Agrokorovanje
Prisjećajući se ideje hrvatskih vlasti iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, koje su s namjerom da stabiliziraju opskrbu Zagreba poljoprivrednim proizvodima te spriječe nered i šverc na zagrebačkim zelenim tržnicama, osnovale „Agrokombinat Zagreb“ koji bi poljoprivrednim proizvodima prvenstveno opskrbljivao Zagreb, a onda i Hrvatsku, a neke bi proizvodne viškove i izvozio, na mreži sam prije dvadesetak godina objavio epigram:
„Agrokor", danas ime slavno,
Nije nastao za vrijeme rata,
Stvaran je on poodavno
Od „krhotina“ „Agrokombinata“.
„Agrokombinat Zagreb“ bio je u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći agroindustrijski kompleks u Evropi, koji je s velikom proizvodnjom žitarica i vrtlarskih kultura, sa stočnim i peradarskim farmama, farmama nesilica, silosima, mlinovima, tvornicom stočne hrane … trebao Zagrebu i Hrvatskoj osiguravati hranu.
Dakle, „Agrokombinat Zagreb“ imao je mnoge benefite i prednosti pred svim sličim poduzećima u bivšoj državi i samo jednu manu, generalni direktor mu je bio istaknuti partijski funkcionar Ante „nikad dosta“ Todorić, pod čijim je rukovodstvom poduzeće naprosto nemilosrdno čerupano tako da je kasnije i rasformirano.
Sjećam se tog vremena kad je saobraćajna milicija imala problema kad bi još malodobnog Ivicu Todorića, sina moćnog generalnog direktora „Agrokombinata Zagreb“, i člana CK SKH, ulovila za volanom „Agrokombinatovog“ službenog Mercedesa.
No kako narod kaže da vrč ide na vodu dok se ne razbije, dolijalo je i rukovodstvo „Agrokombinata“ na čelu s Antom Todorićem, osuđeno na vremenske kazne radi dokazane pljačke društvene imovine, tvrdi se da je samo manji dio novca otkriven pri policijskim i sudskim istražnim radnjama, a da su velike svote DEM iznesene iz zemlje i položene na račune kod švicarskih banaka.
To su ipak špekulacije, jer tada nije postojao mehanizam da se švicarske banke prisili da daju podatke o takvim računima, a danas to nikoga ne zanima, danas se vodi briga o otkapanju grobnica iz vremena 2. Svjetskog rata..
No priča kaže da obiteljsko bogatstvo koje je naslijedio g. Ivica Todorić upravo potiče s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nakon Tuđmanovog dolaska vlast širile su se razne priče, koje su dobrim dijelom poticale od samog Ante Todorića u cilju „pohrvaćivanja“ svoje biografije, kako novac nije uzeo za sebe (jbg. pljačka je dokazana), već za Hrvatsku, pa je onda i robijao za Hrvatsku, a to u sustavu proizvodnje laži diže rejting u nebesa.
Istinabog špekuliralo se, ali to nije nikad potvrđeno da je dijelom novca financirao ekstremnu hrvatsku emigraciju, pretpostavlja se da je i to njegov spin.
Izgradnja Todorićevog carstva počinje kad mu HDZ gotovo poklanja Tvornicu soje u Zadru odnosno prodaje za cijenu koja nije pokrivala niti vrijednost soje koja je bila u brodovima na putu za Zadar. On je te brodove preusmjerio u druge luke, soju u njima odmah prodao kako bi "nadoknadio" sitniš koji je "platio" za firmu.
Kasnije je sve išlo lako. Tvrtka za tvrtkom je dolazila u njegove ruke.
Poljoprivredni poticaji su znatno ubrzavali daljnja preuzimanja, tako da se u šali o Ivici Todoriću govori kao o stvarnom vlasniku Ministarstva poljoprivrede, čak i neovisno o tome koja je politička opcija obnašala vlast.
Priča se, ne da mi se istraživati, pa primam s rezervom, da je u „Agrokorovim“ poduzećima završavalo više od 50 % svih poticaja iz proračuna Republike Hrvatske isplaćenih hrvatskoj poljoprivredi s računa Ministarstva poljoprivrede.
