2. Svjetski rat je u RH završio, a i ideološkim podjelama se nazire kraj
Sretnih li nas, pred koji dan nas Milan Bandić obavještava da je 2. Svjetski rat upravo završio, a odmah potom nam Zoran Milanović posreduje informaciju da je i sa ideološkim podjelama u hrvatskom nacionalnom korpusu fertig.
Istinaibog, niti nam je Milan Bandić iznio ikakve podrobnije podatke o tom ratu niti nam je rekao tko je odnio pobjedu u tom netom završenom 2. Svjetskom ratu, niti nam je Zoran Milanović posredovao informaciju na kojoj će se ideološkoj platformi hrvatsko, sad jedinstveno, društvo dalje razvijati.
Za 2. Svjetski rat vođen '39. - '45. znamo i sudionike i tko ga je i kad počeo i kad je završio i tko je u tom ratu pobijedio, a tko je poražen, ali o ovom Bandićevom ratu, kojeg on zove 2. Svjetskim ratom, baš ništa ne znamo ni tko ga je ni kad počeo, ni tko su bili sudionici, ni koliko je trajao, ni tko je u njemu pobijedio ni tko je poražen.
Doznali smo jedino da je završio.
Valjda na dan Bandićeve objave.
A i inače je, bar kod nas, ta priča sa završetkom 2. Svjetskog rata i više nego čudna, naime u čitavoj Evropi, osim u Jugoslaviji, taj rat je završio 08. 05. 1945. No kako su odmetnuti kvislinzi s prostora Jugoslavije rat nastavili i oružje položili tek 15. 05. 1945., bar većina, pa bismo mogli reći da je 2. Svjetski rat završio na Bleiburškom polju, ali i nije, jer su odmetnute četničke, ustaške i balističke bande nastavile djelovati i poslije tog završetka rata, tako da je zadnja četnička banda likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953. Ali ni to nije bio za ustaše kraj rata, oni su rat diljem svijeta nastavili kao teroristi, pardon, kao „borci za slobodu“.
Dolazi i 1990., ustaše su kao ozebao sunca dočekali dolazak Franje Tuđmana na vlast i s njim ubrzo krenuli u provedbu fašističke kontrarevolucije, te kroz VRO „Oluja“ pobjedonosno okončali 2. Svjetski rat u Hrvatskoj.
Ravno 50 godina kasnije nego je rat završio u ostatku Evrope.
Tako su oni mislili, ali ne i Milan Bandić, on je očito taj rat vodio i dalje, a onda iznenada odlučio da je bilo dosta i okončao ga.
S kojim rezultatom nije rekao.
Ali dobro, važno je da je ta mučna epizoda konačno iza nas.
Valjda, sad kad je to i najveći „delavec“ istočno od Greenwicha potvrdio.
Hrvatski narode, raduj se, Milan Bandić te obavještava da je 2. Svjetski rat je u Hrvatskoj konačno završio.
Tako je i sa objavom Zorana Milanovića, ništa se ne kaže o vrsti ideoloških podjela, niti o njihovoj genezi, niti načinu borbe protiv tih podjela, ni kako dalje u jedinstvenom hrvatskom nacionalnom korpusu. Ustaškom ili antifašističkom, jer ideologije su nepomirljive, nisu to nekakvi posvađani bračni parovi, čiju svađu obično rješava dobar pomirbeni seks, niti radi razno-raznih razloga posvađani ljudi koji se nakon nekog vremena prestanu ljutiti jedni na druge ili je razlog za svađu prestao, pa se pomire i odu to „zaliti“ u prvu birtiju.
Radi se naime o poklonicima i promotorima ustaške ideologije, te hrvatske inačice fašizma, daleko malignije od svih, koja nosi kulturu mržnje i smrti, s jedne strane i poklonika antifašizma koji nosi kulturu ljubavi i života. Te dvije ideologije nikako ne mogu zajedno, nije ih nikakvim čarolijama moguće pomiriti, jedna drugu potpuno isključuju.
Nekako nisam sklon vjerovanju da bi Zoran Milanović bio spreman novelirati kazneno zakonodavstvo u RHRRr, recimo po uzoru na njemačko, pa zabraniti svaku promociju ustaštva i negiranje holokausta i ta djela zapriječiti zatvorskim kaznama i tako doći u sukob s braniteljskim udrugama i klerofašistima iz redova Stepinčeve crkve.
