HDZ se vraća stilu vladanja nepodnošljivom lakoćom
Bilo je očekivano da će sada, kad su uspostavili stabilnu vlast, HDZ-ovci krenuti obnašati vlast nepodnošljivom lakoćom, jer je HDZ-ovim jurišnicima u Hrvatskom saboru bilo dovoljno da i uz onu krajnje nestabilnu vlast nastupaju trijumfalistički, ne uvažavajući nikoga i ništa, ponašajući se autistično prema svemu što nije dolazilo iz njihovih redova.
I da, događa se to, jednako na domaćem terenu, ali i u međunarodnim odnosima …
O tome svjedoče priče o rastu BDP-a za koji nije zaslužna Milanovićeva vlada, nju se kao pokretača gospodarskog rasta, pa onda i BDP-a niti ne spominje, već je „zaslužna“ isključivo Oreškovićeva vlada, vlada koja doslovno ništa po narod i državu korisnog učinila nije, a sad vidimo i Plenkovićeva vlada, koja još ni stolicu zagrijala nije.
Priča o proračunu za iduću godinu i izmjeni poreznih zakona, pri čemu se ne uvažavaju ni najdobronamjernije primjedbe, ne samo opozicije, nego i struke, koje se odbacuju sa samo HDZ-u svojstvenom bahatošću, bahatošću onih koji žele vladati nepodnošljivom lakoćom.
Što reći na pripremu novog sveobuhvatnog Zakona o pravim hrvatskih branitelja, koji predstavlja ogromni korak nazad u odnosu na onaj skromni pokušaj socijalizacije tih ljudi, koji je uz silne proteste pokušala pokrenuti Milanovićeva vlada. Te ljude se već ionako sve više doživljava kao nepotrebni i nepodnošljivi teret društva, a takvim ih je učinio upravo HDZ. Povećavati mirovine onima koji u umirovljeničkoj populaciji čine 7 %, a „povlače“ 20 % od ukupno isplaćenih sredstava za mirovine, uz prosječno ostvarenih 17 godina staža osiguranja, svakom normalnom zvuči suludo.
Prikriven, dobro zamaskiran način na koji će se obeštećivati banke, „oštećene“ radi fiksiranja tečaja CHF, radi „kredita u švicarcima“, kojim je olakšan položaj korisnika tih kredita, a trošak banaka, stvarni ili fiktivni, će se prevaliti na sve porezne obveznike, pa će tako biti umjesto banaka kažnjeni porezni obveznici.
Lupetanje bez ikakvog činjenja oko spora INA – MOL pridonosi sve bržem urušavanju INE, koje je mogla zaustaviti jedino energična reakcija vlasti, a ona je izostala i dalje izostaje.
Na vanjsko-političkom planu Predsjednica i Premijer su u sinergijskom djelovanju, ona kao eksponent NATO-a smještena u fotelju predsjednice RH, a on, što bi narod rekao, „nit' ga jebi, nit' ga kući vodi“, ne odustaju od Tuđmanove politike prema BiH niti od pokroviteljskog odnosa prema toj državi, odnosa koji najviše šteti upravo Hrvatima u BiH.
Posjet ministra vanjskih poslova Sloveniji pokazuje da hrvatske vlasti nemaju namjeru riješiti granična sporenja s tom državom. Arbitražu bahato odbacuju, ni na kakav kompromis nisu spremne, niti išta konstruktivno predlažu. Im Westen nichts neues!
Da nam nije predsjednice RH, koja će nam ukazati na to da je “NATO danas potrebniji nego ikad“, ne bismo ni znali da mi Hrvati i bez kruha možemo, ali bez NATO-a ne možemo. Bez nje ne bismo bili ni svjesni našeg značaja u svijetu, pa ako Ameri budu što trebali, neka se samo nama obrate, „zovi ih samo zovi“ …
Prema onoj narodnoj da je vidjela žaba da konje potkivaju, pa je i ona podigla nogu, naš će prime minister sklapati poslove i uređivati odnose u „velikoj i bogatoj“ Ukrajini, a na granicu „male i siromašne“ Rusije slati našu vojsku.
On bi reintegrirao Donjeck, Lugansk i paz' sad, Krim, u ustavno-pravni poredak Ukrajine, koja ne želi ni Ruse ni ruski jezik ...