No sve što radi Ivica Todorić radi "za Hrvatsku", za nju i tvrtke u susjedstvu kupuje, a onda je valjda samo za Hrvatsku i najveći uvoznik poljoprivrednih proizvoda. Nesporno je jedan od najvećih ratnih i poratnih profitera i svakako jedan od onih radi kojih RH ne može funkcionirati kao normalna demokratska država.
Poslovanje „Agrokora“ od samih njegovih početaka obilježava netransparentnost, neredovita plaćanja dobavljačima, dugovanja državi za porez, sprječavanja sindikalnog organiziranja zaposlenika, neplaćanja prekovremenog rada zaposlenicima, isplata dijela zaposleničkih plaća u bonovima „Konzuma, a slušali smo i o šikaniranjima zaposlenika …
I sad se, kao iznenada, „Agrokor“ našao u gotovo nerješivim problemima, ali tu je odmah pri ruci servis u obliku Plenkovićevog Ureda za gubljenje vremena, koji se u ovoj rašomonijadi oko “Agrokora“ žestoko upire, ne spašavati radna mjesta, nego spašavati Todorića, čak spreman i posebni zakon donijeti u tu svrhu, radi čega mu se treba svim silama oduprijeti i onemogućiti ga u tim nastojanjima.
Dakle hrvatske vlasti treba svakako, institucionalno i izvaninstitucionalno, prisiliti da djeluju na planu očuvanja radnih mjesta najvećeg hrvatskog poslodavca, a ne na planu spašavanja Ivice Todorića i njegove privatne imovine, jer je sva radna mjesta u „Agrokoru“ upravo Ivica Todorić doveo u pitanje.
Ivica Todorić, čitava uprava „Agrokora“, ministar Marić, ali i brojni „Agrokorovi“ plaćenici u Vladi, nisu rješenje Agrokorovih poslovnih poteškoća, oni su te poteškoće kreirali, dakle oni su dio problema i moraju otići što prije to bolje.
Todoriće bi trebalo potpuno izvlastiti i udaljiti ih iz procesa odlučivanja o kompaniji, a zaposlenike snažno sindikalno organizirati, jer oni moraju biti jedan od najvažnijih partnera pri traženju rješenja izlaska kompanije iz poteškoća, budući da će taj proces tražiti i stanovitu žrtvu, najviše kod zaposlenika i dobavljača.
Za početak bi bilo dobro proučiti „Case Chrysler“ odnosno mjere i postupanja koje su američke vlasti i Lee Iaccocca 1979. i 1980. napravili s "Chryslerom" i u "Chrysleru" uz pomoć i punu suradnju ključnih dioničara, banaka kreditora, dobavljača, a posebno značajna je bila suradnja i pomoć sindikata.
Navodim "Chrysler" kao najeklatantniji primjer intervencije države, u kojoj privatno vlasništvo ima status svetosti, upravo u privatnu kompaniju.
Država je željela sačuvati radna mjesta kod jednog od najvećih američkih poslodavaca, istinabog bez utjecaja nije bio niti udio "Chryslera" u proizvodnji naoružanja i vojne opreme, koristeći voljnost na žrtvu prvenstveno dobavljača i sindikata.
Zato bi bezodvlačno trebalo formirati sposobnu upravu, koja bi zajedno sa skupinom neovisnih stručnjaka u najkraćem roku proanalizirala čitavo dosadašnje poslovanje Agrokora“, te na temelju analize poslovanja izradila strategiju izlaska kompanije iz krize uz ocjenu koju i kakvu bi pomoć trebala pružiti država.
Strategija bi po dogovoru s kreditorima, dobavljačima i sindikatom (naravno i s Vladom RH, jer je očito da bez njene intervencije ili financijske pomoći ne može) postala izvršna i počela se pod nadzorom Vlade odmah provoditi.
Naravno da bi iz Vlade RH odmah morali otići svi ministri i državni tajnici koji su ikad radili u „Agrokoru“ ili bili u ikakvoj vezi s „Agrokorom“ i Todorićima.
