijednog „muškarca“ koji bi povremeno „stisnuo“ šamarčinu dotičnima, pokušavajući od rođene fukare napraviti ljude.
Kako itko može biti ono što zovemo normalnim čovjekom, pa biti toliko samozatajan i u svojoj blizini trpjeti osobe poput navedenih ministara, praveći se da ne primjećuje i ne reagira na „posebnost“ tih ljudi. Nije vrag da je njihova „posebnost“ došla do izražaja tek onda kad su postali ministri!?
Dovesti jednog Hasanbegovića, Šustara, Nakića, Butkovića … na ministarske pozicije može samo netko tko je jednako „poseban“ kao oni ili možda još i „posebniji“ od njih.
Obzirom na to koliko je raširena ta pojava, teško da više možemo govoriti o pojedinačnim slučajevima ili ekscesima, već prije o bolesnom društvu, koje se „časti“ takvim ministrima.
I zato, muškarci javite se, znam da vas ima i u sredinama u kojima su dotični radili, prije nego li su ni krivi ni dužni ali uz svoj pristanak, imenovani ministrima, ali i u ministarstvima kojima ti „posebni“ tipovi danas „drmaju“, ne budite pizde, stisnite im povremeno pokoju zvučnu pljusku koja će i u javnosti odjeknuti i pokazati kakvi „posebni“ ljudi nam vode ministarstva.
Onako otprilike kako su to Boris Jokić i suradnici učinili u slučaju ministra Predraga Šustara.
Stari se znao naći u čudu i reći: “Ma znaš, pitam se, jel' u njegovoj blizini ne postoji nekakav muškarac koji bi toj budaletini s vremena na vrijeme opalio šamarčinu, tako da možda s vremenom shvati, istinaibog na teži način, da se neke stvari ljudima naprosto ne smiju raditi?“
Pritom sam shvatio da naglasak nije bio na šamarčini, nego na „muškarcu“ pod kojim se podrazumijevao čovjek, muškarac ili žena svejedno, od integriteta i znalac s jasnim stavovima, koji bi imao volje budalu upozoravati da bude bar manja budala.
Dobro, stari se uglavnom povremeno susretao s takvim ljudima na mjestima manipultora pri otkupu poljoprivrednih proizvoda, u šumarijama, veterinarskim tehničarima u veterinarskim stanicama, u mlinovima, pilanama … U mojem djetinjstvu i ranoj mladosti nekoliko puta sam svjedočio tim „okršajima“ između starog i tih kabadahija, najčešće onda kad su ga pokušali zakinuti, za količinu, za cijenu …
Dovođenje takvih ljudi pogotovo na odgovorna i najodgovornija mjesta u državi se uglavnom koristilo kad se s više instance htjelo kontrolirati rad nekog poduzeća, ustanove, službe … kao primjerice kad je Ivo Sanader za ministra vanjskih poslova postavio Jandrokovića, upravo zato što je taj resor odlučio sam držati u svojim rukama ili Čačić Koračevića za predsjednika uprave HEP-a, želeći direktno s mjesta potpredsjednika vlade vedriti i oblačiti u tom javnom poduzeću.Pojava nije ni nova ni nepoznata, ali nije bila pravilo, ona tek dolaskom Tuđmana na vlast postaje pravilo, a imenovanja nesposobnih ali podobnih poprimaju razmjere epidemije.
Ovlaš si samo pogledajte Tuđmanove predsjednike vlade, ministre, ali i druge dužnosnike na svim razinama, odmah će vam biti jasno o čemu govorim, a neki od tih ljudi, koji, osim u Tuđmanu, nisu imali pokriće ni u čemu drugom, učinili su nepopravljive štete i narodu i državi.
Borislav Škegro je najzorniji primjer, čovjek koji je naprosto uništio hrvatsko gospodarstvo, čije su mjere i postupke kritizirali baš svi hrvatski ekonomisti od imena, imao je jedino Tuđmanovu podršku, samo Tuđman je bio ekonomski analfabet. Suluda gospodarska politika dobila je po svojem autoru ime škegronomika, čije posljedice će biti jako teško sanirati, ako uopće.
Ipak ovakva galerija VSP tipova, kakvu predstavlja većina ministara aktualne tehničke vlade, nije viđena ni u Tuđmanovo vrijeme, a bogami teško da će ikad itko nadmašiti Hasanbegovića, Šustara, Nakića, Butkovića … da spomenem najnotornije.
Pa da se onda zapitamo jel' zaista u djetinjstvu, odrastanju, tokom obrazovnog ciklusa, ali i kasnije u radnoj sredini u blizini tih ljudi nije bilo nijednog „muškarca“ koji bi povremeno „stisnuo“ šamarčinu dotičnima, pokušavajući od rođene fukare napraviti ljude.
Kako itko može biti ono što zovemo normalnim čovjekom, pa biti toliko samozatajan i u svojoj blizini trpjeti osobe poput navedenih ministara, praveći se da ne primjećuje i ne reagira na „posebnost“ tih ljudi. Nije vrag da je njihova „posebnost“ došla do izražaja tek onda kad su postali ministri!?
Dovesti jednog Hasanbegovića, Šustara, Nakića, Butkovića … na ministarske pozicije može samo netko tko je jednako „poseban“ kao oni ili možda još i „posebniji“ od njih.
Obzirom na to koliko je raširena ta pojava, teško da više možemo govoriti o pojedinačnim slučajevima ili ekscesima, već prije o bolesnom društvu, koje se „časti“ takvim ministrima.
I zato, muškarci javite se, znam da vas ima i u sredinama u kojima su dotični radili, prije nego li su ni krivi ni dužni ali uz svoj pristanak, imenovani ministrima, ali i u ministarstvima kojima ti „posebni“ tipovi danas „drmaju“, ne budite pizde, stisnite im povremeno pokoju zvučnu pljusku koja će i u javnosti odjeknuti i pokazati kakvi „posebni“ ljudi nam vode ministarstva.
Onako otprilike kako su to Boris Jokić i suradnici učinili u slučaju ministra Predraga Šustara.
