Nastavlja li SDP svoj put prema dnu?
Nakon, za njih neočekivanog, a za znalce očekivanog poraza na izvanrednim parlamentarnim izborima u redovima SDP-a, dotad druge po veličini hrvatske stranke, počelo se grintati o gubitku stranačkog identiteta i putu u propast kamo je stranku, sad su progledali, svojim autoritarnim vođenjem poveo Zoran Milanović.
Istina je ipak malo drugačija, ja bih rekao da Zoran Milanović samo nije zaustavio put u propast, jer početak potpunog gubitka, ne samo bilo kakve vjerodostojnosti, nego i stranačkog identiteta, SKH je doživio kad je njegovo članstvo preko delegata 12. kongresa SKH izabralo ideološki bezbojnog kunktatora i kukavicu Ivicu Račana za predsjednika CK SKH.
Svojim preimenovanjem u SKH – SDP, Stranka demokratskih promjena, na prvoj Konvenciji preimenovana u SDP, ali ovaj puta u Socijaldemokratska partija, kad je donošenjem Deklaracije o odricanju od jednog dijela svoje prošlosti dobrano narušila svoj ugled i identitet lijeve političke stranke.
Taj identitet lijeve političke stranke se kasnije gotovo potpunu gubi manijakalnim masovnim učlanjivanjem, ne vjernika, vjernici nisu problem, nego katolika, svojih ideoloških protivnika u partiju, a katolici već jesu problem, jer se pored vjernika može biti ateist, ali se to pored katolika ne može, već i zato što katolici pripadaju organizaciji koja je zasnovana na dogmi, kojoj bi svaka ne samo socijaldemokracija, nego svaka demokracija bili strane.
Samo jednako tako kako možemo postaviti pitanje SDP-u zašto je svoje redove masovno kontaminirao s katolicima, svojim ideološkim protivnicima, tako i katolike, koji su se učlanili u SDP, možemo pitati što oni traže u redovima svojih ideoloških oponenata.
Posebna priča su pritom učlanjivanja s „konopca i konca“ koja je provodio Milan Bandić u Zagrebu, jer je on učlanjivao u SDP sve one koji su to htjeli, pa i one otvoreno proustaških uvjerenja, samo kako bi osigurao masovnost i tako stvorio osnovu za svoje biračko tijelo.
Poslije gubitka izbora i ostavke Zorana Milanovića SDP-ovci su si između više ponuđenih imena odlučili za predsjednika izabrati Davora Bernardića kojeg su njegovi navijači isticali kao „gotovo idealnog kandidata za predsjednika SDP-a“.
Da samo vrag kao i obično čuči u detalju.
Pogledajmo tog „idealnog kandidata“, Davora Bernardića što je radio i kako se ponašao u Skupštini grada ...
Zagreb se praktički već čitavo desetljeće, guši u smeću, od uništenja PUTO-a nema baš nikakvog rješenja za opasni otpad.
Zato ako i kad kome dođe iz dupeta u glavu da Zagreb, koji leži na ogromnim zalihama pitke vode, jedan od rijetkih gradova u svijetu koji i ulice pere pitkom vodom, radi Bandićevog nemara, nerada i neodgovornosti, uskoro može ostati bez pitke vode, jer radi nekontroliranog odlaganja prvenstveno opasnog otpada na gotovo svim vodonosnim područjima, prijetnja zagađenjem je svaki dan sve veća, sanacija dosad učinjene štete trajat će godinama.
Misli li itko da na Skupštini Grada nema baš nikakve odgovornosti, ako misli, onda nam Skupština i nije potrebna, a ja vas pitam što je "naš Bero" u SGZ poduzimao, što poduzeo i što poduzima da se moguća katastrofa spriječi i maksimalno zaštite zalihe pitke vode?
Da ukupno rješenje odlaganja i zbrinjavanja otpada u Zagrebu i ne spominjem.
Doslovno ništa!
Pa valjda radi tog ništa je on za politički nepismene bio „gotovo idealni kandidat“ za predsjednika SDP.
SDP-ovci, su se izborom Davora Bernardiča za predsjednika SDP-a odlučili honorirati to ništa.
Iz stranačkog staža ideološki potpuno bezbojnog Davora Bernardića, čovjeka bez vlastitog stava o bilo čemu, čovjeka koji nikada ništa ne poduzima, niti predlaže, već uvijek čeka rasplet, a onda se kalkulantski opredjeljuje, izabrao sam upravo detalj iz SGZ-a gdje je imao priliku predlagati, djelovati i odlučivati, a odlučivao je, zajedno sa svojim intimusom Brumnićem, jedino da, kao gori učenik goreg učitelja, spašava svojeg političkog tvorca i mentora Milana Bandića.
O tome da od Davora Bernardića ne mogu očekivati nikakve reforme niti bilo kakvo vraćanje stranačkog identiteta, a onda niti repozicioniranje SDP-a na lijevu stranu političkog spektra postaje jasno već i poslije njegovog približavanju Stepinčevoj crkvi i HDZ-u, hrljenjem Tuđmanovom grobu na godišnjicu njegove smrti, snishodljivog nuđenja suradnje MOST-u, mlake rasprave o prijedlogu uništavajućeg državnog proračuna za 2017. godinu, a da izbor vodstva stranke, odnosno najbližih suradnika, od glavnog tajnika, Zvane Brumnića, preko predsjednika Glavnog odbora, Erika Fabijanića, pa do direktora SDP-a, Nikše Vukasa i ne spominjem, oni će mu osiguravati nepodnošljivu lakoću vođenja SDP-a u nestanak.
