R. T. Erdogan, „autentični tumač“ narodne volje
Turski predsjednik R. T. Erdogan je nezaustavljivo krenuo prema cilju, a koji je točno taj cilj znat ćemo sa sigurnošću tek onda kad i ako ga dohvati, zasad možemo samo pretpostavljati da se radi o potpunom preuzimanju svih poluga vlasti u Turskoj, a ako se to dogodi, ubrzo ćemo shvatiti da je ISIL u usporedbi s tim što nam Erdogan donosi tek zašećerena vodica. Naime Turska nije nekakav Kalifat in statu nascendi, već velika i moćna država sa zaista respektabilnom vojnom silom.
Mislim da ga, nakon po svemu sudeći insceniranog i zato neuspjelog vojnog udara, neki analitičari idu čak tako daleko da tvrde da je taj vojni udar organizirao sam Erdogan, kako bi mogao slomiti moć turske OS, jedinog istinskog čuvara sekularizma u Turskoj, turski narod većinski slijedi i da su Turci u njemu prepoznali autentičnog tumača narodne volje. A kad se to u nekoj zemlji dogodi, odmah treba dati znak za opću opasnost i podići sigurnosne priprema na najvišu razinu. Opasnost po demokraciju u toj zemlji raste, a jednako tako i po svjetski mir i sigurnost.
Optužujući moćnog, ne samo u Turskoj nego i u svijetu silno utjecajnog, Fethullaha Gülena, čovjeka koji danas živi u SAD i koji je nesumnjivo R. T. Erdoganu pomogao pri njegovom usponu na vlast, s kojim se kasnije razišao pod ne baš posve jasnim okolnostima, da je upravo on organizirao neuspjeli vojni udar, te tražeći od SAD njegovo izručenje, kako bi ga neutralizirao, Erdogan pokušava potpuno preuzeti sve poluge moći u Turskoj.
SAD zasad odolijevaju i ne pokazuju volju i želju da udovolje Erdoganovim zahtjevima, na što on odgovara optužujući SAD za umiješanost u organiziranje vojnog udara. Ali ide i korak dalje, ispričava se Rusiji radi rušenja ruskog bombardera, prihvaća Putinov poziv i posjećuje Rusiju, nagovještavajući novu eru u tursko-ruskim odnosima, pogotovo na gospodarskom planu, a Putin u znak dobre volje najavljuje prekid ruskih sankcija.
Ako dosad i jesmo sve ono što je Erdogan radio i promatrali kao nekakav oblik specifične turske demokracije, vrijeme je došlo kad on pokazuje da tome baš i nije tako i da se nimalo ne šali, jer je u svoj projekt uključio turski narod, što bi u slengu rekli, na najjače.
Erdogan je onaj koji sve vrijeme ISIL-u pruža logističku podršku, pa i kupujući naftu od njega i liječeći ranjene ISIL-ove borce u turskim bolnicama …
A nas Ameri plaše opasnošću po svjetski mir, koja nam tobože prijeti od Sjeverne Koreje, koja valjda jedino sama sebi može biti opasna.
Dovodeći i raspoređujući sve jače vlastite snage, ali i snage NATO-a sve bliže ruskim granicama, ne prestajući nas u Evropi upozoravati na svu opasnost koja nam tobože prijeti od Putinove Rusije, koja Boga moli da surađuje s Evropom, što može samo u miru. Koliko li su samo Ameri svojedobno čekičali po Iranu, upozoravajući nas na tobožnju opasnost koja svijetu prijeti od iranskog nuklearnog programa, a onda je postignut nekakav sporazum na tu temu pa su privremeno prestali, da bi sad ponovo krenuli istinaibog malo zaobilaznim putem, napadajući iransku podršku Hezbollahu, čiji borci su opasni jedino ISIL-u i Izraelu, u pozadini ipak ne odustajući od upozoravanja na silnu prijetnju koju za mir u svijetu, i „naš način života“ i dalje predstavlja iranski nuklearni program. Ameri, Iran, zemlju koju su gotovo sa svih strana okružili vojnim bazama, prikazuju kao veliku opasnost po mir u svijetu i ugrožavanje „našeg načina života“, kao da je Iran rasporedio brojne svoje vojne baze s nepreglednim mnoštvom vojnika na granicama SAD s kanadske i meksičke strane, a u međunarodnim vodama na Atlantiku i Pacifiku rasporedio ogroman broj brodova svoje presnažne ratne mornarice s milijunima vojnika na njima spremnih napasti SAD svakog časa i izvršiti vojno-pomorski desant na američko tlo.