A to sve će on srediti koristeći hrvatska iskustva iz procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, zaboravljajući da je to bila operacija UN-a, koja je uspjela samo zahvaljujući upornosti i beskompromisnosti generala Jean Paul Kleina uz obilno podmetanje klipova, jednako sa srpske strane kao i iz Tuđmanistana.
Bahati ignorant, poput slona u staklani, se ne obazire na sporazum iz Minska, koji se vodi kao dokument UN, potpuno zanemarujući i stav Moskve.
Pa i kad je od strane ruskog MVP upozoren, on to upozorenje bagatelizira kao ono došlo „s niske razine“, a nakon intervencije ruskog veleposlanika koji je pojasnio da je upozorenje stav ruskog MVP-a, ruske vlade i ruskog predsjednika, on od svoje ludosti ne odustaje
Inače za informaciju ovom našem reintegratoru, Krim s Donjeckom i Luganskom ni u istu rečenicu ne spada. I ne samo za Rusku Federaciju.
Nepodnošljiva lakoća vladanja nastavlja se prema Tuđmanovom predlošku. Pa hajdemo to onda malo podrobnije objasniti:
Dakle, od pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, kojoj je više pridonio Ivica Račan nego Franjo Tuđman, pa do Tuđmanove smrti, HDZ je, radeći što god mu je na pamet padalo, ne vladao, nego haračio Hrvatskom, gotovo nepodnošljivom lakoćom. Nad-dvotrećinska većina „ruku“ u Hrvatskom saboru omogućavala mu je sve; i da mijenja Ustav i prilagođava ga svojim interesima; i da mijenja zakone i druge upravne i normativne akte; i da u pravosudni sustav kao suce „upumpava„ podobne: i da iz sustava MUP-a isključi ne samo Srbe nego i sve nepodobne, pa i Hrvate.
Zlorabeći tu svoju silnu premoć HDZ je odveo zemlju u racionalno sagledavajući potpuno nepotreban rat.
Bilo bi dobro za duševno zdravlje hrvatskog naroda, da ga se nakon četvrt stoljeća prestane hraniti“ proglašenim istinama odnosno da mu se već jedanput prestanu podvaljivati priče o nekakvoj agresiji i pravednom obrambenom ratu, tobože u funkciji „stvaranja hrvatske države“, definicija pojma agresije je dobro poznata i vrijedi za čitav svijet, jednako kao što su dobro poznati i atributi koji prema Teoriji države i prava definiraju državu.
Dakle, niti je bilo agresije, niti stvaranja države, jer je hrvatska država postojala puno prije dolaska HDZ-a na vlast.
Koristeći rat kao svojevrsnu „zvučnu kulisu“ HDZ je predvođen Tuđmanom, kroz potpuno nepotrebni proces podržavljenja društvenog vlasništva popraćenom privatizacijom à la hdzeiana, izvršio najveću pljačku u povijesti hrvatskog naroda, kojom su uništena brojna hrvatska poduzeća, pa i ona koja su bili vlasnici u svijetu izuzetno prepoznatljivih brandova.
Ono hrvatskog gospodarstva što nije uništeno pretvorbom vlasništva i privatizacijom uništeno je „škegronomikom“, koja je na razno-razne načine podilazeći uvozničkom lobiju promovirala uvoz svega i svačega, pod geslom kako se to negdje jeftinije proizvodi, čemu je ogromni doprinos dala HNB kroz proces deprecijacije kune najprije rušeći vrijednost DEM sa „četiri četvorke“ (4,444), najprije na 3,70, čime je vrijednost izvoza smanjena za 17 %, a potom i na 3,60 čime je vrijednost izvoza pala za daljnjih 4 % ili za ukupno 21 % čime su brojni izvoznici gurnuti u teške gubitke završavali u stečaju ili su likvidirani.
Kad je „škegronomika“ u pitanju nije naodmet napomenuti da su protiv „umijeća“ Borislava Škegre bili svi vodeći hrvatski ekonomisti, ali on je radio to što je radio uz punu podršku svemoćnog Franje Tuđmana.
