Dva brata u Boga i njihova debata
TV-debata dvojice političkih lidera, čelnika najvećih hrvatskih stranaka, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, mene upućuje samo na jedno, a to je da će se i u narednom razdoblju, neznano dokad, voditi teške rovovske bitke za bolju i neizvjesniju prošlost.
Na to me upućuje činjenica da niti jedan niti drugi ne znaju točno ni tko su bili Tito ili Tuđman, iako Milanović zna da bi Trg sv. Marka trebalo preimenovati i nazvati ga po Franji Tuđmanu, da ne znaju što je to ZDS niti kako se odnositi prema njemu, nemaju stava o istospolnim brakovima, ne znaju što se zapravo dogodilo u Srbu 27. 07. 1941., ali obojica znaju da se to ne treba obilježavati, vjerojatno ne bi, ni nakon Bandićeve objave, točno znali kako je završio 2. Svjetski rat, iako je Milanović, pomalo srameći se spomenuo antifašizam i velik broj Hrvata u redovima antifašističkih boraca.
Strah me je i pomisliti da ih je Togonal upitao za mišljenje o Alojziju Stepincu, ali pitao ih je o Miri Barešiću i spomeniku tom razbojniku u Dragama, nisu znali tko je bio Barešić, osim što je Plenković znao da se „borio za domovinu“.
Obojica međutim znaju za udbaška progone hrvatskih emigranata i udbaška ubojstva političkih neistomišljenika iz redova hrvatske emigracije. I znaju da tim udbašima treba suditi, s time da Milanović misli da bi im trebalo suditi u Hrvatskoj, a Plenković misli da je baš dobro da im se sudi u Njemačkoj i da upravo Nijemci započnu proces lustracije u Hrvatskoj, dok je Milanović sramežljivo protiv provedbe lustracije, rekavši i zašto. I tim „zašto“ taknuo je u samu bit onoga na čemu bi trebao inzistirati u predizbornoj kampanji i dobiti izbore.
Zanimljivo je da o suđenju Perkoviću i „onom drugom“ obojica sve znaju, pa da bi im kao „udbaškim ubojicama“ i trebalo suditi, samo postavlja se pitanje kako suditi samo vojnicima, a ne suditi zapovjednicima koji su i donosili odluke i zapovijedali vojnicima što da rade. Znači nikoga niti ne taknuti od čitave vertikale nalogodavaca zaduženih za sigurnost u državi na čelu sa Saveznim savjetom za zaštitu ustavnog poretka.
I otkud im samo volja da se bave tim ludostima, kao da se bivša država nije imala pravo braniti od terorističkih ugroza, pogotovo onih s njemačkog tla, lažući o tome kako je SDS bivše države, boreći se protiv terorizma, zapravo obračunavala s hrvatskom političkom emigracijom.
Međunarodni terorist Miro Barešić ubije jugoslavenskog ambasadora, a naši junaci nikako da shvate da je to bio teroristički čin, a ne nikakva borba za slobodu niti domovinu.
Uostalom, valjalo bi ih zapitati, ako su već tako revni, zašto ne istraže nalogodavce političkih ubojstava u RH od Milana Krivokuće, Josipa Reihl Kira, Ante Paradžika … kad za Krivokuću ne znaju ni izvršitelje, zašto se ne pozabave zločinačkim divljanjima Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, Đure Brodarca … kao da su se oni ponašali autonomno bez znanja onoga čije ime bi trebalo dati Trgu sv. Marka?
Zašto se ne pozabave brojnim ubojstvima civila, paležom, rušenjem i pljačkama za vrijeme VRO „Oluja“ i neposredno poslije nje?
Jer Hrvatska nije „muljevito dno Evrope“ ni radi „jugokomunističkog zločinačkog totalitarnog režima“, ni „političkih ubojstava“ u režiji i izvedbi jugoslavenskih udbaša, ni radi neprovedene lustracije, već radi svega onog zla što je u njoj napravljeno od dolaska na vlast onog čije bi ime trebalo dati Trgu sv. Marka.