Poslije završetka 2. Svjetskog rata izbile su diljem svijeta raznim povodima desetine lokalnih ratova i ratića, a iza izbijanja 90 % njih stajale su SAD tako da su upozoravale svijet na opasnost od ove ili one zemlje ili od ove ili one snage ili terorističke organizacije u pojedinim zemljama, a zapravo je u pozadini tih poticanja rata bio moćni američki vojno-industrijski kompleks, vječito gladan novca i sirovina, ali i političkog utjecaja. Svaki sukob započinjao je američkim upozorenjima na opasnost koja prijeti svjetskom miru, te „našoj kulturi i našem načinu života“, ma samom našem opstanku.
O „komunističkoj opasnosti“ mislim da ne trebam trošiti riječi, pa je tako i Kuba nakon provedene revolucije i dolaska komunista na vlast postala prijetnja svjetskom miru broj jedan, prijetnja radi koje je skoro valjalo pokrenuti nuklearni rat sa SSSR-om.
Sjetimo se samo sotoniziranja Vijetnama i „komunističke opasnosti“ koja je svijetu prijetila od te siromašne zemlje s Indokineskog potkontinenta, koju su nam Ameri prikazali kao veću od one koju su predstavljali tada moćni SSSR i Kina u usponu. I sve tako dok nisu uvjerili svijet kako tu „komunističku opasnost“ treba suzbiti, a suzbit će je naravno oni svojim moćnim ratnim strojem, jer oni su taj „svjetski policajac“. Ishod tog nepotrebnog i dugotrajnog rata s ogromnim brojem žrtava znamo.
Ili kakvu je tek prijetnju svjetskom miru predstavljala pobjeda socijalista Salvadora Allendea na demokratskim izborima u Čileu, što je valjalo slomiti fašističkom kontrarevolucijom u organizaciji CIA-e. Ne daj Bože da bi se radilo o nacionalizaciji čileanskog rudnog blaga, posebno bogatih rudnika bakra.
I da ne nabrajam dalje … uglavnom Ameri naprave nered, dovedu do sukoba, pa i ratnih a onda oni te sukobe kao smiruju, tako da su si sami napravili image dobrovoljnog i dobronamjernog „svjetskog policajca“.
I tako, Iran, zemlja koja tvorno, a ne samo podržavajući Hezbollah, suzbija širenje ISIl-a, predstavlja po Amerima prijetnju svjetskom miru, dok Saudijska Arabija, koja stoji iza ISIL-a i Erdoganova Turska, koja ISIL-u pruža logističku podršku, su valjda jamci mira u svijetu.
A Erdogan se za to vrijeme sve više poistovjećuje s turskim narodom, tobože pažljivo osluškujući njegovo bilo, a onda ga eto kao autentičnog tumača narodnih želja. Tako primjerice turski narod žarko želi da se u tursko kazneno zakonodavstvo vrati smrtna kazna, a tu je odmah Erdogan, koji će narodu tu želju ispuniti. Na stranu to što nitko nikad nije tražio ponovo uvođenje smrtne kazne, sve dok Erdogan tu bubu nije stavio u „narodno uho“, a onda i uvjerio narod da baš taj narod to žarko želi. A to žarko želi jedino Erdogan, jer bi mu uvođenje smrtne kazne omogućilo ponovnu primjenu nekad tako efikasnog osmanlijskog principa održavanja na vlasti koji se zove „otfikariti svaku glavu koja se izdigne“.
Erdogan je, valjda kažnjavajući EU što mu ne da u svoje članstvo, prema njenim granicama usmjerio stotine tisuća izbjeglica najviše s područja ratom opustošene Sirije, čijem je nastanku svojim radom na rušenju sirijskog predsjednika Bashara al Asada i pomaganjem ISIL-u i sam obilno pridonio.
Ali eto R. T. Erdogan i Turska pod njegovim vodstvom nisu prijetnja ni miru ni „našem načinu života“, jer Erdogan je samo autentični tumač volje turskog naroda.
Ili samo još nije dovoljno razljutio Amere, koji se više od svega boje gubitka vojnih baza na turskom tlu, a posebno se to odnosi na mega-bazu Incirlik, pa će do tog vremena Erdogan za Amere biti „kurvin sin, ali naš kurvin sin“. Ako oni u međuvremenu „pogrešno“ ne protumače ovo Erdoganovo zbližavanje s Putinom, tko zna, pa možda i Turska krene putem ubrzane „demokratizcije“.