I na kraju sve ono za što su se izborili oni predvođeni Franjom Tuđmanom čija se „neupitna svetost“ ima, kroz prava i privilegije pretočene u posebni organski zakon, jer ustavni, kako se priželjkuje, vjerojatno neće biti moguće usvojiti, valjda zato što su ugrozili teritorijalni integritet RH, jer upravo to je bio Plan Z-4, a samo Martićevo odbijanje stavljanja potpisa na taj dokument je spasilo Hrvatsku, jer je omogućilo VRO „Oluja“, kojom je slomljena pobuna djela Srba u Hrvatskoj. Da je Mile Martić prihvatio i potpisao Plan Z-4, RH bi bila „uža“ za desetak tisuća km2 i nikakve vojne i policijske akcije ne bi bile moguće, MZ ih ne bi dopustila.
Nema segmenta na području ljudskog djelovanja od gospodarstva i politike, preko obrazovanja i znanosti, do kulture, zdravstva i svega drugog, što nije dotaknula „blagotvorna“ ruka Franje Tuđmana, čovjeka koji je i demokraciju doživljavao na svoj osebujni način.
Deficijenciju demokracije u Tuđmanovom režimu brzo su uočili mnogi pojedinci od imena, ali i brojne NGO, ali sve je to bilo prigušeno ratnim zbivanjima sve do masovnom protesta povodom oduzimanja koncesije Radiju 101, koji je bio najozbiljnije upozorenje Tuđmanu da vrijeme nepodnošljive lakoće vladanja HDZ-a i njega osobno pomalo ističe.
Saznanja o mnogim HDZ-ovim i Tuđmanovim nepodopštinama, ali i teška Tuđmanova bolest, doveli su na vlast sedmeročlanu koaliciju predvođenu SDP-om, na izborima 1999. Zbog teškog podnošenja gubitka vlasti u redovima HDZ-a, sedmeročlana koalicija pod vodstvom SDP-a za mandata Ivice Račana, vlast je obnašala u atmosferi neprekidnih prijetnji državnim udarom, što je započelo „generalskim pismom“, kulminiralo „Splitskom rivom“, a i čelnik HSLS-a, Dražen Budiša, dao je nemali doprinos neprekidnim opstrukcijama vlasti čiji je dio bio i HSLS, što je na kraju rezultiralo praktičkim raspadom koalicije.
Nemogućnost Račanove vlade da poduzme bilo što ozbiljno na planu uvođenja reda u državi, doveli su na izborima 2003. ponovo HDZ, odnosno koaliciju koju je HDZ predvodio, na vlast.
Koalicije predvođene HDZ-om obnašat će vlast 8 godina za mandata Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koje su pokušavale vladati stilom Tuđmanovih vlada, ali to više nije išlo, što zbog premalog broja „ruku“ u Hrvatskom Saboru, što zbog takvom načinu vladanja nesklonog predsjednika RH, a što zbog u narodu rastuće svijesti o svemu zlu koje je HDZ, predvođen Tuđmanom nanio hrvatskom narodu i njegovoj državi. Svim tim nedaćama po HDZ pridružila se i rastuća gospodarska kriza koja je snažno zahvatila i Hrvatsku, na što HDZ nije mogao ponuditi baš nikakav odgovor.
U najgorim trenucima gospodarske krize na izborima 2011. vlast prilično uvjerljivo osvaja „Kukuriku koalicija“ predvođena SDP-om, koja u izuzetno nepovoljnim uvjetima uspijeva serijom malih koraka osigurati mali, ali vidljiv i više nego dobrodošao gospodarski rast, čemu je nemali doprinos dalo i uvođenje rada u fiskalni sektor, tako počevši izvoditi zemlju iz duboke krize.