Taj zahvat bi tražio prethodnu sveobuhvatnu detuđmanizaciju i deustašizaciju hrvatskog društva po uzoru na denacifikciju njemačkog društva provedenu poslije 2. Svjetskog rata kao conditio sine qua non svakoj zabrani promocije ustaštva.
S druge pak strane nisam sklon ni vjerovanju da je Zoran Milanović spreman promijeniti Ustav RH i hrvatsku državu proglasiti pravnom sljednicom tzv. NDH, a antifašizam proglasiti zločinom i zabraniti svako njegovo spominjanje i svaku manifestaciju kojom bi se obilježavali bilo kakvi datumi vezani na antifašizam i antifašistički borbu.
Naravno da bi takav potez značio samoisključenje RH iz redova civiliziranih zemalja, a vjerojatno i isključenje iz EU uz mnoge druge izuzetno teške implikacije.
Pa što bi onda Zoran Milanović mogao učiniti?
Spominjanjem djeda ustaše pokazao je da je problem ideoloških promjena u hrvatskom društvu spreman riješiti zauzimanjem shizofrene pozicije ekvidistance između fašizma/ustaštva i antifašizma, čime bi stvorio novu ljudsku vrstu homo croaticusa koji bi ovisno o okolnostima bio malo fašist/ustaša a malo antifašist, svojevrsni Dr. Jekyll and Mr. Hyde.
Kako bi to u praksi izgledalo?
Pa evo zamislite si primjerice Zlatka Hasanbegovića kako 22. 06. kod spomen obilježja u šumi Brezovica drži vatreni govor hvaleći hrvatske antifašiste koji su prvi u ovom dijelu Evrope krenuli u borbu protiv fašizma, dakle okupatora i domaćih izdajnika, a onda žuri da stigne na komemoraciju kod jame Jazovka i tamo onima pod ustaškim kapama održati vatreni govor proglašavajući antifašizam i antifašiste najvećim zlom koje se dogodilo hrvatskom narodu u čitavoj njegovoj povijesti.
Eto tako bi izgledalo to jedinstvo hrvatskog nacionalnog korpusa.
Istinaibog, niti nam je Milan Bandić iznio ikakve podrobnije podatke o tom ratu niti nam je rekao tko je odnio pobjedu u tom netom završenom 2. Svjetskom ratu, niti nam je Zoran Milanović posredovao informaciju na kojoj će se ideološkoj platformi hrvatsko, sad jedinstveno, društvo dalje razvijati.
Za 2. Svjetski rat vođen '39. - '45. znamo i sudionike i tko ga je i kad počeo i kad je završio i tko je u tom ratu pobijedio, a tko je poražen, ali o ovom Bandićevom ratu, kojeg on zove 2. Svjetskim ratom, baš ništa ne znamo ni tko ga je ni kad počeo, ni tko su bili sudionici, ni koliko je trajao, ni tko je u njemu pobijedio ni tko je poražen.
Doznali smo jedino da je završio.
Valjda na dan Bandićeve objave.
A i inače je, bar kod nas, ta priča sa završetkom 2. Svjetskog rata i više nego čudna, naime u čitavoj Evropi, osim u Jugoslaviji, taj rat je završio 08. 05. 1945. No kako su odmetnuti kvislinzi s prostora Jugoslavije rat nastavili i oružje položili tek 15. 05. 1945., bar većina, pa bismo mogli reći da je 2. Svjetski rat završio na Bleiburškom polju, ali i nije, jer su odmetnute četničke, ustaške i balističke bande nastavile djelovati i poslije tog završetka rata, tako da je zadnja četnička banda likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953. Ali ni to nije bio za ustaše kraj rata, oni su rat diljem svijeta nastavili kao teroristi, pardon, kao „borci za slobodu“.
Dolazi i 1990., ustaše su kao ozebao sunca dočekali dolazak Franje Tuđmana na vlast i s njim ubrzo krenuli u provedbu fašističke kontrarevolucije, te kroz VRO „Oluja“ pobjedonosno okončali 2. Svjetski rat u Hrvatskoj.