Ako se uskoro ne dogodi neko čudo, Davor Bernardić će SDP dovesti do toga da će kroz koju godinu netko pokušavati sakupljati njegove ostatke, na način kako se to dogodilo HSLS-u ili HSS-u.
Istina je ipak malo drugačija, ja bih rekao da Zoran Milanović samo nije zaustavio put u propast, jer početak potpunog gubitka, ne samo bilo kakve vjerodostojnosti, nego i stranačkog identiteta, SKH je doživio kad je njegovo članstvo preko delegata 12. kongresa SKH izabralo ideološki bezbojnog kunktatora i kukavicu Ivicu Račana za predsjednika CK SKH.
Svojim preimenovanjem u SKH – SDP, Stranka demokratskih promjena, na prvoj Konvenciji preimenovana u SDP, ali ovaj puta u Socijaldemokratska partija, kad je donošenjem Deklaracije o odricanju od jednog dijela svoje prošlosti dobrano narušila svoj ugled i identitet lijeve političke stranke.
Taj identitet lijeve političke stranke se kasnije gotovo potpunu gubi manijakalnim masovnim učlanjivanjem, ne vjernika, vjernici nisu problem, nego katolika, svojih ideoloških protivnika u partiju, a katolici već jesu problem, jer se pored vjernika može biti ateist, ali se to pored katolika ne može, već i zato što katolici pripadaju organizaciji koja je zasnovana na dogmi, kojoj bi svaka ne samo socijaldemokracija, nego svaka demokracija bili strane.
Samo jednako tako kako možemo postaviti pitanje SDP-u zašto je svoje redove masovno kontaminirao s katolicima, svojim ideološkim protivnicima, tako i katolike, koji su se učlanili u SDP, možemo pitati što oni traže u redovima svojih ideoloških oponenata.
Posebna priča su pritom učlanjivanja s „konopca i konca“ koja je provodio Milan Bandić u Zagrebu, jer je on učlanjivao u SDP sve one koji su to htjeli, pa i one otvoreno proustaških uvjerenja, samo kako bi osigurao masovnost i tako stvorio osnovu za svoje biračko tijelo.
Poslije gubitka izbora i ostavke Zorana Milanovića SDP-ovci su si između više ponuđenih imena odlučili za predsjednika izabrati Davora Bernardića kojeg su njegovi navijači isticali kao „gotovo idealnog kandidata za predsjednika SDP-a“.
Da samo vrag kao i obično čuči u detalju.
Pogledajmo tog „idealnog kandidata“, Davora Bernardića što je radio i kako se ponašao u Skupštini grada ...
Zagreb se praktički već čitavo desetljeće, guši u smeću, od uništenja PUTO-a nema baš nikakvog rješenja za opasni otpad.
Zato ako i kad kome dođe iz dupeta u glavu da Zagreb, koji leži na ogromnim zalihama pitke vode, jedan od rijetkih gradova u svijetu koji i ulice pere pitkom vodom, radi Bandićevog nemara, nerada i neodgovornosti, uskoro može ostati bez pitke vode, jer radi nekontroliranog odlaganja prvenstveno opasnog otpada na gotovo svim vodonosnim područjima, prijetnja zagađenjem je svaki dan sve veća, sanacija dosad učinjene štete trajat će godinama.
Misli li itko da na Skupštini Grada nema baš nikakve odgovornosti, ako misli, onda nam Skupština i nije potrebna, a ja vas pitam što je "naš Bero" u SGZ poduzimao, što poduzeo i što poduzima da se moguća katastrofa spriječi i maksimalno zaštite zalihe pitke vode?
Da ukupno rješenje odlaganja i zbrinjavanja otpada u Zagrebu i ne spominjem.
Doslovno ništa!
Pa valjda radi tog ništa je on za politički nepismene bio „gotovo idealni kandidat“ za predsjednika SDP.
SDP-ovci, su se izborom Davora Bernardiča za predsjednika SDP-a odlučili honorirati to ništa.
Iz stranačkog staža ideološki potpuno bezbojnog Davora Bernardića, čovjeka bez vlastitog stava o bilo čemu, čovjeka koji nikada ništa ne poduzima, niti predlaže, već uvijek čeka rasplet, a onda se kalkulantski opredjeljuje, izabrao sam upravo detalj iz SGZ-a gdje je imao priliku predlagati, djelovati i odlučivati, a odlučivao je, zajedno sa svojim intimusom Brumnićem, jedino da, kao gori učenik goreg učitelja, spašava svojeg političkog tvorca i mentora Milana Bandića.
O tome da od Davora Bernardića ne mogu očekivati nikakve reforme niti bilo kakvo vraćanje stranačkog identiteta, a onda niti repozicioniranje SDP-a na lijevu stranu političkog spektra postaje jasno već i poslije njegovog približavanju Stepinčevoj crkvi i HDZ-u, hrljenjem Tuđmanovom grobu na godišnjicu njegove smrti, snishodljivog nuđenja suradnje MOST-u, mlake rasprave o prijedlogu uništavajućeg državnog proračuna za 2017. godinu, a da izbor vodstva stranke, odnosno najbližih suradnika, od glavnog tajnika, Zvane Brumnića, preko predsjednika Glavnog odbora, Erika Fabijanića, pa do direktora SDP-a, Nikše Vukasa i ne spominjem, oni će mu osiguravati nepodnošljivu lakoću vođenja SDP-a u nestanak.
Ako se uskoro ne dogodi neko čudo, Davor Bernardić će SDP dovesti do toga da će kroz koju godinu netko pokušavati sakupljati njegove ostatke, na način kako se to dogodilo HSLS-u ili HSS-u.