Druga značajna novina bio je rad na tragu pokušaja socijalizacije braniteljske populacije, koju je HDZ pretvorio u parazitski sloj društva, glasačku mašineriju HDZ-a plaćanu respektabilnim mirovinama i drugim privilegijama, daleko iznad stvarnih zasluga, ali i mogućnosti društva, je bila priprema razdvajanja braniteljskih mirovina na dio ostvaren kroz uplate u mirovinski fond i dio za koji nije pokriven tim uplatama. Pa bi onaj dio braniteljskih mirovina koji ima pokriće u uplatama u mirovinski fond bio isplaćivan iz tog fonda i bio podložan usklađivanju dok bi se onaj drugi dio isplaćivao iz proračuna i ne bi do nekih boljih vremena bio podložan usklađivanju. Treba li reći da su oni koji su ostvarili u prosjeku 17 godina mirovinskog staža bili silno nezadovoljni takvim rješenjem, pa su i „logorovali“ u Savskoj radi toga, ne uzimajući u obzir ni prosječni staž osiguranja od 17 godina, ni činjenicu da njih manje od 7 % u ukupnoj umirovljeničkoj populaciji uzima gotovo 20 % ukupnih sredstava isplaćenih za mirovine.
Radi neprijeporne činjenice da je vladi Zorana Milanovića uspjelo preokrenuti trend gospodarskog pada, stabilizirati stanje u zemlji i pokrenuti gospodarski rast u Hrvatskoj, da će na izborima 2015. kao koalicija „Hrvatska raste“, bez IDS-a kao koalicijskog partnera, ostvariti izbornu pobjedu, možda tijesnu, ali ipak pobjedu.
No iz potpuno nerazumljivih razloga u predizbornoj kampanji Zoran Milanović počeo se obraćati biračkom tijelu HDZ-a i očekivano, ne dobivši od tamo nijedan glas, a izgubivši mnoge „svoje“ sigurne glasove, tijesno gubi izbore.
Nestabilnoj vladi koju su na osnovu „suradnje“ formirali HDZ i MOST nezavisnih lista u startu je prognoziran kratak vijek, sam HDZ ju je srušio, jer nije ostvarivao očekivanu dominaciju, a na raspisanim prijevremenim izborima u rujnu 2016. daleko veće šanse za pobjedu davale su se „Narodnoj koaliciji“, opet bez IDS-a, ali sa HSS-om, predvođenoj SDP-om.
No Zoran Milanović u predizbornoj kampanji ponavlja istu grešku koju je počinio uoči izbora 2015. i „Narodnu koaliciju“ odvodi u poraz uvjerljiviji nego onaj na izborima 2015.
HDZ slavi, Andrej Plenković na temelju većinske podrške u Hrvatskom saboru dobiva mandat za sastav nove vlade ponovo s MOSTOM nezavisnih lista i manjinskim predstavnicima, znatno stabilnije od vlade Tihomira Oreškovića.
I da, događa se to, jednako na domaćem terenu, ali i u međunarodnim odnosima …
O tome svjedoče priče o rastu BDP-a za koji nije zaslužna Milanovićeva vlada, nju se kao pokretača gospodarskog rasta, pa onda i BDP-a niti ne spominje, već je „zaslužna“ isključivo Oreškovićeva vlada, vlada koja doslovno ništa po narod i državu korisnog učinila nije, a sad vidimo i Plenkovićeva vlada, koja još ni stolicu zagrijala nije.
Priča o proračunu za iduću godinu i izmjeni poreznih zakona, pri čemu se ne uvažavaju ni najdobronamjernije primjedbe, ne samo opozicije, nego i struke, koje se odbacuju sa samo HDZ-u svojstvenom bahatošću, bahatošću onih koji žele vladati nepodnošljivom lakoćom.
Što reći na pripremu novog sveobuhvatnog Zakona o pravim hrvatskih branitelja, koji predstavlja ogromni korak nazad u odnosu na onaj skromni pokušaj socijalizacije tih ljudi, koji je uz silne proteste pokušala pokrenuti Milanovićeva vlada. Te ljude se već ionako sve više doživljava kao nepotrebni i nepodnošljivi teret društva, a takvim ih je učinio upravo HDZ. Povećavati mirovine onima koji u umirovljeničkoj populaciji čine 7 %, a „povlače“ 20 % od ukupno isplaćenih sredstava za mirovine, uz prosječno ostvarenih 17 godina staža osiguranja, svakom normalnom zvuči suludo.
Prikriven, dobro zamaskiran način na koji će se obeštećivati banke, „oštećene“ radi fiksiranja tečaja CHF, radi „kredita u švicarcima“, kojim je olakšan položaj korisnika tih kredita, a trošak banaka, stvarni ili fiktivni, će se prevaliti na sve porezne obveznike, pa će tako biti umjesto banaka kažnjeni porezni obveznici.