A možda se Ameri u potaji spremaju „demokratizirati“ Iran, na način na koji su uspješno „demokratizirali“ Irak i Libiju, a na „demokratiziranju“ Sirije još rade zajedno s ISIl-om.
I sasvim na kraju, pitam se nije li možda moćna A. Merkel jako potcijenila R. T. Erdogana?
Mislim da ga, nakon po svemu sudeći insceniranog i zato neuspjelog vojnog udara, neki analitičari idu čak tako daleko da tvrde da je taj vojni udar organizirao sam Erdogan, kako bi mogao slomiti moć turske OS, jedinog istinskog čuvara sekularizma u Turskoj, turski narod većinski slijedi i da su Turci u njemu prepoznali autentičnog tumača narodne volje. A kad se to u nekoj zemlji dogodi, odmah treba dati znak za opću opasnost i podići sigurnosne priprema na najvišu razinu. Opasnost po demokraciju u toj zemlji raste, a jednako tako i po svjetski mir i sigurnost.
Optužujući moćnog, ne samo u Turskoj nego i u svijetu silno utjecajnog, Fethullaha Gülena, čovjeka koji danas živi u SAD i koji je nesumnjivo R. T. Erdoganu pomogao pri njegovom usponu na vlast, s kojim se kasnije razišao pod ne baš posve jasnim okolnostima, da je upravo on organizirao neuspjeli vojni udar, te tražeći od SAD njegovo izručenje, kako bi ga neutralizirao, Erdogan pokušava potpuno preuzeti sve poluge moći u Turskoj.
SAD zasad odolijevaju i ne pokazuju volju i želju da udovolje Erdoganovim zahtjevima, na što on odgovara optužujući SAD za umiješanost u organiziranje vojnog udara. Ali ide i korak dalje, ispričava se Rusiji radi rušenja ruskog bombardera, prihvaća Putinov poziv i posjećuje Rusiju, nagovještavajući novu eru u tursko-ruskim odnosima, pogotovo na gospodarskom planu, a Putin u znak dobre volje najavljuje prekid ruskih sankcija.
Ako dosad i jesmo sve ono što je Erdogan radio i promatrali kao nekakav oblik specifične turske demokracije, vrijeme je došlo kad on pokazuje da tome baš i nije tako i da se nimalo ne šali, jer je u svoj projekt uključio turski narod, što bi u slengu rekli, na najjače.
Erdogan je onaj koji sve vrijeme ISIL-u pruža logističku podršku, pa i kupujući naftu od njega i liječeći ranjene ISIL-ove borce u turskim bolnicama …
A nas Ameri plaše opasnošću po svjetski mir, koja nam tobože prijeti od Sjeverne Koreje, koja valjda jedino sama sebi može biti opasna.
Dovodeći i raspoređujući sve jače vlastite snage, ali i snage NATO-a sve bliže ruskim granicama, ne prestajući nas u Evropi upozoravati na svu opasnost koja nam tobože prijeti od Putinove Rusije, koja Boga moli da surađuje s Evropom, što može samo u miru. Koliko li su samo Ameri svojedobno čekičali po Iranu, upozoravajući nas na tobožnju opasnost koja svijetu prijeti od iranskog nuklearnog programa, a onda je postignut nekakav sporazum na tu temu pa su privremeno prestali, da bi sad ponovo krenuli istinaibog malo zaobilaznim putem, napadajući iransku podršku Hezbollahu, čiji borci su opasni jedino ISIL-u i Izraelu, u pozadini ipak ne odustajući od upozoravanja na silnu prijetnju koju za mir u svijetu, i „naš način života“ i dalje predstavlja iranski nuklearni program. Ameri, Iran, zemlju koju su gotovo sa svih strana okružili vojnim bazama, prikazuju kao veliku opasnost po mir u svijetu i ugrožavanje „našeg načina života“, kao da je Iran rasporedio brojne svoje vojne baze s nepreglednim mnoštvom vojnika na granicama SAD s kanadske i meksičke strane, a u međunarodnim vodama na Atlantiku i Pacifiku rasporedio ogroman broj brodova svoje presnažne ratne mornarice s milijunima vojnika na njima spremnih napasti SAD svakog časa i izvršiti vojno-pomorski desant na američko tlo.