Osobno mislim da za provedbu takvog postupka nikakvi ni dodatni ni posebni zakoni nisu potrebni. Nisu donošeni niti u slučaju „Pevec“, samo ondašnje vlasti nisu se iz petnih žila trudile spašavati Zdravka Peveca.
A možda bi bilo dobro u čitavu priču već u samom startu uključiti i DORH.
„Agrokor", danas ime slavno,
Nije nastao za vrijeme rata,
Stvaran je on poodavno
Od „krhotina“ „Agrokombinata“.
„Agrokombinat Zagreb“ bio je u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći agroindustrijski kompleks u Evropi, koji je s velikom proizvodnjom žitarica i vrtlarskih kultura, sa stočnim i peradarskim farmama, farmama nesilica, silosima, mlinovima, tvornicom stočne hrane … trebao Zagrebu i Hrvatskoj osiguravati hranu.
Dakle, „Agrokombinat Zagreb“ imao je mnoge benefite i prednosti pred svim sličim poduzećima u bivšoj državi i samo jednu manu, generalni direktor mu je bio istaknuti partijski funkcionar Ante „nikad dosta“ Todorić, pod čijim je rukovodstvom poduzeće naprosto nemilosrdno čerupano tako da je kasnije i rasformirano.
Sjećam se tog vremena kad je saobraćajna milicija imala problema kad bi još malodobnog Ivicu Todorića, sina moćnog generalnog direktora „Agrokombinata Zagreb“, i člana CK SKH, ulovila za volanom „Agrokombinatovog“ službenog Mercedesa.
No kako narod kaže da vrč ide na vodu dok se ne razbije, dolijalo je i rukovodstvo „Agrokombinata“ na čelu s Antom Todorićem, osuđeno na vremenske kazne radi dokazane pljačke društvene imovine, tvrdi se da je samo manji dio novca otkriven pri policijskim i sudskim istražnim radnjama, a da su velike svote DEM iznesene iz zemlje i položene na račune kod švicarskih banaka.
To su ipak špekulacije, jer tada nije postojao mehanizam da se švicarske banke prisili da daju podatke o takvim računima, a danas to nikoga ne zanima, danas se vodi briga o otkapanju grobnica iz vremena 2. Svjetskog rata..
No priča kaže da obiteljsko bogatstvo koje je naslijedio g. Ivica Todorić upravo potiče s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nakon Tuđmanovog dolaska vlast širile su se razne priče, koje su dobrim dijelom poticale od samog Ante Todorića u cilju „pohrvaćivanja“ svoje biografije, kako novac nije uzeo za sebe (jbg. pljačka je dokazana), već za Hrvatsku, pa je onda i robijao za Hrvatsku, a to u sustavu proizvodnje laži diže rejting u nebesa.
Istinabog špekuliralo se, ali to nije nikad potvrđeno da je dijelom novca financirao ekstremnu hrvatsku emigraciju, pretpostavlja se da je i to njegov spin.
Izgradnja Todorićevog carstva počinje kad mu HDZ gotovo poklanja Tvornicu soje u Zadru odnosno prodaje za cijenu koja nije pokrivala niti vrijednost soje koja je bila u brodovima na putu za Zadar. On je te brodove preusmjerio u druge luke, soju u njima odmah prodao kako bi "nadoknadio" sitniš koji je "platio" za firmu.
Kasnije je sve išlo lako. Tvrtka za tvrtkom je dolazila u njegove ruke.
Poljoprivredni poticaji su znatno ubrzavali daljnja preuzimanja, tako da se u šali o Ivici Todoriću govori kao o stvarnom vlasniku Ministarstva poljoprivrede, čak i neovisno o tome koja je politička opcija obnašala vlast.
Priča se, ne da mi se istraživati, pa primam s rezervom, da je u „Agrokorovim“ poduzećima završavalo više od 50 % svih poticaja iz proračuna Republike Hrvatske isplaćenih hrvatskoj poljoprivredi s računa Ministarstva poljoprivrede.
No sve što radi Ivica Todorić radi "za Hrvatsku", za nju i tvrtke u susjedstvu kupuje, a onda je valjda samo za Hrvatsku i najveći uvoznik poljoprivrednih proizvoda. Nesporno je jedan od najvećih ratnih i poratnih profitera i svakako jedan od onih radi kojih RH ne može funkcionirati kao normalna demokratska država.