Lupetanje bez ikakvog činjenja oko spora INA – MOL pridonosi sve bržem urušavanju INE, koje je mogla zaustaviti jedino energična reakcija vlasti, a ona je izostala i dalje izostaje.
Na vanjsko-političkom planu Predsjednica i Premijer su u sinergijskom djelovanju, ona kao eksponent NATO-a smještena u fotelju predsjednice RH, a on, što bi narod rekao, „nit' ga jebi, nit' ga kući vodi“, ne odustaju od Tuđmanove politike prema BiH niti od pokroviteljskog odnosa prema toj državi, odnosa koji najviše šteti upravo Hrvatima u BiH.
Posjet ministra vanjskih poslova Sloveniji pokazuje da hrvatske vlasti nemaju namjeru riješiti granična sporenja s tom državom. Arbitražu bahato odbacuju, ni na kakav kompromis nisu spremne, niti išta konstruktivno predlažu. Im Westen nichts neues!
Da nam nije predsjednice RH, koja će nam ukazati na to da je “NATO danas potrebniji nego ikad“, ne bismo ni znali da mi Hrvati i bez kruha možemo, ali bez NATO-a ne možemo. Bez nje ne bismo bili ni svjesni našeg značaja u svijetu, pa ako Ameri budu što trebali, neka se samo nama obrate, „zovi ih samo zovi“ …
Prema onoj narodnoj da je vidjela žaba da konje potkivaju, pa je i ona podigla nogu, naš će prime minister sklapati poslove i uređivati odnose u „velikoj i bogatoj“ Ukrajini, a na granicu „male i siromašne“ Rusije slati našu vojsku.
On bi reintegrirao Donjeck, Lugansk i paz' sad, Krim, u ustavno-pravni poredak Ukrajine, koja ne želi ni Ruse ni ruski jezik ...
A to sve će on srediti koristeći hrvatska iskustva iz procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, zaboravljajući da je to bila operacija UN-a, koja je uspjela samo zahvaljujući upornosti i beskompromisnosti generala Jean Paul Kleina uz obilno podmetanje klipova, jednako sa srpske strane kao i iz Tuđmanistana.
Bahati ignorant, poput slona u staklani, se ne obazire na sporazum iz Minska, koji se vodi kao dokument UN, potpuno zanemarujući i stav Moskve.
Pa i kad je od strane ruskog MVP upozoren, on to upozorenje bagatelizira kao ono došlo „s niske razine“, a nakon intervencije ruskog veleposlanika koji je pojasnio da je upozorenje stav ruskog MVP-a, ruske vlade i ruskog predsjednika, on od svoje ludosti ne odustaje
Inače za informaciju ovom našem reintegratoru, Krim s Donjeckom i Luganskom ni u istu rečenicu ne spada. I ne samo za Rusku Federaciju.
Nepodnošljiva lakoća vladanja nastavlja se prema Tuđmanovom predlošku. Pa hajdemo to onda malo podrobnije objasniti:
Dakle, od pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, kojoj je više pridonio Ivica Račan nego Franjo Tuđman, pa do Tuđmanove smrti, HDZ je, radeći što god mu je na pamet padalo, ne vladao, nego haračio Hrvatskom, gotovo nepodnošljivom lakoćom. Nad-dvotrećinska većina „ruku“ u Hrvatskom saboru omogućavala mu je sve; i da mijenja Ustav i prilagođava ga svojim interesima; i da mijenja zakone i druge upravne i normativne akte; i da u pravosudni sustav kao suce „upumpava„ podobne: i da iz sustava MUP-a isključi ne samo Srbe nego i sve nepodobne, pa i Hrvate.
Zlorabeći tu svoju silnu premoć HDZ je odveo zemlju u racionalno sagledavajući potpuno nepotreban rat.
Bilo bi dobro za duševno zdravlje hrvatskog naroda, da ga se nakon četvrt stoljeća prestane hraniti“ proglašenim istinama odnosno da mu se već jedanput prestanu podvaljivati priče o nekakvoj agresiji i pravednom obrambenom ratu, tobože u funkciji „stvaranja hrvatske države“, definicija pojma agresije je dobro poznata i vrijedi za čitav svijet, jednako kao što su dobro poznati i atributi koji prema Teoriji države i prava definiraju državu.