Poslije završetka 2. Svjetskog rata izbile su diljem svijeta raznim povodima desetine lokalnih ratova i ratića, a iza izbijanja 90 % njih stajale su SAD tako da su upozoravale svijet na opasnost od ove ili one zemlje ili od ove ili one snage ili terorističke organizacije u pojedinim zemljama, a zapravo je u pozadini tih poticanja rata bio moćni američki vojno-industrijski kompleks, vječito gladan novca i sirovina, ali i političkog utjecaja. Svaki sukob započinjao je američkim upozorenjima na opasnost koja prijeti svjetskom miru, te „našoj kulturi i našem načinu života“, ma samom našem opstanku.
O „komunističkoj opasnosti“ mislim da ne trebam trošiti riječi, pa je tako i Kuba nakon provedene revolucije i dolaska komunista na vlast postala prijetnja svjetskom miru broj jedan, prijetnja radi koje je skoro valjalo pokrenuti nuklearni rat sa SSSR-om.
Sjetimo se samo sotoniziranja Vijetnama i „komunističke opasnosti“ koja je svijetu prijetila od te siromašne zemlje s Indokineskog potkontinenta, koju su nam Ameri prikazali kao veću od one koju su predstavljali tada moćni SSSR i Kina u usponu. I sve tako dok nisu uvjerili svijet kako tu „komunističku opasnost“ treba suzbiti, a suzbit će je naravno oni svojim moćnim ratnim strojem, jer oni su taj „svjetski policajac“. Ishod tog nepotrebnog i dugotrajnog rata s ogromnim brojem žrtava znamo.
Ili kakvu je tek prijetnju svjetskom miru predstavljala pobjeda socijalista Salvadora Allendea na demokratskim izborima u Čileu, što je valjalo slomiti fašističkom kontrarevolucijom u organizaciji CIA-e. Ne daj Bože da bi se radilo o nacionalizaciji čileanskog rudnog blaga, posebno bogatih rudnika bakra.
I da ne nabrajam dalje … uglavnom Ameri naprave nered, dovedu do sukoba, pa i ratnih a onda oni te sukobe kao smiruju, tako da su si sami napravili image dobrovoljnog i dobronamjernog „svjetskog policajca“.
I tako, Iran, zemlja koja tvorno, a ne samo podržavajući Hezbollah, suzbija širenje ISIl-a, predstavlja po Amerima prijetnju svjetskom miru, dok Saudijska Arabija, koja stoji iza ISIL-a i Erdoganova Turska, koja ISIL-u pruža logističku podršku, su valjda jamci mira u svijetu.
A Erdogan se za to vrijeme sve više poistovjećuje s turskim narodom, tobože pažljivo osluškujući njegovo bilo, a onda ga eto kao autentičnog tumača narodnih želja. Tako primjerice turski narod žarko želi da se u tursko kazneno zakonodavstvo vrati smrtna kazna, a tu je odmah Erdogan, koji će narodu tu želju ispuniti. Na stranu to što nitko nikad nije tražio ponovo uvođenje smrtne kazne, sve dok Erdogan tu bubu nije stavio u „narodno uho“, a onda i uvjerio narod da baš taj narod to žarko želi. A to žarko želi jedino Erdogan, jer bi mu uvođenje smrtne kazne omogućilo ponovnu primjenu nekad tako efikasnog osmanlijskog principa održavanja na vlasti koji se zove „otfikariti svaku glavu koja se izdigne“.
Erdogan je, valjda kažnjavajući EU što mu ne da u svoje članstvo, prema njenim granicama usmjerio stotine tisuća izbjeglica najviše s područja ratom opustošene Sirije, čijem je nastanku svojim radom na rušenju sirijskog predsjednika Bashara al Asada i pomaganjem ISIL-u i sam obilno pridonio.
Ali eto R. T. Erdogan i Turska pod njegovim vodstvom nisu prijetnja ni miru ni „našem načinu života“, jer Erdogan je samo autentični tumač volje turskog naroda.
Ili samo još nije dovoljno razljutio Amere, koji se više od svega boje gubitka vojnih baza na turskom tlu, a posebno se to odnosi na mega-bazu Incirlik, pa će do tog vremena Erdogan za Amere biti „kurvin sin, ali naš kurvin sin“. Ako oni u međuvremenu „pogrešno“ ne protumače ovo Erdoganovo zbližavanje s Putinom, tko zna, pa možda i Turska krene putem ubrzane „demokratizcije“.
A možda se Ameri u potaji spremaju „demokratizirati“ Iran, na način na koji su uspješno „demokratizirali“ Irak i Libiju, a na „demokratiziranju“ Sirije još rade zajedno s ISIl-om.
I sasvim na kraju, pitam se nije li možda moćna A. Merkel jako potcijenila R. T. Erdogana?