A onda i sam Mislav Togonal se izgleda nije baš najbolje pripremio, tako da je uz izostavljeno pitanje o Stepincu, izostalo i pitanje o gradnji „najvažnijeg infrastrukturnog objekta“, „hrvatskog ponosa“, Pelješkog mosta.
Pa nećemo valjda dopustiti onima koji su pokupovali okolne terene i terene na trasi pristupnih cesta da ostanu bez očekivane i enormne zarade, pa radi toga Pelješki most i treba graditi.
Obojica znaju da je hrvatski prioritet i ustavna obaveza hrvatskih vlasti briga o Hrvatima u dijaspori, gdje se sve svodi na one Hrvate koji dijaspora nisu, jer su konstitutivni narod u državi BiH, kojem će u BiH biti to gore što će mu više oči biti uprte u Zagreb i što će više tražiti rješenje svojih problema u Zagrebu.
Jedine odgovorne hrvatske vlasti bit će one koje će Hrvatima u BiH sugerirati da svoje probleme mogu rješavati i riješiti zajedno s druga dva konstitutivna naroda prvenstveno u Sarajevu, a onda i u Banja Luci i Mostaru.
Dijaspora su primjerice Gradišćanski i Moliški Hrvati i drugdje u Evropi, a onda Hrvati u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Novom Zelandu …
No dobro, dečki me nisu impresionirali, volio bih kad bi bilo prilike suočiti se s njima, na otvorenoj sceni na nekakvoj tribini kao što su bile one u Evropskom domu početkom devedesetih.
Pa da malo „utvrdimo gradivo“ u uvjetima kad ne bi mogli ni laprdati što ih volja bez reakcije, niti vrludati poigravajući se s definicijama pojmova.
Da priupitam malo mlatimudane ne bismo li mi konačno trebali prihvatiti našu prošlost onakvom kakva je ona bila, a ne je svakodnevno pokušavati mijenjati, popravljati i činiti je neizvjesnom, jer prošlost niti možemo promijeniti niti učiniti neizvjesnom.
A i zašto bismo to radili?
Otužno i uglavnom bezsadržajno!
Na to me upućuje činjenica da niti jedan niti drugi ne znaju točno ni tko su bili Tito ili Tuđman, iako Milanović zna da bi Trg sv. Marka trebalo preimenovati i nazvati ga po Franji Tuđmanu, da ne znaju što je to ZDS niti kako se odnositi prema njemu, nemaju stava o istospolnim brakovima, ne znaju što se zapravo dogodilo u Srbu 27. 07. 1941., ali obojica znaju da se to ne treba obilježavati, vjerojatno ne bi, ni nakon Bandićeve objave, točno znali kako je završio 2. Svjetski rat, iako je Milanović, pomalo srameći se spomenuo antifašizam i velik broj Hrvata u redovima antifašističkih boraca.
Strah me je i pomisliti da ih je Togonal upitao za mišljenje o Alojziju Stepincu, ali pitao ih je o Miri Barešiću i spomeniku tom razbojniku u Dragama, nisu znali tko je bio Barešić, osim što je Plenković znao da se „borio za domovinu“.
Obojica međutim znaju za udbaška progone hrvatskih emigranata i udbaška ubojstva političkih neistomišljenika iz redova hrvatske emigracije. I znaju da tim udbašima treba suditi, s time da Milanović misli da bi im trebalo suditi u Hrvatskoj, a Plenković misli da je baš dobro da im se sudi u Njemačkoj i da upravo Nijemci započnu proces lustracije u Hrvatskoj, dok je Milanović sramežljivo protiv provedbe lustracije, rekavši i zašto. I tim „zašto“ taknuo je u samu bit onoga na čemu bi trebao inzistirati u predizbornoj kampanji i dobiti izbore.