Dakle, niti je bilo agresije, niti stvaranja države, jer je hrvatska država postojala puno prije dolaska HDZ-a na vlast.
Koristeći rat kao svojevrsnu „zvučnu kulisu“ HDZ je predvođen Tuđmanom, kroz potpuno nepotrebni proces podržavljenja društvenog vlasništva popraćenom privatizacijom à la hdzeiana, izvršio najveću pljačku u povijesti hrvatskog naroda, kojom su uništena brojna hrvatska poduzeća, pa i ona koja su bili vlasnici u svijetu izuzetno prepoznatljivih brandova.
Ono hrvatskog gospodarstva što nije uništeno pretvorbom vlasništva i privatizacijom uništeno je „škegronomikom“, koja je na razno-razne načine podilazeći uvozničkom lobiju promovirala uvoz svega i svačega, pod geslom kako se to negdje jeftinije proizvodi, čemu je ogromni doprinos dala HNB kroz proces deprecijacije kune najprije rušeći vrijednost DEM sa „četiri četvorke“ (4,444), najprije na 3,70, čime je vrijednost izvoza smanjena za 17 %, a potom i na 3,60 čime je vrijednost izvoza pala za daljnjih 4 % ili za ukupno 21 % čime su brojni izvoznici gurnuti u teške gubitke završavali u stečaju ili su likvidirani.
Kad je „škegronomika“ u pitanju nije naodmet napomenuti da su protiv „umijeća“ Borislava Škegre bili svi vodeći hrvatski ekonomisti, ali on je radio to što je radio uz punu podršku svemoćnog Franje Tuđmana.
I na kraju sve ono za što su se izborili oni predvođeni Franjom Tuđmanom čija se „neupitna svetost“ ima, kroz prava i privilegije pretočene u posebni organski zakon, jer ustavni, kako se priželjkuje, vjerojatno neće biti moguće usvojiti, valjda zato što su ugrozili teritorijalni integritet RH, jer upravo to je bio Plan Z-4, a samo Martićevo odbijanje stavljanja potpisa na taj dokument je spasilo Hrvatsku, jer je omogućilo VRO „Oluja“, kojom je slomljena pobuna djela Srba u Hrvatskoj. Da je Mile Martić prihvatio i potpisao Plan Z-4, RH bi bila „uža“ za desetak tisuća km2 i nikakve vojne i policijske akcije ne bi bile moguće, MZ ih ne bi dopustila.
Nema segmenta na području ljudskog djelovanja od gospodarstva i politike, preko obrazovanja i znanosti, do kulture, zdravstva i svega drugog, što nije dotaknula „blagotvorna“ ruka Franje Tuđmana, čovjeka koji je i demokraciju doživljavao na svoj osebujni način.
Deficijenciju demokracije u Tuđmanovom režimu brzo su uočili mnogi pojedinci od imena, ali i brojne NGO, ali sve je to bilo prigušeno ratnim zbivanjima sve do masovnom protesta povodom oduzimanja koncesije Radiju 101, koji je bio najozbiljnije upozorenje Tuđmanu da vrijeme nepodnošljive lakoće vladanja HDZ-a i njega osobno pomalo ističe.
Saznanja o mnogim HDZ-ovim i Tuđmanovim nepodopštinama, ali i teška Tuđmanova bolest, doveli su na vlast sedmeročlanu koaliciju predvođenu SDP-om, na izborima 1999. Zbog teškog podnošenja gubitka vlasti u redovima HDZ-a, sedmeročlana koalicija pod vodstvom SDP-a za mandata Ivice Račana, vlast je obnašala u atmosferi neprekidnih prijetnji državnim udarom, što je započelo „generalskim pismom“, kulminiralo „Splitskom rivom“, a i čelnik HSLS-a, Dražen Budiša, dao je nemali doprinos neprekidnim opstrukcijama vlasti čiji je dio bio i HSLS, što je na kraju rezultiralo praktičkim raspadom koalicije.