Poslovanje „Agrokora“ od samih njegovih početaka obilježava netransparentnost, neredovita plaćanja dobavljačima, dugovanja državi za porez, sprječavanja sindikalnog organiziranja zaposlenika, neplaćanja prekovremenog rada zaposlenicima, isplata dijela zaposleničkih plaća u bonovima „Konzuma, a slušali smo i o šikaniranjima zaposlenika …
I sad se, kao iznenada, „Agrokor“ našao u gotovo nerješivim problemima, ali tu je odmah pri ruci servis u obliku Plenkovićevog Ureda za gubljenje vremena, koji se u ovoj rašomonijadi oko “Agrokora“ žestoko upire, ne spašavati radna mjesta, nego spašavati Todorića, čak spreman i posebni zakon donijeti u tu svrhu, radi čega mu se treba svim silama oduprijeti i onemogućiti ga u tim nastojanjima.
Dakle hrvatske vlasti treba svakako, institucionalno i izvaninstitucionalno, prisiliti da djeluju na planu očuvanja radnih mjesta najvećeg hrvatskog poslodavca, a ne na planu spašavanja Ivice Todorića i njegove privatne imovine, jer je sva radna mjesta u „Agrokoru“ upravo Ivica Todorić doveo u pitanje.
Ivica Todorić, čitava uprava „Agrokora“, ministar Marić, ali i brojni „Agrokorovi“ plaćenici u Vladi, nisu rješenje Agrokorovih poslovnih poteškoća, oni su te poteškoće kreirali, dakle oni su dio problema i moraju otići što prije to bolje.
Todoriće bi trebalo potpuno izvlastiti i udaljiti ih iz procesa odlučivanja o kompaniji, a zaposlenike snažno sindikalno organizirati, jer oni moraju biti jedan od najvažnijih partnera pri traženju rješenja izlaska kompanije iz poteškoća, budući da će taj proces tražiti i stanovitu žrtvu, najviše kod zaposlenika i dobavljača.
Za početak bi bilo dobro proučiti „Case Chrysler“ odnosno mjere i postupanja koje su američke vlasti i Lee Iaccocca 1979. i 1980. napravili s "Chryslerom" i u "Chrysleru" uz pomoć i punu suradnju ključnih dioničara, banaka kreditora, dobavljača, a posebno značajna je bila suradnja i pomoć sindikata.
Navodim "Chrysler" kao najeklatantniji primjer intervencije države, u kojoj privatno vlasništvo ima status svetosti, upravo u privatnu kompaniju.
Država je željela sačuvati radna mjesta kod jednog od najvećih američkih poslodavaca, istinabog bez utjecaja nije bio niti udio "Chryslera" u proizvodnji naoružanja i vojne opreme, koristeći voljnost na žrtvu prvenstveno dobavljača i sindikata.
Zato bi bezodvlačno trebalo formirati sposobnu upravu, koja bi zajedno sa skupinom neovisnih stručnjaka u najkraćem roku proanalizirala čitavo dosadašnje poslovanje Agrokora“, te na temelju analize poslovanja izradila strategiju izlaska kompanije iz krize uz ocjenu koju i kakvu bi pomoć trebala pružiti država.
Strategija bi po dogovoru s kreditorima, dobavljačima i sindikatom (naravno i s Vladom RH, jer je očito da bez njene intervencije ili financijske pomoći ne može) postala izvršna i počela se pod nadzorom Vlade odmah provoditi.
Naravno da bi iz Vlade RH odmah morali otići svi ministri i državni tajnici koji su ikad radili u „Agrokoru“ ili bili u ikakvoj vezi s „Agrokorom“ i Todorićima.
Osobno mislim da za provedbu takvog postupka nikakvi ni dodatni ni posebni zakoni nisu potrebni. Nisu donošeni niti u slučaju „Pevec“, samo ondašnje vlasti nisu se iz petnih žila trudile spašavati Zdravka Peveca.
A možda bi bilo dobro u čitavu priču već u samom startu uključiti i DORH.