Ravno 50 godina kasnije nego je rat završio u ostatku Evrope.
Tako su oni mislili, ali ne i Milan Bandić, on je očito taj rat vodio i dalje, a onda iznenada odlučio da je bilo dosta i okončao ga.
S kojim rezultatom nije rekao.
Ali dobro, važno je da je ta mučna epizoda konačno iza nas.
Valjda, sad kad je to i najveći „delavec“ istočno od Greenwicha potvrdio.
Hrvatski narode, raduj se, Milan Bandić te obavještava da je 2. Svjetski rat je u Hrvatskoj konačno završio.
Tako je i sa objavom Zorana Milanovića, ništa se ne kaže o vrsti ideoloških podjela, niti o njihovoj genezi, niti načinu borbe protiv tih podjela, ni kako dalje u jedinstvenom hrvatskom nacionalnom korpusu. Ustaškom ili antifašističkom, jer ideologije su nepomirljive, nisu to nekakvi posvađani bračni parovi, čiju svađu obično rješava dobar pomirbeni seks, niti radi razno-raznih razloga posvađani ljudi koji se nakon nekog vremena prestanu ljutiti jedni na druge ili je razlog za svađu prestao, pa se pomire i odu to „zaliti“ u prvu birtiju.
Radi se naime o poklonicima i promotorima ustaške ideologije, te hrvatske inačice fašizma, daleko malignije od svih, koja nosi kulturu mržnje i smrti, s jedne strane i poklonika antifašizma koji nosi kulturu ljubavi i života. Te dvije ideologije nikako ne mogu zajedno, nije ih nikakvim čarolijama moguće pomiriti, jedna drugu potpuno isključuju.
Nekako nisam sklon vjerovanju da bi Zoran Milanović bio spreman novelirati kazneno zakonodavstvo u RHRRr, recimo po uzoru na njemačko, pa zabraniti svaku promociju ustaštva i negiranje holokausta i ta djela zapriječiti zatvorskim kaznama i tako doći u sukob s braniteljskim udrugama i klerofašistima iz redova Stepinčeve crkve.
Taj zahvat bi tražio prethodnu sveobuhvatnu detuđmanizaciju i deustašizaciju hrvatskog društva po uzoru na denacifikciju njemačkog društva provedenu poslije 2. Svjetskog rata kao conditio sine qua non svakoj zabrani promocije ustaštva.
S druge pak strane nisam sklon ni vjerovanju da je Zoran Milanović spreman promijeniti Ustav RH i hrvatsku državu proglasiti pravnom sljednicom tzv. NDH, a antifašizam proglasiti zločinom i zabraniti svako njegovo spominjanje i svaku manifestaciju kojom bi se obilježavali bilo kakvi datumi vezani na antifašizam i antifašistički borbu.
Naravno da bi takav potez značio samoisključenje RH iz redova civiliziranih zemalja, a vjerojatno i isključenje iz EU uz mnoge druge izuzetno teške implikacije.
Pa što bi onda Zoran Milanović mogao učiniti?
Spominjanjem djeda ustaše pokazao je da je problem ideoloških promjena u hrvatskom društvu spreman riješiti zauzimanjem shizofrene pozicije ekvidistance između fašizma/ustaštva i antifašizma, čime bi stvorio novu ljudsku vrstu homo croaticusa koji bi ovisno o okolnostima bio malo fašist/ustaša a malo antifašist, svojevrsni Dr. Jekyll and Mr. Hyde.
Kako bi to u praksi izgledalo?
Pa evo zamislite si primjerice Zlatka Hasanbegovića kako 22. 06. kod spomen obilježja u šumi Brezovica drži vatreni govor hvaleći hrvatske antifašiste koji su prvi u ovom dijelu Evrope krenuli u borbu protiv fašizma, dakle okupatora i domaćih izdajnika, a onda žuri da stigne na komemoraciju kod jame Jazovka i tamo onima pod ustaškim kapama održati vatreni govor proglašavajući antifašizam i antifašiste najvećim zlom koje se dogodilo hrvatskom narodu u čitavoj njegovoj povijesti.
Eto tako bi izgledalo to jedinstvo hrvatskog nacionalnog korpusa.