Nemogućnost Račanove vlade da poduzme bilo što ozbiljno na planu uvođenja reda u državi, doveli su na izborima 2003. ponovo HDZ, odnosno koaliciju koju je HDZ predvodio, na vlast.
Koalicije predvođene HDZ-om obnašat će vlast 8 godina za mandata Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koje su pokušavale vladati stilom Tuđmanovih vlada, ali to više nije išlo, što zbog premalog broja „ruku“ u Hrvatskom Saboru, što zbog takvom načinu vladanja nesklonog predsjednika RH, a što zbog u narodu rastuće svijesti o svemu zlu koje je HDZ, predvođen Tuđmanom nanio hrvatskom narodu i njegovoj državi. Svim tim nedaćama po HDZ pridružila se i rastuća gospodarska kriza koja je snažno zahvatila i Hrvatsku, na što HDZ nije mogao ponuditi baš nikakav odgovor.
U najgorim trenucima gospodarske krize na izborima 2011. vlast prilično uvjerljivo osvaja „Kukuriku koalicija“ predvođena SDP-om, koja u izuzetno nepovoljnim uvjetima uspijeva serijom malih koraka osigurati mali, ali vidljiv i više nego dobrodošao gospodarski rast, čemu je nemali doprinos dalo i uvođenje rada u fiskalni sektor, tako počevši izvoditi zemlju iz duboke krize.
Druga značajna novina bio je rad na tragu pokušaja socijalizacije braniteljske populacije, koju je HDZ pretvorio u parazitski sloj društva, glasačku mašineriju HDZ-a plaćanu respektabilnim mirovinama i drugim privilegijama, daleko iznad stvarnih zasluga, ali i mogućnosti društva, je bila priprema razdvajanja braniteljskih mirovina na dio ostvaren kroz uplate u mirovinski fond i dio za koji nije pokriven tim uplatama. Pa bi onaj dio braniteljskih mirovina koji ima pokriće u uplatama u mirovinski fond bio isplaćivan iz tog fonda i bio podložan usklađivanju dok bi se onaj drugi dio isplaćivao iz proračuna i ne bi do nekih boljih vremena bio podložan usklađivanju. Treba li reći da su oni koji su ostvarili u prosjeku 17 godina mirovinskog staža bili silno nezadovoljni takvim rješenjem, pa su i „logorovali“ u Savskoj radi toga, ne uzimajući u obzir ni prosječni staž osiguranja od 17 godina, ni činjenicu da njih manje od 7 % u ukupnoj umirovljeničkoj populaciji uzima gotovo 20 % ukupnih sredstava isplaćenih za mirovine.
Radi neprijeporne činjenice da je vladi Zorana Milanovića uspjelo preokrenuti trend gospodarskog pada, stabilizirati stanje u zemlji i pokrenuti gospodarski rast u Hrvatskoj, da će na izborima 2015. kao koalicija „Hrvatska raste“, bez IDS-a kao koalicijskog partnera, ostvariti izbornu pobjedu, možda tijesnu, ali ipak pobjedu.
No iz potpuno nerazumljivih razloga u predizbornoj kampanji Zoran Milanović počeo se obraćati biračkom tijelu HDZ-a i očekivano, ne dobivši od tamo nijedan glas, a izgubivši mnoge „svoje“ sigurne glasove, tijesno gubi izbore.
Nestabilnoj vladi koju su na osnovu „suradnje“ formirali HDZ i MOST nezavisnih lista u startu je prognoziran kratak vijek, sam HDZ ju je srušio, jer nije ostvarivao očekivanu dominaciju, a na raspisanim prijevremenim izborima u rujnu 2016. daleko veće šanse za pobjedu davale su se „Narodnoj koaliciji“, opet bez IDS-a, ali sa HSS-om, predvođenoj SDP-om.
No Zoran Milanović u predizbornoj kampanji ponavlja istu grešku koju je počinio uoči izbora 2015. i „Narodnu koaliciju“ odvodi u poraz uvjerljiviji nego onaj na izborima 2015.
HDZ slavi, Andrej Plenković na temelju većinske podrške u Hrvatskom saboru dobiva mandat za sastav nove vlade ponovo s MOSTOM nezavisnih lista i manjinskim predstavnicima, znatno stabilnije od vlade Tihomira Oreškovića.