Zanimljivo je da o suđenju Perkoviću i „onom drugom“ obojica sve znaju, pa da bi im kao „udbaškim ubojicama“ i trebalo suditi, samo postavlja se pitanje kako suditi samo vojnicima, a ne suditi zapovjednicima koji su i donosili odluke i zapovijedali vojnicima što da rade. Znači nikoga niti ne taknuti od čitave vertikale nalogodavaca zaduženih za sigurnost u državi na čelu sa Saveznim savjetom za zaštitu ustavnog poretka.
I otkud im samo volja da se bave tim ludostima, kao da se bivša država nije imala pravo braniti od terorističkih ugroza, pogotovo onih s njemačkog tla, lažući o tome kako je SDS bivše države, boreći se protiv terorizma, zapravo obračunavala s hrvatskom političkom emigracijom.
Međunarodni terorist Miro Barešić ubije jugoslavenskog ambasadora, a naši junaci nikako da shvate da je to bio teroristički čin, a ne nikakva borba za slobodu niti domovinu.
Uostalom, valjalo bi ih zapitati, ako su već tako revni, zašto ne istraže nalogodavce političkih ubojstava u RH od Milana Krivokuće, Josipa Reihl Kira, Ante Paradžika … kad za Krivokuću ne znaju ni izvršitelje, zašto se ne pozabave zločinačkim divljanjima Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, Đure Brodarca … kao da su se oni ponašali autonomno bez znanja onoga čije ime bi trebalo dati Trgu sv. Marka?
Zašto se ne pozabave brojnim ubojstvima civila, paležom, rušenjem i pljačkama za vrijeme VRO „Oluja“ i neposredno poslije nje?
Jer Hrvatska nije „muljevito dno Evrope“ ni radi „jugokomunističkog zločinačkog totalitarnog režima“, ni „političkih ubojstava“ u režiji i izvedbi jugoslavenskih udbaša, ni radi neprovedene lustracije, već radi svega onog zla što je u njoj napravljeno od dolaska na vlast onog čije bi ime trebalo dati Trgu sv. Marka.
A onda i sam Mislav Togonal se izgleda nije baš najbolje pripremio, tako da je uz izostavljeno pitanje o Stepincu, izostalo i pitanje o gradnji „najvažnijeg infrastrukturnog objekta“, „hrvatskog ponosa“, Pelješkog mosta.
Pa nećemo valjda dopustiti onima koji su pokupovali okolne terene i terene na trasi pristupnih cesta da ostanu bez očekivane i enormne zarade, pa radi toga Pelješki most i treba graditi.
Obojica znaju da je hrvatski prioritet i ustavna obaveza hrvatskih vlasti briga o Hrvatima u dijaspori, gdje se sve svodi na one Hrvate koji dijaspora nisu, jer su konstitutivni narod u državi BiH, kojem će u BiH biti to gore što će mu više oči biti uprte u Zagreb i što će više tražiti rješenje svojih problema u Zagrebu.
Jedine odgovorne hrvatske vlasti bit će one koje će Hrvatima u BiH sugerirati da svoje probleme mogu rješavati i riješiti zajedno s druga dva konstitutivna naroda prvenstveno u Sarajevu, a onda i u Banja Luci i Mostaru.
Dijaspora su primjerice Gradišćanski i Moliški Hrvati i drugdje u Evropi, a onda Hrvati u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Novom Zelandu …
No dobro, dečki me nisu impresionirali, volio bih kad bi bilo prilike suočiti se s njima, na otvorenoj sceni na nekakvoj tribini kao što su bile one u Evropskom domu početkom devedesetih.
Pa da malo „utvrdimo gradivo“ u uvjetima kad ne bi mogli ni laprdati što ih volja bez reakcije, niti vrludati poigravajući se s definicijama pojmova.
Da priupitam malo mlatimudane ne bismo li mi konačno trebali prihvatiti našu prošlost onakvom kakva je ona bila, a ne je svakodnevno pokušavati mijenjati, popravljati i činiti je neizvjesnom, jer prošlost niti možemo promijeniti niti učiniti neizvjesnom.
A i zašto bismo to radili?
Otužno i uglavnom bezsadržajno!
